O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKolumnaKultura sećanja


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


MJESEČARI

Velimir Savić
detalj slike: KRK Art dizajn


Mjesečari



Ne bojim se mraka, još od djetinjstva. No, priznajem sebi, nisam znao da no
ć u ovoj divljini može biti tako tamna i sama, a toliko puna nepoznatih i stoga meni neprijatnih zvukova. Mjesec se skrio za visoke omorike i jele ili je suviše mlad pa ga ne uočavam, tek zvijezde me čine dodatno izgubljenim, usamljenim i sitnijim. Kao i uvijek u životu u situacijama kad počinim grešku ne korim se, jer pomoći mi od toga nema. Naprotiv, ne samo da se nadam nego i čvrsto vjerujem da će sve dobro i povoljno završiti. Onomad dok sam bio još u gimnaziji, pročitah u udžbeniku psihologije da je samo trećina ljudskih briga osnovana. Od tada, ma koliko se to suprotstavljalo logici ili matematici - za mene su u toj postavci jedno cijelo zapravo druge dvije trećine. Mislim i o tome kako je mnogo ljudi reklo da sam rođen pod sretnom zvijezdom. Neobičan je taj moj talenat, mora da sam podvojena ili povodljiva ličnost kad mogu da se tako naprosto rascijepim i uspješno tješim samog sebe...
Postaje sve hladnije, neprijatnije, i pomalo užasnut shvatam da bi mi onaj udžbenik iako onako siv i tanak no
ćas dobro došao da bar zapalim vatru. No ni šibica nemam, i iskra nade mi je sad izgleda jedino kresivo. Da sam bar toplije obučen... No, ipak hodam ja jednako hrabro naprijed, a to je ipak prema cilju, jer svaki put negdje vodi ili odvodi - samo ako sam na dobroj cesti.
Jesam li?

U ovoj planini sve su putokaze sigurno po
čupali oni što nikada nisu imali dobre namjere. Telefon ovdje ne hvata signal. Ipak sam načinio glupost! Ne znam šta mi je trebalo da pristanem da me onaj mladić poveze do pola puta kad mi je rekao da će poslije skrenuti drugim pravcem. Mislio sam - naići će bar neki autobus. Gluvo je doba niko i ne prolazi... A ko bi mi i stao u ovoj mrakači i pustinji? Šta mogu biti - ili drumski razbojnik ili kakva budala i nesreća. Možda sam i naoružan. Tako su valjda mislili oni rijetki što su me na cesti prošli i odjezdili u sigurnost...
No evo...
čini mi se... napokon čujem zvuk motora. Ako se varam? Ne, zvuk se približava, jasniji je i već se naziru svjetla. Zaslijepiše me farovi! Kratko. Čini mi se da sam previše mahao i uplašio vozača! Možda me nije ni vidio kada je tako brzo prošao. Trebao sam stati nasred ceste, ne bi me valjda udario.
No gle
čuda... Automobil se naglo, uz škripu kočnica, zaustavi i evo - vraća se unazad!
Pritr
čah i otvorih vrata.
- Mogu li...
- Žurim!
Sjedoh, krenusmo brzo, bez rije
či, i tek onda pogledah vozača. Nije se okrenuo, zurio je netremice u cestu tako da mu vidjeh samo profil. Izgledao je veoma onespokojavajuće, onako zarastao u bradu od dva-tri dana, neuredne kose, debelog vrata i obučen u crno. Nisam ja sitan, naprotiv - ali bio je krupniji od mene. Ne volim ako ljudima ne mogu vidjeti oči. To je često znak loše namjere... Ma, skoro da se i pokajah što sam sjeo u kola. Instinktivno pokušah, bez razmišljanja, onako kako to odvajkada čine životinje u prirodi, da povećam svoj obim, nakostriješim se ili narogušim ili smislim još neki od toliko primitivnih načina da uplašim protivnika. Zato mu se obratih vrlo direktno i nepristojno:
- Dobro si mi stao, šta
čovjek zna ko je ko na cesti. Mogu biti lopov, ubica...
- Nisi ti, ja sam ubica...
Rekao je to sasvim tiho, ali uvjerljivo, sa odsustvom bilo kakve prijetnje, što me dodatno onespokoji. Tek sad vidjeh da nije vezan... Prvi put me pogledao. Ne znam, u mraku nisam mogao jasno vidjeti, ali u
čini mi se da su mu oči zamućene i krvave. Kapci su mu bili natekli - bio je ili drogiran ili nenaspavan. Nekako odbih pogled, ne obarajući oči. Čekala nas je oštra krivina... Jurili smo u noć suviše brzo, suviše opasno, sad obojica razrogačeni i još manje jedan drugom otkriveni. Tijela su nam se u okukama dodirivala dok smo se puni nepoznatog prosto rušili niz planinu uskom i strmom cestom. Primjetio sam da nije bazdio, iako je bio zapušten i to me, iako nije moralo značiti ništa, ipak malo obradova. Kako ovaj vozi, višestruki je ubica, ubiće i mene i sebe - mislio sam i sad mi je ono višečasovno batrganje po planini djelovalo kao rekreaciona šetnja. Noć je takva - puna grabežljivog i lošeg - i mjesec koji samo izgleda mlad i skriven, zapravo je opak, budi zlo u ljudima, neobjašnjivim privlačnim silama razvlači mora i okeane i sumanuto upravlja ovim kolima. I mene je spopao, mjesečarim, u meni je noćas more neodgovorenih pitanja, plima osjećanja i oseka razuma. Uzbuđen, ali odjednom i ja kuražan, ćutio sam. Ako ne govorim, neka i onaj misli šta ja imam na umu.
- Ubio sam sino
ć zeta - sestrinog muža...
E, onda je ovaj o
čajnik i sigurno bježi čim ovako vozi, a ja sam mu usputan i nepotreban teret. Nisam se smatrao taocem.
- Zašto?
- Nisam mu dao dvije hiljade maraka...
- Bio si mu dužan?
- Ne, zet je bio kockar, tražio je moje pare.
- Što ga ubi pobogu, mogao si re
ći da nemaš!
- Ma i nemam, ve
ć sam mu davao para, ali nikad kraja tome.
Sad smo, obojica, odjednom srušili ograde i kao u kakvom trileru ušli u suv i brz dijalog.
- Kako ga ubi?
- Nisam mu dao novac, eto tako, a ubio se sam. Žurim. Moram pomo
ći sestri oko sahrane. Povešću i tu djecu sebi da ih maknem iz užasa...
- Pa kako jadan završi?
- E, to nas je najviše pogodilo! Ubio se pištoljem za stoku. Ostavio je pismo ženi i djeci, zamolio ih za oproštaj i napisao da je živio kao stoka pa da zato i ho
će da umre kao stoka...
Rušili smo se razroga
čeni i ućutani niz posljednje obronke planine, planine straha i bola. Grad se nazirao i svjetla su bila pogledu nadohvat. Nisam osjetio veliko olakšanje. Razmišljao sam o onoj tankoj sivoj knjizi psihologije, napisanoj od grupe autora. Tim nesretnim ljudima je preostala samo ona jedna trećina - da im bude jedno cijelo, cijeli život... Dakle sve je matematika, ili logika - ja sam možda baš onom čovjeku, njegovoj ženi, djeci njegovoj, oteo one dvije trećine sreće!
Izašli smo nekako odjednom, naglo iz šume, nas dvojica mjese
čara, ubica (ili saučesnika u samoubistvu) i ja odjednom ugledah već odlazeći mjesec. Nije bio nipošto mlad, ni nevin i mislim da je to čekao samo mene da se svojim dvoličnim licem ukaže, još jednom mi se podrugljivo nasmije i klizne za brdo.

Neobi
čan je taj moj talenat, mora da sam podvojena ličnost, da imam dva lica kao i onaj mjesec - kad mogu da se tako naprosto rascijepim i uspješno optužim samog sebe...




PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"