RECIKLIRANjE ČOVJEKA
Sa zašivenim kapcima idem naprijed,
Jer znam da su pravili jezero iznad groblja,
Da voda proguta posljednju uspomenu
Na one koji su nekada živjeli,
I jer su prodali antičke kosti predaka,
Stare koliko i sama zemlja,
Kojoj su na kraju pripali.
...
Poslije smrti šumiš kao dobra pjesma,
Neočuvana na isparanoj ploči starog gramofona,
Sve dok potpuno ne izblijediš,
Postoje razni vidovi konzervacije, tješiš se,
Neko će možda iz tvoga tkiva ponovo sagraditi tebe,
Pa će novo ti imati vremena da sebe ponovo sagradi,
Danas su mogućnosti beskrajne,
Premda bi najbolje bi bilo da te kloniraju,
Pošalju tvoje tijelo u svemir ili ga pretvore u drvo.
Sve ima smisla osim duše, i da je odlazak isti
Kao zatvaranje vrata stare očišćene kuće
Prije nego je sruše,
A podjednako me boli i odlaganje
I recikliranje ljudi.
...
Zato što ništa moje ne dam vašim gostima
I jer ima nešto sveto u kostima
Kada smrt dođe spalite me,
Niko ne mora da zna da sam nekad bila tu,
Lakše mi je da znam da će se tijelo
Istopiti kao kada more guta utopljenike
U svom beskrajnom dnu.
LINIJE NA DLANOVIMA
Najdraže osmijehe primila sam od ljudi koji
Imaju samo harmoniku sraslu sa kičmom,
I prste oblikovane u zvuk.
Istina je ono da ko pjeva zlo ne misli,
I da je sretan onaj koji je odvojen od svega
Što samo od sebe ne posjeduje dušu,
Zato se harmonikaši uvijek smiju,
Prolili su sebe u nežive prostore
Koji sada vrište ekstazom u nesanjanoj sreći
I neukalupljenoj radosti,
Jedini su među ljudima uspjeli materiji uliti duh,
Što ih čini najbližim liku po kom su napravljeni.
Uvjerena sam kako su svi ostali osuđeni na neuspjeh
Jer su im instrumenti kompromitovani sumnjom.
...
Linije na dlanovima oduvijek su iste,
Govori mi Romkinja sa heterohromijom,
Kaže da nikad ne znam šta mi život nosi
I kako ću umrijeti prilikom pada sa konja,
A meni je teško odreći se oblika,
Živim sa nejasnim ubjeđenjem
Kako smo se trebali roditi sa iscrtanim putevima,
Kojima treba teći život, i da su sve odluke smiješne.
Kupiću konja, govorim joj, tako mora da bude,
I vidim sebe kako padam sa vranca,
U naručje Boga, koji svira harmoniku.
AFROAMERIČKA
Ako umiješ prihvatiti
Svijet koji plače zbog
Odsječene zlatne kose pjevačice,
Više no za hiljadama uplakane djece,
Više no za gladnim, no za uplašenim,
Na drugoj strani planete...
Ako umiješ prihvatiti
Tamne djevojčice
Koje biraju svijetle lutke,
Jer misle da su one koje liče na njih
Ružne,
I nadasve zle...
Ako umiješ prihvatiti
Koliko je zapravo kult lijepog,
Jači od kulta dobrog,
I sve nametnute standarde...
Ako si uz to svjetlije puti?
„Bolji“?
Imaš tu privilegiju da ti
Sve ovo zapravo nije ni važno?
Pokušaj zaboraviti.
Pokušaj zaboraviti
Ljudske zoološke vrtove sa sredine dvadesetog,
Bebu iz Somalije u kavezu sa početka dvadeset i prvog vijeka,
Bezruke dječake - robove iz Konga,
Sve crno roblje i kolonije...
Pokušaj zaboraviti na njih.
Ali, treba još mnogo čitati,
Prave knjige čitati.
Prave skeptike čitati,
Da se prihvati ono što se ne može promijeniti-
Historija ispisana crnom krvlju manje zlih,
I neizvjesna budućnost što visi
U još uvijek nejakim
Dječjim rukama.
