RECIKLIRANjE ČOVJEKA

 

Sa zašivenim kapcima idem naprijed,

Jer znam da su pravili jezero iznad groblja,

Da voda proguta posljednju uspomenu

Na one koji su nekada živjeli,

I jer su prodali antičke kosti predaka,

Stare koliko i sama zemlja,

Kojoj su na kraju pripali.

...

Poslije smrti šumiš kao dobra pjesma,

Neočuvana na isparanoj ploči starog gramofona,

Sve dok potpuno ne izblijediš,

Postoje razni vidovi konzervacije, tješiš se,

Neko će možda iz tvoga tkiva ponovo sagraditi tebe,

Pa će novo ti imati vremena da sebe ponovo sagradi,

Danas su mogućnosti beskrajne,

Premda bi najbolje bi bilo da te kloniraju,

Pošalju tvoje tijelo u svemir ili ga pretvore u drvo.

Sve ima smisla osim duše, i da je odlazak isti

Kao zatvaranje vrata stare očišćene kuće

 

Prije nego je sruše,

A podjednako me boli i odlaganje

I recikliranje ljudi.

...

Zato što ništa moje ne dam vašim gostima

I jer ima nešto sveto u kostima

Kada smrt dođe spalite me,

Niko ne mora da zna da sam nekad bila tu,

Lakše mi je da znam da će se tijelo

Istopiti kao kada more guta utopljenike

U svom beskrajnom dnu.

 

LINIJE NA DLANOVIMA

 

Najdraže osmijehe primila sam od ljudi koji

Imaju samo harmoniku sraslu sa kičmom,

I prste oblikovane u zvuk.

Istina je ono da ko pjeva zlo ne misli,

I da je sretan onaj koji je odvojen od svega

Što samo od sebe ne posjeduje dušu,

Zato se harmonikaši uvijek smiju,

Prolili su sebe u nežive prostore

Koji sada vrište ekstazom u nesanjanoj sreći

I neukalupljenoj radosti,

 

Jedini su među ljudima uspjeli materiji uliti duh,

Što ih čini najbližim liku po kom su napravljeni.

Uvjerena sam kako su svi ostali osuđeni na neuspjeh

Jer su im instrumenti kompromitovani sumnjom.

...

 

Linije na dlanovima oduvijek su iste,

Govori mi Romkinja sa heterohromijom,

Kaže da nikad ne znam šta mi život nosi

I kako ću umrijeti prilikom pada sa konja,

A meni je teško odreći se oblika,

Živim sa nejasnim ubjeđenjem

Kako smo se trebali roditi sa iscrtanim putevima,

Kojima treba teći život, i da su sve odluke smiješne.

Kupiću konja, govorim joj, tako mora da bude,

I vidim sebe kako padam sa vranca,

U naručje Boga, koji svira harmoniku.

 

AFROAMERIČKA

 

Ako umiješ prihvatiti

Svijet koji plače zbog

Odsječene zlatne kose pjevačice,

Više no za hiljadama uplakane djece,

Više no za gladnim, no za uplašenim,

Na drugoj strani planete...

Ako umiješ prihvatiti

Tamne djevojčice

Koje biraju svijetle lutke,

Jer misle da su one koje liče na njih

 

Ružne,

I nadasve zle...

Ako umiješ prihvatiti

Koliko je zapravo kult lijepog,

Jači od kulta dobrog,

I sve nametnute standarde...

Ako si uz to svjetlije puti?

„Bolji“?

Imaš tu privilegiju da ti

Sve ovo zapravo nije ni važno?

Pokušaj zaboraviti.

Pokušaj zaboraviti

Ljudske zoološke vrtove sa sredine dvadesetog,

Bebu iz Somalije u kavezu sa početka dvadeset i prvog vijeka,

Bezruke dječake - robove iz Konga,

Sve crno roblje i kolonije...

Pokušaj zaboraviti na njih.

Ali, treba još mnogo čitati,

Prave knjige čitati.

Prave skeptike čitati,

Da se prihvati ono što se ne može promijeniti-

Historija ispisana crnom krvlju manje zlih,

I neizvjesna budućnost što visi

U još uvijek nejakim

Dječjim rukama.

PODELITE OVAJ TEKST NA: