NA KAMENOJ KLUPI
Na kamenoj klupi ispred kuće sjedim
gledam ka polju, mislima brodim.
Magličasto u daljini a sjećanja jasna.
Stopile se tri boje,
planine, nebo i polje.
...sjećanja me stižu...
Majka kroz uzdah namješta maramu
I reče...
idi sine, blagosiljam te
Idi u svijet, idi u grad,
dođi ponekad.
Ne zaboravi majku i oca
I ovo plodno polje i svoju rodnu kuću staru.
Ne zaboravi sine, dva puta u godini
od polja postajalo je jezero
tako i ljude mijenjalo.
Zimi u lađi ribari
Ljeti u polju stočari i ratari,
Trebišnjici ponornici i prirodi se prilagođavali.
Pod vjetrom pognuti, pred svecima ponizni
pred precima skrušeni i hrišćanski praštali.
Ne zaboravi sine, kad odeš u veliki svijet
poljičku ćupriju i bistre vode Trebišnjice
popovske gaovice, crkvicu malu i
u džepu brojanicu.
Prugu i Ćira, našu vezu s tobom
kad u svjet budeš odlazio
sretan i tužan, sve zajedno, istodobno.
U bijeloj košulji pod starim drijenom
stoji otac i knez sela Poljice
stroge riječi zbori:
„Pamet u glavu i sve sa oprezom
nek ti bude čisto i pravedno lice“.
Osta iza tebe Popovo polje široko i plodno
Nek te vodi naša mudrost i ponos,
ne boj se života, prigrli ga
kao što tebe grli majka Hercegovka.
Hajde sine, idi, idi u svijet
Nek otac ponosno spominje ti ime.
Dođi nekad, dođi kad možeš
da te željno slušamo šta imaš da nam kažeš.
A majka će čekati sa popovskim kolačem,
toplim prijesnacom i projom
i raštana punim loncem.
Uzdah još jedan, sjećanja naviru
kamena kuća i kamena klupa
niz Popovo polje pogled odluta.
Izronih iz mora sjećanja
Toplina glasa, majke i oca u mislima dosegnuta.
Na kamenoj klupi ispred kuće sjedim...
Odrina je rodila....
Idem oganj da naložim,
toplota vatre bi sad godila.
Sjećanja, nataložene suze, iz srca oslobodila.
Odoh prvo cvjeće majci i ocu odnijeti
znam da će se tamo gore blago nasmiješiti
a moje grudi milošću napuniti.
