detalj slike: KRK Art dizajn

 

STIŠANO LIRSKO ISPOVIJEDANjE

Milovan Danojlić, Životi, životi, Albatros plus, Beograd, 2016.

 

Prof. dr Goran Maksimović

Prošlo je više od šest decenija od prvih književnih oglašavanja pjesnika, prozaiste, esejiste i prevodioca Milovana Danojlića (Ivanovci, 1937). Kao što je poznato, prvu zbirku pjesama Urođenički psalmi objavio je 1957. godine, a nakon toga stvorio je više od sedamdeset knjiga, među kojima su neke u međuvremenu zauzele veoma zapaženo mjesto u srpskoj književnosti: Kako spavaju tramvaji (1959), Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju (1977), Zmijin svlak (1979), Dragi moj Petroviću (1986), Godina prolazi kroz avliju (1992), Oslobodioci i izdajnici (1997), Srbija na zapadu (2005), Pisma bez adrese (2012) i sl. U besjedi prilikom uručenja "Žičke hrisovulje" 2005. godine, Danojlić je iskazao i visoku etičku ljestvicu svoga pjevanja: "Pesnik se može umoriti, može zapasti u očajanje i beznađe, i pevajući o svom klonuću, donekle ga rečju prevazilaziti, ali on ne može preći u neprijateljski tabor, onaj u kome su porobljivači i silnici. On je nepobedivi borac i kad goloruk izlazi u arenu".

Pojava najnovije pjesničke zbirke Životi, životi, u izdanju kuće "Albatros Plus" 2016. godine u Beogradu, samo je dodatno doprinijela definitivnom uobličavanju te višedecenijske logike pjevanja i mišljenja Milovana Danojlića kao jednog od najvećih živih pisaca srpskog jezika. Zbirka je sačinjena iz osam lirskih ciklusa: "Iz dnevnika fakira", "Slobodan pad", "Pogled iskosa", "Javne stvari", "Listovi kalendara", "Životi, životi", "Razbrajalice iz nesanice" i "Približavanja". U svima njima dominira stišano lirsko ispovijedanje u kojem su sažeta svekolika iskustva o smislu ljudskog života i postojanja, o prolaznosti i smrti, o prožimanju čovjeka i Boga, o bogatstvu jezika i logici stvaralačkog identiteta, o ljudskim radostima i patnjama, kao i o razlozima za neprestanu borbu i traganje za onim najvrednijim u ljudskom biću.

Svekoliki pjesnikov život podsjeća na dugo i neizvjesno putovanje ili "uvežbavanje tog putovanja" na protivurječnom "putu do smrti", a tek spoznaja da smo "upali u starost" prene nas iz avanture tog putovanja i podstakne na lirsko ispovijedanje i razmišljanje o smislu života i postupaka koje smo činili, kao i o prolaznosti života i neminovnosti smrti. Nakon što shvati da je prohujao onaj glavni život, te da su nam preostale još mrvice sa trpeze tog života, pjesnik nam poručuje da se osjeća kao "bezemljaš koji je ustrojen na ničijoj zemlji", a da su nam od sve silne imovine i posjedovanja ostali samo "dugi i mučni sporovi sa savešću". Svodeći životne račune, pjesnik osjeća da ga "boli svako mesto" na kojem je postojao, svaki grad, ulica i kuća, svaka država i predio, iznova ga opsjeda svako mišljenje koje je zastupao. Zato se pita, u trenutku kada se životne "katarke lome u buri" i kada se "splav raspada na komadiđe", gdje je to bezbjedno mjesto i luka spasa? Odgovor pjesnik pronalazi duboko u sebi siguran da će mir i spokoj imati snage da pronađe samo onaj koji uroni u sopstvenu dušu, u prostor izvan "zemnih bolesti" i "izvan povesti".

Zapitanost pred sobom i pred identitetom naroda kome pripada, podstiče pjesnika na razmišljanje o prapostojbini svoga roda. Ubijeđen je da čovjek čitav život provede "sebi dalek i neznan". U toj bujici nadolazećih pitanja izvjesno je samo da "znaš šta nisi", kao i to da se negdje u dubokoj tami nalazi odgovor na pitanje gdje se nalazi "rodilište tvojih predaka", te da ćeš "glavu, srce i utrobu" otvoriti "do kraja tek u grobu". Zato pjesnik sa iskrenom spoznajom zaključuje da je "istorija naroda" zasnovana na ratovima, a da bi najlakše bilo, kad bi to moglo biti i kada bi dala "Zemlja mati" da ljudsko biće "nijednom narodu ne pripada". Svjestan svih životnih protivurječja, "starih strahova i novih užasa", pjesnik je duboko svjestan neraskidivih veza sa otadžbinom, koja je ponekad "dobra iznutra, a gruba spolja", ponekad "zla", a ponekad od "hleba bolja". Zato je prihvata takvu kakva jeste, sa svim iluzijama i nadama, sa svim onim vrlinama i manama što opsjedaju i njegovu dušu i misli.

U tom preispitivanju sopstvene duše i prapostojbine otadžbine kojoj pripada, pjesnik osjeća snažnu bliskost sa prirodom, sa zemljom, sa kišom i šumom, sa svakom travkom i listom, sa pticama i konjima, sa vjetrom i svitanjima, sa pomrčinom i munjama, sluteći iskonsku želju da se stopi sa njima i izjednači sa "nečim širim i jačim" od svega što je doživio i osjetio. Duboko svjestan da je "život prošao u osnovi", ali da su ostali nezavršeni "toliki sitni poslovi", pjesnik pronalazi smisao i motivaciju za svakodnevno djelovanje i posvršavanje započetih ili nedovršenih obaveza. Radi to sasvim smireno, jer je svođenje svih računa upotpunjeno lakoćom životnog iskustva i spoznaje da je "isto doći i otići", kao i da ne možemo zakasniti tamo "gde su ukinuti vekovi, godine i minuti".

Doživljaj života i svođenje svekolikog iskustva, pjesnik upoređuje sa "razbrajalicama iz nesanice". Noćni dvoboji su utemeljeni na borbi sna i nesanice, kada se na pjesnikova leđa navale sve tegobe ovoga svijeta. Pjesnik ponekad u snu upada u predjele "od smrti zagrobnije". U toku dana još i smogne snage da pobjegne od snomorija i da sumornim mislima započne otpor da pruža. Međutim, u toku noći ga sustignu i potpuno ga razoružaju najcrnje slutnje i muke, kao i potreba da prevrće ostatke jave u snu. Zato se pjesnik sa naglašenom samoironijom pita kada ga više ne bude ko će "ove lude brige brinuti"? I zar nije mogao "sive ćelije koristiti za nešto veselije"!

U završnim pjesmama zbirke Životi, životi, Danojlić iskazuje i sopstveno "vjeruju", sa dubokom sviješću da kao "potomak jataka hajdučkih", kao dijak u napuštenoj crkvi, nosi onu još iz djetinjstva naučenu molitvu u kojoj sadrži i "klicu sumnje", ali i vjeru u postojanje Stvoritelja nekog višeg svijeta. Uprkos tolikim "posrnućima i izgredima" tokom života, pjesnik vjeruje u postojanje "višnje milošte" koja će omogućiti da "čist iziđe pred Čistoga".      

Prožeta izrazitom misaonošću, ironijom i samoironijom, a iskazana snažnim jezikom, poezija Milovana Danojlića potvrđuje da je lirski govor najpouzdaniji put da spoznamo sebe, svijet u kome živimo i kosmičke prostore prema kojima težimo. Zahvaljujući svemu tome, Danojlićeva zbirka Životi, životi predstavlja pravi izazov za čitanje i neprestano nas podstiče da preispitujemo sopstveni život i smisao ljudskog postojanja i stvaranja. To su bili samo neki podsticaji, između brojnih drugih argumenata, kojima se rukovodio žiri za dodjelu pjesničke nagrade "Rade Drainac" za zbirku pjesama napisanu na srpskom jeziku u 2016. godini, koja je ove godine na manifestaciji "Drainčevi dani" u Prokuplju dodijeljena Milovanu Danojliću.

PODELITE OVAJ TEKST NA: