POTOK
Nisu me učili klasičnoj muzici... Reći ćeš - škrta rečenica! Znam, puna je nedostataka - ali ja je hoću upravo takvu. Svrha muzičkog izraza nije uvijek samo ljepota i bogatstvo zvuka - nekad jasnoću i vjernost slike postižemo oskudicom, nečim izostavljenim možda prećutanim, ili kratkoćom, skercom, kakvom zvučnom vinjetom...
Ono što nedostaje upravo nadgrađuje imaginacija slušaoca. Uostalom, i Leonardo je volio tu nedovršenost, posebno crteža, otkrivši veoma rano da ljudsko oko teži da samo, po svojoj volji, docrtava i upotpunjuje sliku. I "Seansa" rado dozvoljava tu tehniku - ti dovršavaš temu i daješ joj onaj konačni utisak. Moji roditelji djeca su krša... Odrasli su tamo, ognjištem u Istočnoj Hercegovini.
Surova ljepota tih predjela - ljute visoravni izmorene dugotrajnim snjegovima - upravo je porodila tim oskudijevanjem. Samo javor, sušen planinskim vjetrovima, rukama majstora milovan, razapet konjima za repove, katkad nadglasa vukove javlja se - za zime učestao - nitima što premazane i okađene tamjanom drhte podražavajući sjetni glas guslarev. (I što je tragedija teža i junaštvo jače, naracija je snažnija, treperenje toplije i žalovitije.) Muzika je beskrajna energija. Tamo, u postojbini ona je čista - samo potok što se rastače i ponire u bezbrojnim vrtačama i urvinama. Razrijeđena visinom lako se izgubi; zadržava se kratko, dragocijena kao voda u čatrnjama. Negdje mora isploviti, pokazati se u nekom obliku. Izranja - u jeziku. Hercegovci pjevaju kad govore, zato su oni - znani i neznani najbolji pjesnici. Kada sam prvi put čuo Baha, iznenađen, zastao sam zadivljen ljepotom i snagom dotad nenađene harmonije. (Mislim da su u pitanju bili Branderbuški koncerti...)
Barok je izronio prebogat i skladan i znao sam odmah - to je isti tok - matica koja je stalno šaputala, a mi je zaglušeni snagom tišine nismo čuli. Šta li su te fuge, melanholija, samoća... ako nisu ponovljene one naše tuge? Tokate, kantate... svite, koncerti - tako razumljivo i lijepo slikaju beskrajnu i nekako privlačnu snagu koja se slobodna temom razvija iz grudi, odnekud izbija nesavladana, rođena iz iste tjeskobe... Kasnije sam otkrivao barok - najprije zavolio Albinonija i Vivaldija, pa Pehelbela, Hendla, Telemana... Naše je čembalo usna harmonika, gusle su naši gudači, dvojnice duvači, diple su orgulje i zvučimo posno - ali mi nosimo gorštačku snagu čežnje i želje za ljepotom koja nam je u ovom nemanju morala izmaći, da bi je neponovljivom harmonijom zajedničke sudbine pronašli daleko od doma, tamo - kod Jovana Sebastiana.
Bah na njemačkom znači potok! Slučajno? Za mene ne, on je taj isti tok, pronađen i nikad presušen.
Odliven, nama iz krša koji, oskudan - ni suze ne može da drži.
