detalj slike: KRK Art dizajn

Prvi dio feljtona možete pročitati OVDJE

ISKUŠENjA SINĐELA SPIRIDONA ALEKSIJEVIĆA - 2. dio

Prof. dr Goran Maksimović

Naglasili smo da je autobiografija Spomenak Miloradov najznačajnije književno djelo Spiridona Aleksijevića. Pored nesumnjivih književnih vrijednosti, koje se ogledaju u ispovijednom tonu (čemu naročito doprinosi činjenica da je Spomenak Miloradov napisan u formi dvanaest pisama upućenih prijatelju Milislavu), zatim u živom pripovijednom daru prilikom kazivanja o godinama djetinjstva, školovanja i mladosti, kao i u dobroj karakterizaciji savremenika (Nikanor Bogunović, Gerasim Zelić, Venedikt Kraljević, Kiril Cvjetković, Josif Rajačić), te lijepom stilu i jeziku, naročito je dragocjena dokumentarna strana ovog djela, zato što na potpuno autentičan i objektivan način prikazuje dramatične godine pokušaja unijaćenja dalmatinskih pravoslavnih Srba u prvim decenijama 19. vijeka, a naročito u doba upravljanja ovom eparhijom vladike Venedikta Kraljevića (1810-1821-1823). U toj ravni, ovo djelo je komplementarno sa nekim srodnim ostvarenjima Aleksijevićevih savremenika, srpskih pravoslavnih monaha. Mislimo prvenstveno na Avtobiografiju protosinđela Kirila Cvjetkovića (koja je napisana sredinom 19. vijeka, a objavljena je iz rukopisa 1898. godine), te na Žitije arhimandrita Gerasima Zelića, koje je objavljeno u Budimu, 1823. godine.[1]

Danas postoji izvjesna nedoumica kad je Aleksijević pisao Spomenak Miloradov. Prema uvodnoj tvrdnji neimenovanog priređivača i redaktora rukopisa, kako smo već naglasili najvjerovatnije Đorđa Popovića, urednika Glasnika Pravoslavne dalmatinske crkve u Zadru, otac Spiridon je dovršio pisanje 4. avgusta 1838. godine, kako je bio sam "zabilježio na trećem svesku" rukopisa.[2] Međutim, u jednom Aleksijevićevom iskazu u HI pismu pominje se kao dan pisanja rukopisa 13. septembar 1839. godine. Radi se o prikazivanju događaja iz 1810. godine kada je vladikaKraljević odmah po ustoličenju rasformirao episkopski kapitol, a potom ga ni on niti njegovi nasljednici više nikad nisu obnovili, sve do tog dana, 13. septembra 1839. godine, kada je Aleksijević neposredno pisao o tome u svojoj autobiografiji. To nas podstiče na zaključak da je Spomenak Miloradov ispisivan i tokom 1839. godine, a sudeći prema obimu onoga što je opisano poslije ovog događaja iz 1810. godine, kao i činjenici da je rukopis ostao nedovršen, može se s pravom pretpostaviti da je Aleksijević ispisivao svoje uspomene sve do iznenadne smrti na Vaskrs 1841. godine u Zadru, a da datum na koricama treće sveske rukopisa, koji pominje redaktor, ne označava završetak, nego početak ispisivanja tog dijela autobiografije. Posljednji događaji koje prikazuje Aleksijević u svom rukopisu odnose se na odlazak episkopa Pantelejmona Živkovića iz Dalmacije, poslije jednogodišnjeg vođenja ove eparhije premješten je za budimskog episkopa, te imenovanje arhimandrita Simeona Trkulje u februaru 1836. godine za njegovog nasljednika.

Umjetničkom usložnjavanju Aleksijevićevih zapamćenja doprinosi ukrštanje dva narativna plana: autobiografskog i memoarskog. Autobiografski plan kazivanja je izrazito subjektivan, natopljen snažnim emocijama i usmjeren na prikazivanje porodičnog porijekla, rođenja, odrastanja i školovanja, utisaka sa putovanja, kao i bliskih i dragih ljudi koji su obilježili njegov život. Prepoznatljivo je to naročito u pojedinim opisima prirode, u prikazima putovanja i novih i nepoznatih sredina. Priliko opisa manastira Žitomislića, Aleksijević daje upečatljive poredbene slike na kojima glavno mjesto zauzima mnogoljetni hrast izrastao u manastirskom dvorištu. Hrast je tako veliki da njegovo deblo jedva sedam ljudi može obuhvatiti rukama: "iz stabla ima četiri grane koje se prostiru na sve četiri strane, ovaj je udivitelne veličine i ljepote, a najpače proljećem i ljetom kad gustom svojom zelenostiju podobi se jednoj prekrasnoj ombreli; pod njim ljeti bezi, kapetani, age planduju, kad prolaze u Sarajevo, ili k veziru u Travnik; koji su bili u Carigradu, Anatoliji, Araviji i Egiptu, kažu 'da većega i lijepšega nigdi nijesu vidili.' Pravo reći, gledajući ga, rekao bi da je ot početka svjeta".[3] Aleksijevićev literarni dar najviše dolazi do izražaja u putopisnim epizodama. Upečatljiv je opis bure na Jadranu, prilikom putovanja na Krf u martu 1789. godine: "Ovu svu cjelu noć stradali smo ljuto, niti se spavalo ni počinuti moglo; kapitan ot broda doletio bi koji put govoreći: 'oče, molite Boga, da se ne potopimo'. Evo straha: more (h)uči, daske škripe, balvani ječe, brod nemilo skače, u kamari ne možemo da se deržimo, i jošt mi nevješti moru, padamo sad na noge, sad na glavu, ot velikog skakanja broda nigdi mira...".[4] Aleksijević veoma nadahnuto opisuje ostrvo Krf, a najviše se zadržava na slikama Uskršnje procesije, kao i na impresivnim opisima crkve Svetog Spiridona. Prilikom boravka u Trstu 1804. godine, gdje se liječio od "protisli u prsima", Aleksijevićeva sposobnost dobrih opservacija o ljudima koje je susretao na tim putovanjima, prerasta u veliki ponos zbog susreta sa Dositejem Obradovićem, koji mu je tada poklonio Sobranije nravoučiteljnih veščej i tek publikovanu Pjesnu na insurekciju Serbijanov posvećenu vođi srpskog ustanka Karađorđu Petroviću i pobunjenom srpskom narodu.

Nakon sažetog uvoda u kome je opisao mjesto svoga rođenja, Žitomislić u Hercegovini, te kazivanja o porijeklu svoje porodice, kao i o datumu i godini svoga rođenja, stvarna Aleksijevićeva autobiografska zapamćenja počinju od 1778. godine i započinjanja njegovog školovanja u manastiru Žitomisliću kod jeromonaha Neofita Koševića, "prišelca" iz manastira Svetog Arhanđela Mihaila u Krki. U tim ranim godinama Aleksijević opisuje i svoja putovanja u Mostar i Sarajevo, kao i strašnu epidemiju kuge u Sarajevu 1781. godine, a zatim ukratko prikazuje i jedan kasniji povratak iz Sarajeva po "ljutoj zimi" preko Ivan-planine, odmah iza Božića 1784. godine. Iza toga nas upoznaje i sa događajima iz 1785. godine, među kojima je bio najvažniji onaj u kome je u novembru te godine u manastiru Zavala bio rukopoložen za jerođakona. Aleksijević naglašava da je za jednu i po godinu služenja u Žitomisliću "pretrpio ljuto tursko nasilije i opačinu", zbog čega se često pitao: "Zašto Serbi moji ovo tjaško igo agarjansko snose više od četiresta ljet? Oni su gorše sogrješili pred sootvoršim ih, neže li Izrail, padši pod faraona".[5]

Odlazak iz zavičaja i manastira Žitomislića podstaknut je bio velikom Aleksijevićevom željom za učenjem ikonopisanja jer je još od djetinjstva pokazivao izratiti dar za crtanje. Na putu prema manastiru Dragoviću u Dalmaciji, u septembru 1787. godine, susreće se prvi put sa "neprimerenom zlobom među crkvom istočnom i zapadnom" i doživljava jednu dramatičnu raspravu sa zagriženim katoličkim fanatikom iz okoline Imotskog, koja se zamalo nije okončala krvoprolićem: "Zašto jedan između njih zapita me, jesam li pop? Odgovorim: ja sam đakon ot evangelija, a nijesam pop. On: vi ste sizmatici. Ja: što je to sizmatik? On: oni je sizmatik tko ne vjeruje u papu. Ja: vjerujem ja jedinoga Boga u svetoj trojici: Oca, Sina i Svatago Duha; vjerujem Isusa Hrista Sina Božija i njegovo sveto evangelije, a papu ja ne poznajem za ništa. Mojim odgovorom ovaj se nađe uvređen, odma na mene s puškom velikom da me probije, i Bog zna čto bi ot mene bilo, da ne bi serdara, pametna čelovjeka, koji odma na konju među nas rastjera njih, a mene uze pred sebe govoreći mi, ne govori s ovim budalastim ljudma da te zlo ne nađe".[6]

Memoarski plan kazivanja je mnogo dominantniji, a u znaku je izrazitog Aleksijevićevog nastojanja da na objektivan način, sa mnogo dokumentarno-istorijskih podataka opiše dramatične godine borbe za konstituisanje Pravoslavne dalmatinske episkopije, a odmah zatim, po njenom ustanovljenju i nesrećnih podleganja episkopa Kraljevića lukavim austrijskim pritiscima i namjeri da pounijate dalmatinske Srbe (1818-1821). Dokumentarno-istorijska perspektiva kazivanja upotpunjena je i sažetim pregledom francusko-austrijskih ratova od 1796. godine i njihovih odjeka u Dalmaciji. Potkrijepljeno je to brojnim dokumentima, poput Zelićevog pisma poslatog iz Milana u avgustu 1808. godine u kojem iznosi vjerovanje da je pridobio podršku za ustanovljenje pravoslavne episkopije u Dalmaciji. U sličnoj funkciji su i dokumenti u kojima je potvrđeno Aleksijevićevo rukopoloženje za sveštenika. Važnu ulogu u prikupljanju izvora za pisanje čine i iskazi savremenika, poput svjedočenja protosinđela Kirila Cvjetkovića, koji je bio neposredni svjedok Kraljevićevog približavanja unijatskoj ideji, a potom i najžešći protivnik te ideje, organizator Šibenske bune 1821. godine, te stradalnik zbog toga u austrijskim kazamatima.

Aleksijevićev životopis nije bio prožet brojnim i dalekim putovanjima, te susretima za novim zemljama i ljudima, tako da samim tim ni njegovo kazivanje nije sadržalo takve zanimljive putničke epizode, što je često bio slučaj sa sličnim autobiografskim tekstovima njegovih savremenika. Otuda se gotovo spontano nametnula važnost njegove uloge savremenika i svjedoka onih godina i događaja u kojima se konstituisala i borila za opstanak Pravoslavna episkopija u Dalmaciji, što je doprinijelo tome da kazivanje sasvim neosjetno pređe sa autobiografskog na memoarski plan kazivanja. Pri tome je Aleksijević pokazao jedan veoma bitan kvalitet, a to je osjećanje za postupno i sistematsko predstavljanje navedenih događaja. Zato se Aleksijević vraća u neposrednu prošlost, u godine koje su prethodile njegovom dolasku u manastir Dragović, a zatim prati, oslanjajući se na svjedočenja "dostavjernih osoba", priključenija u Dalmaciji od 1770. godine i dolaska Nikanora Bogunovića, arhimandrita manastira Krka, za vikara Pravoslavne dalmatinske crkve. U prikazivanju tadašnjih crkvenih trzavica, Aleksijević naročito izdvaja mladog i "bezmjerno derznovenog" Gerasima Zelića, potonjeg arhimandrita manastira Krupa. Pri tome se više puta osvrnuo na Zelićevu plahovitu prirodu i na izrazitu vlastoljubivost. Saznajemo, na primjer, da je Zelić 1782. godine u nesuglasicama oko izbora novog igumana manastira Krupa, držeći stranu Josifu Došenoviću, pretukao Nikodima Ljeskovca, koji je bio eklisijarh Spiridona Simića, drugog pretendenta na igumanstvo. Kad je riječ o Zelićevoj vlastoljubivosti, Aleksijević navodi tvrdnju da je ovaj monah skupljajući priloge po Rusiji silno materijalno obogatio, a zatim je zahvaljujući tome na krajnje nejasan način u Carigradu proizveden za arhimandrita.

Aleksijević je uvjeren da je pretjerana Zelićeva vlastoljubivost i nastojanje da na svaki način bude postavljen najprije za vikara, a zatim za episkopa Pravoslavne dalmatinske eparhije, doprinijela kasnijoj odluci Francuza, nakon dolaska u Dalmaciju 1806. godine, da ustanove pravoslavni episkopat na ovom prostoru. Tome su upravo doprinijele Zelićeve vlastoljubive borbe protiv svih onih visokih srpskih sveštenika u Dalmaciji koje je vidio kao svoje protivnike. Zbog toga je Zelić u početku pravio spletke i opadao aktuelnog vikara Nikanora Bogunovića kod mletačkih vlasti, a nakon njegove smrti 1792. godine i novog konkurenta Savatija Vasiljevića. Aleksijević je kategoričan, pogotovo imajući u vidu sve posljedice kasnijih Kraljevićevih poteza, da bi najbolje bilo da "grečeska crkva" nikad nije imala episkopiju na ovom prostoru,[7] jer tada austrijske vlasti ne bi mogle tako lako da se upuste u unijaćenje ove eparhije

Mada je dolazak episkopa Kraljevića u Dalmaciju 1808. godine obilježio i značajan lični događaj u životu Spiridona Aleksijevića, Kraljević ga je u septembru iste godine proizveo u sveštenički čin, njegove rezerve prema novopridošlom vladici bile su očigledne od samog početka. Aleksijević je bio u onoj skupini sveštenika koji su najprije odbili da potpišu podršku Kraljeviću za osnivanje episkopata, a zatim je u razgovoru sa Simeonom Kovačevićem, trgovcem skradinskim, iznio četiri valjana razloga zašto misli da Kraljević nije pogodna ličnost za pravoslavnog dalmatinskog episkopa: "1. što je Grek a ne Serbin ot naciona, a car vam daje ot naciona Serbina, 2. ne znate tko je i otkuda je, 3. sramota vaša, što će vam svijet reći? Nemaju Dalmatinci čelovjeka za episkopa, već su uzeli inostranog Greka, 4. tvoj sin, ili koji drugi Dalmatin može sve nauke proteći, no neće biti episkop; za što će tuđin zato svoga vospitati, pak i tu gubite svoje pravo".[8]  

Na kasnijim stranicama Aleksijevićevih zapamćenja otkrivena je do kraja prava priroda novoga episkopa. U početku se ponašao pritvorno "kao neki svetac ot drevni grečeski pustinjaka; u srijedu i petak po hristijanskim domovima neće da jede ni ulja, a naš prosti i neprosvješčeni narod ovake licemjere hvali, u zvezde kuje i za svetce derži; a poslije, kad se Kraljević dobavi carskoga dekreta i plaće 6000 f. na godinu kao episkop dalmatinski, započe i uz veliki četrdesetni post meso jesti na soblazn vsjeh, i jošt, štogod i više... da ne vozglagoljut usta moja djel čelovječeskih...".[9] Aleksijević ukazuje na izrazitu Kraljeviću sklonost ka spletkarenju i zavađanju, kvarenju međuljudskih odnosa, a zatim i mirenju zavađenih monaha i uzimanju velikih novčanih globa od igumana u čijim manastirima bi se nalazila posvađana sabraća. Nakon što je iskusio takvu episkopovu pravdu i na sebi, te nakon što je teškom mukom uspio da izgladi poremećene odnose, Aleksijević iskreno priznaje, pozivajući se na poučnu naučnu izreku "tkoga su zmije klale i gušterice se boji",[10]da je od tada postao oprezniji. Istovremeno je lakovjerne Dalmatince, koji "nijesu znali ili nisu hotjeli da je mnogo pametnije i mnogo bolje terpiti svoga, nego li tuđina",[11] poučio basnom o golubovima i sokolu: "Golubovi videći da jastreb mnogo od njihove družine pobija, dogovore se i uzmu sokola da ih brani; ovaj na njihovo pitanje dobrovoljno dođe, no pod vidom vlasti i odbrane, samo za jedan dan, toliko opusti golubnjaču i pobije golubova, što ne bi jastreb za pol godine mogao učiniti".[12]

Pozivajući se na svjedočenje protosinđela Kirila Cvjetkovića, Aleksijević napominje da je Kraljević ideju o unijaćenju dalmatinskih Srba iznio još 1816. godine prilikom audijencije kod austrijskog imperatora Franca I u Trstu, a izgleda da je sve to bilo motivisano željom da učvrsti svoju poziciju nakon što ga je Gerasim Zelić (u čemu je pridobio i podršku mitropolita Stefana Stratimirovića), optužio u Beču da ga je francuski imperator nepravilno postavio na "katedru Dijaceze dalmatinske". Aleksijević i sam svjedoči da je prilikom posjete episkopu, nakon njegovog povratka iz Trsta, imao priliku da pročita pismo u kojem je iznijeta ideja o uniji, kao i otvaranju unijatskog sjemeništa u Zadru, te da ga je Kraljević pitao za mišljenje. Pošto je sve to Kraljević bio uvio u formu tobožnje političke unije, koja neće imati nikakve veze sa kanonskim sjedinjenjem sa katoličkom crkvom, Aleksijević je iznio sumnju da se tu ne radi samo o političkoj uniji, nego i o pritajenoj  namjeri da se postigne "sojedinenije dogmatičesko". Vjerolomni episkop mu je na to odgovorio: "Bože sačuvaj, bogme ja to neću nigda primiti. Ako budu to tražiti: dvije pare hljeba u turska zemlja, - a to ne!".[13]

Tada iznijete sumnje i slutnje Spiridona Aleksijevića kasnije će se, na žalost, obistiniti i donijeti ogromne posljedice i žrtve srpskom narodu u Dalmaciji.Neposredna realizacija unijatskih planova započela je nakon imperatorove posjete Dalmaciji u proljeće 1818. godine. Aleksijević ne navodi čijom se zaslugom po narodu "bijaše čisto proglasilo da episkop Kraljević hoće da sojedini grečesku cerkvu u Dalmaciji s rimskom", ali priznaje da je sa strahom potpisao "prošenija" svih pravoslavnih sveštenika u Dalmaciji u kojima je traženo istovremeno od mitropolita Stratimirovića u Sremskim Karlovcima i austrijskog imperatora Franca I da na svaki način spriječe te opasne namjere. Kao kulminativnu tačku pobune srpskog naroda protiv Kraljevića, Aleksijević opisuje bojkot episkopovog bogosluženja na Vaskrs 1821. godine, a potom na Duhove i pokušaj atentata u kojem su stradali policijski zapovjednik iz Šibenika i upravitelj unijatskog sjemeništa. Episkop Kraljević je slučajno izbjegao ranjavanje u tom pokušaju atentata, ali je nakon toga ideja unijaćenja uzdrmana i zaustavljena: "Tada klone i Kraljevićev derznoveni duh. Učitelji uniti ostanu kao izgubljeni i odmah pobjegnu bez obzira u Zadar, a iz Zadra u Poloniju, i već nema ih natrag u Dalmaciju da uče Greke-Dalmatine".[14]Šibenska buna je izazvala žestoku austrijsku inkviziciju u kojoj su mnogi postradali, a naročito protosinđel Kiril Cvjetković, porijeklom Bokelj, koga su vlasti označile kao glavnog podstrekača pobune, a zatim su ga nakon višegodišnjeg držanja u istražnom zatvoru osudile 1825. godine na dvadeset godina teške robije. Aleksijević sa velikim bolom u duši i žaljenjem navodi da je gledao na njemu preteške okove dok ga je ispovijedao u zadarskoj istražnoj tamnici. Cvjetković je jedan od rijetkih, između tridesetak tada osuđenih Srba u Šibenskoj buni, koji je uspio da preživi tamnovanje i dočeka slobodu 1846. godine u manastiru Bezdin u Banatu.[15] Iako je pokušao uz pomoć represija austrijskih vlasti da se održi, ustrašeni i u potpunosti od vjernog naroda odbačeni episkop Kraljević pobjegao je iz Šibenika u maju 1823. godine tako što je otišao na tobožnje liječenje u italijanskim banjama. Aleksijevića je tada imenovao za "vikara interinale" i na toj funkciji je ostao sve do sredine 1829. godine i rukopoloženja Josifa Rajačića za novog  dalmatinskog episkopa.

Preostale stranice Aleksijevićevog rukopisa karakteriše izuzetna sažetost i hroničarska letimičnost. Opisao je nešto detaljnije, služeći se pri tome i komičnim, prije svega ironičnim sredstvima u kojima dolazi do izražaja gorka rezignacija, nenamjeran ali svakako ozbiljan protokolarni propust prilikom prvog susreta sa novim episkopom Rajačićem, koji se zbog toga naljutio i najvjerovatnije mu to nikada kasnije nije zaboravio, tako da nije htio da ga rukopoloži u čin arhimandrita, koji je po svemu Aleksijevićzasluživao. Podsmijavajući se svojoj pretjeranoj skromnosti, Aleksijević posljedice tog nesrećnog prvog susreta sa vladikom Rajačićem prikazuje kao anegotsku situaciju. Aleksijević je funkciju "vikara interinale" uglavnom obavljao u Zadru, a kada je dolazio u Šibenik da se po prvi put susretne sa Rajačićem, prema protokolu trebalo je da se najavi kako bi njegovu lađu dočekao novoustoličeni episkop Rajačić kod Ljuljevačke tvrđave na ulazu u Šibenski zaliv. Iz čiste skromnosti i želje da izbjegne preveliku pažnju javnosti, Aleksijević je sam i bez najave uplovio u Šibenik, a to je toliko razljutilo Rajačića, koji je očigledno mnogo držao do tih pompeznih manifestacija, da je prilikom Aleksijevićevog povratka u Zadar odbio da ga isprati, a kapetanu lađe je naredio da puca do tvrđave, tj. da plotunima oglašava odlazak dotadašnjeg vikara, a "ot fortice ako ćeš mu dati nogu u str..." (Aleksijević: HVI/1906, 167).Zbog toga Aleksijević ne zaboravlja da ukaže i na kasnije česte neodmjerene rekacije Rajačića prema sveštenstvu, pogotovo u grubim i neprimjerenim pokušajima disciplinovanja pojedinih paroha koji bi napravili određene propuste u činodejstvovanju. Najdrastičnije posljedice su proizašle u Petrovom polju, gdje su dvojica svještenika Marko Busović i Petar Kričko da bi izbjegli Rajačićeve kazne pounijatili čitave parohije.

Završne stranice Aleksijevićevih sjećanja kazuju o dolasku episkopa Pantelejmona Živkovića krajem 1834. i početkom 1835. godine u Dalmaciju. Već u martu 1835. godine novi episkop Živković ispravlja grešku svoga prethodnika i proizvodi Spiridona Aleksijevića u čin sinđela. Aleksijević veoma pohvalno govori o kratkotrajnom, ali blagorodnom radu episkopa Živkovića u Dalmaciji. Tako saznajemo za Živkovićeve tajne akcije pomaganja siromašnog stanovništva u Petrovom polju teške i gladne zime 1835-1836. godine, zbog čega je i navukao veliko nepovjerenje austrijskih vlasti, pa ga je mitropolit Stratimirović morao da premjesti za episkopa Budimske eparhije već u proljeće 1836. godine.

Aleksijević je u autobiografskim zapisima najmanje i sasvim skromno i uzgredno pisao o sebi, a njegovi savremenici su ostavili malo svjedočanstava o njegovoj ličnosti i djelovanju. Ako je suditi po jednom zapisu Stefana Kneževića, kasnijeg vladike dalmatinskog, ispisanom na prvom svesku rukopisa Aleksijevićeve autobiografije, koji je, inače, sačuvan u biblioteci manastira Krka, zapamćen je kao čovjek "ljubvedostojnog karaktera, i kao što njegova veselost duha, osobito u mladim ljetima, koja ga ni do smrti nije ostavila, svuda radost rasprostiraše, tako mu je iskrenost njegova mnoge prijatelje i počitatelje pridobila".[16]Objektivan ton Aleksijevićeve autobiografije, skromnost i nenametanje sopstvene pozicije u opisanim događajima, navedenu Kneževićevu konstataciju potvrđuje u potpunosti, a djelo čini uzornim književnim tekstom, te vrijednim dokumentarnim izvorom za potpunije razumijevanje života srpskog naroda u Dalmaciji u posljednjoj trećini 18. i prvoj polovini 19. vijeka.

5.0.Iako je nakon tog prvog, časopisnog objavljivanja rukopisa djela Spomenak Miloradov u toku 1904-1905-1906. godine, ostao dugo skrajnut i gotovo potpuno zaboravljen, moglo bi se reći da su u posljednjoj deceniji 20. i na početku 21. vijeka obnovljena interesovanja za ličnost i djelo Spiridona Aleksijevića. Najprije je zaslugom protosinđela Hrizostoma Jevića objavljeno ponovljeno, a prvo posebno, izdanje Aleksijevićeve autobiografije (Knin, 1990), a zatim su u dva navrata pisani ogledi o njegovom slikarskom i književnom radu. Uradili su to Branko Čolović, u studiji IkonopisKninske Krajine (Beograd, 1997); te Goran Maksimović u raspravi "Uspomene Spiridona Aleksijevića", koja je štampana u zborniku: Pravoslavni duh u srpskoj književnosti, (Srpsko Sarajevo-Srbinje, 1998). Iza toga, početkom 21. vijeka, Maksimović je u još dva navrata pisao o Spiridonu Aleksijeviću: "Dva monaška životopisa (Kiril Cvjetković i Spiridon Aleksijević)", Srpske književne teme, Beograd-Banja Luka, 2002, s. 53-78; "Ikonopisac i književnik", Zaboravljeni književnici, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta", Pale, 2013, s. 10-13. U dva navrata u novije vrijeme o Spiridonu Aleksijeviću pisala je na primjeran način i Persida Lazarević Di Đakomo: „Venedikt Kraljević, istorijski i literarni činilac triju životopisa iz Dalmacije: G. Zelić, K. Cvjetković, S. Aleksijević“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 36/2, Beograd, 2007, str. 182-196; „U vrtlogu evropske književne mistifikacije na međi HVIII i HIH veka: beleške na marginama srpskih prevoda 'Bramnova rukopisa'“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 40/2, Beograd, 2011, str. 185-199. O ostalim književnim radovima Spiridona Aleksijevića, a pogotovo o njegovom Životopisu blaženopočivšegNikanoraBogunovića, nije uopšte pisano, niti je ovo zapaženo djelo kasnije preštampavano. Sve ovo što smo predstavili u našem ogledu, trebalo bi da nas još jednom podstakne da istražujemo postignuća, te da nakon pojave ovog dragocjenog izdanja cjelokupnih djela iznova počnemo da upoznajemo Spiridona Aleksijevića, kao i da njegovu ličnost i prosvetiteljske težnje još potpunije predstavimo savremenoj publici.

~KRAJ~

---

[1]U nekoliko navrata smo pisali o ličnosti Spiridona Aleksijevića i njegovom autobiografskom djelu Spomenak Miloradov:Goran Maksimović, "Uspomene Spiridona Aleksijevića", Pravoslavni duh u srpskoj književnosti, Srpsko Sarajevo-Srbinje, 1998, s. 102-108; Goran Maksimović, "Dva monaška životopisa (Kiril Cvjetković i Spiridon Aleksijević)", Srpske književne teme, Beograd-Banja Luka, 2002, s. 53-78; Goran Maksimović, "Ikonopisc i književnik", Zaboravljeni književnici, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta", Pale, 2013, s. 10-13. U novije vrijeme o tome je napisan i primjeran rad Perside Lazarević Di Đakomo, "Venedikt Kraljević, istorijski i literarni činilac triju životopisa iz Dalmacije: G. Zelić, K. Cvjetković, S. Aleksijević", Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 36/2, Beograd, 2007, str. 182-196.

[2]Spiridon Aleksijević, "Spomenak Miloradov", Glasnik Pravoslavne dalmatinske crkve u Zadru, XII/1904, str. 12.  

 

[3]Isto, XII/1904, str. 13.

[4]Isto, XII/1904, str. 102.  

 

[5]Isto, XII/1904, str. 57.  

[6]Isto, XII/1904, str. 58.

 

[7]Isto, XII/1904, str. 155.  

 

[8]Isto, XIII/1905, str. 27.

[9]Isto, XIII/1905, str. 90.

[10]Isto, XIII/1905, str. 136.

[11]Isto, XIII/1905, str. 136.

[12]Isto, XIII/1905, str. 136.

 

[13]Isto, XIII/1905, str. 140.

[14]Isto, XV/1906, str. 140.

[15]Potpunije o protosinđelu Kirilu Cvjetkoviću (1791-1857), kao i njegovoj Avtobiografiji (1898), pisano je u dva rada: Goran Maksimović, "Stradalnička sudbina i književno djelo protosinđela Kirila Cvjetkovića", pogovor u knjizi: Avtobiografija protosinđela Kirila Cvjetkovića i njegovo stradanje za pravoslavlje, fototipsko izdanje, Gradska biblioteka i čitaonica Herceg Novi, 2004, str. 269-286; Stevan Bugarski, "O boravku i grobu protosinđela Kirila (Cvjetkovića) u manastiru Bezdin", Zbornik Matice srpske za istoriju, broj 81, Novi Sad, 2010, str. 81-87. U najnovije vrijeme o Kirilu Cvjetkoviću objavljen je prerađeni i dopunjeni tekst Gorana Maksimovića, "Stradalnička sudbina i književno djelo protosinđela Kirila Cvjetkovića", pogovor u knjizi: Kiril Cvjetković, Žitije - Avtobiografija Kirila Cvjetkovića i njegovo stradanje za pravoslavlje, priredila Ljiljana Davidović, Edicija Srpski crkveni pisci u Dalmaciji, Istina, Beograd-Šibenik, 2018, str. 323-352.  

 

[16]Spiridon Aleksijević, "Spomenak Miloradov", Glasnik Pravoslavne dalmatinske crkve u Zadru, XII/1904, str. 12.

 

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: