VIDLjIVA I SKRIVENA SUŠTINA PRIČANjA

(Vesna Kapor, Venac za oca, Srpska književna zadruga, Beograd, 2018.)

 

 prof. dr Goran Maksimović 

U savremenoj srpskoj književnosti, Vesna Kapor je na različite načine, kao čitalac, student, urednik i pisac, prisutna duže od dvije decenije, najviše kroz kreiranje raznovrsnih umjetničkih programa u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, a u posljednjoj deceniji i kao književnik jer je kao posebna izdanja objavila roman Tri samoće ili mjesto nedovršenih stvari (Srpska književna zadruga, Beograd, 2010; Filip Višnjić, Beograd, 2011), te dvije zbirke priča: Po sećanju se hoda kao po mesečini (Agora, Zrenjanin, 2014; Filip Višnjić, Beograd, 2016) i Kao što i vama želim (Povelja, Kraljevo, 2016). Dobila je tri ugledne književne nagrade: "Laza Kostić", "Miloš Crnjanski", "Kondir kosovke devojke"; a bila je u najužem izboru za dobitnika "Andrićeve nagrade", te nagrada "Stevan Sremac" i "Meša Selimović". Dobitnica je "Povelje zahvalnosti" Filološkog fakulteta u Beogradu.

Pričanje za Vesnu Kapor počiva na otkrivanju vidljivih i nevidljivih mjesta u svijetu izvan nas, kao i u svijetu duboko uronjenom u nama, ali i metafizičkim prostorima svijeta koji se nalazi iznad nas u nesaznajnim i nevidljivim dimenzijama racionalnog dijela ljudskog uma, bez kojih ne bismo mogli da uspostavimo trajnu vezu sa umrlim bićima, neposrednim srodnicima ili duhovnim uzorima. Takav poetički pristup na kreativan način došao je do izražaja i u najnovijoj zbirci priča Venac za oca, koja je objavljena u Beogradu 2018. godine, u reprezentativnoj biblioteci "Atlas" Srpske književne zadruge, a koja je takođe bila u najneposrednijoj konkurenciji na ovogodišnjem glasanju velikog žirija kritičara za nagradu "Meša Selimović".

Vesna Kapor kao pripovjedač zastupa uvjerenje da je svijet zasnovan na ukrštaju vidljivog i nevidljivog, stvarnog i izmaštanog, a da se njegova suština razotkriva tamo gdje se spajaju jasno i nejasno, prošlost i sadašnjost, sjećanje i zaborav, radost i patnja, snovi i stvarnost. U tim prostorima podjednako se iskazuju lijepo i ružno, iskreno i lažljivo, tragično i komično, srećno i nesrećno, svijetlo i tamno. Pričanje je trenutak kada želimo da opišemo svijet prošlosti i svijet sadašnjosti, a u suštini predstavlja povjerljivi dijalog sa samim sobom, ali i svijetom oko nas, te svijetom nad nama. U tom dijalogu podjednako važno mjesto zauzimaju neposredno obraćanje ili diskretne aluzije na poetički bliske pisce, kao i naučnike, koje doživljava kao učitelje i duhovne srodnike (Lav Tolstoj, Aleksa Šantić, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Borislav Pekić, Bela Hamvaš, Radoslav Bratić, Arsenije Tarkovski, Ivan V. Lalić, Darinka Jevrić, Milorad Ekmečić i dr.). Pripovijedni dijalog je upućen i pretpostavljenim i neimenovanim čitaocima, pogotovo onima čiji su pogledi i doživljaji bliski sa pripovjedačevim duhovnim vidicima.

U tim tačkama podudaranja ukrštaju se vidljiva i nevidljiva mjesta svijeta književnosti sa svakodnevnim životom, ali i svijetom prošlosti i sadašnjosti. Zato stvaranje priče podjednako počiva na sjećanju na oca i majku, na prijatelje i slučajne poznanike, na bliske i daleke prostore, na ljude i građevine. Utemeljeno je na neprestanom preispitivanju ličnih doživljaja, kao i na poniranju u istorijske pojave, te na savremene političke ili druge aktuelne društvene teme. U skladu s tim je srodan i uvodni slogan čitave knjige, preuzet iz romana Ljudi govore Rastka Petrovića, o životu kao jedinstvenoj stvari, jer neprestano traje i nezaustavljivo se obnavlja, podjednako kroz rađanja i umiranja, a najviše kroz neizbrisivu moć pamćenja. Otuda se u pripovijedanju Vesne Kapor kultura sjećanja nameće kao temelj postojanja i trajanja i pojedinca i čitavih naroda.

U svojoj osnovi zbirka priča Venac za oca utemeljena je kao porodična ispovijest u kojoj dolazi do izraza harmonija i sreća porodičnog života, uzajamna ljubav, briga i odanost, ali i naglašene emocije kćerke i majke prema ocu kao zaštitniku i tvorcu prostora sreće, kao "velikom hroničaru" prošlosti i sadašnjosti, te izvoru prvih i svakih drugih individualnih saznanja. Od ukupno trinaest uvrštenih priča, za razumijevanje tog porodičnog jezgra, naročito su važne dvije okvirne priče: prva "Venac za oca" i posljednja "Sve je to tek tren", jer upravo u njima u trenutku bolnog saznanja očeve smrti dolazi do izražaja suštinska spoznaja porodičnog života kao utočišta sigurnosti i sreće, kao i temelja svekolikog individualnog i kolektivnog identiteta, ali i stalne borbe sa nedaćama, stradanjima i patnjom, koje nam život donosi nezavisno od naše volje i uzroka. Naročito su potresne i dramatične scene u kojima je prikazano kako majka i kćerka gotovo bespomoćno čekaju vijest o očevoj smrti, a zatim raspete tom tragičnom i konačnom istinom, shvataju da moraju život nastaviti dalje potpuno same u svijetu ispunjenom kosmičkom hladnoćom i jezom. Upravo u tim trenucima naglašenog bola i patnje, straha i nevjerice, najbliži smo spoznaji i nekih, nama do tada nepoznatih, metafizičkih sposobnosti i uvjerenja da možemo da se "izmestimo u drugo vreme" kako bi shvatili tajnu smrti i odlaska najdražih bića, ali i kako bi zauvijek očuvali svijet uspomena i sjećanja, te uspostavili trajnu duhovnu vezu sa umrlima.

Pričanje Vesne Kapor duboko je utemeljeno u zavičajnosti, u rodnom tlu, ali i nepotkupljivom osjećaju da čovjek može otputovati, može promijeniti zemlje i gradove, ali nikada ne može napustiti rodnu zemlju. Zavičajno tlo se nosi u svakoj pori našega bića, u pričama i knjigama, u pismima i stvarima, u sjećanjima i snovima. Zato je doživljaj zavičaja podjednako ukrštaj subjektivnih i objektivnih saznanja, ali i one metafizičke i ontološke spoznaje koju nosimo u sebi. Rodno mjesto pripovijedanja sadržano je u jeziku, u njegovim riječima, u melodiji rečenica, a pisac nekom neopisivom unutrašnjom snagom sluti i osjeća značenja tog jezika. U jeziku je sadržana i piščeva lozinka za razumijevanje svijeta i za odgonetanje vječnosti, ali i prostor u kome se obesmišljenoj stvarnosti može vratiti izgubljena ili zapretana duhovnost i umjetnička ljepota, kao i smisao postojanja i nastajanja svih ljudskih djela. U tom smislu, neobično je važna priča "Bečke razglednice", u kojoj se susret sa rodnom grudom ostvaruje kroz neke poznate toponime u gradu Beču. Jedan susret u ruskoj Nikolajevskoj crkvi u tom gradu sa mladim đakonom Aleksandrom porijeklom iz Beograda, koji je sasluživao u toj bogomolji, probudiće čitav niz uspomena i asocijacija na srpske fizičke i duhovne veze sa tim gradom. Pojaviće se u pripovijednim reminiscencijama pjesnik Aleksa Šantić, kao jedan od osnivača društva Prosvjeta, koje je na čudan a neraskidiv način povezalo srpski narod sa brojnim sredinama, narodima i gradovima, pa i sa Bečom. Pojaviće se Gravrilo Princip i njegovo zavjetno proročanstvo da će "naše sjene" hodati po Beču mnogo godina i decenija poslije njegove smrti. Pojaviće se Crnjanski, pa Davičo i njegova junakinja Hana. Probudiće Beč uspomene na Pekića, koji je poslije romana Vreme čuda doživio duhovni preobražaj istinskog pokajanja, a još više na majstora pripovjedača Radoslava Bratića koji je svoje zavjetne poslove ostvarivao ne samo pričom i pričanjem, nego i obnavljanjem društva Prosvjeta, podjednako u Beču i u brojnim drugim gradovima, uspostavljajući one stare, šantićevske veze, među našim ljudima, duhovno gladnim i rasijanim po cijelom svijetu.

Na srodan način, evokacija zavičaja i strah od raskorijenjenosti koju donosi život i smrt u velikom gradu, ostvaruje se i u priči "Ja u stvari neću", u fantazmagoričnim i snovidovnim vizijama smrti i sahranjivanja zemnih ostataka u nekom grobnom mjestu daleko od rodnog kraja. Ponekad su putevi doživljaja zavičaja smješteni u duboke sfere duhovnosti i naše podsvijesti. U priči "Osećaš li, tu je ono što tražimo", jedna posjeta Tolstojevoj Jasnoj poljani i susret sa mladićem Andrejem, probudiće tu duboko zapretanu bliskost sa dalekim prostorima, koji nisu bili onaj neposredni geografski zavičaj, ali su poprimili razmjere onog višeg duhovnog staništa i prostora porijekla.

Raskorijenjenost je stanje sveopšte patnje i izgubljenosti jedinke i čitavih naroda. Upečatljivo je to iskazano u priči "Portret jednog popodneva" gdje je sudbina savremenih raseljenika poprimila univerzalne razmjere i duboku slutnju da je u selidbama, prinudnim ili dobrovoljnim, sadržana iskra trajnog nestajanja i asimilacije. Jedna od raseljenih junakinja ove priče, koja pokušava da svoj smiraj i utočište pronađe kao izbjeglica u Banatu i vršačkoj ravnici, naglašava da je taj usud raskorijenjenosti obilježio ne samo njen život, nego i život brojnih generacija iz druge polovine i sa kraja 20. vijeka. Rođena je u Tuzli, ali pošto su joj roditelji bili doseljenici iz Srbije, čitavog djetinjstva i mladosti bila je obilježena kao Srbijanka, kada se obrela u Užicu pratilo je vjerovanje da je Bosanka, u Beogradu je bila provincijalka, u Švedskoj izbjeglica. Nigdje svoja i uvijek ničija, duboko raskorijenjena i željna da nađe pedalj zemlje na kojoj će pronaći smiraj i utočište.

Junaci Vesne Kapor opterećeni su brojnim unutrašnjim nemirima, preispitivanjima, nezadovoljstvima i slutnjama, zbog nesnalaženja u različitim životnim situacijama i psihološkim dramama. U priči "Noć se gulila kao narandža" ti nemiri su uslovljeni tihim bračnim razdorima, zbog snažnog upliva posesivne majke u bračni život svoga sina, ali i ljubavnim tajnama i snažnim čežnjama glavne junakinje Dunje koja je svoj emotivni svijet duboko uronila u izazove ljubavnog trougla između muža Ognjena i ljubavnika Dejana. Tako zasnovane emotivne tajne, porodične i psihološke drame iskazane su kroz snovidovne vizije junakinje, iskidana sjećanja, kroz iznova napisane stihove i sl. Kao što vidimo, naglašenom lirskom, subjektivnom načelu pripovijedanja Vesne Kapor doprinose i ovako osmišljene i oblikovane ljubavne teme. Izdvajamo priču "Reči za žilice u slepoočnicama", u kojoj se ukrštaju muška i ženska perspektiva doživljaja emocija, kao i priču "Noć se gulila kao narandža", u kojoj je protivurječno ljubavno stanje, prožeto žudnjom i kajanjem, iskazano kroz simboliku boja, polifonih zvukova, kroz metaforiku stihova i reinterpretaciju antičkih mitova.

Umiranje i smrt, a zatim i snažna sjećanja na drage i bliske ljude, kao i na velike i znamenite ličnosti iz naše kulture, nauke, istorije i književnosti, koji su zauvijek otišli iz ovozemaljskog života i preselili se u metafizičke prostore dolaze do izražaja u brojnim pričama knjige Venac za oca. Naročito je ta tema dominantna i prožeta snažnim emocijama u pričama posvećenim ocu, kao i drugim bliskim i dragim ljudima, najčešće bliskim srodnicima. Izdvajamo primjer iz priče "Imam nešto da ti kažem" gdje je prikazana neobična ličnost vrijedne i bistre domaćice Božane, pripovjedačeve strine, na čijim plećima i nesebičnom žrtvovanju za svoje najbliže je počivala snaga čitave porodice, a nakon njene srmti ostala je velika praznina i tuga, nesnalaženje i nevjerica da je više nema.

Bitna osobina pripovijedanja Vesne Kapor počiva na izrazitom lirskom načelu, na dominaciji subjektivnog i asocijativnog, na snažnim emocijama i melodioznosti, na ritmičnosti i metaforičnosti jezika. Otuda su prisutne i česte pripovijedne reminiscencije na brojne pisce, a najviše na Rastka Petrovića i Miloša Crnjanskog, prisutni su citirani stihovi, ali i forma dnevničkih zapisa kako bi ta subjektivnost bila što upečatljivija. Taj lirski naboj naročito dolazi do izražaja u priči "Gospodine moj...", koja je posvećena istoričaru Miloradu Ekmečiću, a prikazuje raskorijenjenost ljudi koji su nakon ratnih devedesetih i raspada jedne zemlje, nastavili da se snalaze po različitim gradovima i na različitim meridijanima. Pripovijedni susret tih različitih ljudi odigrava se prilikom ljetovanja na jadranskoj obali, a onda se ispostavlja da gotovo svi pate od sličnih uspomena, sjećanja i strahova, da se istovremeno bezglasno razumiju, ali i suštinski ne slažu u shvatanju svega onoga što ih je snašlo i što su preživjeli. Zato je svima drugima neshvatljiv izvor tih nesreća i samo mi nepogrješivo, kako je to napisao istoričar Ekmečić, "razumemo naša klanja i oranja", kao neku vrstu istorijskog i vječnog usuda.

Književnost se u različitim svojim vidovima može posmatrati kao neprestana odbrana od zaboravljanja i kao medijum za afirmisanje kulture sjećanja. Vesna Kapor svakom rečenicom i svakom pričom zbirke Venac za oca nastoji da obnovi kulturu sjećanja i povrati onaj autentični smisao pripovijedanja i umjetničkog stvaranja. U tome je sadržano i njeno vjerovanje da umjetnost uprkos svemu može oduhoviti raščovječeno biće savremenog čovjeka, vaskrsnuti mu vjeru i nadu, obnoviti mu pouzdanje u saznavanje prošlosti, a zatim ga uputiti u puni smisao savremenog i svakog budućeg postojanja i stvaranja.

Dođite do knjige klikom na sliku.

PODELITE OVAJ TEKST NA: