detalj slike: KRK Art dizajn

Kada sam pisao ovu priču, nisam ni sanjao koliko će mi izmijeniti život. Poslije ove priče više ništa i nikad neće biti isto...

Ruke pod kamenom

Tamo, iznad naše kuće, dugo se niko nije bio naselio. Trebalo je stoga samo prepriječiti strmu livadu, valjda zato i zvanu Prijeka njiva - i eto te začas u šumi... Nije to bila neka velika šuma, ni posebno gusta, ne toliko široka koliko duga, više bi čovjek rekao da je gaj ili šumarak, ali je zato bila vrlo lijepo razmještena u jednoj uvali koju je prilično dobro i zanimljivo izdubio potok koji nikada nije presušivao. Dijelila je ta šuma dva velika imanja - svojatala su je dvojica rođaka koji su se strašno parničili oko zemlje i to, tako bjesumučno i toliko uporno, da sam ja, tada desetogodišnji dječak i osnovac poslije završetka Pravnog fakulteta dočekao i u praksi radio njihove sporove. Možda je upravo ta iscrpljujuća borba oko granica i parcela koje bi u normalnim uslovima i razmeđio onaj potok, spriječila dalju gradnju i obezbijedila našoj kući status zelene oaze na kojoj su nam dugo svi zavidjeli. Neka zla krv trovala je rođake i prijetila je da svakog časa padne i oboji potok. Umrli su, zaraćeni tako, a djeci svojoj umjesto ljubavi, u amanet ostaviše mržnju i parnice. Bore se još uvijek nasljednici između sebe i sa državom i gradom oko naknade i sad kad je ta šuma oduzeta i posječena, sad kad su njihova imanja eksproprisana i sad kad su tamo nikla čitava naselja. Borim se i ja, samo protiv sebe - sad kad su moja sjećanja samo lamenti i ožiljci nad onim divnim uspomenama i nad onom slobodom i srećom za koju nema naknade i koju nikad više neću naći ma koliko da budem uspješan i bogat.

Ljeti me majka nije mogla dozvati na ručak. Bio sam naravno, u šumi po čitav dan – vraćao bih se tek u prvi mrak. Tamo je bilo divno i svježe - nisam ni znao šta je zapara. Obično bih odmah, u polasku mršuljak, uzeo pola hljeba sa ogromnim komadom kobasice i to jeo kraj savršeno čistog potoka iz koga bih poslije pio vodu. Šuma bješe uglavnom od bijelog graba, ali bila je i pokoja lijeska, divlja višnja, bodljikava i isto tako divlja kruška, po rubovima šume i neka jagoda i drenjak. Kad bih se vratio kući sav sam bio brljav, a majka je mnoge majice morala i bacati jer sok tog voća je bio tako jak i gust da se ničim nije mogao oprati.

Gdje su sad ti ukusi?

Neke čvornate loze koje tamo zovu lijanama visile su sa grabova i ja sam često glumio Džonija Vajsmilera hvatajući se njih i prebacujući se tako kroz šumu s drveta na drvo kao čovjek-majmun. Suvlje lijane su unutra šuplje, sporo gore, pa sam ih sav važan i pušio. Izgleda da je to bila neka vrsta primitivnog drogiranja, jer sam se poslije odlično osjećao. Nekad bi mi u letu lijana pukla ili bih se uz Tarzanov krik zakucao u drvo. (Samo ja znam kako je grab žilav i čvrst). Vraćao bih se modar i s čvorugama pa sam morao držati obloge i ubjeđivati učiteljicu da se nisam tukao s djecom. Jednom sam toj istoj učiteljici za Osmi mart odnio rijetku vrbu, bijele cica – mace izrasle kraj tog potoka i ona se tim mojim gestom toliko oduševila da me više nikad nije vukla za zulufe.

Uživao sam u toj šumi. Beskrajno!

Tuda je rijetko ko prolazio - u okolini nije ni bilo vršnjaka. Nisu mi ni trebali, nikad mi nije bilo dosadno, a nekako me uvijek i htjelo - da volim to slatko proklestvo - samoću.

Jedna me igra posebno oduševljavala. Uživao sam da pregrađujem potok koji je bio pun slojevitog i pločastog kamena škriljca. Pravio bih čitave nizove jezeraca, prave kaskade duge i po desetak metara koristeći prirodan pad terena. Znao sam satima gledati očaran male slapove i virove koje je potok pravio preko mojih malenih ustava. Brane bih pravio tako što bih prvo, po samo meni znanom redu, navaljao kamenje, a zatim bih ga sa unutrašnje strane oblijepio plavom glinom koju voda nije mogla isprati. Glinu sam nalazio na tajnom mjestu koje mi je otkrio potok. Oticanje vode sam uvijek rješavao na drugačiji način, ili vrbovom korom ili cijevima od zove, nekad bih pravio vodopade ili bih samo pustio vodu da se onako tanko i sjajno, kao svila, preliva preko kakvog ravnog kamena.

U tom potoku, kamenitom izobilju, jedan velik i posebno lijep kamen pronađe me tog naročitog dana. Uporne kiše su isprale i odnijele odronjenu zemlju, potok se razgoropadio, porušio moje brane i naljutio me - a taj se kamen, tako čist i pravilan, lijep kao obelisk, ukazao kao da je božjom rukom klesan, kao da je stvoren i samo zato postoji u zdenac da ga ugradim, kao da je oduvijek bio tu i ukazivao na sebe, a ja ga nekim neobjašnjivim čudom nisam vidio. Nisam znao da li ću ga uspjeti pomjeriti - jer je po mojoj procjeni bio veoma težak. Probao sam da ga nekako otkotrljam... Zavukao sam obje ruke pod njega, izvukao iz sebe zadnji djelić snage i jedva ga uspravio na bok.

Nisam mogao vjerovati.

Gledala je ravno u mene svojim tamnim okruglim očima i podignutom perfektnom glavom, sjajna i žuta, kao da je izvučena od najfinijeg zlata - najljepša zmija na svijetu. (Takve je valjda samo još nesretni Tutankamon pogledavao u grobnici.) Paralisala me .Bilo je u tom strahu neke neobjašnjive ljepote, nađene vječnosti i činilo se da je vrijeme stalo, da je vjetar odustao, da je razbucano kroz sitno grabovo lišće, zarobljeno u sjajnim kapljicama na njenom vitkom tijelu i samo sunce stalo. Stao je i potoka žubor, i krv moja je stala, i znadoh da mi srce drhtajima ne treperi. Nisam osjećao da plovim u vodi, nisam čuo u krošnjama vihora pir, ni poj ptica čuo nisam. Sve je stalo i stalo je sve u taj bezvremeni trenutak. Sve se zaustavilo samo se ona uzdizala, onako lagano, lelujavo ali zavodljivo i ritmično kao da pleše rumbu. Crne šare na njenim leđima pisale su arabeske kojima nikako nisam mogao uhvatiti oblik. Stajao sam hipnotisan, onako polusagnut, blatnjavih i mokrih ruku, mokrih nogu, mokrih očiju. Nisam treptao i u trenutku kad su mi se otežale, nekontrolisano otkinule suze, vidjeh da se se sasvim uspravila i pomirljivo, gotovo umiljato povila glavu tako da sam mogao ugledati svoj odraz ukotvoljen u njenim sitnim i crnim ali blještavim očima.

Kud, bih sada; ona je bila moj izbor, moj igrač i partner, ja sam je pozvao na taj ples, povukao sam je sa obje ruke – krivica je moja... Je li? Znala je za mene, gledala me mršuljavog, vitka; čekala me u zasjedi, kurva – nije to slučajno, legla je pod najljepši kamen, kud da baš tamo potraži leglo... Klizila je tim potokom već dugo, to je u plavoj glini ona tragove ostavljala, njene li sam to košuljice presvučene nalazio, je li se to ona u mojim jezerima kupala, nisam li ja to beznadno žednio za vodom koju je ona mutila. Je li to ona, skrivena, nad mojim tijelom palacala?

Otkidao sam se privezan od njenog pogleda polako, kao što se odvaja od utrobe fetus i čim sam tu vrpcu straha prekinuo, vrisnuo sam - no dah mi je bolom zakovao pluća.

Nisam prestao trčati do kuće! Znao sam da me nije slijedila, znao sam da me neće progoniti, ali bijah siguran da će me kad tad naći – vidio sam svoje odraze zauvijek ukotvljene u njenim očima.

- Ovo je ugriz otrovnice, i očito je da je zmija velika. Veoma je bolno, ali na svu sreću nije pustila otrov – to vam je kod zmija voljni momenat.

Roditelji su zabrinuto slušali doktora, a ja sam još uvijek bio u šoku, ona mi je lelujala pred očima kao da sam opčinjen.

Nikad nisam prestao misliti na tu zmiju, tako lijepu kao da je od najfinijeg zlata izvučena. Zaljubio sam se u nju, u njeno vitko tijelo što mi je tog ljeta zamirisalo nadivnijom zavodljivom rumbom. Nisam pročitao šta mi je poručivala tajnim znakovima, nekim divnim arabeskama koje su se pretakale kao potok i neprestano mijenjale svoj oblik. Gledam, vrlo često gledam uspomenu koju mi je ostavila, taj ožiljak kojim me obilježila - znak da sam njen plijen. Na lijevoj ruci je taj žig, duboki otisci ta dva njena zuba su u meni, to su moji inicijali.

Nisam više nikada otišao u šumu. Nikada nisam poslije imao takav osjećaj bezvremenosti, sigurnosti i ljepote samoće. Dovoljan je bio samo jedan brz i bezglasan tren, jedan njen kidisaj, da me zauvijek izmijeni i odredi moj život.

Naučila me oprezu. To je njen poklon. To je moj serum.

Ušao sam u kancelariju bez kucanja, jer su sva vrata u toj banci (valjda iz razloga povjerljivosti) tapacirana. Stoga, pošto nisam čuo ni glas ni odobrenje zaplovih na svoju ruku u nepoznat prostor. Došao sam prilično ljut, s razlogom, jer je banka propustila da izvrši neke obaveze prema meni. Kancelarija je bila prostrana, i u prvi mah ne ugledah nikog. No, za pametno smještenim stolom, iza vrata, okrenuta kompjuteru, sjedila je djevojka, sva u crnom, visoko podignute plave kose i dugog vrata. Vjerovatno me nije čula kada sam ušao tako da sam joj nekažnjeno mogao da posmatram zatiljak, vitka leđa i uzan struk. Osjetivši da je neko posmatra okrenula se ne previše iznenađeno. U prvi mah, nije mi se učinilo, preko lica joj je bila prevučena neka tužna koprena. No, u istom času lice se ozari i tada je, onako još iz poluprofila, prosula vjerovatno svoj najdivniji osmjeh. Dva prednja zuba su joj bila znatno duža od ostalih ali baš su oni krasili taj smiješak. Bio sam veoma iznenađen i ja i to njenom otmjenošću i nenametljivim šarmom. Vrlo uvježban na prevare (oprezan) u trenu joj pogledah oči da pronađem da li je taj osmjeh zaista rođen tamo, da li je iskren, jer mi je djelovao skupo, kao divan poklon koji pretjerano obavezuje. Nisam joj mogao uloviti zjenice, jer se šminkala vrlo čudno – sakrivala je svoje oči širokim kolutovima tamnih sjenki koju je nanosila oko očiju. To mi je odmah zasmetalo.

Ponudila me je da sjednem i dok se vrlo učtivo i ona premještala za klub-sto u dnu kancelarije darovala me je svojom visinom, izvanrednom figurom, dugim nogama i gotovo pretjeranom vitkošću. Možda je imala previše sitnu glavu za svoju visinu. Bila je veoma elegantna.

’ Osjećam se odjednom, zbog ovog susreta jako čudno, ali veoma prijatno – počeh bez ikakvog uvoda, vrlo otvoren neoprezan i pretjerano prisan, što mi nije baš svojstveno. Ne znam zašto sam to rekao, bilo je bez ikakve namjere, protiv moje volje - jednostavno mi se otelo, a bilo je pomalo nepristojno. No bio sam odmah nagrađen – nepromišljenost se isplatila.

- Priznajem i meni je veoma prijatno – uzvratila mi je nedvosmisleno.

- Biću veoma iskren. Ako bih pokušao da to definišem, to je zato što ti nekako ne mogu sagledati lice. Mislim da se u najmanju ruku čudno, veoma čudno šminkaš.

- Zaista?

- Da, ne mogu ti vidjeti oči. Nisam siguran šta misliš. Osim toga, primjećujem da mi stalno gledaš u ruke, prosto si fokusirana na njih kao da te hipnotišu. Zašto?

- Zbog toga što muškarce uvijek gledam u ruke. Ti (zapljusnu me vrelinom taj prelazak na prisnost) ti na toj... lijevoj ruci imaš vrlo čudan ožiljak!

Podigla je pogled i ja joj tog trena iznenadih sitne i tamne oči koje je bezuspješno proširivala i prikrivala šminkom. Ugledah... odraz onog istog dječaka, pognutog i preplašenog mršuljka duboko, vrlo duboko ukotvljenog u njenim očima. Osmjehnula se pritom, najljepšim osmjehom koji sam vidio, osmjehom kome su divotu i smisao davala dva prednja, neuobičajeno duga zuba.

U tom bezvremenom trenutku kojem je opet sve stalo - stalo je sve. Bejah zaboravio na vrijeme, poželih je bezuman odmah tu - da je presvučem i da joj strgnem već napola raskopčanu košuljicu, da je za usne ugrizem, da je uspravim iznad sebe i sa njom onako lelujavom, otplešem tu davno započetu rumbu. Poželih da joj raspletem dugačku kosu, od najfinijeg zlata izvučenu, da vidim svaku šaru koju će u transu ispisati i da pročitam sve nerazjašnjene arabeske sa njenih vitkih leđa dok bude palacala nad mojim tijelom..

- Jel, slobodno!

Stari, isluženi kurir donosio je poštu.

Čarolija trenutka se raspadala... Otkidala se od mene naglo kao brod koji je na buri izgubio sidro. Uzdahnuo sam i gotovo bez pozdrava izišao.

Znao sam da više neću moći da se vratim. Znao sam da sam zauvijek obilježen i da su mi obje ruke pod kamenom. Slutio sam još onda - iako dječak, da je doktor lagao roditelje.

Ja sam onog ljeta zauvijek otrovan!

PODELITE OVAJ TEKST NA: