detalj slike: KRK Art dizajn

Putovanje kroz naučni rad profesora Gorana Maksimovića

Istoričar književnosti, kritičar i antologičar profesor Goran Maksimoviću svojoj bogatoj karijeri napisao je mnogobrojne naučne radove u kojima je izučavao jezik i dela domaćih autora. Njegova dostignuća u oblastima kojima se bavi su od velikog značaja za buduće istraživače.

U ovom temeljnom razgovoru Maksimović se osvrnuo na višedecenijski naučno-istraživački rad, istoriografiju, kao i kanone srpskog jezika.

Проф.др Горан Максимовић

Razgovarala: Branka Selaković, Književna radionica "Kordun", Beograd - Niš. 28. januar 2022.

Istražujete srpsku književnost 18. i 19. veka, ali ste prisutni i u svetu književne kritike. Šta izdvajate kao najznačajnije doprinose koje ste ostvarili u svom naučno-istraživačkom radu?

Pisanjem i naučno-istraživačkim radom bavim se duže od tri i po decenije, tako da se već nakupilo dosta toga što sam uobličio na ozbiljan način, a samim tim mogu započeti izvoditi i određene zaključke i sinteze onoga što sam uradio i projekcije onoga što planiram još da uradim u narednim godinama. Rezultat svega toga je petnaest objavljenih knjiga naučnih monografija i rasprava, još četiri rukopisa sam doveo u završnu fazu pisanja i štampaću ih u vjerovatno u ovoj ili u narednim godinama, priredio sam za štampu četrdesetak knjiga srpskih pisaca i sastavio tri antologije, a trenutno radim na priređivačkim poslovima još dvojice, trojice pisaca i njihovih djela.

Posebno naglašavam svoj rad u oblasti književnoistorijskih istraživanja srpske književnosti 18. i 19. vijeka (poetike, periodizacije, žanrovi, pisci i djela). Mislim na istraživanja u oblasti periodizacije epohe romantizma i epohe realizma u srpskoj književnosti, na status i zastupljenost ovih epoha u istorijama srpske književnosti, kao i na žanrovska istraživanja, tipologije junaka, kompozicione i tematsko-motivske interpretacije, kontekstualna istraživanja, istraživanja recepcije, koji su najpotpunije došli do izražaja u monografskim studijama o istaknutim piscima (Stevan Sremac, Radoje Domanović, Branislav Nušić, Simo Matavulj, Petar Kočić). Poseban doprinos u oblasti poetičkih istraživanja predstavljaju studije u kojima sam se bavio fenomenom ”književnih prijateljstava”. Naročito je to upečatljivo urađeno na primjeru prijateljstava Sime Matavulja sa Lazarom Tomanovićim, Markom Carom i Tomom K. Popovićem, na primeru prijateljstava Svetozara Ćorovića sa Stevanom Sremcem, Simom Matavuljem, Miloradom J. Mitrovićem, kao i prijateljstva Milorada J. Mitrovića i Todora Lj. Popovića. Poseban doprinos u interpretaciji književnih tekstova dao sam u tumačenju fenomena erotskog u književnosti, na primerima iz književnog dela Borisava Stankovića i Iva Ćipika. Izdvajam monografije: Umjetnost pripovijedanja Branislava Nušića (1995),Svijet i priča Petra Kočića (2005), Simo Matavulj i Boka Kotorska (2018). Ukazujem i na istraživanja dokumentarno-umjetničkih žanrova, a prije svega srpske putopisne, autobiografske i memoarske književnosti (Dositej Obradović, Ljubomir Nenadović, Kiril Cvjetković, Spiridon Aleksijević, Prota Mateja Nenadović, Milan Jovanović Morski, Sava Bjelanović, Spira Kalik, Vladan Đorđević, Nićifor Dučić, Nikodim Milaš, Branislav Nušić, Mihajlo Pupin, Stanislav Krakov, Rade Drainac, Vladeta Jerotić i sl.). U analizi putopisnih tekstova ukazano je na dominantno ukrštanje doživljaja sa putovanja i karakterizacije novih i nepoznatih ljudi i naroda koje su pisci susretali na tim putovanjima, sa istorijskim reminiscencijama koje nas vraćaju u prošlost navedenih prostora. U istraživanju autobiografskih i memoarskih knjiga pažnja je usmjerena na lični doživljaj istorije, poput srpskih ustanaka, srpsko-turskih ratova u 19. vijeku, kao i Velikog rata, ali i dokumentarnu utemeljenost tih interpretacija i nastojanja autora da ostave što autentičnije svjedočenje svoga vremena potonjim generacijama. Pri time je naglašena žanrovska specifičnost dokumentarno-umjetničke proze u kojoj se prepoznaju i odlike feljtona, istorijskih zapisa, studija kulture, pa sve do osobina pripovijedne proze. Izdvajam knjige ogleda i rasprava: Srpske književne teme (2000), Iskustvo i doživljaj (2007), Identitet i pamćenje (2011).

Bavili ste se fenomenom smeha u književnosti. Do kojih saznanja ste došli u čitanju komičnih žanrova u srpskoj književnosti?

Sasvim ste u pravu. Od samog početka svog književno-naučnog rada bio sam usmjeren na istraživanja komedije i komičnog u novoj srpskoj književnosti (18. i 19. vijek, početak 20. vijeka). Odbranio sam i doktorsku tezu Tipovi smijeha u srpskoj umjetničkoj prozi 19. vijeka pod mentorstvom prof. dr Jovana Deretića na Filološkom fakultetu u Beogradu u julu 1997. godine. Nezavisno od toga, izdvajam i rasprave o Jovanu Steriji Popoviću, Jakovu Ignjatoviću, Kosti Trifkoviću, Milovanu Đ. Glišiću, Miti Kaliću, Branislavu Nušiću, Stevanu Sremcu, Simu Matavulju, Radoju Domanoviću, Svetozaru Ćoroviću, Petru Kočiću i dr. Fenomen komičnog i smijeha u mojim tumačenjima sagledan je kao estetska kategorija iz perspektive smjehotvornih postupaka, među kojima naročito važno mjesto pripada komičnim zapletima, komičnim karakterima junaka i jezičkoj komici. Na osnovu temeljne i dobro teorijski i metodološki zasnovane analize izvedena je i dominantna tipologija srpskog smijeha u kojoj najvažnije mjesto zauzimaju humor, satira i parodija. Najpotpunije je to iskazano u monografijama i knjigama naučnih ogleda i rasprava: MagijaSremčevohsmijeha (1998), Domanovićev smijeh (2000), Trijumf smijeha – Komično u srpskoj umjetničkoj prozi od Dositeja Obradovića do Petra Kočića (2003), Komediografski Orfej i drugi ogledi (2010). Nisam se posebno bavio komičnim žanrovima u savremenoj srpskoj književnosti, ali sam pisao o Ćopiću i Skenderu Kulenoviću iz druge polovine 20. vijeka, kao i djelu Dušana Kovačevića, koji je nesumnjivo najznačajnija pojava savremene srpske književnosti u dramskim i komičnim žanrovima.

Tumačite fenomen književne geografije, a posebno umetničke slike grada u srpskoj književnosti. Kažite nam nešto više o tom aspektu Vašeg rada?

Prve rasprave o fenomenu grada u srpskoj književnosti napisao sam prije dvije decenije. Posebno sam usmjerio pažnju na pisce srpskog realizma i njihove gradove (Jakov Ignjatović, Milovan Đ. Glišić, Simo Matavulj, Stevan Sremac, Milutin Uskoković), kao i fenomen odnosa sela i grada u srpskoj prozi epohe realizma (Milovan Đ. Glišić, Janko Veselinović, Ivo Ćipiko, Petar Kočić). Umjetnička slika grada istovremeno je utemeljena na mimetičko-stvarnosnim i imaginarnim projekcijama. U istraživanju je ukazano na značajne gradove i podneblja koji su obilježili književnost srpskog realizma (Sentandreja i Južna Ugarska, Novi Sad i Vojvodina, Beograd i Šumadija, Herceg Novi i Boka Kotorska, Cetinje i Crna Gora, Šibenik i Dalmacija, Niš i Južna Srbija, Vranje i Pčinja, Šabac i Mačva, Valjevo i Kolubara, Loznica i Podrinje i sl.). Posebno su analizirani umjetnički toposi koji definišu hronotop grada u književnosti srpskog realizma: gradske kafane i trgovi, gradska periferija, gradske porodice, gradski junaci, gradske priče, opozicija grad/selo. Ukrštajući književno-interpretativni sa istorijsko-kontekstualnim pristupom u navedenim ogledima je pokazano da su konkretni gradovi i prostori uticali na oblikovanje cjelokupne umjetničke slike urbanog svijeta u književnosti srpskog realizma, a sa druge strane, realistička umjetnička slika grada, kao projektovana "metarealnost", povratno je uticala na novi doživljaj i preoblikovanje stvarnih gradova u svijesti čitalaca, ali i stanovnika ili gostiju koji su posjećivali te gradove u kasnijim godinama i decenijama, tako da je zahvaljujući postupku perspektivizacije književnost počela da "potkazuje život" u onom svom najkreativnijem obliku. Najpotpunije je to iskazano u knjizi Kazivanje grada i drugi ogledi (2014). U završnoj fazi ovoga istraživačkog aspketa se nalazi i izrada cjelovitog rukopisa monografije čiji radni naslov glasi Gradovi srpskog realizma u kojoj će u potpunosti biti prikazan fenomen grada u eposi realizma u srpskoj književnosti, a vjerovatno će izdanje te monografije biti štampano naredne godine.

U novije vreme brojni istraživači naše prošlosti, u književnosti, istoriografiji, kao i drugim vidovima umetničkog stvaralaštva, počeli su da favorizuju tzv. "studije sećanja". Tom vrstom istraživanja počeli ste da se bavite još pre tri decenije, praktično od početka Vašeg naučnog rada.

Početke istraživanja ”studija sećanja” i zaboravljenih pisaca i djela srpske književnosti 18. i 19. i početka 20. vijeka, mogu vezati još za moj diplomski rad napisan 1987. godine i odbranjen na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, pod mentorstvom profesora Branka Milanovića, a posvećen djelu tada uglavnom potpuno zaboravljenog pisca srpskog realizma Lazara Komarčića. Iza toga su uslijedila brojna druga istraživanja u kojima sam za ove tri i po decenije opisao više od 70 zaboravljenih i skrajnutih pisaca: od Spiridona Aleksijevića, Kirila Cvjetkovića, Mihaila Maksimovića i Vladimira Vasića, Damjana Pavlovića, Vase Živkovića, Mite Kalića, Mite Dimitrijevića, Spire kalika, Ilije Ognjanovića Abukazema, pa sve do Save Bjelanovića, Ljubomira Simića, Nićifora Dučića, Svetislava Nikolića Tise, Sime Žikića, Pavla Lagarića i dr. Pri tome su istražene bio-bibliografije zaboravljenih i skrajnutih pisaca, odabrana i interpretirana njihova reprezentativna djela, date upute u dotadašnju kritičku recepciju tih pisaca i djela. Posebna pažnja usmjerena je na razloge zbog kojih je izostala kasnija recepcija njihovog djela, najčešće iz estetskih razloga i novog horizonta čitalačkih očekivanja, ali su česti i primjeri namjernog ideološkog zaboravljanja i potiskivanja pojedinih istaknutih pisaca. Djela zaboravljenih pisaca sagledana su iz perspektive snažnog uzajamnog prožimanja regionalnih posebnosti i integralnog književnog, kulturnog i nacionalnog jedinstva celokupnog srpskog naroda. Posebno u ovom aspektu rada izdvajam dvije svoje knjige Identitet i pamćenje (2011), Zaboravljeni književnici (2013).

Sastavili ste brojne antologije, hrestomatije i sabrali dela mnogih srpskih pisaca. Kakvo iskustvo nosite sa tog polja delovanja?

Duže od dvije i po decenije se bavim priređivačko-kritičkim, antologičarskim i tekstološkim istraživanjima. Sastavio sam tri hrestomatije/antologije i priredio za štampu više od četrdeset knjiga srpskih pisaca 19. i 20. vijeka. Posebno izdvajam antologiju ljubavne lirike srpskog romantizma Nikad nije vito tvoje telo(2005). Među priređenim knjigama izdvajam djela brojnih pisaca: od Kirila Cvjetkovića, Jovana Sterije Popovića, Prote Mateje Nanadovića, preko Matije Bana, Milutina Ilića, Milovana Glišića, Mite Kalića, Stevana Sremca, Sima Matavulja, Radoja Domanovića, do Milutina Uskokovića, Bore Stankovića, Branislava Nušića, Svetozara Ćorovića, Mihajla Pupina, Stanislava Krakova, Tome Smiljanića Bradine, Slobodana Stojadinovića, Ljubivoja Ršumovića i sl.Vjerujem da je navedeni priređivačko-kritički i antologičarski rad zasnovan na pouzdanim tekstološkim pristupima, dobrim kriterijumima za odabir djela, kao i solidnim interpretacijama u uvodnim studijama. Posebno izdvajam izabrana djela petorice pisaca (Milovan Đ. Glišić, Stevan Sremac, Radoje Domanović, Milutin Uskoković, Ivo Ćipiko), koje sam priredio za Antologijsku ediciju „Deset vekova srpske književnosti“ Izdavačkog centra Matice srpske. Ukazujem na knjigu izabranih djela Nićifora Dučića, koju sam uradio za Ediciju „Srpski pisci u Bosni i Hercegovini“, u izdanju Matice srpske – Društvo članova iz Republike Srpske u Banjoj Luci. Tekstološki je važno i pet po prvi put priređenih rukopisa pronađenih u arhivskim fondovima: Milutin Ilić, Dva veselja (2003), Mita Kalić, U rezervi (2009), Mita Kalić, Gusle i Vila (2010), Mita Kalić, Obmana (2011), Svetozar Ćorović, Gazda Jakov (2020).

Kako biste ocenili savremenu književnu scenu?

Književne kritike pišem još od studentskih dana i prvih tekstova objavljenih u sarajevskom časopisu Život (1988), ali sam se tim aspektom rada ipak bavio uzgredno, kao nekom vrstom predaha između preovlađujućih književnoistorijskih studija. Uvijek sam nastojao da moje književnokritičke tekstove karakteriše preciznost u tumačenju i pouzdanost vrijednosnih sudova. Pri tome sam pokazivao podjednaka interesovanja za knjige savremene proze, romana i priča, kao i za poeziju, dramsku književnost, za knjige književnokritičkih ogleda. Otuda sam kritičke tekstove posvetio brojnim srpskim pjesnicima, poput Milovana Danojlića, Petra Cvetkovića, Slobodana Stojadinovića, Rajka Petrova Noga, Gojka Đoga, Tanje Kragujević, Bojana Jovanovića, Vladimira Kopicla, sve do pesnika mlađih generacija, kao što su Nenad Milošević, Petar Matović, Dragan Bošković i dr. Među proznim piscima izdvajam kritičke oglede o Dragoslavu Mihajloviću, Radosavu Stojanoviću, Petru Miloševiću, Radoslavu Petkoviću, Sonji Atanasijević, Mirku Demiću, Miroslavu Toholju, Nikoli Maloviću, Tatjani Vrećo i dr. Značajne kritičke studije posvetio sam dramskom djelu Stamena Milovanovića, kao i novim izdanjima sabranih djela srpskih pisaca ili edicija srpske književnosti, poput izdanja „Sabranih dela Branka Miljkovića“ u šest knjiga (2015-2020), kao i antologijske edicije „Deset vekova srpske književnosti“ (2010-2020). Važno mjesto zauzima i kritička recepcija naučnih studija i rasprava iz srpske književnosti, najviše iz oblasti 18. i 19. vijeka (Pavle Popović, Slobodan Jovanović, Jovan Deretić, Branko Milanović, Radovan Vučković, Dušan Ivanić, Duško Pevulja i sl.). Najpotpunije je ovaj aspekt rada došao do izražaja u mojim knjigama Kritičko načelo (2005), Kritičkagozba (2012), Kritička perspektiva (2021), kao i brojnim drugim tekstovima koji su objavljeni u naučnoj i književnoj periodici. Ovaj segment rada potvrđen je i čestim učešćima na književnim tribinama prilikom predstavljanja novih knjiga, kao i u istaknutim žirijima za dodjelu književnih nagrada.

U tom kontekstu mogu izvesti i neki uslovni opšti zaključak o savremenoj književnoj sceni, koja je veoma šarolika, kao i svi drugi aspekti umjetničkog života. Ima tu svega, i onog vrhunskog i onog što je veoma slabo. Čitalačkoj javnosti su usljed pripadnosti određenim interesnim, izdavačkim ili ideološkim grupama često nametnuti pojedini manje vrijedni i netalentovani pisci, a duboko u njihovoj sjenci i sa mnogo više posvećenosti i sa kvalitetnijim djelom stvaraju bezbrojni drugi pisci. Tako je bilo u prošlosti, tako je danas, a tako će biti i u budućnosti. Na kraju će vremenska distanca izbistriti tu mutnu vodu i prave vrijednosti će izaći na površinu, a ono što ne valja potonuće i nestati u mutljagu vremena. Ono što mi se čini i što je možda važno naglasiti jeste da je poezija nešto bolji dio savremene srpske književnosti, te da je prozno stvaranje u izvjesnoj krizi i da se ne vidi skoriji njegov značajniji napredak.

Svedoci smo sve brojnijih televizijskih i filmskih adaptacija književnih dela. Kako gledate na to?

Uvijek se obradujem kada saznam za tu vrstu umjetničkih/transmedijalnih projekata, ali se uvijek uplašim i šta će nam sve prirediti u svojim kreativnim učitavanjima sve neodgovorniji, nadobudniji, neobrazovaniji i sujetniji savremeni umjetnici iz televizijskog i filmskog svijeta. Možda je ta radost posljedica činjenice da smo svi mi prethodno bili svjedoci veoma uspješnih ekranizacija Sremčevih, Nušićevih, Glišićevih, Matavuljevih, Kočićevih, Andrićevih, a u novije doba i djela Dušana Kovačevića, Jovana Radulovića i sl. Pamtimo brojne vrhunske režije, kao i umjetničke glumačke kreacije u tim djelima i sa radošću iznova želimo da gledamo te stare ekranizacije. Sa druge strane, taj strah je opravdana posljedica nekih najnovijih i sve površnijih filmskih i televizijskih ostvarenja koja ne vode računa ni o jednom umjetničkom aspektu, a baziraju se na jeftinom senzacionalizmu i bezgraničnom primitivizmu i podilaženju lakovjernoj publici.    

Ako se Vaše pitanje odnosi na najnoviju i aktuelnu televizijsku ekranizaciju zasnovanu na djelima Bore Stankovića, onda je malo reći da sam razočaran tim urađenim filmom i TV serijom. Radi se o veoma loše napisanom, kazao bi neodogovornom, scenariju Vojislava Nanovića, napisanom prije pedesetak godina, a zatim i savremenom prepravljanju tog lošeg scenarija sa brojnim poetički netačnim tumačenjima Stankovićevih ideja, sa veoma lošim lokalnim jezičkim obilježjima karakterističnim za govor njegovih junaka, kao i sa brojnim pogreškama u predočavanju slike epohe, poput načina odijevanja, prikaza izgleda kuća i stanova, te sa učitavanjima činjenica koje su apsolutno netačne, a koje su saglasne sa današnjim „politički korektnim“ tezama o srpskom narodu kao „nasilnom“ i „krvoločnom“, koji je nakon oslobođenja od Turaka 1878. godine tobože brutalno protjerivao nesrpsko stanovništvo i sl. O samoj lošoj glumi i odabiru glumaca koji nisu bili u stanju da savladaju dijalekatska, a prije svega akcenatska, govorna obilježja Stankovićevih junaka, ili ih možda nisu posebno lektorski ni pripremali za te uloge, moglo bi se posebno govoriti i ukazati na čitav niz proizvoljnosti i pogrešaka, koje više liče na parodiju Stankovićevog djela. Međutim, neću ovdje o tome dalje govoriti, jer sve što sam ukratko pomenuo zaslužuje posebnu studiju i mnogo više prostora.

Ukratko ću se ovom prilikom osvrnuti na nešto drugo, na posebna, evidentna, primitivna i drska, ogrešenja o Stankovićevu „neoromantičarsku“ ili poetiku „moderne“, karakterističnu za srpsku i brojne evropske književnosti na kraju 19. i na početku 20. vijeka. Navešću samo ukratko dva karakteristična primjera iz romana Nečista krv. Prvi se odnosi na tragičnu sudbinu Sofkine „prambabe“ Cone, čija istorija je u Stankovićevom djelu prikazana sasvim ukratko u tri ili četiri pasusa uvodnog poglavlja koje kazuje o Sofkinim precima, ali je veoma upečatljiva i razotkriva suštinu Stankovićevog pogleda na svijet u kojem se vodila vječita borba između individualnog i kolektivnog načela života, između nesputanog glasa srca i sputavajućeg glasa razuma i patrijarhalnih dužnosti. U Stankovićevoj interpretaciji, „čuvena“ Cona je ostala udovica u najboljim i najputenijim godinama, imala je mušku pamet i ugled, ali se nenadano zaljubila u novopridošlog i mladog učitelja Nikolču, koji je zaveo izgledom i zanosnim glasom kada bi na nedjeljnim liturgijama pjevao u crkvi. U toj skrivenoj i tajnoj a poznoj ljubavi, koja se dešava samo jednom ili možda nijednom u životu, ispunjenoj brojnim strasnim sastancima, Cona je ostala trudna, a svoj grijeh plaća kao neka neoromantična heroina, dostojanstvenom odlukom da u kupatilu isiječe vene i izvrši samoubistvo „carskom smrću“, jer je bila svjesna da neće imati snage da se izbori sa moralnim osudama konzervativne sredine. Drugi primjer odnosi se na scenu Sofkine prve bračne noći kada je gazda-Marko pokušao da ostvari svoje nepisano, ili možda ovdje u romanu literarno mistifikovano i sasvim izmišljeno, običajno pravo na „snohačestvo“, tj. spavanje svekra sa odraslom snajom koju je oženio za maloljetnog i nedoraslog sina, sve dok taj sin ne poraste i postane sposoban da izvršava bračne dužnosti. Međutim, gazda-Marko nije ostvario taj cilj jer nije imao mentalne snage da pređe tu uzvišenu granicu iza koje se nalazila Sofka, kao za njega nedostižni ideal ženske ljepote. Upravo u takvom psihičkom rascjepu, duboko svjestan da ne može savladati taj duboki jaz u sebi, gazda-Marko trajno bježi od kuće i ubrzo gine zbog stare „krvne osvete“ u sukobu sa Arnautima.

U oba primjera imamo ostvarenu vrhunsku umjetničku kreaciju koja razotkriva najdublje poetičke temelje Stankovićevog djela. Šta je od svega toga prisutno u filmu i seriji?! Najjednostavnije rečeno ništa! Scenarista ne samo da nije shvatio suštinu Stankovićeve poetike, nego je izvrgao najružnijim oblicima vulgarizacije. „Prambaba Cona“ je prikazana kao najodvratnija razvratnica koja zavodi i odbacuje mnoge muškarce, pa među njima i mladog učitelja Nikolču tako da se on zbog toga objesio. Cona je ostala trudna, ali umire tako što je skončala u strašnim mukama od trovanja krvi nakon neukog prekida trudnoće koji je po njenom nalogu izvršila jedna ciganka. U drugom navedenom primjeru, scenaristička kreacija je još banalnija i primitivnija. Gazda-Marko je ostvario pravo na „snohačestvo“ i to tako što je „silovao“ Sofku u onoj prvoj bračnoj noći, a onda je nezadovoljan i razočaran tobože zato što je ova magistralna Stankovićeva junakinja pri svemu tome bila „hladna“ i što nije pokazala dovoljno „strasti“ u krevetu, napustio kuću i kasnije poginuo od ruke Arnauta. Morbidno i zastrašujuće! Kada odgledate takve odvratne scene u ovom filmu/seriji, jedino vam preostaje da se zapitate kakva se to nečastiva sila nalazila u glavama osoba koje su smislile ovakva scenaristička rješenja i otkuda im ovolika potreba za skrnavljenjem djela jednog od najvećih pisaca srpskog jezika.

Kada sve to imamo u vidu, onda se zaista s pravom moramo zapitati kako je moguće da je neko u RTS odobrio silna novčana sredstva za kreiranje ovakvih neukosti, perverzarija i gadosti, iz budžetskih sredstava građana Srbije, a da pri tome nije oformio ozbiljne umjetničke timove koji će uraditi poetički i estetski adekvatan scenario usklađen sa vrhunskim djelom Bore Stankovića, kao i timove najboljih glumaca, režisera, kamermana, kostimografa, scenografa, etnografa i lektora, istoričara književnosti, istoričara umjetnosti i kulture, koji će sve to dovesti do umjetničkog sklada? Ovakve umjetničke improvizacije ne služe ničemu i nikome, a nanose ogromnu štetu srpskoj kulturi, kao i cjelokupnom magistralnom djelu Bore Stankovića. Zbog toga i savjetujem svima onima koji su gledali ovaj film ili seriju da to nije onaj autentični pisac Stanković, te da ako žele da ga zaista upoznaju obavezno još jednom pročitaju roman Nečista krv, kao i drame Koštana i Tašana, ali i još poneka djela, poput Gazde-Mladena i Jovče, Božjih ljudi, poput pripovjedaka U noći, Uvela ruža, Pokojnikova žena, Nuška i sl.           

Koliko brinemo o srpskom jeziku i kakvim ophođenjem ga možemo sačuvati?

Poznati smo po institucionalnoj stihiji i nedosljednosti, kao i po tome da ne brinemo mnogo ni o jednom aspektu društvenog života. Sve radimo na mahove, kampanjski, bez jasnog sistema, a kad neki vrijedni pojedinci naprave pomake i pokušaju da uspostave adekvatan sistem vrijednosti, onda svi kao po nekoj komandi skoče da ih zaustave i vrate njihova postignuća nekoliko koraka unazad u "mrtvo more" duhovnog neznanja, zaparloženosti i nerada. Davno je i tačno konstatovano da smo mi sami sebi najveći "neprijatelji" i da nam pored nas ovakvih kakvi smo drugi "stvarni neprijatelji", kojih uistinu ima previše, uopšte nisu potrebni. Takođe je poznato da "srpski intelektualci" često pate od lažnog morala i servilnosti, kao i poznatog sindroma da često govore upravo ono što "naši nepijatelji" žele da čuju, a kada tobože hoće da budu "objektivni" zauzimaju "stanovište" svojih neprijatelja. Radi se o prepoznatljivom psihološkom sindromu "udvorištva" koji je utemeljen u viševjekovnom ropstvu naroda, a potom ideološki usavršavan u doba samoupravnog "bratstva i jedinstva", kao i današnjeg novokolonijalnog sindroma "političke korektnosti".

Tako je uglavnom i sa našom deklarativnom brigom o srpskom jeziku. Čim se na čelu neke naše javne institucije u sferi obrazovanja, kulture i nauke, pojavi osoba koja radi vrijedno i pošteno, a iznad svega u interesu svog naroda, sopstvene kulture, nauke i države, brzo postaje nepoželjna i žrtva različitih partokratskih interesnih grupa, kao i organizacija tzv. "civilnog društva", koje su uglavnom autošovinistički nastrojene i finansirane iz različitih stranih centara moći da vode "hribridni rat" protiv svog naroda, obrazovanja, kulture, nauke i države. Svemu tome je sistematski, kao temelj nacionalnog identiteta i kao osnovni integrativni faktor srpskog naroda u cijelosti, izložen i srpski jezik. Koliko zdušno i dušmanski brojni neodgovorni pojedinci i institucije rade protiv srpskog jezika i njegovih vrijednosti, možemo još i zaključiti da se srpski jezik i književnost napisana na tom jeziku još uvijek nalaze u dobrom stanju.

U javnom diskursu se neretko polemiše o akcentologiji, dijalektimai ono što se smatra kanonima jezika se dovodi u pitanje. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Podjednako protiv srpskog jezika rade brojni lingvistički mešetari. Ukazujem najprije na one koji ga otvoreno napadaju i izmišljaju potrebu za njegovim utapanjem u nekakav politički "zajednički jezik", sa novokomponovanim jezicima koji su nastali na novoštokavskoj lingvističkoj osnovi srpskog jezika. Tu su i oni koji su zagovornici potrebe za pravljenjem "više standarda" srpskog jezika, te favorizovanjem tobože zapostavljenih dijalekatskih govora na račun standardnog jezika. Misli se uglavnom pri tome na srpske govore sa Prizrensko-timočkog dijalekatskog prostora. Krajnji cilj je isti - da razbijanjem "vukovskog" standarda srpskog jezika utemeljenog na novoštokavskim govorima, kao najrazvijenijim govorima srpskog jezika, razorimo taj jedini pouzdani integrativni faktor srpskog naroda i njegove kulture, a onda da pravimo brojne male jezike zasnovane na nekakvim dijalekatskim govorima sa redukovanim i pokrajinskim jezičkim osobinama naših brojnih "baba-Smiljana": od Jablanice, Pčinje i Drima, preko Timoka i Nišave do Morave, Tamnave i Dunava. Ubrzo iza toga stvaranja različitih "šar-planinskih", "prizrenskih", "timočkih", "babušničkih", "pirotskih", "svrljiških", "topličkih", "vlasotinačkih" i sličnih govora/jezika, počeli bi da nam objašnjavaju kako mi nismo jedan narod i kako bi u skladu sa tim lokalnim govorima/jezicima trebalo da gradimo i lokalne nacionalne identitete, pa da umjesto Srba postanemo "Šarplaninci", "Timočani", "Torlačani", "Svrljižani", "Piroćanci", "Nišlije", "Topličani", "Vlasotinčani" i sl.

Računajući na sklonost srpskog naroda prema krajnje iracionalnim zavičajnim regionalizmima/lokalšovinizmima i političkim partikularizmima, tako bi se u nekoliko narednih decenija rastočio srpski narod na brojne bezlične i minijaturne narode, koji bi trajali taman onoliko dugo koliko bi živjele i one njihove vremešne jezičke "baba-Smiljane", a veoma brzo bi se utopili u druge okolne narode koji gaje neskrivene aspiracije prema ovome prostoru. O kakvim aspiracijama se radi najbolje su nam u neposrednoj prošlosti pokazale dvije krvave okupacije srpskog naroda u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U tom pogledu moj stav je veoma jasan i isticao sam ga više puta. Dijalekti su nesumnjivo bogatstvo jednoga jezika, odlična osnova za razumijevanja elemenata i regionalnih posebnosti narodnog života i običaja jednoga prostora, kreativna dopuna književnog i umjetničkog stvaralaštva srpskoga jezika, možemo ih njegovati u privatnoj komunikaciji do mile volje, ali nikako ne mogu biti zamjena za sve one integrativne funkcije koje nosi svaki standardni jezik u javnoj upotrebi, pa samim tim i standardni srpski jezik. Svako ko se zanosi takvim iluzijama o pravljenju nekih "novih standarda" srpskog jezika na lokalnim govorima ili je nedobronamjeran ili je naivan, a svakako ne želi dobro ni sebi, ni svojim najbližima, a ni srpskome narodu u cijelosti.

Naravno, to ne znači da bi trebalo "okameniti" standardni jezik i zaustaviti ga u "Vukovom" ili bilo kom kasnijem vremenu. Uostalom to bi bila nemoguća misija za bilo koji savremeni standardni jezik, pa to važi i za srpski jezik. Poznato je da se jezik prirodno razvija na tvorbenom, akcenatskom i svakom drugom planu, tako da je neophodno neprestano voditi računa o njegovim inovacijama i usklađenosti sa vremenom u kome živimo. Nužno je, pri tome, voditi računa i o neophodnim leksičkim inovacijama, jer se savremena tehnološka dostignuća i nova terminologija prirodno nameću kao dio internacionalizama koji ubrzano postaju sastavni dio mnogih jezika. U tom pogledu je odgovornost Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Odeljenja za jezik i književnost SANU, jezičkih instituta i katedara na kojima se izučava srpski jezik i srpska književnost, još veća i podrazumijeva brzo i sistemsko reagovanje i anticipaciju jezičkih inovacija kroz njihovo uključivanje u standardni jezik, a nažalost u njihovoj radnoj praksi često nije tako.

Uprkos svemu tome, čini se da u javnom životu, u sferi obrazovanja i nauke, ali i na"društvenim mrežama", postoji i znatan broj onih koji rade na "odbrani" srpskog jezika.

Čitavu tu pojavu moramo sagledavati sa mnogo opreznosti i pažnje. Srpski jezik i ćirilica, kao dominantno pismo srpskog jezika, izloženi su i opasnom razaranju od strane brojnih lažnih ili neinteligentnih "čuvara" i "zaštitnika". Navešću jedan načelni primjer takvih "zaštitnika" srpskog jezika. Nedavno se povodom jednog "nepromišljenog" ili "namjernog" gesta učenika jedne beogradske gimnazije u kome su ničim izazvani i bez bilo kakvog stvarnog jezičkog utemeljenja omalovažavali "južnjačke govore" srpskog jezika, oglasila na društvenim "rekla-kazala" mrežama jedna lingvistikinja, najveći dio svoje naučne karijere zaposlena u jednoj od onih institucija koje se bave izučavanjem srpskog jezika, te iznijela sljedeću karakterističnu i rekao bih omiljenu kvazitvrdnju u cilju "odbrane tih ugroženih južnjačkih govora". Tobože ti govori nisu imali sreću da se baš na njihovim prostorima rodi Vuk Karadžić, inače bi, ukratko parafraziram ovu njenu "mudrost", ušli u osnovu srpskog standardnog jezika. Ta naučna neistina najbolje govori o njenoj neukosti ili naučnom nemoralu, jer i jedno i drugo pokazuju da ne poznaje ili prikriva neka osnovna lingvistička načela stvaranja jezičkog standarda na osnovama, naglašavam najrazvijenih dijalekatskih govora jednog jezika. Pri tome se misli na konjugacijske, deklinacijske, fonološko-fonetske, morfološko-tvorbene i sintaksičke aspekte jednog jezika, kao i na osnovicu književnog stvaranja koja je utemeljena na tim jezičkim osobinama. To su bazični temelji svih jezičkih standarda savremenih jezika, pa između ostalog i srpskog jezika. Međutim, sad vidimo da je na osnovu ovoga nesuvislog zaključivanja ove beslovesne "naučnice", ali i brojnih njenih istomišljenika iz redova lingvističkih amatera na "društvenim mrežama", samo standard srpskog jezika nastao na drugom i to nelingvističkom kriterijumu izvedenom iz geografskog mjesta rođenja reformatora tog jezika Vuka Karadžića.

Naravno, nećete pronaći nijednog italijanskog lingvistu koji će se zalagati za uključivanje, na primjer, sicilijanskih dijalekatskih govora u osnovicu italijanskog standardnog jezika, niti će tvrditi da su toskanski govori uzeti za osnovu italijanskog standardnog jezika na osnovu bilo kojih drugih kriterijuma osim isključivo lingvističkih.

Svako doba u istoriji srpskog naroda nosi svoje muke, teškoće i svoje breme borbe za opstanak. Naše vrijeme nije ništa teže ili posebno u odnosu na neka prethodna vremena, koja su znala biti još surovija i tegobnija, ali su oblici propagandnog djelovanja i "hibridnog ratovanja" dobili nove neslućene moralne i svake druge razmjere. Zato ova razmišljanja o svemu onome što je na tragičan ili komičan način snašlo savremeni srpski jezik možemo zaključiti konstatacijom da srpski jezik mora podjednako da se brani i spašava i od svojih "lažnih čuvara" i "branitelja". Ako preživi njih, nekako će se odbraniti od stvarnih neprijatelja i svih savremenih iskušenja kojima su izloženi mali jezici u neokolonijalnoj ideologiji i elektronskoj eri komunikacija. Jedno je sigurno, srpski jezik i njegova književnost uprkos svemu će postojati još mnogo stoljeća, onoliko dugo koliko bude postojao i srpski narod i njegova integralna nacionalna svijest.

Postoje li danas autoriteti u savremenoj nauci o srpskoj književnosti, onako kako su to bili profesor Jovan Deretić i pripadnici njegove generacije?

Naravno da postoje. Svaka generacija studenata i istraživača ima svoje stare i nove uzore i autoritete. Za moju generaciju stari uzori su bili Ljubomir Nedić, Pavle Popović i Bogdan Popović, Jovan Skerlić, Tihomir Ostojić, Milan Kašanin i slično, dok su novi uzori bili Dimitrije Bogdanović, Đorđe Trifunović i Miroslav Pantić, Jovan Deretić i Miodrag Popović, Branko Milanović, Ljubomir Zuković, Branko Letić, Novica Petković, Radovan Vučković i brojni drugi. O profesoru Jovanu Deretiću uvijek govorim sa posebnim poštovanjem i odanošću, ne samo zato što mi je bio mentor prilikom izrade magistarskog i doktorskog rada, već iznad svega zato što je bio izvrstan poznavalac srpske književnosti, tvorac najvećih i najboljih književnoistorijskih i poetičkih sinteza srpske književnosti, ali je bio i još bolji čovjek, spreman na svaku pomoć i podsticanje mladih kolega. Njegov izuzetni primjer mi je uvijek bio orijentir u mom radu i odnosu prema studentima i mlađim kolegama.

Ne sumnjam da i nove generacije studenata i budućih istraživača prepoznaju ono što je kvalitetno kod svojih profesora i da u njima pronalaze svoje uzore. Nagledao sam se u svojoj univerzitetskoj i naučnoj karijeri, za ove gotovo tri i po decenije, svega i svačega, uglednih i časnih ljudi i još više groznih neljudi, mediokriteta i sebičnjaka, lažova i bolesnih spletkaroša. Imao sam tu nesreću da upoznam univerzitetske profesore koji nisu zasluživali da budu ni pomoćni radnici u tehničkim službama svojih fakulteta, kao i dekane koji nisu dorasli da budu ni portiri u institucijama koje su predvodili. Upoznao sam najružnije oblike ljudske nezahvalnosti i podmetanja, kao i licemjerja, gramzivosti i beskrajne servilnosti, a podmukle spremnosti da i vama i članovima vaše najuže porodice nanesu, ničim izazvani osim bolesnom mržnjom, najdublje uvrede i zlo. Mogu samo da kažem, neka im Gospod sudi na tim (ne)djelima. Časne ljude sam zadržao u svom trajnom pamćenju, pominjem ih javno u usmenoj i pisanoj formi u najljepšem svjetlu, a one nečasne, smutljivce, neznalice i lažove, zaboravio sam kao da nikad nisu ni postojali. Neka zauvijek ostanu u septičkoj jami u kojoj su živjeli i gdje im je jedino i bilo pravo mjesto.

Najvažnije je da mladi ljudi vrijedno rade i da nesebično, ako su u polju društvenih nauka, kritički istražuju prošlost i sadašnjost svoga naroda, a ako su u polju književnosti i kulture da rade na kreativnosti i razvijanju stvaralačkog talenta dostojnog onih velikih imena iz naše bliže ili dalje prošlosti. Iznad svega im savjetujem da njeguju visoke etičke vrijednosti, da se ne osvrću na saplitanja mediokriteta i lažova, trenutnih interesnih grupa, a kao rezultat toga rada prirodno će doći zasluženo nadahnuće i stvaralački rezultati.

PODELITE OVAJ TEKST NA: