|
|
|
IZ DUBINE LIRSKO KAZIVANJE  | Goran Maksimović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
IZ DUBINE LIRSKO KAZIVANjE (Rajko Petrov Nogo - Moždani udar - Pravoslavna reč - Novi Sad) Prof. dr Goran Maksimović
U ogledu je analizirana najnovija zbirka pjesama Rajka Petrova Noga Moždani udar, koja je objavljena 2019. godine u izdanju „Pravoslavne reči“ u Novom Sadu. Ukazano je na bliskosti i razlike pjesničkog govora u sva četiri ciklusa ove knjige, kao i na prožimanja izrazito subjektivizovanog autobiografsko-lirskog sa memoarsko-dokumentarnim objektivizovanim svjedočenjem. Srodne literarne analogije pronalazimo i u nekim ranijim ostvarenjima Nogovih stihova i zapisa, poput knjiga Zapiši to, Rajko (2011), Zapiši i napiši (2011), a pogotovo knjige dnevničkih zapisa S mene na uštap (2014). Interpretativna pažnja posebno je usmjerena na prožimanja lirskog govora sa dokumentarnim detaljima, sa neposrednim ukrštanjem stvarnosti i poezije, kao i subjektivnim viđenjem i doživljajima te stvarnosti. Zbog toga se neminovno nameću univerzalni arhetipski motivi „smrti“ i „straha“, kao i metafizička potreba da prepoznamo susret sa smrću i što bezbolnije pređemo preko te granice između ovoga i onoga svijeta. U tom smislu se pojavljuju i brojna lirska svjedočenja o bliskim i dragim ljudima, od najbližih članova porodice (supruga i sinovi), preko doktora i blagorodnog medicinskog osoblja koje je pjesniku pomoglo da se vrati u život nakon moždanog udara, pa sve do sjećanja na upokojene i žive prijatelje i poznanike (M. Ekmečić, S. Koljević, S. Leovac, M. Najdanović, S. Tontić).Moglo bi se za većinu pjesnika ustvrditi da se nigdje tako snažno ne oglašava pjevanje „iz dubine“ kao u stihovima koji nastaju u poznim godinama njihovog života. Možda baš i zato što je to doba u kome se na najkreativniji način prepoznaju ovostrana i onostrana stanja ljudske duše i spajaju raznovrsna životna iskustva i doživljaji, saznanja prošlosti i sadašnjosti, te svekolike pretpostavke budućnosti. To je ono nepotkupljivo doba u kome se uspostavlja kreativna sinteza sva tri svijeta na kojima je sazdano ljudsko biće: svijeta u nama, svijeta izvan nas i svijeta nad nama. Međutim, kada je riječ o pjesništvu Rajka Petrova Noga ta tvrdnja može biti samo djelimično tačna, jer se radi o liričaru kod koga se pjevanje „iz dubine“ oglašava u neprekinutom kontinuitetu još od zbirke Zimomora (1967) i drugih ranih njegovih stihova. Otuda možemo ustvrditi kako se zapravo u ovim lirskim „poznicama“ na neobičan način susreću „rana i pozna zrelost Rajka Petrova Noga“.[1] Upravo tako i možemo započeti razmišljanje o stihovima okupljenim u četiri srodna ciklusa najnovije knjige Nogovih pjesama i zapisa, objavljenih pod naslovom Moždani udar. Uvrštene pjesme u velikoj mjeri su srodne sa brojnim prethodnim knjigama, a možda najviše sa knjigom Sonet i smrt (2017), samo što je ovoga puta susret sa smrću još neposredniji i direktniji, još brutalniji i nemilosrdniji, tako da više suštinski i nema one „glasovite međe“ između ovoga i onoga svijeta, a pjevanje prerasta u univerzalni arhetip vječitog sudaranja života i smrti. „Pjevati o smrti znači istovremeno pjevati o životu, i to o onim njegovim najdramatičnijim i najdragocjenijim trenovima koji su u neposrednoj blizini smrti, na međi, sa uvidima, koliko je to živom čovjeku dato, na oba svijeta. Ti trenovi su emotivno i saznajno najdublji: oni kao žića sažimaju čovjekovo životno iskustvo dajući i životu i Božanskoj tvorevini vrijednosnu patinu i pozlatu“.[2]U prvom lirskom ciklusu ta plemenita međa između života i smrti sagledana je iz izrazite subjektivizovane perspektive. „Na granicu onostranog Rajko Nogo je poodavno stigao u svojim ranijim stihovima“,[3] ali je tek u ovoj knjizi, u novonastaloj životnoj situaciji uslovljenoj teškom bolešću, zakoračio i preko te granice. Već u prvoj pjesmi „April je svirep mesec“, Nogo nas uvodi u prostore lirske autobiografije i iz pozicije dramatizovanog kazivača izvještava da je nakon operacije karotide doživio „moždani udar“, poslije čega je pomislio da je sa „poezijom završeno“. Naporedo s tim stihovima uvodi nas u mrežu implicitnih poetičkih iskaza i svjedoči da je za njega poezija uvijek bila „mala magičeska manufaktura“, tako da je i tu u bolnici na intenzivnoj njezi počeo da „mumla neke reči“ sasvim u duhu narodne izreke „gde je izvor, i kapaće“.[4] Zahvaljujući tome, pored njegovog lirskog glasa koji je dolazio negdje iz dubine duše, iza uma i pamćenja, najednom su lirski junaci postali ljudi koji su ga neposredno okruživali u tom prinudnom prostoru: bolesnici, doktori, medicinske sestre, fizioterapeuti, pa čak i bolnički golubovi, kao i članovi porodice koji su ga posjećivali, ali i brojni drugi zvani i nezvani, upokojeni i živi, stvarni i književni junaci, koji su dolazili u prostore njegove iznova rođene imaginacije. U tom obnavljanju svekolike životne i stvaralačke snage, pjesnik je ustao na noge, doduše uz svesrdnu pomoć fizioterapeuta Nikole, baš na svoju krsnu slavu Lazarevu subotu, poput onoga glasovitog biblijskog Lazara iz Vitanije. Proces lirske perspektivizacije i preispitivanja prethodnog života, a najviše napisane poezije, podsjetili su ga na opomenu njegovih prijatelja, „ovejanih klikuša srpske književnosti“, Jovana Delića i Gojka Đoga, „da tako često ne priziva smrt u sonet“. Više od svega toga, te prijateljske riječi, iznova dozvane u pjesnikovom pamćenju, opomenule su ga na saznanje „kako je zdrav čovek ohol“ i koliko puta je iz nekog čista mira ili nemira „čikao smrt“.[5] Komplementarne stihove o tom stalnom pjesnikovom začikavanju smrti pronalazimo i u pjesmi „Odlazak u legendu“ u kojoj je opisano sjećanje na jednog „prozorljivog mladića“ koji mu je nakon čitanja rukopisa knjige Sonet i smrt na dobroćudan način saopštio da sada „nakon izlaska knjige“ pjesniku preostaje još samo da umre i „ode u legendu“.[6]Samoanaliza novog stanja, uslovljenog moždanim udarom, iskazana je kao diskretna parafraza one vječite istine, proistekle iz bunara narodne mudrosti, da zdrav čovjek ima nebrojeno mnogo želja, a bolestan čovjek samo jednu, podstiče pjesnika da širom otvorenih očiju sagledava taj novi svijet oko sebe i da pjeva i o onome o čemu zdrav čovjek nikad ne bi ni mogao pomisliti. Zato se pojavljuju za lirski govor sasvim „neprimerena“ pitanja o tome „ko je izmislio kateter“, tu čudesnu spravu koja prazni izlučevine i ne dozvoljava ljudima „da s mirom umiru“.[7] Otuda se i trenutak skidanja tog katetera i vraćanje prirodnim fiziološkim radnjama nameće kao „velika radost pišanja“. U takvom neveselom okruženju najednom se kao simbolička iskra nade u mogućnost povratka u normalni život pojavljuje slika „para golubova“ koji je ušetao na prozor bolesničke sobe i tu savio gnijezdo. Za bolesnike je to bio događaj, ona nenadana a toliko željena „vest iz žuđenog spoljnjeg sveta“,[8] tako da je svima donio uvjerenje da može da se ponada nečem boljem. Beskraj te ljudske radosti naročito je postao veliki kada su iz tog gnijezda izlegli goluždravci i pojavile se „dve male bele radosti“. Već je u nekim drugim prethodnim interpretacijama dobro naglašeno kako ptice u cjelokupnom Nogovom pjesništvu imaju „izuzetno značenje“. Pojavljuju se gavrani, kumrije i lastavice, kao „dio kućnog ambijenta i zavičajnog pejzaža“.[9] Otuda su i u ovom novom, bolničkom ambijentu, golubovi postali simbol porodične toplote i sigurnosti. Zato je pjesnikovo saznanje da je gnijezdo nestalo dok je bio na vikendu kod kuće i postalo tako duboko i bolno. Oni „mali goluždravci“ pokušali su da uzlete čim im je izniklo prvo perje, a jedan od njih je u tom kovitlacu uskih zidova i suočavanja sa neposrednim životom pao i razbio se o tle. Sve to je izazvalo opštu potištenost svih bolesnika, koji su u tom prvom i neuspješnom, tragičnom golubijem letu, vidjeli i sopstveni pad i sumnju u pobjedu u borbi sa smrću.Poznato je od ranije da je Jovan Delić napisao čitavu jednu raspravu o „Nogovom jatu“ i simbolici ptica u njegovoj poeziji. Pri tome je pobrojao gugutke, pačiće, labudice, prepelice, ždralove, sove, ćukove, drozdove, kosove, kukavice, gavranove, pijetlove, sokolove, orlove, utve zlatokrile, lastavice i razne druge ptice,[10] ali golubova izgleda nije bilo sve do sada i ovih poznih stihova. Možda je to i razumljivo, ako imamo u vidu da su u raznolikim značenjima kroz vijekove golubovi najčešće predstavljali simbol ljubavi, porodičnog sklada i obnove života, a to je upravo ono za čime najviše čovjek žudi kada se nađe na bolesničkoj postelji i na granici između života i smrti.Dolazak pjesnikovih sinova, Vladimira iz Kanade i Petra iz Sofije, prikazan je kao svojevsni lirski palimpsest i „dijalog kulture“. Na početku pjesme javljaju se ispovijedne riječi Stefana Nemanje, upućene svome „vazljubljenom čedu“ Svetom Savi, a završavaju se epskim desetercem i predsmrtnim riječima starca Vujadina upućenim sinovima „svojim sokolima“. Od ranije je poznato da Nogovo lirsko pjevanje na kreativan način funkcioniše kao svojevrsni „živi palimpsest“, a pri tome smo naglasili da je vrhunac taj oblik pjevanja doživio u zbirci Ne tikaj u me! (2008), kada su uspješno iskorišćena znamenja i natpisi naših srednjovjekovnih stećaka i nekropola za prepoznavanje jedne od duhovnih vertikala srpskog naroda.[11]U pjesmi „Sinovi“, u tom prostoru bolesničke sobe, bez mnogo riječi i sa puno emocija događa se jedna vrsta mitskog i vječitog dijaloga između očeva i sinova, sa potpunim uvjerenjem da ništa tako ne donosi čovjeku zdravlje kao porodica, a opet ništa nije tako snažno kao očeva žudnja da se „nagleda“ svojih sinova. Time se u ovim stihovima otvara jedna od najsloženijih univerzalnih tema književnosti i umjetnosti, koja duboko zadire u identitetsku ravan svakog naroda, a sadržana je u svagda prihološki složenom odnosu starih i mladih generacija, a iznad svega odnosa između očeva i njihovih sinova. Nije nimalo slučajno to što je ova pjesma oivičena uvodnim potresnim zapisom Svetog Save o načinu na koji se s njim sa puno odanosti i ljubavi oprostio na samrti njegov otac Stefan Nemanja, te stihovima epskog pjevača u kojima je prikazano kako se stari Vujadin opraštao pred smrt sa svojim sinovima. U njima je zapravo sazdana pjesnikova zavjetna poruka upućena njegovim, ali svim našim sinovima. Poruka koja izrasta u svekoliku paradigmu jedne nacionalne kulture, a koja iz dubine svoga postojanja poručuje potomcima da moraju biti odani svojim sinovima, kao što sinovi moraju biti odani svojim precima, a iznad svega postojani u „lažljivom životu“ baš onako kako su u „strašnom času“ bili postojani stari Vujadin i njegovi sinovi. Zbog svega narečenog možemo zaključiti da su ovi stihovi najpotpunija potvrda pjesnikovog dubokog uvjerenja da se u tom odnosu očeva i sinova ostvaruje jedan viši, najduhovniji smisao ljudskog trajanja u beskrajnom okeanu vremena.U svakodnevnim bolesničkim danima, u dugom vremenu i tegobnom samotovanju, pjesniku se javljaju i neke sasvim neočekivane reminiscencije, a jedna od najupečatljivijih je ona iz pjesme „Mujke“, posvećena nevjerovatnoj ličnosti Mustafe Golubića. Radilo se o jedinstvenoj pojavi naše novije istorije. Politički život započeo je kao borac na „Solunskom frontu“ i kao pripadnik oficirske organizacije „Crna ruka“. Nastavio ga je kao razočarani Jugosloven koji ulazi u redove komunista i čini čitav niz nevjerovatnih ilegalnih zadataka koji stvaraju u međuratnom periodu legendarni herojski oreol oko njegovog imena. Tome je doprinijela i herojska smrt u zatvoru Gestapoa u Beogradu, gdje i pored silnih mučenja nije htio saopštiti nijednu od brojnih informacija koje je znao o ilegalnim aktivnostima pokreta kojem je pripadao. Pjesnika ovom prilikom interesuje ona manje poznata strana Mujketove ličnosti. Zato mu se javlja sjećanje na jedan zapis „pravedno zaboravljenog“ Rodoljuba „Roćka“ Čolakovića u kojem je svjedočio o melanholičnom i sjetnom dijelu duše ovog epohalnog čovjeka. U vrijeme zajedničkog ilegalnog rada u Rusiji u jednom moskovskom hotelu, Mujke je tražio od Roćka da mu otpjeva člasovitu hercegovačku sevdalinku „Ima l' jada ko kad akšam pada“. Nezaboravni Stočanin, Srbin i komita, Mustafa Golubić Mujke, „redak zver“ u svakom pogledu, junak bez straha i mane, imao je te svoje „setne trenutke u suton“ koje mu je samo zavičajna pjesma mogla da ublaži. Dok se prisjećao koliko je „akšam težak, pretežak svakom osetljivom biću“, Nogo se pita kako se i njemu nije našao kakav zemljak da ga posavjetuje da ne „operiše karotidu“, jer mu je ta zlosrećna operacija kasnije izazvala moždani udar i neuporedivo teže zdravstvene nevolje koje su ga direktno „suočile sa smrću“.[12]Jedne pantofle, koje mu je kupila supruga kod Kineza, a za koje se vezao onako kako se bolesnici vezuju za posljednju slamku spasa, podsjećaju pjesnika na Gogoljevog junaka Pljuškina i uvjeravaju ga da je baš zahvaljujući njima i upornim vježbama fizioterapueta Mikija, iznova stao u hodalicu i pružio prve korake u svom novom životu. Svakodnevni bolesnički detalji prikazani su i u pjesmi „Aladin / Staro za novo“. Pjesniku se učinilo da može sam da hoda, a onda se prilikom tog pokušaja srušio pored kreveta. Kada se odmah pored njega, kao čarobljak iz „Aladinove lampe“, pojavio bolničar, saopštio mu je tri najveće tadašnje želje: da ga vrati u krevet, da ga namjesti na jastuke i da ga ne oda. U pjesmi „Slavica / Radost kupanja“ razotkrivena je jedna od najmučnijih tema bolesničkog života. Pjesnik sa gorkim saznanjem konstatuje da ništa ne smrdi tako kao „ljudski neoper“, a onda blagosilja vodu, sapun i „vešte ruke“ medicinske sestre Slavice koja ga je okupala prvi put nakon preživljenog moždanog udara i skidanja katetera. Međutim, jedan takav dokumentarani detalj, razotkriva čitavu jednu drugu istinu i gorku sudbinu te medicinske sestre, „koja je bila bolničarka u ratu preko Drine“,[13] a onda je samo nekim Božijim čudom sačuvala radno mjesto i izbjegla penzionisanje u onom talasu nerazumnog otpuštanja i uklanjanja svih ljekara i medicinskog osoblja, koji su imali bilo kakve dodire sa ratovima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a koje su beskičmeni i iracionalni političari spodovili na osnovu tuđinskih naloga. Sličnu lirsku apoteozu posvećenim zdravstvenim radnicima, pronalazimo i u pjesmi „Zlatko / Nije lako ali ako“, a prikazuje portret fizioterapeuta zlatnih ruka i vedroga duha iz banje „Selters“ kod Mladenovca, koji je pomogao pjesniku da se vrati u novi život dok je bio na rehabilitaciji nakon moždanog udara. Naročito je dirljivo sjećanje na rođendanski poklon, jednu Andrićevu knjigu sa posvetom, koje je ovaj simpatični i beskrajno strpljivi dvometraš darovao pjesniku uz „veliku zahvalnost za sve životne mudrosti“,[14] koje mu je nesebično podario u tim danima i nedeljama „drugovanja“.U drugom lirskom ciklusu, koji otvara pjesma „Kad moždani udar pogodi vođe“, pjesnikovo lirsko kazivanje poprima objektivizovanu perspektivu i uvodi nas u prostore memoarskog svjedočenja i kritičkog rasuđivanja o političkim vremenima u kojima je živio i sa ljudima koje je poznavao. Možda baš zahvaljujući tome, pjesnički govor poprima i značajne ironijske potencijale, sarkastični govor i satiričke invektive, koje sadrže ponešto od onog tako razornog podsmijeha, kao najboljeg lijeka za bespomoćnu i obespravljenu, a još više zabrinutu ljudsku dušu. Zato nam u pomenutoj uvodnoj pjesmi ovoga ciklusa pjesnik i poručuje da nije opasno kad moždani udar pogodi jednog običnog čovjeka, pogotovo kad je on pjesnički subjekt, ali je znatno opasnije kad moždani udar pogodi vođe, pa čak i čitave narode, a „ne daj Bože i vrhovnu adresu“, jer se to onda zove „planetarni možda udar“, poslije koga se čitava zemlja vrti na tankoj peteljci i prijeti joj „ošti džumbus“.[15]Upravo takav planetarni moždani udar, koji je zavrtio zlosrećnu zemlju u pjesnikovom tugaljivom vremenu, postaje predmet lirskog govora i raznolikih kritičkih reminiscencija. U njima se pojavljuju metonimijske groteskne slike „kolektivne epilepsije“ i „kolektivne amnezije“, u koje su zapale pojedine naše komšije, „tresu se u grčevima mržnje“, a nikoga nema „da im među zube stavi gvozdeni ključ“,[16] i tako im pomogne da se izbore sa tim ružnim i nesrećnim bolestima. Nerješiva enigma epilepsije ih tjera da druge utjeruju u krivicu, a kolektivna amnezija da se ne sjećaju svojih nepočinstava. U tom smislu mu se kao savršena satirična slika, u kojoj je došlo do simbioze te komšijske epilepsije i amnezije, pojavljuje „hrabar, plemenit i naivan gest“ našeg vođe prilikom odlaska u državničku „posetu Potočarima“, kada su ga specijalci iz Srpske i Srbije jedva spasili da mu napujdani „ološ i halaša“ ne otkinu glavu. Možda je državni udar doživjela i sva ta „visoka politika“ koja vas prisiljava da organizatoru tog monstruoznog atentata u Potočarima priređujete doček u prestonici svoga svekolikog naroda, a onda uz zvuke sevdalinke igrate s njim grotesknu partiju šaha na Kalemegdanu. U takvim okolnostima, pjesnik preispituje i naše nesavršenosti i kolektivne zablude, a najviše našu mitomaniju koja je obrnuto srazmjerna našoj snazi. Možda smo zbog toga i doživjeli pravi istorijski paradoks da su nas svi oni koje smo oslobodili ubrzo počeli optuživati da smo ih porobili. Pjesnik se u formi kritičkih invektiva osvrće i na neke nepromišljene „Pekićeve budalaštine“, poput one „kako bi trebalo da ljubimo zemlju po kojoj će hoditi naši unuci, a ne zemlju po kojoj su hodili naši preci“, koja bi možda bila sasvim neprimijećena i ostala u oblasti bezazlenih literarnih sentenci, da je nije dograbio i zloupotrebio „naš vođa“ u nastojanju da nas poduči kako moramo da „promenimo svest“ i „da preumimo i pretemeljimo“ naš kolektivni identitet.[17] Montenegrinske svekolike „moždane udare“ na kojima počiva globalistički beskrupulozni identitetski inženjering samoporicanja sopstvenog imena, jezika i prošlosti, Nogo je razobličio kroz parodiranje jednog poznatog songa Brane Crnčevića, koji se završava stihovima: „Primam novu istinu/ A teram po svom/ Ja sam Srbin Ciganin/ Crnogorac Rom“.[18]Zahvaljujući svemu tome, Rajko Petrov Nogo se cjelokupnom svojom poezijom, kao i kritičko-esejističkom prozom, nametnuo kao pjesnik koji je bio sposoban da sagleda raznolike raspone i „progovari iz samog središta nacionalne kulture, iskazujući nedvosmislenu brigu o njenom opstanku i očuvanju“.[19]U trećem lirskom ciklusu satirički podsmijeh usmjeren je na brojne „moždane udare“ koje je preživjela književnost i cjelokupna kultura u vremenima o kojima pjesnik pokušava da svjedoči i ostavi neko razumno objašnjenje. Međutim, teško je u nerazumnim vremenima pronaći logična tumačenja, tako da pjesniku ne preostaje ništa drugo nego da u obliku oštrih satiričkih invektiva i otvorenog polemičkog začikavanja postavlja retorska pitanja koja kazuju više od bilo kakvih odgovora. Odnosi se to na pitanje zašto „jedan deo kulturnog Beograda“ polako ćuška iz srpske književnosti nikoga drugog nego jedinog našeg nobelovca Iva Andrića. Rade to tako što, opsjednuti zavišću prema svima onima koji su bolji od njih, a pogotovo autošovinizmom i nekom zlokobnom mržnjom prema svemu vrijednom u književnosti i kulturi naroda kome slučajno pripadaju, izmišljaju nekakve „bedne priče“ o Andrićevom „dvostrukom-trostrukom pripadništvu“.[20] Žele pod prisilom i sa strašću besmislenog „učitavanja“ i falsifikovanja njegovog djela da poshumno dokažu piscu da je bio i ono što on nikad nije bio, a pogotovo što nikad nije ni pomišljao da bude. U takvom jednom bezumlju ti nedostojni sljedbenici pisane riječi podsjećaju na ikonoklaste koji nagonski žele da sve ono što je „uspravno“ obore i vide kako izgleda u takvom stanju duhovnog blata u kome oni žive i iz koga nikada neće ni izaći. Na sličan način su sagledani i savremeni nasrtaji na „kosovski mit“ i neki čudni strah koji se uvukao u zagovornike „puzeće predaje“ ovoga parčeta srpskog temelja pred spontanom narodnom parolom „dogodine u Prizrenu“. Šta bi tek pjesnik morao kazati o zaumnom strahu „političke elite“ od Njegoševog imena, a još više od značenja njegovog magistralnog djela, kad nisu dozvolili da se dostojno u ime svekolikog srpskog naroda i srpske matične države proslavi dvjestogodišnjica pjesnikovog rođenja? Međutim, upravo u tom zlosrećnom činu političkog samoporicanja, Njegoševo djelo je zasijalo još jačim sjajem i zauvijek „osvetlilo grbavo kosovsko slovo“ opominjući nas glasnije nego ikada prije da onaj ko ga pogazi „nema budućnosti“.[21] Bolnu istinu o nastojanjima nedostojnih da nam u ovom grotesknom vijeku promijene „kulturnu paradigmu“ svjedoči i upokojenje pjesnika Stevana Raičkovića, kada nijedan visoki političar nije došao na ispraćaj, te kada je državna televizija sve uradila da ne ostane snimljeni trag o tom veličanstvenom ispraćaju. Upravo zato pjesnik u svojim lirskim zapisima namjerno obilježava imena onih nedostojnih samozatajivača ovog jedinstvenog trenutka savremene srpske književnosti, kao što sa ponosom citira riječi Jelene Kosanović koja je u nekrologu objavljenom u Novostima napisala svoj najbolji i najoštriji komentar o neodgovornosti javnosti: „Na sahrane pesnika Raičkovićevog ranga u Rusiji dolazi Putin“.[22] U lirskim sjećanjima Nogo pjeva i o sveopštem „moždanom udaru grabeži“ zbog koje su nezajažljive i gladne političke i kriminalne „elite“ razgrabile sve što je vrijedno u ovoj zemlji i na ovim prostorima sasvim u duhu one lijepe narodne izreke: „ja dobra vakta ko obraza nema“.[23] Pjesnik se pita da li smo se vratili u vremena u kojima je pljačka postala glavna privredna grana?Uprkos svim mračnim stranama svoga vremena, pjesnik vjeruje da je ljudska dobrota ipak neuništiva. Sve to nam na najbolji način saopštava u stihovima pjesme „Krotki će spasiti svet“. Zato se i pita da li je to neka viša promisao koja se često dešava svima nama da među svojim najbližim najčešće uvrijedimo one koji su „najviše patili“, a da oni „krotki i nezlobivi trpe to ćutke“.[24] Možda je u tome upravo sadržana i ona viša istina na kojoj je sazdan ovaj nepravedni svijet da je Bog „krotke i nezlobive poslao kao utehu“ svima onima goropadnima da bi im razblažili neumjerene misli i postupke. Upravo zato pjesnik poručuje da proživjeti jedan život predstavlja pravo malo herojstvo i pita se zašto onda „jedni drugima, pogotovo bližnjima, zagorčavamo taj jedini dati život“? Na kraju ispovijedanja, u stihu „krotki će spasiti svet“, sažima sopstveno životno iskustvo i saopštava da je „ljudska dobrota“ jedinstveni princip nade bez koje ovaj svijet neće moći opstati. Četvrto poglavlje ove knjige, iskazano kao prozni ciklus, prerasta u cijelosti u dokumentarne detalje, lirske pripovijesti o ljudima i događajima, a kao glavni junaci pojavljuju se pjesnikovi savremenici: Milorad Ekmečić, Svetozar Koljević, Slavko Leovac, Stevan Tontić i Milutin Najdanović. Otuda se u ovom lirskom ciklusu najviše prepoznaje objektivizovana perspektiva i približavanje lirskog govora memoarskom svjedočenju, koje je veoma blisko pjesnikovim svjedočenjima iz ranijih knjiga: Zapiši to, Rajko (2011), Zapiši i napiši (2011), kao i knjige dnevničko-memoarske proze S mene na uštap (2014). Upravo u toj pjesničkoj ravni najviše dolaze do izražaja metonimijski govor i dokumentarni detalji, koji nam otvaraju prostor za potpunije razumijevanje jednog burnog istorijskog vremena na jednom svagda trusnom geografskom prostoru, kakav je Balkan i kakva jeBosna i Hercegovina kao suštinska metafora tog vječitog balkanskog „crnog kazana“. Kada razgrnete višeslojna značenja ovih lirskih ispovijesti otvoriće se pred nama raznoliki aspekti „figuralne narativnosti“,[25] iz koje vaskrsava jedan sasvim preoblikovani život i vrijeme, najčešće sasvim drugačiji od opšte i propagandne, a u brutalnoj mjeri lažne, slike o tome vremenu i ljudima u njemu. U lirskom kazivanju o glasovitom istoričaru Miloradu Ekmečiću, u prvi plan ljudskog postojanja postavljen je jedan „šamar“ koji je ovaj ugledni profesor sarajevskog univerziteta, kada su ga „samozvani branitelji“ Bosne i Hercegovine, pod znakovitim imenom „Zelenih beretki“, u onom obliku kako je tu zemljicu vidio njihov zlosrećni ideolog i pamfletista Islamske deklaracije, priveli na početku građanskog rata u policijsku ispostavu i optužili ga da on „stoji iza pobune i demonstracija Srba“. Kada je taj tobožnji policijski inspektor, a zapravo oglašeni predratni sarajevski uličar i kriminalac iz redova one razularene „halaše“ koja je oduvijek bila žedna nečije, a najviše „srpske krvi“, postao toliko neporistojan i grub prema profesoru i njegovom sinu, koji je takođe bio priveden zajedno sa ocem, onda ga je onako fizički sićušni, ali hrabri profesor Ekmečić, najprije upozorio na pristojnost, a onda kad je to prevršilo svaku mjeru, „udario je šamar inspektoru“.[26] Uradio je to u ime svih onih sedamdeset osam Ekmečića koji su u prethodnom ratu od ustaške ruke bili pobijeni i poklani u Prebilovcima, a potpuno svjestan da bi upravo on mogao zbog toga postati sedamdeset deveta žrtva. Šta se desilo nakon toga, u toj zlosrećnoj policijskoj stanici, prevazilazi moć lirskih ispovijesti, ali je sigurno samo to da je sa brojnim fizičkim povredama i hematomima na glavi, profesor stigao jednog dana u Beograd. Iza tog samo jednog dokumentarnog detalja, iza samo jedne lirske ispovijesti zaustavljene na sudbini profesora Ekmečića, koja poprima različita metonimijska značenja, razotkriva se gotovo cjelovita sudbina srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u građanskom ratu 90-tih godina 20. vijeka. U lirskom zapisu posvećenom uglednom profesoru Svetozaru Koljeviću, autoru glasovite knjige Trijumf inteligencije, posvjedočena je ratna epizoda u kojoj su ga „branitelji lika i djela“ onog poznatog skribomana Islamske deklaracije, odmah na početku rata, u izlivu svog „patriotskog gnjeva“, pokupili iz stana i u čarapama, „ne davši mu da obuje cipele“, priveli u sarajevsku televiziju kako bi dao izjavu „protiv ćetnika“ koji su tobože pucali sa okolnih brda. Ovaj glasoviti tumač Šekspira i Džojsa, znalac srpske epske poezije, dao je tu izjavu pod prinudom, u ime zelene ratne propagande, onako u čarapama i u duhu onog glasovitog trijumfa inteligencije i dovoljno „konfuzno da gledaoci ne mogu ništa razabrati“. Kasnije je nekako izašao iz Sarajeva i stigao u Srbiju, pod zaštitom raznih međunarodnih posrednika, a ostatak života je proveo u Novom Sadu. O onoj izjavi u čarapama, pred ostrašćenim zelenim bojovnicima, nikada nije progovorio nijedne riječi. „Spolja je izgledalo sve normalno, ali je sa ovog sveta blagorodni Sveta otišao duboko nespokojan i teško povređen“.[27] Ličnost Slavka Leovca, glasovitog profesora antičke književnosti, koga su sarajevski studenti, „prema jednoj pjesmi Miodraga Pavlovića, gledajući ga kako vitak i uspravan gradom šeta, zvali Pindar u šetnji“,[28] predstavljena je u lirskom zapisu koji svjedoči o tome šta je doživio kada je na početku rata ostao u svome stanu u Sarajevu. Čovjek aristokratske ljepote i pameti, diplomac čuvenog Miše Đurića, po porijeklu Hercegovac iz ugledne mostarske familije, najednom je postao meta „sarajevskog ološa“ koji je na svaki način „uživao u tome da ovog dostojanstvenog čoveka obori i ponizi“.[29] U tim raznolikim poniženjima koja su mu priređivali, naročito je prednjačio jedan njegov bivši student, koji je od Leovca imao „samo dobrotu“. Valjda to i mora da bude tako, jer smutnja i zla vremena i postoje zato da bi svaka hulja pokazala svoj trag i pravo svoje lice, a pokazivanje mržnje prema onima koji su vam učinili najviše dobra u životu postalo je opšte pravilo u tom nesrećnom ratu. Poznato je da su i Leovca privodili u zloglasnu sarajevsku televiziju da saopšti izjavu protiv svoga naroda i „zloćinaca sa okolnih brda“, a poznato je i da su snajperisti po nečijem nalogu i prema zadatim terminima i satnici učestano pucali na jedan prolaz „kuda je Leovac morao proći na putu za svoj stan kada se vraćao sa radne obaveze na fakultetu“.[30] Leovac se nekako kasnije domogao Beograda, gdje su ga na Filološkom fakultetu lijepo dočekali stari prijatelj Novica Petković i drugi profesori. Zahvaljujući svemu tome, „ponovo smo mogli da gledamo Pindara u šetnji Beogradom kako elegantno hoda i puši“. Zapisivač i svjedok naglašava na kraju svoga sjećanja da je Slavko Leovac bio „lepo stablo iz srpske šume“, te da je „namučen otišao sa ovoga sveta. Ali nije dao da mu se to primeti“.[31]Koliko je sarajevska ratna propaganda protiv Srba bila zastrašujuća i beskrupulozna, te koliko su u njoj bile zamijenile mjesta „krhka istina“ i „besprizorna laž“, najbolje pokazuje Nogov lirski zapis o pjesniku Stevanu Tontiću. I on je po nevolji i nesreći svoje sudbine, a još više zbog naivnosti, ostao u Sarajevu 90-tih ratnih godina, uzdajući se u svoje tobožnje predratne prijatelje, „Gavrila G. i Abdulaha S. (AS je to!)“. Upravo su ga oni prvi izdali, ukinuli su mu radnu obavezu kao uredniku u „Svjetlosti“ i tako ga direktno izručili u ruke „zelenih beretki“ koji su prinudno slali Srbe, koji su zatečeni u dijelu grada pod njihovom okupacijom, „na kopanje rovova ne bi li poginuo od srpskoga metka“.[32] Nekako je divnim čudom sve to izbjegao, čak je „izvrdao da daje izjave“ sarajevskoj televiziji protiv Srba, „vodeći računa o svojoj pesničkoj biografiji“, ali je prilikom izlaska iz grada i dolaska na Pale bio toliko pod uticajem one čuvene sarajevske ratne propagande po kojoj su tobože Srbi s Pala „granatirali grad“ i strijeljali svoje koji su ostalu u Sarajevu, da je prilikom susreta sa Radovanom Karadžićem bio „bled kao krpa“ i „drhtao je celim telom“. Nogo u svom lirskom svjedočenju navodi Karadžićeve riječi da je u tim trenucima bio „beskrajno tužan“ da su u takvu vrstu besmislenih i beskrajno poganih laži mogli da povjeruju i „tako inteligentni ljudi“.[33] Kasnije je Tontić otišao u Beograd, odatle u Njemačku. „Kažu da je tamo doživio nervni slom, jer se potucao od nemila do nedraga“.[34] Nakon toga se ponovo vratio u Sarajevo, kad su ratne trube utihnule, sačekao je da tamo on i njegova žena dobiju penziju, a onda je, valjda napokon svjestan da to više nije onaj grad kakav smo poznavali prije rata, zamijenio stan za Novi Sad. Nogov lirski zapis okončava se svjedočenjem da su se jednom prilikom i susreli u Novom Sadu, da se Tontić oporavio i da sve bolje piše, srećan što se uvjerio da je njegovo plašljivo zečije srce, sve ove patnje „podnelo i izdržalo“.Najpotresniji lirski zapis, Nogo je ostavio o glasovitom sarajevskom hirurgu, doktoru Milutinu Najdanoviću, „zetu čuvenog pisca Isaka Samokovlije“.[35] Radi se o najtragičnijoj sudbini srpskih intelektualaca koje je zatekao početak rata u Sarajevu, tako da nije slučajno u naslovu ovog zapisa naglašeno da to „ni papir ni poezija ne mogu podneti“. Nogo se prisjeća stihova Izeta Sarajlića o tome da je svake godine sa porodicom ljetovao na morskoj obali u kući doktora Najdanovića u Maloj Dubi. Na početku rata u „patriotskom ludilu“ bojovnika u patikama, među prvim Srbima, koji su ostali u svojim kućama u tobože „njihovom“ gradu, likvidiran je doktor čuven po dobroti i znanju i pogotovo po brojnim spašenim životima na hirurškom stolu. Postradao je onako kako to nisu zapamtili „ni papir ni poezija“: „Golo Najdanovićevo truplo izbačeno je ulicu kuda se išlo u Koševsku bolnicu. Odsečeni ud su mu stavili u usta Izetbegovićevi 'momci u patikama'“.[36] Možda baš zbog toga, svjedok i zapisivač ovih lirskih dokumentarnih detalja preispituje se i pita da li je sve ovo „možda morao prećutati, pa da se obaveštavamo iz kakvog drugog izvora“. Upravo zato „da ne prlja ni papir ni poeziju“.[37] Međutim, cjelokupan grijeh preuzima na svoju dušu, od čitalaca traži praštanje, a posredno nas upućuje na istinu da svako svjedočenje, pogotovo onda kada pretenduje da poprimi oblike memoarskih zapisa, traži od nas da ne prećutkujemo ono što znamo.Na kraju ove lirske cjeline, Nogo se oprašta od čitalaca stihovima pjesme „Strah i strepnja“, u kojoj naglašava da su ovi dokumentarni detalji „goli neposredni susreti sa smrću“, a da su taj „strah i drhtanje“ ona bolna poruka čitavog njegovog postojanja: „Izgleda da i nisam živeo/ Život sam takoreći predrhtao“.[38] U tim stihovima rekapitulirana su i ona univerzalna arhetipska značenja Nogovog pjesništva kao one vječite egzistencijalne strepnje i straha, kao i one svagdašnje metafizičke potrage za tajnom života i smrti, te dvostrukog kosmičkog postanja, koje se podjednako ogleda u činu rođenja i upokojenja. Možemo ukratko izvesti zaključak da je Nogov neposredni „susret sa smrću“ istovremeno podstakao i njegovo novo lirsko susretanje sa životom, sagledanim kao niz fragmenata i dokumentarnih detalja, a zatim i kroz prožimanje prošlosti i sadašnjosti, te svekolikih istina i laži koje se utrkuju u razumijevanju svih raznolikih aspekata tog života. Taj njegov ispovijedni govor i svjedočenje podjednako je emotivan i potresan, ali i zajedljiv i opor, podjednako je zavjetno praštanje, kao i opomena i slutnja, a iznad svega je zasnovan na dubokom humanizmu i nadi da će ono dobro u ljudskom biću, poput nekakvog vrhunskog božanskog principa, prevagnuti nad svakim nepočinstvom i zlom kojima je ispunjena ljudsko postojanje. Zavjetna poruka Nogovog lirskog kazivanja je nedvosmislena: dužni smo da neprestano preispitujemo, obavezni smo da pamtimo i praštamo, a nemamo pravo da zaboravljamo!
[4]Rajko Petrov Nogo, Moždani udar, u knjizi Pozni stihovi, Štampar Makarije-Obodsko slovo-Hercegovina izdavaštvo, Beograd-Podgorica-Trebinje, 2019, str. 9. [9]Jovan Delić, nav. djelo, str. 137. [10]Jovan Delić, „Nogovo jato – o simbolici ptica u poeziji R. P. Noga“, u zborniku Poezija Rajka Petrova Noga, prir. Staniša Tutnjević, Zadužbina „Desanka Maksimović“, Beograd, 2011, str. 43-65. [11] Goran Maksimović, "Živi palimpsesti lirskog pjevanja (O zbirci Ne tikaj u me Rajka Petrova Noga)", u zborniku Poezija Rajka Petrova Noga, prir. Staniša Tutnjević, Zadužbina "Desanka Maksimović", Beograd, 2011, str. 139-145. [12]Rajko Petrov Nogo, nav. djelo, str. 22. [20]Rajko Petrov Nogo, nav. djelo, str. 43. [26]Rajko Petrov Nogo, „Milorad Ekmečić / Vredi ti šamar sabranih dela“, nav. djelo, str. 55. [27]Rajko Petrov Nogo, „Svetozar Koljević / Trijumf inteligencije u čarapama“, nav. djelo, str. 57. [28]Rajko Petrov Nogo, „Slavko Leovac / Pindar u šetnji“, nav. djelo, str. 58. [32]Rajko Petrov Nogo, „Stevan Tontić / Tvoje srce, zeko“, nav. djelo, str. 60. [35]Rajko Petrov Nogo, „Milutin Najdanović / Ni papir ni poezija to ne mogu podneti“, nav. djelo, str. 61.
|
