Ova priča napisana još 2000. godine i objavljena
u mojoj knjizi "Seansa" - djeluje kao predskazanje.
Autor
ZEPPELIN - CEPELIN
Dirižabl, vazdušni balon "Graf Zeppelin " pritisnut neumoljivom lakoćom helijuma polako se dizao. Unespokojeni svaki put (osim posljednji) kada se dižu u nebo, odvažniji putnici još uvijek su, kroz nevelike prozore, providljive granice svoje tjeskobe - mogli da razaznuju članove zemaljske posade - kako užurbani, razvezuju preostale sigurnosne konopce...
Tada se desilo očekivano! (I rijetki događaji su očekivani budući da su izvjesni). Neko je pogriješio - naglo je razvezao konopac! Oslobođen, pas sa lanca - dirižabl je suknuo nebu - svirepo otrgnuvši od tla neopreznog člana zemaljske posade!
Neko je uvijek posljednji...
Kasan, neodlučan, u času već je bio tri metra visoko. Držao se, zadocnio, paralisan tako, debelog konopca koji je nekako više ličio slamčici. Lomim nogu... četiri pet metara možda preživim, sad... nemam vremenaaaa! Njegov krik je zaurlao zapanjenom gomilom. Zapjenušani, urlali su i oni od samog Nečastivog počašćeni nenajavljenom predstavom, besplatnim pogubljenjem.
- Svjetina!
Unutra je odmahivala elita na neobičan huk svojstvenom arogancijom, prevaljujući, bez žurbe, otmjeno, prve kapljice najboljeg francuskog konjaka kojim ih je povlastio lično on - konstruktor, uvaženi Graf Ferdinand fon Zepelin. Sjajan buke'... Nekom u čudu (takođe otmjeno) ispade monokl.
- Čovjek na konopcu!!!
Sto i pedeset metara nad Zemljom on više ništa nije čuo. Ni gore ni dole! Kapa sa blještavim širitima i oznakama kojom kretenski kite liftboje u Ric-u i njih sa dirižabla spala je prva. Trošio je posljednje, vrele kapi kisika koji je mozgom sagorjevao brzinom štapina. Čudno, konopac je naprotiv bio hladan - protegnuta zmija koju je držao za rep dok je ravnodušno presvlačila njega i košuljicu. Učinilo mu se - ili je tako - njegovi dječaci još mašu, ta i on je dječak što brodi morem ovim, pobačen i neotrgnut još od ove glupe, lebdeće ribe.
Iznenada - prekinuta u kavijaru - uvažena gospoda bacila su ljestvice.
Prekratke!
Nema snage za taj metar uspinjanja, da nogama zakači bar kraj konopca. Pogledao je bez prijekora, besprijekorno poblijedile beskrvne ruke izdajnice, koje su mu prvi put - čuda li - zaličile na ruke one gospode.
Zaplivao je brzinom i nogama i rukama kroz vazduh - tečan. Takva brzina! Učinilo mu se da je stidnica majke tek haubica kojom je paraboličan, sklupčan, đule - on - Diabolik, nemilosrdno ispaljen. Čemu toliko napinjanje za tako kratak let? Neće pogoditi cilj...
Snimak braće Lumiere ili nekog od najranijih snimatelja vidio sam samo jednom - kao dječak. Naravno nijemi film. Ali poludjeli damari strahom paralisanog čovjeka još krikom odjekuju u meni kao u zvoniku. Njegovo batrganje moje je i svagdašnje...
Ruke ti nisu dovoljno jake? Vježbaj! Ili, pusti na vrijeme konopac.
Jer, budući događaji su sasvim izvjesni
- samo što to mi, šarlatani, ne znamo.
Pogledaj svoje ruke - sve je na njima!
