detalj slike: KRK Art dizajn

 

POKOP

 

Stajao sam

U kovitlacu

Imanja i nemanja

Stajao sam

Omamljen

Paprenim pokorenjem

Pred onim

Pred čime se čovjek mora pokoriti

Ja sam stajao gusto pričvršćen

I izgovarao sam riječi

Neznanog izvora

Stajao sam

Objelodanjen krsnim imenom

I puko zurio u nepovrat

Onoga što mi se vraća

Stajao sam

Grešan od talismana

Pogrešnih snova

Sablasnih ideja sjutrašnjice

Crnih slutnji što ne pitaju

a dođu

Stajao sam

I brao ruže iz grmlja

Čekao sam gromove da popadaju

Meni na frekvencijske razlike

Medju ušnim kanalima

Stajao sam

Pogužvan među pitanjima

Ostarao prije životnog vijeka

ne znam za tok

Znam za naboj

Koji gusti u meni

I govori mi

Da samo sklopljenih očiju

Mogu pokrviti

basnoslovne razore u sebi

Pisajući

Ukrotio sam sebe

I doznao tajni glas

Koji mi šapuće stihove

Samo onda

Kad sam na razlazu

Od duše do tijela

Epifiza mi strada

Kolabriraću prije sjutra

Rekao bih vam tajnu

Najveću od svih izrecivosti

Ali ukoliko vam kažem

Ja neću biti živ

Pokraj sebe stojim

I u drugom sebe vidim

Stamena mi glava vrvi od shvatanja

A ja pokrajkom slutim

Da su mi kosti grane

A crne slutnje gavrani

Što na njima robuju

 

PROLjEĆNO ČIŠĆENjE GRIJEHA

 

Kosti sam sebi polomila

Razvukla sam ih preko žice

I raširila svoj kostur

Kao veš

 

Strahota nedoličnog

Bez trunke potpore

Tjera mi um

Na samouništenje

 

Hrabrost i strpljenje

Samoj sebi crpim i slastim

 

Strah i panika

Preuzimaju vlast

Guraju me iz sopstvene kože

Raznovrsne gadosti

I pakosti

Moj pogled uočava

I uopštava

Bori se

i

s nevjericom u sebe

Raskomada svaku sumnju

U ono što ne bi smjelo biti

 

Komotnost nepostojanja zaštite

Krv između riječi

Koje mi se nagomilavaju u mislima

I prave potop mom umu

 

Obogaljene mi nade za spas

Ja sam samo koža

Koja se trudi da očuva sebi organe

A vi vidite samo kožu,

Pa neka Vam je!

Jer moji pokreti i zglobovi

Beznačajni su

Moje riječi disfunkcionalne

Eto Vam i ta koža

I ta kosa!

 

Zbog nje!

Zbog Vas!

Ne mogu da spavam!

Jeza me presvukla

U nepokoriv strah

Gađenje i sram

Oblikovali su mi sjutrašnjicu

 

Kosti sam sebi polomila

Razvukla sam ih preko žice

I raširila svoj kostur

Kao veš

 

Ali dušu oprati

Ne mogu

 

 

ISTINITONOSNI KODEKS

 

Posramljen stojim pred samim sobom

Ja sam niko

Ali taj ništavluk

Ne može mi više niko oduzeti

Jer ništavilo sam stvorio ja

Rastvorio sam par ptica u vodi

I popio ih

U nadi da će kroz riječi izgovorene

Kroz mene da izlete

Mora da su slomile krila

Na putu do jezika

Uzak mi jednjak

Često sebe gutam

Pa ne dam slobodi da prođe

Raskrsnicom

 

Ukrao sam dio željezničke pruge

I Vezao sam čežnju

Kao opasnog kera

Svežnjevima od željeza

A ona ne prestaje da tutnji

Njen lavež me progoni

Pa ne čujem ljude

 

Kod kuće sam ostavio

Nadahnuće

Prekrio ga mrakom od neuspjeha

Pored njega sam lijepo nasložio

I svoj gnjev i patnju

Više ih ne nosim sa sobom

 

Empatiju sam razuvjerio

I rekao joj da ne pripada meni

Već da su mi je poklonili

Za sedmi rođendan

Da bi me čuvala od ljudske zlobe

Dali su mi je kao porodični nakit

Koji sam naslijedio od svoje majke

 

Sada mi duša nije pod teretom

Pa više nisam siguran

Ni da je imam

Jer sve sam

Sve sam odriješio obaveze

I svim svojim nagonima dao otkaz

 

Sad sam biće bez uvjerenja

Sad sam hedonista

Jedem što god da je

Dobro servirano

 

Pomirio sam svijest i podsvijest

Misli stavio pod stražom

Da prate jedna drugu

Da mi se jedna ne potkrade

I u svom rancu nosim

Satiru o gubljenju sebe

Bajku o nalaženju onog što jesam

Priručnik o praznini

I par patika za dug put

PODELITE OVAJ TEKST NA: