detalj slike: KRK Art dizajn

Prvi dio OVDJE

 „NIJE OVO SVE ZEMALjSKO:IMA NEŠTO NEBESNOGA“

Još jednom o junakinjama u Njegoševom djelu

(Napisano povodom 170 godina od upokojenja vladike i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša)

 Prof. dr Goran Maksimović

Krsto Pižurica u ogledu "Žena u Njegoševom djelu" (1966), takođe govori o šest ženskih likova u Gorskom vijencu, a opširnije piše samo o „Babi vještici i sestri Batrićevoj“, tj. onim junakinjama koje se neposredno pojavljuju na sceni Gorskog vijenca.[1] Pri tome obje junakinje posmatra kao izrazite tragične žrtve. Za babu vješticu Pižurica naglašava da su njena osjećanja materinstva stavljena na „gruba iskušenja“ i da ju je „Njegoš očovječio žrtvovanjem za djecu“, te da je u njoj „razvio instinkt materinstva do krajnjih granica“.[2] Za sestru Batrićevu istovremeno naglašava da je „najpotpuniji ženski lik kod Njegoša“.[3] Dobro je što je Pižurica sagledao ovu junakinju u kontekstu cjelokupnog Gorskog vijenca i njegove kompozicije, prepoznajući u njoj, a pogotovo u činu njenog samoubista, karakter junakinje važne za ubrzanje dramskog zapleta: „Prema tome, onakva žrtva, kakvu je pružila sestra Batrićeva bila je potrebna Njegošu – umjetniku, da njome naelektriše i masu i glavare za nemilosrdan obračun sa izdajom u zemlji, da radnju kerene dalje“.[4]Navedene interpretativne ideje Pižurica je četiri decenije kasnije detaljno razradio i značajno unaprijedio u monografskoj studiji koja je objavljena pod istim naslovom 2003. godine. Ovoga puta je obuhvatio „sedam ženskih likova“ Gorskog vijenca, tako da je analizirao i nevjestu „dilber-Fatimu“, za koju je iznio tvrdnju da je „najsrećnija“ od Njegoševih junakinja, te da su sva poređenja i opisi njene ljepote „sračunati na buđenje erotskog u čovjeka, a možda i na to da se razgale ženskom ljepotom mrki Crnogorci u trenutku donošenja krupnih odluka ili eventualnog odustajanja od obračuna sa svatovima, među kojima ima i Crnogoraca“.[5]Međutim, interesantno je napomenuti da u toj proširenoj verziji svoje rasprave, Pižurica ne pominje studije Milosava Babovića (1997) i Miloša Kovačevića (1998), koje su u međuvremenu bile napisane i koje su eksplicitno govorile o „sedam žena/heroina“ u Gorskom vijencu.  

Dimitrije Kalezić u knjizi Etika Gorskog vijenca (1969), takođe iznosi identičan stav: "Njegoš je u Gorski vijenac uneo šestženskih likova: pet od tih osoba su Crnogorke i tipični su predstavnici narodnog života; šesti lik – lik babe veštice – ne predstavlja narodni život niti je uopšte ona Crnogorka".[6] Neophodno je ovom prilikom naglasiti da se Kalezić ovim pitanjem ipak bavio sasvim uzgredno, ali da je zahvaljujući etičkom kriterijumu ukazao na izrazito antipodni par Ruže Kasanove i sestre Batrićeve: „Najslabiji od tih likova je lik Ruže Kasanove koja je oličenje ženske slabosti, a najsvetliji je lik sestre Batrićeve – jedine Crnogorke koju Njegoš u Gorskom vijencu izvodi na scenu“.[7] Za ostale četiri junakinje Kalezić naglašava da „su ostale „duboko u pozadini“, te da se o njima samo govori: „U patrijarhalnom društvu žena je uvek u pozadini: ona je sestra, ljuba, majka...; tako je, evo, i kod Njegoša“.[8] Što je sasvim u skladu sa etičkom osnovom Gorskog vijenca.

Sličan interpretativni previd uradio je i Milovan Đilas, sa istim nabrajanjem šest ženskih likova u Gorskom vijencu, u kratkom posebnom poglavlju u okviru opširne monografije Njegoš, pjesnik, vladar, vladika.[9] Iako pominje šest junakinja, Đilas je zapravo analizirao samo jednu, sestru Batrićevu, a ostale je uzgredno pominjao, uglavnom u sklopu svoje u to vrijeme prepoznatljive ideologije „veličanja crnogorstva“. Interesanto je da u prvoj rečenici svoga iskaza o junakinjama u Njegoševom djelu, Đilas polazi od netačne tvrdnje: „Kod Njegoša jedino u Gorskom vijencu ima ženskih likova, pa i tu su sporedni“.[10] Upravo smo u našim prethodnim redovima pokazali, pozivajući se često i na druge istraživače, koliko su važnu ulogu imale junakinje u brojnim Njegoševim tekstovima, a pogotovo da pri tome nisu imale „sporednu ulogu“.

Milosav Babović je u knjizi Poetika Gorskog vijenca (1997), među rijetkima ukazuje na postojanje „sedam heroina“ ovoga djela. Pri tome je naglasio da „po imenu znamo tri: Ružu Kasanovu, Ljubicu Radunovu i Fatimu. Ostale su umesto imena nazvane odrednicama srodstva sa muškim glavama: Sestra Batrićeva; Snaha Milonjića; Odiva (Mandušića). 'Jedna baba' iz spiska lica u tekstu se naziva vještica i proročica“.[11]Međutim, ni Babović, a prije njega ni Milan Vukićević, ne pominju onu kategoriju žena/djevojaka/majki u Gorskom vijencu koje su prisutne u stihovima epskih pjesama (Hazreti Fatima, Kosa Smiljanića, Turkinja Hajka, Mara Ivanbegovica).

Lingvista Miloš Kovačević, u raspravi "Figurativnost slike žene u Gorskom vijencu", koja je objavljena 1998. godine,[12] ponovio je postojanje sedam ženskih likova u Gorskom vijencu, tj. naglasio je da su Matavulj, Pižurica, Kalezić i Đilas iz nekih razloga izostavili dilber-Fatimu, o čijoj zanosnoj ljepoti pjeva Mustaj-kadija u 19 stihova, lirskih deveteraca, svatovske pjesme. Pri tome, nije pomenuo navedenu Vukićevićevu raspravu o ženama u Njegoševoj poeziji, a ni Babovićevu monografiju o Gorskom vijencu u kojima se pominje „sedam heroina“ ovoga Njegoševog djela. Kovačević je uočio da je pored Matavulja, Pižurice, Kalezića i Đilasa, veoma lijepo o Njegoševim ženskim likovima krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. vijeka pisao i Miodrag Popović u Istoriji srpske književnosti romantizma, u poglavlju "Ljubavna poezija".[13] Popović nije posebno nabrajao Njegoševe junakinje u Gorskom vijencu, ali je upravo najviše prostora među ženskim likovima Gorskog vijenca posvetio Turkinji dilber-Fatimi, koju su njegovi prethodnici bili previdjeli i izostavili u svojim analizama. Kovačević je najvećim dijelom polazišta svoje analize i zasnovao na preuzimanjima ideja i zapažanja iz Popovićeve interpretacije. Naravno, ovdje je važno dodatno ukazati i na Popovićevu dobru genezu junakinja u cjelokupnom Njegoševom djelu i naglašavanje činjenice da je djevojka Hajkuna iz Njegoševe deseteračke pjesme Mali Radojica „uporedo sa pesnikovim poetskim sazrevanjem“, postala u Gorskom vijencu „lirski nežna i tužna lepotica Fatima“.[14] 

2.1.Naslanjajući se na nepotpunu Matavuljevu tipologiju, zasnovanu prije svega na etičkom kriterijumu, kao i činjenicu da su junakinje date prije kao predstavnici određenih tipova žena, nego kao individualizovani likovi, Kovačević je pokušao da načini i kompletnu tipologiju svih ženskih likova u Gorskom vijencu: "Pred nama su ljubav sa grehom (Ruža Kasanova), izgubljena svest (Anđelija, snaha Vuka Mandušića), lepota, toliko savršena da je tragična (snaha bana Milonjića), sestrinska ljubav u najuzvišenijem stepenu (sestra Batrićeva), junak-žena (Ljubica Radunova), žena-lutka (dilber-Fatima), i žena izdajnik (baba vještica)".[15] Uprkos tome što je ova tipologija zasnovana na priličnoj improvizaciji i odsustvu jedinstvenog metodološkog kriterijuma, a djelimično je i netačna kada „babu vješticu“ određuje kao „ženu izdajnika“, a zapravo se radi o „ucijenjenoj ženi“, ipak je u polaznoj osnovi korisna. Naglašavamo da se Kovačević u ovom slučaju nekritički poveo za tvrdnjom Pavla Popovića o babi vještici koja se „na pretnju i zapovest vezirovu“, počinje baviti „izdajničkom službom“, koja je izgovorena u sasvim drugom kontekstu.[16] Upravo zato da bi ublažio ovu oštru Popovićevu ocjenu, Krsto Pižurica je još u onoj ranoj kratkoj raspravi iz 1966. godine naglasio da su baba vještica i sestra Batrićeva „dvije izuzetno tragične ženske sudbine iz Gorskog vijenca“.[17] Navedeni Kovačevićevi previdi su razumljivi ako imamo u vidu da se radi o lingvo-stilističkom pristupu i nedovoljnom utemeljenju na romantičarskoj poetici, kao i pogrešnom razumijevanju književnoistorijske metodologije. Naglašavamo da „baba vještica“ nije nikakav izdajnik, zato što i ne pripada tadašnjem crnogorskom kolektivu pa da bi mogla da ga izda, već dolazi iz Bara. Najbolje to pokazuju stihovi koji potvrđuju kako je bila ucijenjena od strane skadarskog vezira: „Zaprijeti kad od njega krenuh:/ 'Ne smuti li, babo, Crnogorce,/ kunem ti se turskom vjerom trvdom:/ imaš doma deset unučadi/ i tri sina, sva tri oženjena - / sve ću ti ih zatvorit u kuću/ pa u živi oganj izgorjeti!'/ Ta me sila, braćo, naćerala/ te pomutit hoćah Crnogorce“.[18] Pri tome je i Đilas u svojim zapažanjima, rukovođen već pomenutom zlosrećnom ideologijom „veličanja crnogorstva“, iznio kontradiktornu tvrdnju da je „baba vještica“ izdajnik, ali je to neuvjerljivo pokušao da opravda činjenicom da ona nije bila Crnogorka: „Njegoš je očito i pri unošenju žena u spjev pazio na čistotu crnogorstva – nema Crnogoraca izdajnika ni među ženama“.[19] Ako je sve to bilo zaista tako i ako „baba vještica“ nije bila Crnogorka, onda se postavlja logično pitanje kako je mogla biti izdajnik?

Ono što je prije svake analize junakinja u Gorskom vijencu potrebno imati u vidu sadržano je u već pomenutoj činjenici da su samo dva karaktera prikazana kao aktivni junaci, koji se pojavljuju na sceni i pokazuju određeno neposredno mjerljivo dejstvo na strukturu dramskog zapleta ovoga djela. Radi se, kao što smo već napomenuli, o sestri Batrićevoj i „babi vještici“. Preostalih pet junakinja, pojavljuju se u djelu posredno, kroz kazivanja ili pjesme drugih junaka, ali imaju važno dejstvo na strukturu dramskog zapleta. Tri junakinje su prisutne u kazivanjima Vuka Mandušića (snaha Anđelija, snaha Milonjića bana, Ljubica Radunova). O Ruži Kasanovoj kazuju Martinovići odmah pošto su sa zakašnjenjem došli na skupštinu glavara na Cetinju na Malu Gospojinu. O dilber-Fatimi kroz stihove svatovske pjesme kazuje Mustaj-kadija, samo da bi zaustavio zloslutno natpjevavanje svatova u kojima su zajedno bili domaći Turci i Crnogorci. Prethodno smo napomenuli da se još tri žene/djevojke pominju u svatovskim natpjevavanjima Turaka i Crnogoraca (Hazreti Fatima, Kosa Smiljanića, Turkinja Hajka), dok se u trećoj pjesmi kola pominje tragična subina Mare Ivanbegovice, koja je proklela svoga sina Stanišu, koji se kao talac u Carigradu poturčio i postao Skenderbeg, a onda sa turskom vojskom porobio svoju domovinu.   

Poznato je da je romantizam stvorio dva dominantna "ideala ličnosti", na jednoj strani "lik heroja", shvaćenog kao najviši izraz tipično muških vrijednosti, kakvi su junaci Vuk Mićunović, Vuk Mandušić, vojvoda Batrić, a na drugoj strani nalazi se "lik idealne žene i drage", uzorne i posvećene žene, kakve su bile sestra Perovića Batrića, Ljubica Radunova, ništa manje snaha Milonjića bana. Međutim, vidjećemo ovom priliko da se u Njegoševom djelu pojavljuje i treći tip ličnosti, koji čine „žene narušenog morala“ (Ruža Kasanova, snaha Anđelija), a što je u priličnoj suprotnosti sa navedenim romantičarskim idealom. Nesumnjivo je da ličnosti označavaju neku značajnu, arhetipsku osobinu naroda, ali koliko god liče jedne na druge, ipak su svaka za sebe posebne i individualizovane u Njegoševom djelu i na psihološkom i na etičkom planu.

Kod ženskih likova Njegoš je oslikao pravi nacionalni tip žene sa prostora Crne Gore, kako su to isticali brojni tumači, poput Svetislava Vulovića, Pavla Popovića, Dimitrija Kalezića, Miodraga Popovića, Jovana Deretića i drugih. Njegoš je svoje junakinje, kao uostalom u druge junake svojih djela, prikazao u „ukrštaju strasti i dužnosti“, a nastojao je da uvjerljivo psihološki iscrta cijelu njihovu dušu, stanje svijesti, kao i položaj u patrijahralnom svijetu. Za sestru Batrićevu i babu vješticu, kazali smo da su posebne jer se neposredno oglašavaju na sceni Gorskog vijenca. One su dragocjene i u žanrovskom smislu, jer sinkretičku prirodu djela obogaćuju na poseban način. Scena u kojoj se oglašava sestra Batrića Perovića predstavlja "tragediju u malom", a scena sa popom Mićom i babom vješticom, uprkos tragičkim konotacijama, nosi obilježja "realističke komedije iz narodnog života", kako je to ispravno naglašavao Jovan Deretić.[20]

Već je istaknuta sasvim utemeljena pretpostavka da je ličnost tužbalice „sestre Batrićeve“ Njegoš uveo u Gorski vijenac inspirisan dvjema epskim narodnim pjesmama: Kuda si mi uletio? i Batrić Perović. Prvu od ove dvije pjesme Njegoš je uvrstio u Ogledalo srpsko.[21] Više puta je do sada u interpretacijama naglašeno da je sestra Batrićeva predstavljala ideal „crnogorske sestre“, te da nosi snažnu dramatičnost u djelu i ima ulogu da svojim činom ubrza istragu poturica i izazove grižu savjesti glavara zbog predugog oklijevanja. U jednoj od ranih rasprava posvećenim Njegoševom djelu, Svetislav Vulović je još 1877. godine ukazao na ideal „bratske i sestrinske ljubavi“, koji je ostvaren u karakteru sestre Batrićeve: „U svim čistim srpskim krajevima nema veće milosti od bratske i sestrinske. To je najidealnije prijateljstvo, kojim se narod ponosi“.[22] Nešto kasnije, Pavle Popović je prvi ukazao na njen značaj u dramskoj kompoziciji Gorskog vijenca: „Najpre je nezamenjiva, a posle i izrađena figura“, tako da „predstavlja dramatični karakter“.[23] Takođe je često naglašavana bliskost ove junakinje sa pokajnicama iz stvarnog života srpskog naroda na podneblju Crne Gore i Stare Hercegovine, ali i drugih srpskih krajeva od Dalmacije do Stare Srbije, kao i sa narodnim pjesmama tužbalicama koje su zapisane na navedenim prostorima. „Elemente dijaloga Njegoš je gradio na podlozi epske narodne pjesme. Batrića je osvetio njegov brat Radule. U narodu je uvreženo shvatanje da osveta, pored toga što zadovoljava etički princip pravde, olakšava, smanjuje lični bol“.[24] Nasuprot ovih stavova nalazi se mišljenje Pera Slijepčevića koji je u jednoj raspravi iz 1934. godine potpuno negirao umjetničku vrijednost ove Njegoševe junakinje, kao i moguće stvarnosne analogije, kada je istakao da „svojim samoubistvom više podseća na literaturu no na Crnu Goru, i sigurno kvari opšti ton dela“.[25] Sa druge strane i Nikola Banašević je naglasio da „samoubistvo Batrićeve sestre nožem njenog dede ne odgovara crnogorskim tradicijama“, te da „o njemu nema nikakva traga u lokalnim predanjima“.[26] 

Poznato je da se sestra Batrićeva pojavljuje iznenada u toku zasjedanja glavara na Veljem gumnu na Cetinju, odmah nakon prolaska turskih svatova u kojima su se natpjevavali domaći Turci sa Crnogorcima. "Uvodeći na scenu Gorskog vijenca pokajnice i sestru Batrićevu kao narikaču, Njegoš nije išao, kao ni u drugim slučajevima, samo za tim da izloži vjerno jednu sliku crnogorskog života, već je izrazio i neke druge i zamašnije tipičnosti: ta pokajnica je sestra – poseban pojam i odnos u Crnoj Gori, i ona ne tuži samo u ime bratstva i u ime svoje ljubavi, već kroz nju govore zemlja i narod obuzeti Istragom".[27] U naelektrisanoj atmosferi koja je ukazivala na to da "krst i luna" ne mogu zajedno čak ni onda kada se radi o veselju, sestra mladog crnogorskog junaka Perovića Batrića, dolazi kao pokajnica da pred glavarima oplače smrt brata koga su Turci na prevaru pogubili. Pogubio ga je Osman Ćorović u Banjanima, pa mu glavu prema predanju odnio u Travnik. Dobro je ukazano na činjenicu da se pored tuge i iskazu ove junakinje očitava i snažna ljutnja. Upravo zbog toga sestra Batrićeva je „borbeni lik crnogorske žene koja sugestivno veliča vrline i podvige, i žestoko napada izdajstvo i kukavičluk“.[28] U tužbalici koju nariče sestra Batrićeva saznajemo da su ga Turci pogubili na nevjeru, da su iza njega ostala u žalosti braća njegova, tri mlade sestre, otac Pero, te da je sedam snaha odsijeklo kosu iz žalosti za djeverom Batrićem. „Turci nisu nevjerni što pripadaju drugoj vjeri u smislu nevjernika, ne-hrišćana. U tužbalici se pominju kao nevjernici, kao konkretni ljudi koji ne drže do riječi obaveze, krše dato obećanje, nemaju morala, ne može se na njih osloniti. Riječi tužbalice odnose se na određeni događaj, pa je njihovo značenje više etičke nego religiozne prirode“.[29] Pokajnica se pita kuda će njegova mlada ljuba, kuda dvoje njegove male djece, a šta će bez njega jadni đed Bajko. U završnim stihovima tužbalice, sestra Batrićeva proklinje što se čitava zemlja isturčila, a zatim se direktno obraća glavarima i proklinje ih kao glavne krivce za tu narodnu nevolju: "glavari se skamenili, kam im u dom!".[30] Završni čin ove "tragedije u malom", Njegoš prikazuje u proznoj formi, u obliku didaskalije. Svi glavari plaču kada su čuli da pokajnice žale za pogibijom Batrićevom, izlaze pred njih, a sestra Batrićeva se zagrli sa đedom Bajkom, pri tome mu ugrabi nož iza pojasa i ubija se pred svima. Knez Bajko u očajanju pada pored mrtve unuke. Time je tragička katarza u potpunosti postignuta, a sama odluka glavara o istrazi poturica dovedena do vrhunca.

Zbog svega navedenog, brojni njegošolozi s pravom su prepoznavali analogije ovoga segmenta Gorskog vijenca sa antičkim tragedijama i spjevovima. Ovom prilikom pominjemo Tomovićevo dovođenje u vezu pjesme sestre Batrićeve, kao i crnogorskih narodnih tužbalica sa Homerovom Ilijadom.[31] Babović naglašava da je Njegoš sestri Batrićevoj „podario vrhunski dar tužbalice, čije naricanje ima antologijsku vrednost i predstavlja uzor žanrovski“.[32] Pored toga, u dosadašnjim tumačenjima na lijep način je ukazano i na još jednu važnu činjenicu koja ovaj segment Gorskog vijenca dovodi u vezu sa „kosovskim zavjetom“ i „carstvom nebeskim“, kao važnim idejnim temeljima cjelokupnog Njegoševog djela: „Slika samoubistva sestre Batrićeve zapravo je ženska minijatura kosovskog zavjeta i opredjeljenja za carstvo nebesko. Batrićeva divna glava isto je što i Lazareva, i sestra Batrićeva će se opredijeliti za vječni život i za vaskrsnuće, kog nema bez mučenja i smrti – sa sviješću da ima smrti i bez vaskrsnuća“.[33] 

Pojava popa Miće i "babe vještice" na sceni Gorskog vijenca ima sličnu motivacionu ulogu u strukturi dramskog zapleta ovog djela, ali je Njegošev tragički postupak upotpunjen komičnim zapletom i smjehotvornim prepoznavanjem. Na cetinjsku skupštinu stiže tri-četiri stotine Ozrinića, Cuca i Bjelica i dovode babu iz Bara, koja se predstavila kao proročica, a iza toga i kao vještica, te pomutila i pozavađala brojna crnogorska plemena. Traže od glavara na Cetinju da joj presude. Međutim, umjesto običnog ispitivanja i suđenja, Njegoš nam priređuje pravu "realističku komediju iz narodnog života", a kao glavni komični junak izdvaja se cucki narodni pop Mićo, koji je bio toliko obrazovan, baš kao onaj negdašnji Dositejev narodni pop Muždalo, da njegovo pismo namijenjeno glavarima, ne samo da ne može da pročita pred skupštinom vladika Danilo, nego to ne može i ne umije ni sam pop Mićo. U komičnom dijalogu koji će uslijediti nakon zagledanja čudnog pisma, a zatim i poslije neuspješnog pop Mićovog sricanja nad tekstom tog pisma, ogledaju se brojni glavari. Knez Janko pošto je zagledao pismo ironično komentariše: "Divna pisma, jadi ga ubili,/ krasno li je na kartu složeno,/ kao da su kokoške čepale".[34] Vuk Mićunović je još zajedljiviji i direktniji: "Lijepo li ova sablja čita,/ divno li nas danas razgovori!/ Amana ti, đe nauči tako?/ Jesu i te u Mletke šiljali?/ Kada svoje tako osijecaš,/ ada što bi s tuđijem činio?"[35]

Mada je u čitanju toliko slab da jedva sriče glasove, prilikom usmenih odgovora ismijanom popu Miću ne manjka rječitosti, zato se bez imalo ustezanja upušta u raspravu s Mićunovićem i kazuje mu da čita taman onako kakvog je učitelja imao, da jedva preživljava od popovskih prihoda, a da mu za „leturđiju“ nije ni potrebno više učenosti, jer je napamet naučio krstiti i vjenčavati i sve druge crkvene potrebe obavljati. Upravo toj socijalnoj komponenti, u kojoj je izvučena na vidjelo materijalna bijeda srpskih pravoslavnih popova na prostoru Crne Gore, kako su to na lijep način isticali Pavle Popović i Jovan Deretić, moguće je prepoznati Njegošev diskretan, ali svakako namjeran način, da problematizuje pitanje slabe vjerske osviješćenosti sunarodnika i njihove nespremnosti da plaćaju za bogosluženja sveštenika. Sličan problem, izvan teksta Gorskog vijenca, Njegoš je u drugim zapisima, a pogotovo u prepisci sa savremenicima, otvarao i prilikom razotkrivanja činjenice da su njegovi sunarodnici bili nespremni da plaćaju državni porez, tako da je crnogorski budžet zavisio većim dijelom od ruske novčane, robne i svake druge pomoći.[36] Iz zapisa Matije Bana o susretima sa Njegošem (1848-1851), vidljivo je da je Njegoševa Crna Gora dobijala znatnu finansijsku pomoć i od Srbije: “Izručih mu pisma i položih preda nj na biljar dvadeset svitaka, svaki od sto dukata. Pošto je pisma pročitao, uze svitke, i odnese ih u obližnju sobu, pa se vrati k meni govoreći: 'Ej, moj g. Matija, nije li ovo žalosna sudbina da jučaka Crna Gora mora živjeti oid milostinje!' [...] Inače, srpski novac najdraži mi je; čini mi se kao da ga desna ruka premeće u lijevu. Srbija ga daje od srca; za nj ništa ne traži do bratsku ljubav; a što je najglavnije nikad nas ne ponižava“.[37]

Tek nakon ove duge komediografske ekspozicije, Njegoš nas dovodi do suštine ove epizode u Gorskom vijencu, suočava nas sa nesrećnom babom iz Bara koju su pod optužbom da je vještica doveli na Cetinje da joj vladika Danilo i glavari presude. Ustrašena žena najprije pokušava da se i pred glavarima prikaže kao vještica, a pošto su je brzo razobličili i nagnali je da se odrekne "bapskih priča i mudrosti",[38] ubrzo priznaje da je ucijenjena i nesrećna, te da je prisilio skadarski vezir da ide među crnogorska plemena i zavađa ih svojim vradžbinama, u protivnom će joj cijelu porodicu pogubiti. Razljućeni narod je nakon ovog priznanja htio da je "metne pod gomilu",[39] ali su kamenovanje osujetili glavari i babu s mukom odbranili od sigurne pogibije. Poigravajući se komičnim sredstvima sa sujevjerjem i predrasudama neprosvijećenog naroda, Njegoš u oblikovanju navednog ženskog lika postiže i dodatnu dramsku motivaciju konačne odluke glavara o pokretanju istrage poturica.

Od „babe vještice“ se očekivalo više, kako to ističe Pavle Popović. „Projektovana je da zaplaši i zavadi, kako i priliči vještici kojom se predstavljala, ali je baba poklekla prilikom prvog zastrašivanja i priznala da je došla ucijenjena po nalagu skadarskog vezira da pomuti crnogorska plemena“.[40] Babina uloga je da još jednom ukaže i na sujevjerje i na snažna narodna vjerovanja u vještice i razne nečastive sile, ali i da ukaže na nepomirljivost dva suprotstavljena svijeta: poturčenjaka i Srba sa prostora Crne Gore. Uprkos činjenici da u njenoj karakterizaciji ima nedostataka, „ni tu se jasnoća, osobenost, nezamenjivost i individualnosti ne mogu sporiti“.[41]

Nastaviće se...

---

[1]Krsto Pižurica, „Žena u Njegoševom djelu (Baba vještica i sestra Batrićeva)“, Stvaranje, nav. djelo, str. 360-365.

[2]Isto, str. 362.

[3]Isto, str. 362.

[4]Isto, str. 364.

[5] Krsto Pižurica, Žena u Njegoševom djelu, Podgorica, 2003, nav. djelo, str. 62. i 65-66.

[6]Dimitrije Kalezić, Etika Gorskog vijenca, Sremski Karlovci, 1969, str. 72.

[7]Isto, str. 72.

[8]Isto, str. 73.

[9]Milovan Đilas, Njegoš, pjesnik, vladar, vladika, Beograd-Ljubljana, 1988, str. 440-446.

[10]Isto, str. 440.

[11]Milosav Babović, Poetika Gorskog vijenca, Njegošev institut, monografije i studije, knjiga 2, CANU, Podgorica, 1997, str. 77. 

[12]Miloš Kovačević, "Figurativnost slike žene u Gorskom vijencu", Stilske figure i književni tekst, Trebnik, Beograd, 1998, str. 93-108.

[13]Miodrag Popović, nav. djelo, str. 186-193.

[14]Isto, str. 188.

[15]Miloš Kovačević, nav. djelo, str. 108.

[16]Pavle Popović, O Gorskom vijencu, drugo, pregledano izdanje, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1923, str. 131.

[17]Krsto Pižurica, „Žena u Njegoševom djelu (Baba vještica i sestra Batrićeva)“, Stvaranje, nav. djelo, str. 360.

[18]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 104.

[19]Milovan Đilas, nav. djelo, str. 440.

[20]Jovan Deretić, Gorski vijenac Petra Drugog Petrovića Njegoša, drugo izdanje, Zavod za udžbenike, Beograd, 1997, str. 103.

[21]Slobodan Tomović, Komentar Gorskog vijenca, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1986, str. 380.

[22]Svetislav Vulović, „Petar Petrović Njegoš, pesnik srpski (1813-1851)“, Studije i kritike Svetislava Vulovića, prir. Radmilo Dimitrijević, Srpska književna kritika, knjiga 4, Matica srpska-Institut za književnost i umetnost, Novi Sad-Beograd, 1979, str. 119.

[23]Pavle Popović, O Gorskom vijencu, nav. djelo, str. 130-131.

[24]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 284.

[25] Pero Slijepčević, „Nekolike misli o Njegošu kao umetniku“, Ogledi o domaćim temama, prir. Radovan Vučković, Izabrana djela Pera Slijepčevića, knjiga II, Biblioteka Kultuno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1980, str. 132.

[26]Nikola Banašević, „Komentar“, Gorski vijenac, kritičko izdanje s komentarom priredio Nikola Banašević, sedmo izdanje, Srpska književna zadruga, Beograd, 1993, str. 342.

[27]Milovan Đilas, nav. djelo, str. 441.

[28]Kristina R. Mitić, „Sestra Batrićeva: E će zemlja sva se isturčiti, Bog je kleo“,  u zborniku: Od kosovskog zaveta do Njegoševog makrokozmosa: Petar II Petrović Njegoše (1813-2013), Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, Kosovska Mitrovica, 2014, str. 537.

[29]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 267.

[30]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 92.

[31]Slobodan Tomović, nav. djelo, str, 268-269.

[32]Milosav Babović, nav. djelo, str. 93.

[33]Kristina R. Mitić, nav. djelo, str. 544.

[34]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 97.

[35]Isto, str. 97.

[36]Živko Đurković, Njegoš u pismima, Njegošev institut CANU, monografije i studije, knjiga 4, Podgorica, 2005, str. 177. i 219.

[37]Matija Ban, Susreti sa Njegošem, prir. Goran Maksimović, Besjeda, Banja Luka, 2019, str. 21-22.

[38]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikorokozma, nav. djelo, str. 103.

[39]Isto, str. 104.

[40]Pavle Popović, O Gorskom vijencu, nav. djelo, str. 131.

[41]Isto, str. 131.

PODELITE OVAJ TEKST NA: