SANjIVE RANE
Tamo žive sanjive rane,
urezane u mrtvim sjenama.
Tamo su pripitomljeni
vapaj i suza
i sklopljeni
nad smrznutim zvijezdama.
I oduvijek se divim snovima,
u vječnosti praha i beskraja,
oni stvaraju jedno ime.
Kamena je ta svrha osjeta,
kad dišeš vatrom,
a zalivaš je vodom,
da li onda išta ima smisla?
ENTELEHIJA SMRTI
Entelehija smrti
na slomljenom krilu
zamišljene laste
i tri grešna koraka
u sjenci zvijezde.
To je strah od poezije,
riječi koja odmotava dah,
sudar objašnjene rijeke
i neiskaz u nemiru okeana.
Posadili su sahrane
i sve više mrtvih diše,
dok orhideja na kiši
napušta svijet.
I noć sad oplakuje san,
dok sve drugo udiše život ,
kad se krila sudare u mraku
i čekaju sudnji čas.
POTONULI GLAS
Tačka na ivici stola,
gorke istine i slova.
S hartije klizim kao utvara
jer doziv guta krik
da odavno nisam živa.
Usmrti potez živog,
na vrijeme pokidaj nepravdu
i svega što je prah u jecaju.
Iza mojih osjeka
ostaće nečuj i iscrpljena zemlja.
Pričaće o srcu
kao da je odsjaj stakla,
zaboravljajući u njemu suzu
loše izvajanih rastanaka.
Glatka su jutra
sve dok pokora sanja o zvijezdi.
U napetoj koži,
s potonulim glasovima.
Tačka na ivici sloma,
slutnje i tuđeg ogledala.
Stara slamka osjeta
i neizgovorna čaša.
Grob nije za riječ
stvorenu od mora.
Sahranite mi poslednji udisaj
pored tek umrle ptice.
Možda se na mjestu rodi nova,
utisnuta opipljivim vječnostima.
