TORNADO
Da mogu probiti glavom tornado
I pustit’ ga da me nosi.
Da iscijedim iz sebe destrukciju
Da joj se predam.
I vidim dokle bih stigla.
Oštra ivica litice koja priziva
I doziva taman dim progonitelja.
Skok u hladne tmine
Koje griju bolje nego sve ruke lažnog svijeta.
Zidovi se linjaju od grebanja.
Do kad će se kriti žile jače od ključa
I štedjeti za neki ogoljeniji vijek.
Do kad će se kriti i klanjati nagon razumu,
I do kad ću da krijem laž da ne vidim.
LAŽNI ASKETA
Kada Sunce osvijetli kišu i njenu providnost,
I u toj oluji od čistog, toplog plača,
Krenu da se isušuju kaplje i lokve,
I da zrene nervno sjeme kao ljetnje smokve.
Tad, na tren, biću ja
Jedan silni pustinjak.
Sa suvom kožom koja moli,
Koja se hrapa, podvija i lomi.
Sa odorom željnom da se skine,
Da pijesak pustinje kroz prste se vine.
Da me tvoj pogled umiri.
U njemu zadaviću sve svoje trzaje,
I možda oprostim sve sakrivene izdaje.
Da me ne bude slike gonjenja,
Pod katancem su grehovi olinjalog čovjeka.
I probaj uplašit’ me,
Tim fenjerom što ti gori.
Dok svijetliš put u pećini kojoj je odavno svejedno,
Pazi se vjetra koji furi,
Ugasiće te,
I obgrliti bezdanom i pepelom.
POVAMPIRENjE
Adrenalin ubrzava hod,
Šutnuta emotivna lopta
Završila je ispod auspuha.
Tražim predstavu, pokret, pogled.
U toj moći fantazije,
Ja sam slijepi, pijani sluga.
U piramidi pokora,
Naslagah žrtve, kao privid svoje moći,
Da se sakrije podilaženje svijesti.
Da se ukrijem i samoj sebi,
Zakopam se u površne poglede,
I da se klatim na vjecnoj dilemi,
Gdje staju snovi a nastaju problemi.
Gdje ti ja uvijek bježim,
Jer se beskonačno tražim,
Gdje neshvatljivost je jedina pripadnost.
Gdje ja sebično zabaviću sebe,
S tobom il’ bez tebe.
