detalj slike: KRK Art dizajn

Drugi dio možete pročitati OVDJE

 „NIJE OVO SVE ZEMALjSKO:IMA NEŠTO NEBESNOGA“

Još jednom o junakinjama u Njegoševom djelu

(Napisano povodom 170 godina od upokojenja vladike i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša)

 Prof. dr Goran Maksimović

Među junakinjama Gorskog vijenca koje se u dramskom zapletu pojavljuju posredno, kroz kazivanja drugih junaka, posebno dragocjeno mjesto pripada onima koje prikazuje Vuk Mandušić, a to su kao što smo naprijed naglasili: snaha Anđelija, neimenovana snaha Milonjića bana, Ljubica Radunova. Mandušić kazuje o njima, a one kroz njegovu priču pomažu da ga u potpunosti karakterizujemo kao jednog od najindividualnijih junaka Gorskog vijenca.  

Tumači Njegoševog djela su s pravom ustvrdili da je najemotivniji junak Gorskog vijenca Vuk Mandušić. Zbog toga Mandušića vole i Crnogorci, i domaći Turci, upravo zato što je različit, što je drugačiji između svih njih. Arslan-aga Muhadinović želi da mu pokloni "saruk" koji je od vezira u Travniku na poklon dobio i nudi mu da se okume. Mandušić to odbija, jer živi za svoj račun, u skladu sa svojom čudnom ćudi, pa se može kazati da je istinski duhovni srodnik epskog Marka Kraljevića. Mandušić je možda baš i zato dobio veliku Njegoševu privilegovanu poziciju da bude jedini junak koji je u Gorskom vijencu prikazan kako učestvuje u borbi, iako svi junaci ovog djela sanjaju i govore o borbi. Mandušić je, pored vladike Danila, "jedini pravi protagonist lične drame"[1] u Gorskomvijencu. Unutrašnji život ga razlikuje od ostalih epskih junaka, čini ga podjednako romantičnim i komičnim. "Jedini među njima ne sme da priča šta je sanjao, jer je njegov san ličan, dok su snovi svih ostalih kolektivni".[2]

Mandušić je po svemu samovoljni junak, romantični čovjek osjećanja, koji je sudbinski bio zarobljen u oklop epskog podneblja, morala i načina života. Uprkos svemu tome, Mandušić duboko u unutrašnjim prostorima svoga bića živi u svijetu romantičnih ideala i podsvjesno pati zbog toga što su ti ideali neostvarivi za njega i ljude njegovog podneblja. Mandušić je jedini zaljubljeni junak u Gorskom vijencu i jedini, pa makar to bilo i u snu, kazuje o emocijama, a samim tim dolazi u nepomirljivi sukob sa shvatanjima svijeta kome pripada. "Njegoš je tu figuru našao u narodnoj pesmi, i preneo je u svoj spev, zadržao joj sve osnovne osobine koje su joj tamo date"[3], a zatim je umjetnički na magistralan način preoblikovao u tipičnog romantičnog junaka 19. vijeka.

Otuda je Mandušić, zajedno sa vladikom Danilom i igumanom Stefanom, kako su to isticali gotovo svi tumači Gorskog vijenca, najkompletniji karakter Njegoševog dramskog spjeva, ali dok su vladičina i igumanova karakterizacija zasnovane na intelektualnosti, na „drami sumnje“ i „drami optimizma“, psihologizacija Vuka Mandušića duboko je utemeljena u prostorima emocijama. Otuda, slično kao i vladika Danilo, a više od svih drugih junaka Gorskog vijenca, Mandušić je istinski srodnik romantičnih junaka evropske literature. Onih junaka koji bolno proživljavaju nesklad između svijeta svojih unutrašnjih želja i stvarnosti. Taj nesklad i to romantično protivurječje kod Mandušića je u neprestanom previranju i borbi. Vidimo ga u sceni sa poturicama kao surovog brđanina koji priča kako je svoju snahu trostrukom kandžijom izliječio kada su u nju ušli đavoli. Vidimo ga kao kavgadžiju koji se inati sa Turcima zbog rasprave koja se tiče vjere i nacije. A opet ga, sa druge strane, vidimo kao ranjivu i nježnu dušu, kao junaka koji snažno pati zbog tajne i etički sasvim neostvarive ljubavi.

Svoj pravi, onaj skriveni unutrašnji lik, zarobljen pod maskom epskog junaka, Mandušić otkriva u snu, u kom kazuje o svojoj tajnoj i grešnoj ljubavi prema tuđoj snahi i tuđoj ženi, a svojoj kumi koja je ljepša od vile bijele. Taj kontrast između njegove spoljašnje grubosti i unutrašnje tanane osjećajnosti izbija na vidjelo u posljednjem prizoru Gorskog vijenca. Do tada su se jedna i druga strana njegove prirode ispoljavale odvojeno. U tom poslednjem prizoru Mandušić, mračan, krvav, sa polomljenim tokama na prsima, kazuje romantičnu priču o herojskom bračnom paru Radunu i Ljubici i plače zbog svog izlomljenog džeferdara. 

Kada kazuje o snahi Anđeliji, Mandušić je prevashodno epski junak, tipični predstavnik kolektivnog morala i pogleda na svijet. U velikoj mjeri u ovim stihovima dat je znatno drugačije od opšteg romantičnog oreola koji mu je u brojnim drugim situacijama podario Njegoš. Mislimo tu prije svega na snoviđenje u kojem kazuje o ljubavi prema snahi Milonjića bana, kao i na završne stihove Gorskog vijenca u kojima dolazi kod vladike Danila i plače nad polomljenim džeferdarom. Nikola Banašević tim povodom zaključuje da je „sličnih kontrasta možda bilo i u karakteru pesnika Gorskog vijenca“.[4] Očigledno je da pred glavarima Mandušić želi da potvrdi kako s poturicama može jedino da se pregovara mačem, pa zato izlaže priču o nesrećnoj snahi Anđeliji koju su bile "splele mađije", tj. koju je bio zaposjeo đavo. Tražili su joj lijek na sve strane, vodili su je po manastirima, čitali joj "masla i bdenija", ali pomoći nije bilo, sve dok se Mandušić nije dosjetio i uzeo trostruku kandžiju ("uženi joj meso u košulju"),[5] poslije čega je vrag utekao, a ozdravila snaha Anđelija. „Riječ je o ostacima srednjovjekovnog vjerovanja da se đavo uvlači u tijelo, i da bi oboljeloga trebalo liječiti udarcima. Ovo shvatanje nije bilo tipično za stare Crnogorce, ali ga je Njegoš iskoristio kao ideju i motiv da se sile zla mogu jedino silom i strahom iskorijeniti“.[6]

Navedeno stanje psihičke zaposjednutosti snahe Anđelije možemo razumijevati i na drugi način, kao Njegošev prikriveni, umjetnički svakako nerazvijeni, pokušaj da ukaže na preoblikovani i zamaskirani oblik emotivne pobune žene sa prostora Crne Gore, kojoj je u epskom svijetu i u stegama kolektivnog morala bilo uskraćeno pravo na emocije, na strast i tjelesna uživanja, na privatnost u krajnjem pogledu. U tom smislu, snaha Anđelija je bila na pragu da zadobije oreol romantične junakinje, ali je nakon grube tjelesne kazne, koju je sproveo Vuk Mandušić, ustuknula i nije imala snage za dalju emotivnu borbu i ostvarenje prava na individualnost, na emocije, na tjelesna uživanja i strast. Šteta je, naravno, za umjetničku ravan Gorskog vijenca, što Njegoš nije kasnije dao više prostora ovoj krajnje neobičnoj junakinji.

Navedenom Mandušićevom kazivanju o „vražijoj snahi“ Anđeliji, prethodi u Gorskom vijencu jedna sasvim srodna epizoda, ispričana iz perspektive kneza Bajka, kao aluzija na poznatu narodnu priču o „zloj ženi“. Sve to samo potvrđuje veoma dobru i osmišljenu Njegoševu umjetničku strategiju da se brojnim nitima kazivanja i prikazivanja na dramski način motivišu svi događaji u Gorskom vijencu, a posebno neminovnost sprovođenja čina istrage poturica u Crnoj Gori. Nakon neuspješne rasprave sa turskim poglavicama, koje su bili pozvali na cetinjsku skupštinu, na predlog vladike Danila, da pokušaju mirnim putem i dokazivanjem da ih povrate u vjeru pradjedovsku i time izbjegnu krvoproliće među braćom, kneževi Rogan, Janko, Bajko, Obrad i drugi glavari ironično komentarišu uzaludnost toga posla, baš kao što je uzaludno so sijati. U takvom ironičnom raspoloženju, knez Bajko izlaže aluziju o „zloj ženi“, da bi pokazao kako su i poturčenjaci tako tvrdoglavi da bi i samog vraga prije otjerali od sebe, nego se oslobodili svojih zabluda: "Sad mi pade na um ona priča/ kad onoga iz jame vadiše:/ po mu lica crno, po bijelo".[7] Prema Vukovom zapisu ta šaljiva narodna priča glasi ovako: "Bila je neka žena tako tvrdoglava da je mužu uporno trvdila da je neka livada strižena, a ne košena. Pri tome je pala u jamu, te je iz nje to isto vikala. Zato muž ode kući, ostavivši je u jami. Nakon nekog vremena sažali mu se, te je htjede izvući. No umjesto nje izvuče vraga, koji je bio pao u istu jamu. Na onoj strani glave koja je bila bliža ženi bio je posijedio. Poslije toga muž izvadi i ženu, ali je ona i dalje tvrdila isto. I poturčenjaci su tako tvrdoglavi".[8]

Mnogo je umjetnički složenije i psihološki motivisanije Mandušićevo snovidovno kazivanje o lijepoj snahi Milonjića bana. U snu kao na javi, u mrtvo doba noći, Mandušić kazuje, a knezovi Rogan i Janko u šali ga još više svojim pitanjima podstiču u tome, kako se zaljubio u „milu snahu“ Milonjića bana. Ta mlada žena koja nije imala ni osamnaest godina „živo mu je srce ponijela“, a da ga nije obavezivalo „devetostruko kumstvo“ sa banom Milonjićem, ugrabio bi je pa bježao „glavom po svijetu“. Time se otvara jedna veoma snažna, i to etička dimenzija ovih stihova, a samim tim postaje i „moralna kočnica“ koja je bila nepremostiva prepreka za ostvarenje te ljubavi. „Kumstvo je u Crnoj Gori bilo snažna etička i religiozna veza među ljudima, i nije se smjelo kršiti ni pod kojim uslovima. Smatralo se da bi prekršilac bio žestoko kažnjen od Boga i prirodnih zakona“.[9] 

Mandušić ne zna da li je to đavo ili su mađije, ali zna da kad je ugleda kako se smije da mu se svijet oko glave vrti: „Kad je viđu đe se smije mlada,/ svijet mi se oko glave vrti“.[10] Vrhunac njegove ljubavi odigrava se u noći, kada je ostao da prenoći u kolibi Milonjića. Pred zoru, u mjesečnoj noći, ukraj vatre nasred sjenokosa, Milonjićeva snaha je rasplela vijenac kose do niže pojasa i počela ga češljati, a tankim glasom je naricala "kako slavlja sa dubove grane"[11] za mladim djeverom Andrijom, koji je poginuo u boju protiv Turaka. Mlada žena je posebno tužila što joj svekar nije dao da ostriže vijenac kose u znak žalosti za poginulim djeverom, kako je to narodni običaj nalagao: "žalije mu snahin vijenac bilo/ nego glavu svog sina Andrije".[12] U završnim stihovima Mandušićevog ljubavnog snoviđenja, Njegoš u potpunosti razotkriva srce svoga epskog junaka: "Tuži mlada, za srce ujeda,/ oči gore živje od plamena,/ čelo joj ljepše od mjeseca - / i ja plačem ka malo dijete. / Blago Andri đe je poginuo/ divne li ga oči oplakaše, / divna li ga usta ožališe!"[13]

Važno simboličko značenje u ovim ljubavnim stihovima ima i „vijenac kose“ i to iz dva razloga. Najprije zato što se žene u patrijarhalnom crnogorskom svijetu nisu češljale pred muškarcima, već su to radile onda kada su bile sigurne da ih niko od muških neće vidjeti. Zato se ova mlada i lijepa Njegoševa junakinja češlja po noći kraj vatre nasred sjenokosa, a vijenac kose je rasplela tek onda kad je bila sigurna da je sama. „Zato se Mandušiću nametnulo poređenje njenih očiju sa plamenom, a čela sa mesecom“.[14] Drugo simboličko značenje „vijenca kose“ odnosi se na rašireni ženski narodni običaj šišanja kose iz žalosti za poginulim bliskim srodnikom. Stari Milonjić ban, kako smo prethodno naglasili, nije dozvolio svojoj mladoj i lijepoj snahi da odsječe „vijenac kose“, zbog čega je njena tuga i bol za poginulim još snažniji. 

Povodom ovih najljepših Njegoševih ljubavnih stihova ispjevanih u Gorskom vijencu, a koji su uvršteni i u brojne antologije srpskog pjesništva, Miodrag Popović ukazuje i na njihovu autentičnu metafizičku dimenziju: "Mandušićev san nije samo ushit ženskom ljepotom. Pesma ima i drugu lirsku dimenziju. Kao heroj koji svakog časa može da se suoči sa smrću, Mandušić potajno želi da ostane živ i posle smrti u tuzi žene koja će i njega oplakivati, kao i snaha Milonjića devera Andriju".[15] Poseban romantičarski oreol ovom ljubavnom doživljaju daje karakterističan noćni ambijent, slika ljetnje noći na planini, u kome se odvija taj neobični susret, a koji je u potpunom i snažnom suglasju sa „duhovnim stanjem glavnog junaka“.[16] Moguće je ukazati na pojedine analogije ovih stihova sa pjesmama drugih srpskih romantičara, najviše sa Brankom Radičevićem (Tuga i opomena, Nepoznatoj), kao i Lazom Kostićem (Santa Marija della Salute), ali je najizrazitiju umjetničku bliskost ipak moguće najprije uspostaviti sa Njegoševom pjesmom Noć skuplja vijeka: „Snaha Milonjića je odnekuda, iz nepoznatog pravca, došla nečujno, kao vila u pjesmi Noć skuplja vijeka, što samo pojačava misteriju“.[17] Tomović je ukazao i na moguće literarne analogije sa biblijskom Pjesmom nad pjesmama, kao i sa „Heleninim naricanjem u Ilijadi za najmilijim od svih đevera, Hektorom“.[18]

O liku Ljubice Radunove, Mandušić kazuje na samom kraju Gorskog vijenca, kada nakon krvavog obračuna s poturicama u Progonovićima, u Lješanskoj nahiji, dolazi na Cetinje na Božić da zamoli vladiku Danila da mu pronađe majstore kako bi mu prekovali "bistar" džeferdar koji je u boju s Turcima "prestrigao" turski kuršum dok ga je pred očima držao. Opisujući junačku Radunovu borbu protiv haračlija ljutih Arnauta, koji su ga bili opkolili u kuli, Mandušić u tu arhetipsku epsku sliku uključuje i lik žene Radunove Ljubice. Važno je imati ovom prilikom u vidu i stvarnosni karakter opisanog događaja i prikazanih ličnosti. Vido Latković naglašava da postoji jedan dokument koji je svjedočio da je Radun 1663. godine bio knez u Komanima: „Održalo se i predanje o ovom napadu na njegovu kulu. Njegova žena Ljubica, po istom predanju, bila je kći bana Milonjića“.[19]

U svega dva stiha Njegoš najpotpunije razotkriva snažnu ličnost i tipični karakter Ljubice kao žene sa epskih prostora: "Žena mlada, ama soko sivi,/ puni puške svome gospodaru".[20] U komentaru koji je povodom ovih stihova napisao Slobodan Tomović posebno je potencirano značenje sintagme „soko sivi“, koja se u Crnoj Gori „pripisivala nekome ko je odvažan, hrabar ili posebno spretan, dovitljiv“.[21] Takva vrsta neobične ženske odvažnosti, ali i odanosti svome gospodaru, tj. čovjeku koga je voljela, naročito je potencirana u drugom stihu u kome je pokazana njena „spretnost u rukovanju i baratanju oružjem“,[22] tako da je zahvaljujući tome Radun uspio da se odbrani od napada Turaka haračlija. Ta odbrana je utoliko bila dramatičnija što su haračlije bile opkolile Radunovu kulu i oko nje zapalili slamu i sijeno, ali su oboje ovih herojskih supružnika izdržali do onoga časa kada im je stigla dragocjena pomoć od Vuka Mandušića i njegove čete hrabrih junaka.   

Posebnu enigmu među junakinjama Gorskog vijenca predstavlja dilber-Fatima, "sinovica s Oboda  kadije",[23] o kojoj u magistralnim lirskim stihovima svatovske pjesme kazuje Mustaj-kadija. Matavulj, Pižurica (u prvoj raspravi iz 1966. godine), Kalezić i Đilas u raspravama o ženskim likovima Gorskog vijenca, potpuno izostavljaju ovu junakinju, možda i zato što su smatrali da se radi o licu iz svatovske pjesme, a ne konkretnoj junakinji čije je ime uključeno u postojeće narodne lirske stihove. Sa druge strane, Miodrag Popović u pomenutoj Istoriji srpske književnosti romantizma, u poglavlju "Ljubavna poezija", upravo lijepoj Fatimi posvećuje najviše prostora između svih ženskih likova u Gorskom vijencu. Navedenu enigmu dodatno su pojačavali završni stihovi pjesme, koje su brojni komentatori Njegoševog djela namjerno previđali ili ostavljali neprotumačene na pravi način (Stefan Mitrov Ljubiša, Milan Rešetar, Vido Latković, Nikola Banašević, Slobodan Tomović i sl.): "nad cvijećem pliva zornjača,/ a voze je vesla srebrna,/ Blago odru na kom počine!".[24] Navodimo neke primjere: Vido Latković u izdanju Njegoševih Izabranih dela iz 1964. godine daje sasvim uopšten komentar: „Ovim metaforičnim stihovima obuhvaćena je cela pojava Fatime, kako se lagano kreće“.[25] Sa druge strane, Slobodan Tomović u svome Komentaru Gorskog vijenca (1986) preuzima tumačenje Nikole Banaševića: „Tri poslednja Mustaj-kadijina stiha su egzaltirana, simbolična slika Fatiminog odlaska, pre svitanja, u dom svoga Sulja. Cveće, to je Fatima; za nju je sličnom figurom, već rečeno da je prenesena u novi dom“.[26] Milosav Babović je ukazao na činjenicu da je Njegoš u završnim stihovima ove pjesme, koji su „prožeti erotskim nabojem“, otkrio „čulni doživljaj ljepote“, potpuno različit od onoga uzvišenog doživljaja iz Mandušićevog snoviđenja i zadivljenosti pred ljepotom snahe Milonjića bana: „Emocija njegovog gorštaka, ratnika, nije senzualna. Lepotu snahe Milonjića Vuk vidi u kosi, očima, čelu i glasu, a ne kao Mustaj-kadija Fatiminu u usnama, grudima, stasu i puti“.[27] 

Važno je najprije imati u vidu potpuni kontekst u kojem je ispjevana pjesma o lijepoj Fatimi. Za vrijeme cetinjske skupštine, kada su glavari vijećali o nužnosti istrage poturica u Crnoj Gori, pojavljuju se "svati Mustafića", a ženio se Suljo barjaktar, djevojkom Fatimom iz Rijeke Crnojevića. Svatovi su neobični zato što su u njima pomiješani domaći Turci i Crnogorci, te pogotovo zato što su se ljuto natpjevavali svojim nacionalnim pjesmama. Poturice su pjevali o Đerzelezu, a Srbi im odgovarali pjesmom o Marku Kraljeviću, poturice o Ilderimu (Bajazitu Prvom), a Srbi o Obiliću, poturice o Aliji Bojičiću i Budalini Talu, a Srbi o Komnenu barjaktaru, Starini Novaku i Baju Pivljaninu. Upravo zato da bi umirio takvu uzavrelu atmosferu, pogotovo zato što su glavari na skupštini s negodovanjem gledali na samu činjenicu da su Srbi uopšte prisutni među turskim svatovima, tako da ih nazivaju podrugljivo "potrpezne kučke, Brankovići i ližisahani",[28] Mustaj-kadija pjeva svatovsku pjesmu o lijepoj Fatimi. Srpski glavari sa posebnim prezirom, ali i sa predrasudama i očiglednim nepoznavanjem pravih stvari u porodičnim odnosima u Turaka, kazuju o obespravljenosti žene u Turaka, o tome da se ne vjenčavaju, da im se žene ne ubrajaju u čeljad, već da ih drže kao prodano roblje, da im žene služe samo za zadovoljstvo dok su lijepe i mlade, a kad ih se zasite mogu da ih istjeraju na ulicu: "Oni kažu: žena je čovjeku/ slatko voće al pečeno jagnje;/ dok je takva, neka je u kuću".[29]

O lijepoj Fatimi, Mustaj-kadija pjeva upravo tako da bi umirio napetu atmosferu među pomiješanim svatovima, da bi odobrovoljio srpske glavare koji su ih slušali, ali i da bi razobličio pomenute predrasude koje su srpski glavari imali o turskom doživljaju i poštovanju žene, pa i samom činu vjenčanja i sklapanja braka u islamskoj sredini. Najpotpunije to potvrđuje iskaz kneza Janka: „A kakva je to vražja ženidba/ kad vjenčanja nikakva nemaju,/ no živuju ka ostala stoka“.[30] Pored svega toga, navedenu svatovsku pjesmu Mustaj-kadija započinje iz još jednog važnog razloga, zato što je svjestan da je navedenim natpjevavanjem ozbiljno narušen prepoznatljivi svadbeni obred, jer nije uobičajeno da se u svatovima pjevaju junačke pjesme, čak nije ni poželjno jer pjevanje drugih pjesama osim svatovskih prema raširenom narodnom vjerovanju izazivalo je nesreću.

Upravo zato, Mustaj-kadijina pjesma i počinje stihovima da je dilber-Fatima udata, a da nije ukopata i da je ne treba zbog toga oplakivati, te da će je Suljo držati kao svoje oči u glavi. Nakon toga je uslijedio tipični opis ženske ljepote, sa katalogom pjesničkih slika i metafora koje je Njegoš mogao pronaći u brojnim narodnim pjesmama. Slobodan Tomović ukazuje na moguće najpribližnije literarne analogije sa pjesmama "Udaja sestre Ljubovića" ili "Ženidba Milića Barjaktara", a naglašava da je Njegoš inspiraciju mogao je pronaći i u biblijskoj Pjesmi nad pjesmama.[31] Djevojka ima divan struk, oči su uporedive sa dvije zvijezde, a lice joj je jutro rumeno. Ispod vijenca ispletene djevojačke kose gori zvijezda Danica, koja predstavlja metaforu za divno čelo, ali i za ukrase koje su nevjeste nosile u vidu zvijezde pod mladinim vijencem. U katalogu ženske ljepote, posebno Njegoš izdvaja simetrična usta, rumene usne, među kojima sijevaju biseri snjiježnih zuba, grlo boje slonove kosti, a bijele ruke kao krila labudova. Nakon tog oživljavanja arhetipa ženske ljepote iz epskih pjesama, Njegoš kao pjesnik najviše dolazi do izražaja u završna tri stiha: "nad cvijećem pliva zornjača,/ a voze je vesla srebrna./ Blago odru na kom počine",[32] koji donose onaj erotski naboj kakvog, naravno, nema u pomenutim epskim pjesmama. U razumijevanju ove pjesme svakako moramo imati u vidu i alegorijsko značenje uzvratne pjesme „svata Crnogorca“, koji odmah odgovara na Mustaj-kadijino pjevanje: „Soko mrzi polja od prašine,/ soko neće žabu iz lužine,/ soko hoće visoku liticu,/ soko traži ticu jarebicu;/ jarebica tanka i visoka,/ ma tijela kako vatra živa".[33] Dok se u pjesmi turskoga svata potencira samo erotsko značenje, u pjesmi crnogorskog svata o sokolu i jarebici ukršta se etičko i erotsko značenje ljubavi. Time se „ideološko nadmetanje prenelo sa junaštva na ljubav. Svaka strana hoće da dokaže da ima ne samo bolje junake nego i lepše žene“.[34] Slobodan Tomović naglašava da „u oba slučaja, jarebica svojim vitkim tijelom, nežnošću, krhkošću i plašljivošću, simbolizuje osobine mlade žene koja privlači muškarca i u njemu podstiče erotsku strast“.[35]  

Prema zapažanju Miloša Kovačevića, koji se kako smo ranije naglasili prevashodno bavio lingvo-stilističkom analizom, a koji je iz nekog razloga previdio dobra interpretativna zapažanja Milosava Babovića, možemo pretpostaviti da je dobrim dijelom razriješena nedoumica oko razumijevanja završnih stihova pjesme o dilber-Fatimi. "Upravo tim stihovima Njegoš i postiže najveći erotski naboj (koga nema u narodnoj pjesmi): gizdavost tijela ("pliva zornjača"), što se izazovno njiše na zanosnim nogama (što ga "voze vesla srebrna"). Ti stihovi moraju da impliciraju želju za ljubavnim užitkom, što posljednjim stihom Mustaj-kadija i implicira: "Blago odru na kom počine!".[36] Jednostavnije rečeno, na osnovu ovih zapažanja moguće je izvesti utemeljen zaključak da u završnim stihovima Mustaj-kadijine svatovske pjesme o dilber-Fatimi, ulazimo u svijet složene Njegoševe lirske erotografije. "Nad cvijećem pliva zornjača", tj. iznad njene vagine (metaforički "cvijeća"), pliva pupak (metaforički "zornjača"), kao najsjajnija jutarnja zvijezda Danica na okeanu djevojačkog neba, tj. stomaka. "Voze je vesla srebrna", metaforički tim okeanom djevojačkog stomaka, sa cvijećem, tj. vaginom ispod, a zornjačom, tj. pupkom iznad, upravljaju vesla srebrna, tj. djevojačke noge. Posljednji stih "Blago odru na kom počine", predstavlja vrhunac te erotske ekstaze i metaforički kazuje da je blažen onaj, tj. da će biti srećan onaj u čijem krevetu ova ljepotica bude spavala. Naravno, ovdje je neophodno pokazati izvjestan interpretativni oprez i imati u vidu da se sintagma „vesla srebrna“ pojavljuje na još jednom mjestu u Gorskom vijencu i to u sasvim drugom značenju koje ima veze sa vjerovanjem u moć nečastivih sila. Radi se o kazivanju „babe vještice“, onda kada na saslušanju objašnjava glavarima „kako se grade vještice“, a zatim tvrdi: „Živinom se svakom promećemo;/ vozimo se na srebrna vesla,/ lađa nam je kora od jajeta“.[37] Međutim, upravo joj za tu „lađu“ i ta „vesla“, kako to ironično poručuje knez Janko, niko neće povjerovati: „Slušaj, babo, sve ti vjerujemo:/ može biti i mjedeno guvno,/ jahati se može na vratilo,/ ma za lađu i vesla srebrna,/ to ti niko vjerovati neće,/ jer je sasma preništava lađa“.[38]  

Nastaviće se...

---

[1]Jovan Deretić, nav. djelo, str. 66.  

[2]Isto, str. 66.

[3]Pavle Popović, O Gorskom vijencu, nav. djelo, str. 143.

[4]Nikola Banašević, nav. djelo, str. 245.

[5]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 45.

[6]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 167.

[7]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 44.

[8] Vido Latković, „Objašnjenja uz Gorski vijenac“, Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 270.

[9]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 212.

[10]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 63.

[11]Isto, str. 64.

[12]Isto, str. 64.

[13]Isto, str. 64.

[14]Vido Latković, „Komentari stihova“, Petar II Petrović Njegoš, Izabrana dela, prir. Vido Latković, Narodna knjiga, Beograd, 1964, str. 169.

[15]Miodrag Popović, nav. djelo, str. 189.

[16]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 213.

[17]Isto, str. 213.

[18]Isto, str. 214-215.

[19]Vido Latković, „Objašnjenja uz Gorski vijenac“, Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac-Luča mikorokozma, nav. djelo, str. 239.

[20]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 129.

[21]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 380.

[22]Isto, str. 380.

[23]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 82.

[24]Isto, str. 87.

[25]Vido Latković, „Komentari stihova“, Petar II Petrović Njegoš, Izabrana dela, nav. djelo, str. 194.

[26]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 262.

[27]Milosav Babović, nav. djelo, str. 88.

[28]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 83.

[29]Isto, str. 83.

[30]Isto, str. 83.

[31]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 261.

[32]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac-Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 87.

[33]Isto, str. 87.

[34]Jovan Deretić, nav. djelo, str. 133.

[35]Slobodan Tomović, nav. djelo, str. 262.

[36]Miloš Kovačević, nav. djelo, str. 102.

[37]Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, nav. djelo, str. 101.

[38]Isto, str. 101-102.

PODELITE OVAJ TEKST NA: