detalj slike: KRK Art dizajn

ČUVENI  RIBOLOVAC

 

Tog čudnog dana, Drago je i nehotice postao ljudožder, a ja ni sam nisam znao da li sam tada bio veći junak, ili kukavica...

 

Nit ljepšeg djetinjstva, a ni vode, niti razonode...

Ni sam ne znam kako, ali veoma brzo sam postao čuven ribolovac, jedan od najpoznatijih u dolini rječice Vojskove u Podgrmeču...

 

U mom uzrastu od 6 godina, otac mi je napravio prvu udicu.

 Tog ljeta bio sam upisan u prvi razred osnovne škole. Nastupio je period kišnih dana, negdje oko Preobraženja, kada se preobrazi i gora i voda, pa sve zahladni i prestane kupanje u Vojskovi. A kiša nas sve otjera u kuće, pa tamo samo kršimo prste i  čekamo kad ćemo ponovo napolje.

Tada sam dobio najljepši poklon, koji sam u tom trenutku mogao i zamisliti. Vjerovatno najljepši dar koji sam uopšte do tada dobio.

Ili sam bar tako osjećao.

 

Bio je to fin, ravan štap od ljeskove mladice, nešto kraći od očevog, a ravan kao strijela. Za  njegov tanji vrh, privezan je komad site, dug oko jednog metra, a na njegovom vrhu stoji nova kukica...

Sjećam se dobro kako je to otac brižljivo pripremao..

Sve vrijeme sam gledao, možda i otvorenih usta od silnog uzbuđenja i radosti.

Budući da se moja mati bavila krojenjem i šivenjem, u mašini je uvijek imala mnoštvo igala i sapinjača, otac je izdejstvovao da dobijemo jednu sapinjaču za mene. Njen igleni dio je odsjekao kliještima i prinio vatri u šporetu, a onda je sa drugim kliještima naglo savio vrh. Onda je sa nekom manjom turpijom dugo turpijao iznutra, pa sa nekom još finijom nešto popravljao i na kraju je dobio neku malu kontrakukicu...

Kada to završi, pokaza mi i progovori:

    - Ova mala kukica ti služi da riba ne spadne kada se zakači, znaš... Vidio si kako se ona mnogo vrti, kada je izvučemo iz vode, a da nije ove male kukice, ona bi se veoma lako otkačila i ponovo pala u vodu...

 

Od glave do pete proletješe me žmarci, pri samoj pomisli na taj trenutak.

Koliko li sam puta potrčao za ribom kada bi je otac izvukao, prebacivši je preko sebe tako da odleti par koraka na livadu. Koliko sam puta odsjekao drvenu kukicu i nizao pastrmke, da ne pobjegnu. Ostavljao sam ih u barice da još žive. Koliko sam puta taj trenutak gledao, a danas ću „postati ribar“, pa ću sve to moći sam.

 

Kada je sve to pripremio, otac je negdje pronašao neku malu teglicu i donoseći je, progovori:

    - Ovo ti je za mamce, za crve i skakavce.

Kada je voda mutna, za mamce koristiš crve, a kada je bistra, koristiš skakavce, to si već vidio. Najbolje je da mamce spremiš prije polaska, pa tek onda da ideš u ribolov.

Kukicu za nošenje riba odsjeći ćemo tek kada ulovimo prvu ribu. Sada idemo na kopanje crva.

 

Uzeo je i on svoju udicu i krenuli smo pored bašte. 

Ne znam da li je iko tada bio srećniji od mene...

Ma niko živ, s kraja na kraj cijelog svijeta, sve od  Radakovića na istoku do Krnetića na zapadu, zasigurno nije bio srećniji od mene.

 

Dok je otac uzimao motiku, objašnjavao mi je kako imamo slobodan dan, jer je pala velika kiša, pa je po njivama i baštama sve mokro.  Mokro je toliko, da se ništa korisno ne može raditi, pa možemo u našu uživanciju.

 

U dnu bašte je jedno malo parče duboke zemlje crnice, gdje uvijek iskopavamo crve, kad krećemo u ribolov. Tu smo se i ovog puta snabdjeli i kroz rosu doperjali do obale Vojskove.

Voda bijaše mutna, brza i plaha. Gotovo je napunila svoje visoke obale, pa na krivinama samo vrtloži.

 

Da ne bih dugo čekao, otac je prvo meni našao pogodno mjesto i ja sam prvi put zabacio.

Svojom udicom...

Neopisivo...

Dok je otac otišao malo napred i namjestio se iza nekog grma, ja sam svojim mamcem veličanstveno kružio po viru, sve razmišljajući, jesam li dobro pretražio vir, jesam li došao na svako mjesto, hoće li to riba vidjeti...

Odjednom nešto jako zadrma, umalo mi štap ne ispade iz ruke i ja sav u silnom uzbuđenju, podiže rukom uvis... Iz vode se iskoprca riba i kako se pojavi tako i bućnu, opet brzo zamače u vodu...  Samo fljasnu repom, a moj štap pras-prazan odleti uvis...

Kakvu li muku tog trenutka doživih...? I suze mi navriješe.

 Ne znam kako brzo, ali u trenu sam se našao pored oca i skamenjen od tuge, samo sam izustio:

    - Spala... Samo da si vidio kolika je. Pastrmka, vidio sam joj sve crvene kružiće.

 

    - Ma, nema veze. Nemoj ni da misliš da je u svakom viru riba i da čeka samo nas. Ajde, bogati. To samo ima u prodavnici riba. Ponekad će ti se desiti da za cio dan ribolova ne uloviš ni jednu, ali svejedno i tada ti je draž ribolova. Nego, da mi ne kukamo za tom jednom ribom i ne dangubimo, već da tražimo drugu. A treća, neka bude sreća. Prva se ionako vraća u vodu, oprašta joj se život, radi sreće i berićetnog ulova.

 

Ohrabri on mene i osokoli, krenusmo dalje.

Tako zabacujući, prođosmo i Grbića most, uđosmo u Krivošine luke i stigosmo do Bosiljkinog Kupusišta...

Jadan ti bog. U velikom zavoju voda samo kruži a jedna trećina vira mirna, pa ivicom brzaka i mirne vode, mjesto kao stvoreno za pastrmku...

Tu ona čeka svoj plijen. Tu ču ja da zabacim...

I, ne lezi vraže. Čim ja spusti mamac, ona udari... Ovog puta bio sam spreman i odmah zategao, a potom i izdigao štap uvis. Od siline zamaha, sav sam se zateturao, okrenuo unazad i samo jednom vidje kako se i riba zakoprca između dvije glavice kupusa.

    - Evo je!... Evo je! Dreknuo sam iz sveg glasa. Uzbuđenju nije bilo kraja.

 

Zabacivali smo tako sve do Gvozdenog mosta, a kada se popesmo na put, otac reče da moramo kući, jer on sada već ima posla.

   - Pa, kako ćemo, ti još nisi ulovio ni jednu.

    - Ništa ne smeta, jer ti si ulovio za nas obojicu.

Ne bijaše mi pravo, ali uputismo se kući.

Prolazeći pored komšijinih kuća, svoju sam ribu na drvenoj kukici sve više nakretao na njihovu stranu, nebi li kako ugledali moj trofej, kad jednom iz dvorišta začusmo glas mog imenjaka᾽:

    - U mladog ribara, pune ruke dara, a u starog mokre gaće, za večeru ne zna šta će...

 

Svi se tome nasmijasmo, a komšija dođe i čestita mi:

    - E, neka ti je čestit i berićetan početak! Je li to danas prva?

    - Prva.

Sav ozaren od sreće, potvrdih ja da je tako.

Malo dalje naiđosmo pored mlina, kad tu mlinari Gojko. Vidje i on ulov, pa mi čestita.

 

Stigosmo i kući, i ukućani se radosno iznenadiše pa mi i oni čestitaju.

Odnekud se pojavi Stevo Jovanić, pa Gojko Todić iz mlina, pa Nikola Jež u mlin. Svi se načitaše u našu kuću i zapodjenu se priča o ribi.

Ljudi moji, osjećao sam se kao da sam postigao gol za Crvenu Zvijezdu. Džajić mi nabacio, a ja glavom zatresao mrežu. I još je to cio svijet vidio.

 

Te noći gotovo da nisam ni zaspao.

A kad-god bi i prišao san, ja pored vode zabacio i čekam da riba zagrize...

 

Sutradan sam, odmah poslije doručka, otišao na Vojskovu, sam. Kretao sam se samo u dužini naše luke, jer dalje nisam smio. A tu, na dužini nekih 400 metara, niže se mnoštvo virova, sve bolji od boljeg.

Taj dan nisam ulovio ništa.

Sutradan sam, malo krišom, otišao nizvodno do Radakovića bare, pa ispod Prisjeke još niže, sve do Ljese.  Tu sam opet ulovio jednu malu ribu.

 

Treći dan sam razmišljao kako da odem dalje, možda će ulov biti bolji.

Ali, nizvodno od Ljese nikad nisam prolazio i sve mi je nepoznato.

Svejedno, probaću. Odlučih ja strastveno i junački.

Kod kuće sam rekao da ću se kretati samo na dijelu naše luke, a čim sam malo zamazao oči, zbrisao sam niz bare i za tili čas našao se nizvodno od Ljese.

 

Taj novi teren, bio mi je veoma fin i zanimljiv, Lijepa voda, a i okolina. Fin sunčan dan, livade pokošene, rosa miriše, a u gajevima ptice samo pjevaju. Meni se oslačilo pa samo grabim napred, sve dalje i dalje... Više mi nije ni bitno da li ću šta uloviti, već samo hitam napred, sve više da upoznam novi kraj, da vidim kako tu ljudi žive i šta sve novo ima. Prođoh mnoge zavoje i virove, a iza jednog golog brda proširi se ravnica.  Na sred ravnice širok kolski prelaz, brod, i pored njega velika vrljika, otesana iz velikog hrastovog balvana. Sjećam se da je nekad neko pričao kako je na nekom Siminom mostu takva vrljika. Ali ne znam... Možda to i nije to...

 

Prođoh kroz red visokih topola a na uzvišenju ispred mene, ukaza se par kuća, neka nepoznata varošica.

Zastadoh.

Ispred mene je potpuno nepoznat svijet...

Ko zna ko tu stanuje?...

Ko zna kakvi ljudi tu žive?..

Možda su dobri, a možda i zli...

Hajde sad znaj, kad ih nikad nisi vidio...

Hajde znaj...

Ma, ko zna gdje sam i stigao...

Možda je to čak neko inostranstvo...

Znam samo da komšije često pričaju kako odlaze u nekakvu Austriju. Možda je to ta Austrija.

Da da, Austrija, a šta bi drugo moglo biti.

Nema šta drugo biti, zaključih ja samouvjereno.

 

Utom se začuše i neki glasovi...

Primiču se sve bliže... Ali kroz šumu ih još ne vidim, pa ih se bojim. Odjednom se u dnu luke pojavi  nekoliko ljudi. Žurili su i bučno razgovarali.

Čulo se jedno zvono i pojavi se nekoliko krava. Među ljudima, jedan je nosio kosu i tobalicu. Ona dvojica do njega, nisu nosili nikakvog alata, niti su gonili krave.

Možda će da gone mene... 

Pomislih, već u strahu.

Možda je onaj što nosi kosu spazio mene, pa javio onoj dvojici da me uhvate...

Sjećam se neke priče iz kuće, kako se granica ne smije prelaziti bilo gdje, već samo gdje je određeno...

 

Gotov sam, sad će da me uhvate...

Sad če da mi otmu štap i ko zna šta će još da urade.

Možda su i ljudožderi. Znam, kada je moj stariji brat u kući čitao naglas nekog Robinzona.

Gdje se ja ovo nađoh..., majko mila.

 

Ne znam ni sam, kojom sam se brzinom okrenuo i dodao gas nogama.

Nosile su me kao nikad dotad, a sve perjajući kroz visoku travu, pa opet kroz nisku. Preko pokošenih livada, rukavaca i gazova, a sve hvatajući zaklone.

U početku se nisam smio ni obazirati, a kada sam prošao Ljesu, obazreo sam se nekoliko puta..

Iza mene nije bilo nikoga. Svejedno, iako sam dosad bio brži, možda odsad neću.

Sve tako, sokoleći sam sebe, sav bez daha i u znoju, upadoh ja i u kuću.

 

Kad, ne lezi vraže, umjesto da me utješe, oni svi skoro uplakani. i još se deru na mene, gdje si do sad!

Ja ne mogu ni do daha doći, oći mi iskaču, tek tetka, jednom veli:

    - Stanite ljudi, vidite li da se dijete nečeg uplašilo. Dajte malo šećerne vode!..

Usred mojih uzdaha i muke, ispred nosa mi banu šolja zaslađene vode i tek što otpih jedan gutljaj, čujem kako mati galami i pita:

    - Pa, gdje si do sada? Šta je sa tobom? Sve smo virove pretražili po luci, da negdje nisi upao u vodu. Kada te nismo našli tu, otac ti je otišao uzvodno, nadajući se da si negdje gore, gdje ste išli neki dan...

Sada je samo gledala u mene, iščekujući odgovor, a vidiim na njoj da se gotovo sva trese od uzbuđenja.

Znao sam da moram odgovoriti, ali šta.

Premišljao sam se još jedan tren, kad ponovo prasnu povik:

    - Odgovori !

    - Mora da sam bio u inostranstvu, To bi morala biti Austrija. Nema šta drugo biti, nego Austija... Odgovorio sam sasvim ozbiljno, a zatim nastavio:  - Čuli su se neki ljudi. Pojavili su se iznenada. Mislim da su me primijetili i krenuli da me uhvate. Da mi otmu štap i ko zna još šta da urade... Jedva sam pobjegao. Eto...

 

 Mati me je unezvjereno gledala. Nije mi bilo jasno da li će tog momenta zaplakati ili prasnuti u smijeh. Ni ostali više ne ćute, nasta opšti smijeh.

Bijaše mi neopisivo krivo, jer umjesto da mi pomognu, oni se podsmjehuju. Odjednom se sva kuća orila od smijeha. I u pola tog urnebesa kog ja nikako nisam razumio, na vrata banu otac.

Bio je sav iznenađen gotovo prestravljen, a u kući gleda nezadrživ smijeh, pa sada ni njemu ništa nije jasno.

Ali teatralno diže ruku da se ostali smire, te upita:

    - Ljudi šta vam je u ovom trenutku? Gdje mi je dijete ?!

Ali, kada mu mati očima pokaza na mene, tek tada me i on spazi. Onako, sav mokar sa štapom između koljena, nekako sam se još više šćućurio iza matere nebi li me kako zaštitila, iako sam kriv.

    - Gdje si bio, nesrećo jedna?! Dreknu otac.

Nisam stigao ni da odgovorim, već je mati uskočila sa odgovorom:

    - Evo ga kaže da je bio u inostranstvu, najvjerovatnije u Ausriji.

    - U Austriji ?

 

Nekoliko puta me je pogledao, a onda priupita:

    - Kako izgleda to mjesto, gdje si bio?

    - Mnogo daleko, dalje od Ljese...

    - Da čujem dalje?

    - Iza jednog velikog golog brda i velike okuke Vojskove, na sred zaravni stoji velika vrljika.

    - Dalje“

    - iza toga se pojavilo nekoliko kuća sasvim nepoznatog svijeta. Čuli su se glasovi i ja sam se uplašio da me ne uhvate. Pobjegao sam glavom bez obzira...

    - Veliš Austrija...?

    - Da.

    - Bio si u Kovačevićima, sunce li ti kalajisano!. U Kovačevićima u Donjim Petrovićima, vucaro jedna! A mi ovdje kršimo prste, niti znamo gdje da te tražimo, niti šta da radimo, bitango jedna !

 

Zastao je, pa odjednom i on prasnu u smijeh.

Preko kuće se sve orilo od smijeha dok sam ja još uvijek sa štapom među koljenima sjedio mokrih i nogu i gaća, unezvijereno ih gledao i sav se tresao.

 

 

I da tu ne bude kraj, uskoro se pojavi sramota treća, još i najveća...

Nekako pod jesen, beremo mi kukuruze u našim njivama. Do nas beru i neke komšije i jednom moj otac doviknu njima:

    - O Drago! Dođide, molim te, Imam nešto veoma važno da ti kažem!

Ni pet, ni šest, između ostalih, jedan čovjek spusti sepet, izdvoji se, siđe niz obalu i banu pred nas.

Kako on priđe, da bi nas upoznao, moj otac njemu reče moje ime, a meni njegovo. Za mene sasvim nepoznato bijaše ime Drago Kovačević...

I, ne lezi vraže, poče priča...

    - Da čujem, Mirkane...

    - Eto, Drago, živimo toliko dugo u dobroj saradnji i kao međaši, ali ja do sada ne znadoh da ti živiš u Austriji.... I da si najvjerovatnije ljudožder...

Prolom smijeha grunu u obje njive...

Vidi Drago da otac par puta pogleda u mene i da se tu sprema neka opasna zavrzlama. malo oćuta, pa sasvom ozbiljan prozbori:

    - Sad ni meni više ništa nije jasno, kakav sam ja to ljudožder, iz Austrije...

Eto, upitaj ovog velikog ribolovca, kako je u ribolovu zalutao i nabasao na Kovačevića bare, a onda sam sebe ubijedio da je stigao u Austriju i da su se neki ljudožderi spremali da ga uhvate i pojedu...

 

U prvom momentu bijaše mi jako neprijatno, jer sve se po kukuruzištu orilo od smijeha.

Ali, kada se smijeh u obje njive malo stiša, Drago sjede na obalu i postavi me da sjedem na njegovo koljeno i veoma ozbiljno me zamoli da mu sve potanko ispričam.

Počeo sam grčevito i teško, ali kako se on sve više smješkao, i meni postade lakše. Na kraju se i moj jezik razveza.

Dok sam pričao, Drago se sve više smiješio, dok jednom i on ne prasnu u smijeh.

A i okolo, kroz kukuruze, sve se orilo od smijeha.

Iz pola tog urnebesa i polugalamljivo, Drago samo jednom procijedi kroz zube:

    - Dođi-de da te jednom cmokne ovaj ljudožder!

 

Više se nisam mogao izmaći, gotovo je. Već me je stegao rukama u isti mah kada se sruči njegovo veliko i gromoglasno cmok. 

Mislim da je odjeknulo s kraja na kraj njive.

 

Tog dana, iako je Drago „bio“ ljudožder, ja se više nisam plašio ni njega, ni nepoznatih ljudi.

 

Tek tada sam shvatio koliko je moj svijet mali, od Radakovića do Krnetića, a evo danas se proširio i na treću stranu, sve do Kovačevića...

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: