BUDEŠ LI IKADA SJENA?
Budeš li ikada sjena
kada u tebi vatromet gori,
kada ti suza jutro u dan plete
ili kada na tvojim usnama tinja plamen?
Vratiš li ikada kazaljke na zidu
u vrijeme kada je pustinja tvoja
kao ruža latica u punom sjaju
prepuna oaza bila?
Baciš li udicu i dovučeš li misli
iz zaspalih blijedih fotografija,
kada je rijeka bez mostova
izvorske svjetlosti,
cijelim tokom
tekla?
Sjetiš li se zaspati ponekad ili često možda na livadi bešumne trave,
ispod površine i zapremine,
bez formule bar za sad,
i bar na tren?
TRENUTAK
Tren, bezvremen i snen.
Radostan, milostiv,
elegičan, neukrotiv,
neponovljiv. Stop!
Ukradoše ga kazaljke.
Tik-tak, tik-tak, odnesoše.
Ne, ne brinite, tu je.
Kamen je u rijeci.
Tamo stanuje.
PROHUJALI DAR
Neustrašivom vedrinom
koračaš i goriš,
samo, i samo ako,
vjeruješ i voliš!
Dani su prekratki,
za sve što bi htio...
A noći?
Noći su okupane zvijezdama
padalicama sklupčanim
u sobi.
A kroz život?
Raduješ se, jer znaš,
da čak i u hladnoj zimi se skriva,
vatrena draž i da,
bez drhtavice i inja,
čar topline nije čar, nego
prohujali dar.
