detalj slike: KRK Art dizajn

RAJSKE LIVADE

          Sestra na očnom odjeljenju izlazi iz kartoteke. Korača energično i izbacuje stopala u bijelim klompama prema vani. Pritom se oslanja više na pete nego na prste i ostavlja utisak da bi svakog časa mogla, kao balerina ili klizačica, da napravi piruetu ili da se zavrti oko vlastite ose na peti jedne noge. Lice i nos su joj pokriveni pjegama i meni u trenutku prolazi kroz glavu kako  već dugo nisam vidio djevojku sa pjegavim licem i kako pjege daju posebnu draž ženskoj ljepoti. Njena nemirna i razigrana kosa, crvenkastog presjeva, poigrava pri svakom načinjenom koraku. Ispod ruke nosi bijelu fasciklu sa natpisom„ Očno odjeljenje. Laserske operacije“. Zastala je na sredini čekaonice i progovorila: 

-Molim pacijente koji su imali lasersku operaciju i imaju termin u jedan sat da zauzmu mjesta na klupama ispred ordinacija „tri“ i „četiri“. Doktorica će vas prozivati pojedinačno –dvoje po dvoje. Prvi pacijent neka zauzme mjesto u ordinaciji broj „tri“, a drugi u ordinaciji broj „četiri“. 

Iz jedne odijeljene čekaonice koju pri prolazu nisam ni primijetio izlaze pacijenti. Svaki na jednom oku nosi specijalni povez – sivu plastičnu školjku sa rupicama priljubljenu uz oko uz pomoć elastične trake. Postrojavaju se kao vojnici i kreću ujednačenim korakom prema klupama. Na čelu novoformirane grupe jednookih - ovih dobrih kiklopa, i njihovih pratilaca, nalazi se gospođa koja strahovito podjesjeća na glumicu Džun Skvib, koja je glumila suprugu Džeka Nikolsona, Helen Šmit, u filmu „O Šmitu“, i koja je došla bez pratnje. Ona, valjda, iz tog razloga, a da bi održavala ravnotežu, poslije svakog načinjenog koraka uzmahne desnom rukom i blago je savije u laktu.

Iza nje ide crnoputi bračni par. Njoj je zatvoreno desno, a njemu lijevo oko. I pridržavaju se međusobno ispod ruke. Milosrdna igra sudbine. Ovako udvoje čine cjelinu i nisu upućeni ni na čiju pomoć osim na ovu, međusobnu. Iza njih opet srednjovječni čovjek u džinsu korača visoko podignute glave. Njega ispod ruke pridržava žena koja ne prestaje da mu objašnjava nešto prigušenim glasom, dok u drugoj ruci nosu knjigu između čijih stranica je zadjenula prst. I sada svi zauzimaju mjesta na dvije klupe ispred ordinacija. Ukupno petoro njih. Petoro dobrih jednookih kiklopa i njihovih pratilaca koji čekaju dolazak doktorice.

I, evo, dolazi i doktorica. Mršava kao grana. Nosi ispranu i preširoku uniformu. Sjetih se pežorativnog izraza kojim se u našim krajevima opisivala ovakva vrsta ženskih stvorenja: „muškara“, i postidjeh se zbog te naše ružne sklonosti da čovjeka svedemo na  vanjske osobine: gluvać, ćoro, šepo, mucavac, mušakara – i prekrstih se.

 Doktorica u preširokoj uniformi preuzima fasciklu od sestre i pokazuje gospođi, dvojnici Helen Šmit, da pođe za njom u ordinaciju broj „tri“. Čovjeku koji je koračao sa visoko uzdignutom glavom pokazuje da uđe u ordinaciju broj „četiri“.

Iz unutrašnjosti ordinacije se čuju glasovi, jedan grubi i jedan piskutljivi i onda se vrata otvaraju:

- Mogu li vas zagrliti samo načas? Hvala vam do neba. Vidim sve. Jasno i bistro. Kao da mi je pred očima granulo praskozorje poslije mrkle noći. O, Bože, kako je lijepo – to se „Helen Šmit“ oprašta od doktorice i napušta ordinaciju bez malopređašnjeg poveza. Pratim je pogledom dok korača niz hodnik. I dalje nakon svakog načinjenog koraka uzmahuje rukom. Razmišljam da će možda po napuštanju bolničke zgrade prestati s tim i kako je čudno da ona ima grub glas, a doktorica sa muškim crtama lica piskutljiv i visok.

U međuvremenu vrata na ordinaciji broj „četiri“ su se otvorila i iz njih je izašao onaj čovjek od maločas koji drži glavu visoko uzdignutu. Bez poveza. Sa širokim osmijehom. Njegova žena sa knjigom u ruci mu naslanja glavu na rame. I sada i oni iščezavaju niz hodnik i napuštaju bolničku zgradu.

I sve se ponavlja po već uvježbanom scenariju. Doktorica u ispranoj uniformi pokaže pacijentu sa klupe sa školjkom preko jednog oka da uđe u ordinaciju. Iz unutrašnjosti ordinacija se začuju glasovi nejednakih visina. Vrata se otvore i u čekaonicu stupi pacijent, samo bez poveza. Zakorači u čekaonicu sa osmijehom i, moglo bi se reći – sa razdraganošću na licu. Osmoro njih. I svi ovi pregledi, uključujući i opraštanja i zahvaljivanja „do neba“ i „iz dubine srca“ nisu trajali duže od pola sata.

Naposljetku, ordinaciju napušta i doktorica. Njeno lice je bezizražajno. Predaje bijelu fasciklu sestri sa pjegama koja je stajala na vratima kartoteke.

Ja i dalje sjedim na svojoj klupi razmišljam da je ovako vjerovatno i na posljednjem i konačnom sudu koji će prema vjerovanju na kraju istorije biti izvršen nad ljudima, tako što će razdvojiti pravedne od grešnih, nakon čega će pravedni kao nagradu zadobiti vječni život a grešni vječnu patnju kao kaznu. I ti pravedni će, slično kao i ovi jednooki pacijenti, sa razdraganim izrazima lica stupiti na rajske livade gdje obitavaju anđeli i duše svetih. I na njih će se izliti sunčeva svjetlost, koja grije i oživotvorava, i pod čijim zracima cvjetaju biljke i predivni cvjetovi i prelijeću šareni leptirovi i čuje se zuj pčela i cvrkut nebeskih ptica. 

Kad sam podigao pogled prema sestri koja je držala karton i izgovarala moje ime, vjerovatno sam još uvijek imao blaženi izraz na licu, jer sestra mi se nasmiješila nekako blagonaklono, gotovo anđeoski, dok me pratila do ordinacije i izgovorila:

- Doktorica će vas pregledati za pet minuta. Sjedite na ovu stolicu.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: