NEDOSTAJANjE SUNCA NAD PODGORICOM
Vjetropiraste
novembarske ulice
ne mare za moje podočnjake
U ovom Ne-vremenu bez snijega
tjeskobna pluća bi da bježe
Ali nema bijega
I uzalud Instrukcije šaljem pohranjenom Suncu
u kosmičkim pustarama
leleče sjeverni vjetar
S Bukom i kvasnim koracima kiša
I pogled mi u šal uvijen
I satovi su se odavno unazad okrenuli
Vode se u ledu ustavile
PROLjETNA
Šúme zlatolistne šùme
Naših prostora
Dodirom sjećanje mrvim
tame zastora
struje mi čelom
Zaboravim
Pa me često i nema
predjelom živih
Lutam ti tišinom
između zjenica
Mrak koji mi izdaju sprema
Poznaješ
I misao voštanu
koja mi izmiče
nekud u srž koštanu Sunca
Ostaješ
Pjesma koja me pretiče
San koji mi java bunca
Ono Nježno
Ono Pamučasto
Ono Snježno
Slovo koje me traži
Sviće nam tiha noć
Živopišeš mi se
ponovo
u opisu svoda
A neba mi nedostaje
i u slivovima voda
je odviše bučna i ne staje
odviše mutna
za bistrinu kojoj idem prema
Lutam ti između zjenica
kada me nema
A izgubljen sa često
Ulicama naših sloboda
žile te moje
i svako mjesto
gdje stojim
dozivaju
Kad pijani kilometri zjape i
zijevaju
između moje i tvoje
Noći
O nadam se neće nikada proći
Šüme zlatolistne
Naših prostora
Mirisom soli
Dremaju pospana mora
I vòde linijom vöde
Suton u čunu
zraci od meda
Želim da te moje riječi srode
s prirodom svjetla
bez nekog posebnog reda
Silinom kiša
Februarskih
Metaforom od vjetra i pliša
Zora je dotakla krovove kuća
i Dan je zasijao u cvjetovima
Naš stan je običan
Među svjetovima
koliko može biti
običan život
sa Suncem
Tijesan i komičan
Je govor
za naša
Ćutanja
Naši su pogledi
izmaštana
šaputanja
I ptice
nebima naših
sanjivih lutanja
su papirne barke
Zbog srca
koje će postati metak
Zbog tvoje usne od Sunca
Zbog bajke
Smjelošću
koju sebi nisam priznavao
Pred krugom bilja i ljudi
i života kojeg sam poznavao
Proklamujem tvojom skicom
Manifest proljeća
April se propinje
Na krune cvijeća
I Lelujave
od pregršti omanjih sreća ulice
Nebom opisuju metež kružnice
Kao u zbjegu laste
Čujete li ih
riječi
beskućnice
Koje mi duša raste
Čujete li
Proljeće kao
Bruj u lišću
I Simfoniju pora
Dok
Šúme zlatolistne šùme
Naših prostora
I vòde linijom vöde
Jutro u čunu
zraci od meda
Želim da te moje riječi srode
s prirodom svjetla
bez nekog posebnog reda
VRIJEME MRTVIH
ostani
Pejzažne arhitekte će bez tebe zaboraviti na cvijeće
osijedjeće jedna već sto puta ponižena pjesma
ostani
jer ustace mrtvi komunisti i dokazivaće mi
u zadimljenim kafanama kako Boga nema
svijet će postati predgrađe mrtvima
ja jesam stariji ali sam jednako glup
bojim se da ću im naivan povjerovati
