detalj slike: KRK Art dizajn

PROŽIMANjE PRIČE I ŽIVOTA U KNjIZI MIHAJLA PUPINA SA PAŠNjAKA DO NAUČENjAKA

 

Prof. dr Goran Maksimović

Pored svega znamenitog što je uradio za čovječanstvo kao vrhunski intelektualac, humanista i profesor, istraživač i naučnik, uz sve ono čime je kao iskreni patriota zadužio cjelokupni srpski narod i svoj rodni kraj, Mihajlo I. Pupin (1854-1935), ostvario se i kao veoma uspješan pisac, a za prozno djelo Sa pašnjaka do naučenjaka, koje je u originalu na engleskom jeziku objavljeno u septembru 1923. godine u Njujorku pod nazivom From Immigrant to Inventor, dobio je Pulicerovu nagradu 1924. godine. "Mihajlo Pupin je prvi Srbin koji je dobio ovo priznanje".[1] Danas je nedovoljno poznato da je Pupinova autobiografija "bila zapažena prvo kao jedna serija članaka koja se pojavila u Scribner's Magazine između septembra 1922. i jula 1923. godine i da je Pupinovo pisanje bilo neobično dobro ocenjeno od strane američke čitalačke publike".[2] Na srpskom jeziku djelo se pojavilo nekoliko godina kasnije, u izdanju Matice srpske 1929. godine i u prevodu istaknutog novinara, publiciste, prevodioca i književnika Milana Jevtića (1880-1944), a potom je objavljivano u više navrata i na engleskom i na srpskom, ali i na brojnim drugim jezicima, kao što su prevodi na slovenački, njemački, francuski, japanski, švedski i ruski jezik.Naslov srpskog prevoda prilično je slobodan i nije podudaran sa originalom na engleskom jeziku, jer bi trebalo da glasi Od doseljenika do pronalazača, ali je u velikoj mjeri opravdan zato što Pupin u početnim poglavljima opisuje i godine svoga najranijeg djetinjstva i školovanja u Idvoru i Pančevu, pa tek iza toga prikazuje školovanje u Pragu, dolazak u Njujork i mukotrpni put koji je prešao od doseljenika do pronalazača.

Posebnu vrijednost prvog srpskog izdanja predstavlja kritički osvrt Miloša Crnjanskog u kojem je istaknuta snažna Pupinova vezanost za srpski narod i banatski zavičaj, a knjiga ocijenjena kao djelo trajne vrijednosti, poput antičkih književnih djela, jer je bila ispisana mudrošću jednog velikog, radnog života.[3] Knjiga Sa pašnjaka do naučenjaka "doživela je do sada četrnaest izdanja u Sjedinjenim američkim državama, i tamo je primljena kao najbolja autobiografija koja je izašla u svom stoleću".[4] Karakteristika izdanja ogleda se i u jednom crtežu Mihajla Pupina na kojem se u krugu nalazi čobanin koji svira frulicu okružen stadom, dok se iza njega vidi stari bunar (đeram), a iznad njega na nebu nalaze se zvijezde i mlad mjesec. Interesantno je napomenuti da je ova ilustracija bila na koricama svih izdanja Pupinove autobiografije, koja su u Americi izlazila za njegovog života.

Pored uvodnog predgovora, u kojem se Pupin ukratko obraća publici, tekst knjige Sa pašnjaka do naučenjaka sačinjen je od dvanaest poglavlja: "Šta sam doneo Americi?", "Šta sve ima da izdrži novi useljenik?", "Kraj 'grinhornskog' šegrtovanja", "Od 'grinhorna' do građanina i akademskog građanstva", "U Idvoru poslije jedanaest godina", "Na univerzitetu u Kembridžu", "Svršetak školovanja u Kembridžu", "Na univerzitetu u Berlinu", "Svršetak školovanja u Berlinu", "Prvi deo mog akademskog rada", "Buđenje naučnog idealizma u Americi", "Državni savet za naučno ispitivanje".[5] U predgovoru Pupin naglašava koji su ga razlozi podstakli da napiše svoju knjigu. To je prije svega potreba da kroz priču o svom životu ukaže na tu dragocjenu pojavu "idealizma u amerikanskoj nauci", kao i činjenica da je kao useljenik imao priliku da bolje i objektivnije sagleda neke pojave u američkom društvu koje bi domaćim ljudima bile možda nevažne i neprimjetne. Upravo zato, "najvažniji aspekt uverljivosti Pupinove autobiografije treba potražiti u njenoj temi. Pupin, naime, ne piše samo o svom životu, već beleži svoju verziju mita o doseljeniku u Novi Svet".[6]

U tipološko-žanrovskom pogledu tekst knjige Sa pašnjaka do naučenjaka možemo čitati kao uvjerljivu dokumentarno-umjetničku prozu autobiografsko-memoarske  provenijencije, ali u suštinskom pogledu navedeni tekst nosi i brojna druga obilježja, kao što su esejistička i putopisna, zatim obilježja naučnih studija i antropoloških rasprava, ali iznad svega i obilježja romaneskne proze, i to onoga tipa didaktičkog ili razvojnog romana, a jednim dijelom i avanturističkog romana, u kojem je dominantan narativ o djetinjstvu i odrastanju, o vaspitanju, moralnom i psihološkom sazrijevanju, o porodičnim odnosima, te o useljavanju u SAD i najprije borbi za opstanak, a kasnije i za obrazovanje i naučno dokazivanje i ugled u tom stranom svijetu i među nepoznatim ljudima. Takav beletristički ugao čitanja ovoga djela naročito dolazi do izražaja zbog činjenice da je Pupin imao izraziti književni talenat i sposobnost prožimanja uzbudljive priče o sebi kao književnom junaku i svom sadržajnom životu, sa pričom o drugim saputnicima važnim za prikazivanje životnih zapleta i doživljaja, ali i naučnih saznanja i otkrića. "Njegova sposobnost da uoči detalje, opiše tanana duševna stanja, zabeleži lokalnu boju, kao i da pojedinačno sagleda u svetlu opšteg, odnosno da u savremenosti uvek uočava odsjaje tradicije – sve to odaje rasnog pripovedača".[7]

Autobiografski aspekt kazivanja ukazuje na važne biografske i porodične činjenice junakove, na porijeklo, školovanje i građenje prvih saznanja o svijetu oko sebe i sredini iz koje je potekao, ali je neprestano izukrštan sa memoarskim reminiscencijama u kojima nas upoznaje sa istorijskim i legendarnim predstavama stanovnika rodnog mjesta Idvora, kao i o svom srpskom graničarskom narodu koji je došao iz Stare Srbije najvećim dijelom u Banat nakon Velike seobe 1689. godine pod vođstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića (1633-1706), a očeličio se u narodnosnoj svijesti i svetosavskoj vjeri u vjekovnim borbama sa Turcima, ali i u brojnim drugim ratovima koje je vodilo Austrijsko carstvo u 18. i 19. vijeku. Na uvodnim stranica posvećenim opisu Banata, kao svog užeg zavičaja, Pupin u jednoj kratkoj memoarskoj reminiscenciji razotkriva da je na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine rumunska delegacija tražila da njima pripadne Banat u cijelosti iako je tu većinski živio srpski narod, ali da su američki predsednik Vilson i delegat Lansing, koji su poznavali Pupina, kada su saznali još i to da je rođen u Banatu, stali na stranu srpske delegacije i dobar dio Banata uvrstili u granice tadašnje novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Zbog naglašene skromnosti Pupin nije želio detaljnije da piše o tim svojim zaslugama, ali važno je ovdje napomenuti činjenice o kojima će biti samo ponešto napisano u kasnijim poglavljima ove knjige. U martu 1919. Pupin je dobio poziv od predsednika srpske delegacije na Versajskoj mirovnoj konferenciji, Nikole Pašića da dođe u Pariz i pomogne im u radu. Držali su da će im koristiti Pupinovo poznavanje engleskog jezika i anglosaksonskog shvatanja, ali i njegove bliske privatne veze sa američkim predsednikom Vudro Vilsonom. U Parizu je proveo sedam nedelja i značajno je kreirao konačne odluke Versajske mirovne konferencije, pogotovo u onom segmentu kada se odlučivalo o određivanju granica buduće Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pupin je neposredno uputio 19. marta 1919. godine "Memorandum", američkom predsedniku Vudro Vilsonu (1856-1924)(predsednik SAD od 1913. do 1921), na osnovu koga je tri dana kasnije Vilson dao izjavu o nepriznavanju "Londonskog ugovora" potpisanog između saveznika sa Italijom. Zahvaljujući tome Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pripali su Dalmacija, Istra, jedan dio Slovenijei pomenuti dio Banata, a u njemu i Pupinovo rodno selo Idvor.

Upravo zato što je odrastao na selu, pomažući roditeljima i starijim sestrama u brojnim seoskim poslovima, a najviše čuvajući sa drugim dječacima dželepe volova na pašnjacima na obalama rijeke Tamiš, Pupin je upio snažnu ljubav prema rodnom mjestu, prema banatskoj ravnici, prema duhovnosti svojih sunarodnika i čitavog srpskog naroda i predanosti pravoslavnoj vjeri. Najbolje je to iskazano kroz prikazivanje narodnih predanja o Svetom Savi (oko 1175-1236) i Marku Kraljeviću (1335-1395), o tradiciji epskih pjesama i junačkih bojeva, kao i kroz kazivanja o Karađorđu Petroviću (1762-1817) i srpskim ustancima (1804. i 1815. godine). Pupin naglašava da su iz Idvora u vedrim danima mogli vidjeti obrise Avale i da je to bio razlog što su idvorski Srbi još od nezapamćenih vremena smatrali za braću Srbe iz Srbije. Idvorani su sa zanosom pričali o Napoleonu I Bonaparti (1769-1821), o ruskim carevima: sve od Petra Velikog (1672-1725) do Aleksandra III Aleksandroviča (1845-1894), o italijanskom revolucionaru Đuzepe Garibaldiju(1807-1882), te o američkom predsedniku Abrahamu Linkolnu (1809-1865), koje su u svojoj razigranoj mašti i pričanju često upoređivali sa našim Kraljevićem Markom.

Pupin sa zanosom i nesumnjivim emocijama piše o tim dragima danima djetinjstva i podsjeća se mudrosti i iskrene pobožnosti svoje majke Olimpijade čiji je omiljeni svetac bio prosvetitelj Sveti Sava, te nepokolebljivog junačkog srpstva svoga oca Koste, a kao prave vulkanske izvore duhovnosti svojih Idvorana opisuje večernja seoska posijela na kojima se kazivalo o srpskoj prošlosti, o ratovima na strani Austrije protiv Napoleona, Italijana, protiv Nijemaca i Mađara i brojnih drugih naroda. Koliko je bila snažna nacionalna samosvijest Pupinove porodice i seljaka iz Idvora o svom "poreklu i slobodarskim idejama vidi se i iz opisa sobe u kojoj su održavana posela",[8] a gdje su se pored austrijskog cara nalazile i slike Garibaldija i ruskog cara, dok je na posebnom mjestu u sobi stajala Karađorđeva slika. Poslije 1869. godine, kada je po mišljenju Srba graničara tadašnji austrijski car Franc Jozef (1830-1916) pogazio stare državne uredbe i privilegije obećane srpskom narodu, Pupinov otac je skinuo sliku cara Leopolda I i otvoreno je savjetovao sina da "ne sme služiti cara", jer je on u očima Srba graničara bio izdajnik: "Graničari preziru čoveka koji svoju reč ne drži".[9]

Idvorani su sa ponosom isticali ugovor koji je patrijarh Čarnojević potpisao sa carem Leopoldom I Habzburgom (1640-1705), koji je garantovao određene važne privilegije i slobode srpskim graničarima, ali su isto tako bili strašno razočarani kada su im kasniji vladari te pravice uskratili u 18. i pogotovo 19. vijeku i zauvijek poljuljali odanost i prozveli sumnju kod srpskog naroda. Sa posebnim zanosom Pupin oblikuje lik starog Idvoranina Babe Batikina, koji je u mladosti u redovima austrijske vojske ratovao protiv Napoleona i išao sve do Rusije, koji je imao izraziti kazivački dar i bio je glavna ličnost seoskih posijela, a njegova kazivanja o ratovima, o srpskoj prošlosti i sadašnjosti, obično su završavana epskim junačkim pjesmama koje su raspaljivale maštu i trajno usađivale srpska nacionalna osjećanja i nepokolebljivu narodnosnu svijest. "Te prve godine života bile su dovoljne da Pupin ponese u svet ne samo fizičku snagu već i snagu duha, srčanost i veliku volju koje su mu pomogle da stvori jedno od najuzbudljivijih i najvrednijih nasleđa u srpskoj istoriji."[10]

Dominacija autobiografskog kazivanja ponovo je uspostavljena od kraja juna 1883. godine kada je Pupin doputovao najprije u London, a zatim je završivši administrativne poslove na Kembridžu, poslije jedanaest godina posjetio rodni Idvor, gdje je "proveo dva meseca odmora u sanjalačkoj atmosferi",[11] od kraja jula sve do kraja septembra. Doputovao je u zavičaj samo dan prije velike narodne svečanosti prenosa zemnih ostataka pjesnika Branka Radičevića (1824-1853) iz Beča u Sremske Karlovce i na Stražilovo. Na raspustu u ljeto naredne 1884. godine proveo je dva mjeseca u Francuskoj, u mjestašcetu Pornik na atlanskoj obali, gdje se posvetio učenju francuskog jezika i originalnom čitanju djela velikih francuskih naučnika Pjer Simon Laplasa (1749-1827), Žozefa Luja Lagranža (1736-1813) i Andre-Mari Ampera (1775-1836). Iza toga je posjetio Pariz i to baš u vrijeme proslave godišnjice Francuske revolucije i pada Bastilje (1789).Zatim je otputovao na odmor u rodni Idvor, gdje se pored druženja sa majkom, sestrama i dragim sunarodnicima temeljno bavio izučavanjem Maksvelovih i Lagranžeovih teorija. Pupin je posjetio Idvor i na raspustu 1886. godine i tada je bio svjedok "zlatne žetve", najbogatije koju je Idvor imao u godinama koje su pamtili, tako da je u najljepšem sjaju možda i posljednji put osjetio raskošnu idilu seoskog života u rodnom kraju. Majka mu je preminula u zimu 1887. godine što ga je snažno potreslo i uznemirilo i bili su mu potrebni mjeseci i mjeseci da se izbori sa tim gubitkom i da se vrati redovnim studentskim obavezama. Dok je studirao u Berlinu upoznao je u proljeće 1888. godine djevojku Saru Katarinu Džekson iz Njujorka, koja je bila u posjeti kod brata Vilijama Džeksona, Pupinovog kolege sa studija na Kolumbija univerzitetu. Džekson je bio profesor vizantologije i orijentalistike na Kolumbija univerzitetu, koji je u tom trenutku bio na naučnom usavršavanju u Berlinu. Vjenčali su se u Londonu u grčkoj crkvi po običajima pravoslavne vjere u ljeto 1888. godine, a u kasnijem srećnom i skladnom, ali kratkotrajnom braku, jer je Katarina umrla u proljeće 1896. godine od teškog zapaljenja pluća, dobili su kćerku Varvaru, udatu Smit.

Opis putovanja u Prag otvara prostore uzbudljivog putopisnog kazivanja i prikazivanja neočekivanih doživljaja, novih sredina i ljudi na dvodnevnom putu lađom uz Dunav do Budimpešte, a zatim jedan dan željeznicom od Budimpešte do Genzerdorfa i dalje do Praga. Pupin sa mnogo emocija opisuje rastanak sa roditeljima, a na njegovo veliko iznenađenje uočio je i dvije krupne suze koje su se skotrljale niz obraze njegovog oca koji je bio čvrst čovjek i gotovo nikada nije pokazivao emocije. Te dvije suze Pupin će kasnije, nakon vijesti o očevoj iznenadnoj smrti, dovesti u vezu sa očevom slutnjom da više nikada neće vidjeti svoga jedinca. Pupin je sa neskrivenim šaljivim komentarima opisao svoje narodno idvorsko odijelo, žuti kožuh, šubaru i dvije šarene torbe od vune u kojima je ponio stvari u Prag, a zatim je na brodu opisao susret sa mladim bogoslovima iz Karlovaca koji su mu prilikom izlaska sa lađe iz torbe ukrali pečenu gusku. Pupin u šali naglašava da se prota Živković potajno nadao kako će se njegov štićenik u Pragu možda posvetiti izučavanju bogoslovije, te da bi se to možda i desilo da nije doživio ono neprijatno iskustvo sa karlovačkim bogoslovima na dunavskoj lađi i da mu nisu ukrali pečenu gusku.

Nezavisno od toga, putovanje lađom i susret sa nepoznatim prostorima probudio je snažna osjećanja kod mladog Pupina. Najprije su ga zadivili Sremski Karlovci i pogotovo toranj velelijepne srpske crkve i zgrada patrijaršijskog dvora. Dolazak u Budimpeštu probudio je velike impresije kod mladog i neiskusnog dječaka, a susret sa velikim carskim palatama, monumentalnim katedralama i crkvama, mostovima na Dunavu i drugim građevinama, samo je probudio saznanje da je zakoračio u jedan novi i nepoznati život. Pupin naglašava da ga je "skoro omađijao prvi pogled na Budimpeštu".[12] Prvo putovanje vozom priredilo mu je i veliku neprijatnost, jer je prespavao stanicu u Genzerdorfu, gdje je trebalo da presjedne na voz za Prag, tako da se zbunjen i uplašen probudio u Beču. Uprkos neprijatnostima za željezničkim činovnicima, na stanici u Beču je upoznao jedan radoznali i blagonakloni američki bračni par, koji mu je kupio kartu do Praga i sa kojima je zajedno u kupeu prvog razreda doputovao u željeni grad. To putovanje se pretvorilo u uzbudljivo Pupinovo pričanje o Americi o naučniku Bendžaminu Frenklinu (1706-1790), te o američkom predsedniku Abrahamu Linkolnu, što je u potpunosti impresioniralo njegove saputnike, a sasvim izvjesno i da je to poznanstvo sa ovim prijatnim i otvorenim ljudima, kasnije kod Pupina probudilo želju da upozna novi svijet i ode u Ameriku.

Susret sa Pragom i doživljaj ovoga grada probudio je u Pupinu "čudno versko raspoloženje",[13] a bio je potpuno opčinjen ljepotom Hradčana, Karlovog i drugih mostova na Vltavi, gradskim trgovima i impresivnim crkvama i javnim građevinama, tako da su ga šetnje po Pragu i upoznavanje ovog predivnog grada više privlačile nego njegove čuvene škole. Pažljivo je opisao i svoj susret sa dvojicom čeških narodnih prvaka Palackim i Rigerom. Riger ga je podsjećao na njegovog oca, bio je to crn, ozbiljan i uzdržljiv čovjek, snažna ljudina, počastio ga je kafom i kolačima, a na rastanku mu je darovao jednu forintu i roditeljski ga posavjetovao da se više posveti knjizi nego mladim češkim nacionalistima. Palackog je doživio kao "nežnog starca" sa kojim je vodio dug razgovor o srpskim običajima u Banatu, a kad mu je pomenuo Svetog Savu, odmah ga je Palacki uporedio sa češkim rodoljubom i svetiteljem Janom Husom (1369-1415), a zatim mu je pričao o češkoj istoriji, Husitskim ratovima (1420-1434) i vojskovođi Janu Žiški (1360-1424) i sl.

Najuzbudljivije putopisne stranice pronalazimo u opisu Pupinovog putovanja u Ameriku. Kao što znamo, u dvadesetoj godini života odlučio je da nakon jednog oglasa koji je pročitao u praškim novinama rasproda svu skromnu imovinu i ode u novi svijet. Sredinom marta 1874. godine iz luke u Hamburgu na brodu "Vestfalija" otplovio je u SAD, a poslije dvije nedelje mukotrpnog putovanja preko beskrajnog i tada uzburkanog Atlantika i gotovo smrzavanja u tankom odijelu, jer je toplu garderobu rasprodao još u Pragu da bi skupio novac za brodsku kartu, a onda nije imao sredstva da doplati za slamnjaču i pokrivač u trećoj klasi, iskrcao se na Kasl Gardenu u Njujorku sa samo pet centi u džepu i snažnom željom da se snađe u novom svijetu i usavršava u obrazovanju.Od smrzavanja se spasio tako što se noću peo na palubu i zagrijavao pribijen uz topli brodski dimnjak. Sa vremenske distance od gotovo pedesetak godina, Pupin u svojim zapisima naglašava da prema novim američkim zakonima, nikada ne bi mogao da prođe imigrantsku kontrolu i useli se u Ameriku, ali da su tada bila druga vremena i da je zahvaljujući i izvjesnoj sreći prihvaćen u useljeničkoj kancelariji. Pomalo i iz šaljive perspektive Pupin opisuje svoj prvi razgovor sa činovnicima kada im je iskreno priznao da ima svega pet centi u džepu, da ne zna jezik, da ne zna nijedan zanat, da nije umjetnik, te da je došao da se školuje i usavršava u Americi. Priznao im je i da nema nikoga u Americi od rođaka i da ne poznaje nikoga u ovoj zemlji osim Frenklina, Linkolna i spisateljice Heriet Bičer Stou (1811-1896), autorke romana Čiča Tomina koliba (1852). To je izazvalo simpatije kod jednog od starijih činovnika, ispostaviće se Švajcarca koji je izgubio nogu i građanskom ratu na strani sjevernjaka, te koji mu je na njemačkom jeziku kazao da je "imao vrlo dobar ukus kada je izabrao baš te poznanike u Americi",[14] a zatim mu je pomogao da dobije useljeničku dozvolu. Na rastanku ga je posavjetovao da što prije pronađe posao, jer su namjeravali da ga vrate natrag i da je prema njemu "učinjen izuzetak".

Upravo to saznanje budi u Pupinovoj svijesti razmišljanja o pragmatičnoj svijesti američke države, kao i činjenici da je to društvo koje je na potpuno suprotan način gradilo svoje vrijednosti od srpskog naroda. Dok je srpski narod cijenio čovjeka "po njegovim ličnim osobinama, po glasu koji njegova porodica uživa, i po tradiijama sveta kome je pripadao",[15] američko društvo je bilo zasnovano na materijalnim vrijednostima i odsustvu bilo kakve tradicije. Zato mu činovnici u useljeničkoj kancelariji nisu ni postavljali pitanja o porijeklu, porodici, istoriji njegovog kraja i srpskog naroda. Uprkos svemu, Pupin je siguran da je "doneo Americi nešto što ovi činovnici ili nisu bili u stanju da otkriju, ili nisu marili da istražuju",[16] a to je svijest o divnim tradicijama i dubokom poštovanju koje osjeća prema svome narodu. Kasnije će, pogotovo u godinama nakon Prvog svjetskog rata, dok bude govorio o američkoj demokratiji i slobodama, Pupin neprestano naglašavati da je Ameriku uzdigao "naučni idealizam", a da su tome doprinijele brojene generacije, pa među njima i on sam, donoseći u ovu zemlju idealizam i zanose koje mu je podario njegov banatski zavičaj i srpski narod.

Pupin je još jednom detaljno opisao plovidbu preko Atlantika. Ovoga puta u ljeto 1883. godine, kada je poslije devet godina boravka u Americi krenuo na studije u Kembridžu, te kada je poslije dugih jedanest godina posjetio majku i rodni Idvor. Plovidba je ovoga puta bila prijatna i mirna, pratili su ih razigrani delfini i kitovi, a na noćnom horizontu su posmatrali "blještave mlazeve severne svetlosti", potpuno različita od one prve plovidbe preko uzburkanog i vjetovitog okeana, a saputnici su bili mnogo veseliji i razgovorniji. Pogotovo je bilo upečatljivo druženje sa grupom učenica iz Vašingtona koje su putovale sa starim profesorom na ekskurziju po Evropi. Noćne sjedeljke i beskrajni i zanimljivi razgovori sa tim mladim i razdraganim ljudima podsjetili su Pupina na dane djetinjstva i čuvena idvorska posijela i još više raspalili njegovu žudnju za zavičajem.

Nakon završenih poslova u Londonu, krenuo je preko Švajcarske prema Beču i Budimpešti. Zadržao se nekoliko dana u Lucernu i sa velikim zanosom je opisao Švajcarsku kao čarobnu zemlju, peo se na Alpe na vrh Titlis, a uživao je prisjećajući se legende o narodnom junaku Viljemu Telu i njegovim herojskim djelima protiv austrijske tiranije. Dolazak na željezničku stanicu u Beč razbudio je njegove neprijatne uspomene sa svog đačkog putovanja u Prag, kada je greškom prespavao Genzerdorf i završio u austrijskoj prestonici. Prepoznao je istog onoga željezničkog činovnika koji ga je tada vrijeđao i nazivao "srpskim svinjarem", a sada ga je oslovljavao sa "milostivi gospodine". Kada ga je Pupin podsjetio na taj davni susret, sagovornik se nije mogao sjetiti tog neprijatnog događaja kada je nadmeno vrijeđao uplašenog dječaka, ali mu je saopštio jednu neumoljivu istinu o tome kako je vidio razliku između Amerike i austrijskog carstva: "Amerika je zemlja u kojoj se sve brzo menja. I vi ste se morali mnogo izmeniti, jer sad ličite na pravog Amerikanca. Ali mi ovde i ova naša stara Austrija, uvek smo isti, kao stari ljudi. Sva promena kod nas sastoji se u tome da bivamo sve stariji, sve slabiji i istrošeniji".[17] Dolazaka u Budimpeštu je najbolje potvrdio koliko su Pupinovi pogledi na svijet u međuvremenu bili izmijenjeni. Nekada sjajni i veliki grad, poslije Njujorka izgledao mu je kao obična varošica. Dalja plovidba Dunavom prema Beogradu budila je sve snažnije putnikove emocije i uspomene, a pošto je na lađi susreo srpske đake i studente koji su iz Beča i Pešte putovali kućama na raspust, neminovno je svojim izgledom privukao njihovu pažnju i vodio je živ i zanimljiv razgovor upoređujući svoja američka sa njihovim evropskim obrazovnim iskustvima i pogledima na svijet. Plovidba pored Sremskih Karlovaca i Fruške gore podsjetila ga je da one davne doživljaje kada su mu bogoslovi ukrali pečenu gusku na istoj lađi, ali je tek dolazak u Beograd probudio u njemu neslućenu radost: "Sa tom slikom živnu u meni novi život. Jezik, moj slatki maternji jezik, propeva kao da nikad ni umučao nije. Pozdravih Beograd kao akropolu svih Srba, središte svega srbovanja, i dadoh izraza nadi: da on jednoga dana bude metropola, prestonica, svih južnih Slovena".[18] Kalemegdanska tvrđava ga je podsjećala na Gibraltar, a čitav grad mu je stremio prema visinama kao da želi da se dotakne zvijezda. Poželio je da se popne na Avalu i odatle pozdravi junačku Srbiju, ali su ga druge obaveze spriječile u tome.

Vratio se natrag dunavskom lađom u Pančevo, a odatle kočijama došao je u rodni Idvor, gdje su ga čekali majka i sestre, kumovi, komšije i prijatelji, kao da nikada nije ni odlazio iz mjesta. Pupin sa puno emocija opisuje susret sa majkom, zajednički odlazak na seosko groblje i posjetu očevom grobu, opisuje brojne susrete, druženja, odlazak na narodne svečanosti, pa između ostalog i u Sremske Kralovce i na Stražilovo na proslavu prenosa zemnih ostataka pjesnika Branka Radičevića (1824-1853). "Materinska ljubav i ljubav prema majci najslađe su poslanice koje Bog šalje živima na zemlji. Sve je ostalo isto u idvoru, samo se mnogo izmenila moja majka. Izgledala je mnogo starija, mnogo lepša. Neki svetiteljski sjaj odbleskivao je sa njenih očiju. A meni se činilo da je to ono vedro nebo nad duhovnim svetom u kome je ona živela. Ni Rafaelo, ni Ticijan, pomislih u sebi, nikad nisu naslikali takog lepog svetitelja. Zurio sam u nju, divio joj se; nikad se nisam osećao tako malim, tako nejakim".[19] Pupin nam tada saopštava i da je njegova majka u mladosti bila izgubila svu djecu koju je rodila, da je u tridesetim godinama rodila dvije njegove starije sestre, a njega je dobila kada je već prešla četrdesetu godinu i "čvrsto je verovala da joj je taj dar došao, jer je Bog uslišio njene mnoge tople molitve: da joj podari muško čedo".[20] O tome koliko je bio snažan uticaj majke na razvoj njegove ličnosti, najbolje potvrđuju ove Pupinove riječi: "Čudan je i silan upliv majke na dečka, čiji se rani život razvijao pod takvim utiscima. Kada ona jednom dođe do tog upliva, tada ona postaje njegovo proročište, svetinja njegova, i nikakvo naknadno školovanje nije u stanju da poljulja taj odnos".[21]

Godine provede u Berlinu, pomogle su mu ne samo da se naučno usavrši, nego i da se oslobodi negativnih predrasuda koje je stekao prilikom školovanja u Pragu o njemačkom narodu. U tome mu je neobično pomogao Nikola, Srbin iz Bosne koji je u Berlinu držao prodavnicu duvana, a često je sa Pupinom išao u čuvenu Habelovu gostionicu, gdje je upoznao dobroćudnu stranu njemačkog naroda. Zajedno su šetali glavnim berlinskim ulicama gdje je imao prilike da susretne čuvenog vojvodu Helmuta fon Moltkea Starijeg (1800-1891), kao i Ota fon Bizmarka (1815-1898), koji su srdačno pozdravljali narod i ponašali se kao sasvim obični ljudi.   

---

[1]Aleksandra Ninković Tašić, "Pupin – jedna od najšarmantnijih i najljubaznijih ličnosti HH veka", predgovor u knjizi: Mihajlo I. Pupin, Sa pašnjaka do naučenjaka, priredila Aleksandra Ninković Tašić, preveo sa engleskog jezika Milan Jevtić, Zavod za udžbenike, Beograd, 2018, str. 7.

[2]Vladislav Tomović, "Pulitzer-ova nagrada Pupinu za autobiografiju From Immigrant to Inventor i mišljenje Amerikanaca o Pupinu kao piscu 1922-1927.", Život i delo Mihajla Idvorskog Pupina, zbornik radova, Novi Sad, 1985, str. 185.

[3] Miloš Crnjanski, „Čita se u slast“, Glasnik istoriskog društva u Novom Sadu, broj 2 (6), Novi Sad, 1930, str. 316-318.

[4]Aleksandra Ninković Tašić, nav. djelo, str. 17.

[5]Mihajlo I. Pupin, Sa pašnjaka do naučenjaka, preveo Milan Jevtić, Izdanje Matice Srpske, Štampa M. Jevtića, Veliki Bečkerek, 1929, 415 s.

[6]David Albahari, "Spokoj i sklad autobiografskog zapisa", pogovor u knjizi: Mihajlo Pupin, Sa pašnjaka do naučenjaka, Srpska književnost, Memoari, dnevnici, autobiografije, knj. 18, Nolit, Beograd, 1989, str. 391.

[7]Isto, str. 392.

[8]Ljubica Prodanović, "Uticaj porodične i društvene sredine na razvoj Mihajla Pupina", Život i delo Mihajla Idvorskog Pupina, zbornik radova, Novi Sad, 1985, str. 111.

[9]Mihajlo I. Pupin, nav, djelo, str. 9.

[10]Aleksandra Ninković Tašić, nav. djelo, str. 10.

[11]Mihajlo I. Pupin, nav. djelo, str. 178.

[12]Isto, str. 30.

[13]Isto, str. 30.

[14]Isto, str. 40.

[15]Isto, str. 42.

[16]Isto, str. 43.

[17]Isto, str. 160.

[18]Isto, str. 163.

[19]Isto, str. 167-168.

[20]Isto, str. 170.

[21]Isto, str. 207.

PODELITE OVAJ TEKST NA: