PAR MRVICA...
Kada ti od svega ostane tek nekoliko mrvica, tada i one tako male, na momente postaju značajne i velike kao i sve prethodno...
Ma koliko bile sićušne i male, poput magneta ti nameću okosnicu mnogih razmišljanja. Od njih se polazi, njima se vraća, s njima se planira, mašta, druguje.
U početku ti sve to izgleda kao neko tvoje prikriveno ćoše, hobi kutak, a kasnije kao baza, kuća, ili dom, gdje samog sebe sve češće zatičeš kako tu živiš, naročito kada si sam.
Tek tada shvatiš da je tu tvoj imaginarni svijet, kog si u svoj svojoj samoći nehotice a brižno formirao, slagao, udešavao do mnogih detalja.
Tek tada shvatiš da je to tvoj stvaralački kutak iz kog te svoje mrvice možeš da nadgrađuješ, uljepšavaš, širiš, potaknut spoznajom da su te upravo one navele da iz njih, onako nikakvih, stvaraš nešto...
Dakle, iz ničega nešto, snagom uma...
Jer, kako bi neko nešto i stvorio, da nije imao dovoljno jaku pobudu.
Kako bi čovjek tako nešto i dotakao, da nije osjetio nešto neobjašnjivo, ili da nije doživio veliku životnu promjenu s kojom se nikad ne miri.
Kako bi čovjek mogao pisati o slobodi ako je nije očajno želio, kako bi mogao pisati o ratu ako nije stradao, kako o zavičaju ako nije bio izbjeglica, kako o junaštvu ako nije umirao od straha, kako o rodu ako ga nije gubio, kako bi išta mogao reći o Krajini ako je nije gledao svu u plamenu, i to kroz svoje sopstvene suze...
Kako?...
Kako bi jedan autor uopšte imao snagu, volju, koncetraciju za tako izuzetno dugotrajan rad, kao što je npr književno stvaralaštvo?
Ustvari, stvaralac se ne bavi ni koncetracijom ni voljom za stvaranje, on svoje stvaranje živi...
Tada on samo svoja unutrašnja osjećanja prenosi na papir, iznosi na vidjelo, oblikujući sve na samo njemu svojstven, logičan i prihvatljiv način.
Tada on sa svojim likovima živi i u najčešćim slučajevima kroz njih ostvaruje svoje pobjede koje nije uspio u svojoj stvarnoj stvarnosti, dok se sav svijet oko njega rušio, ne obazirući se čak ni na mrvice...
Tek tada čovjek shvati koliko je veličanstvena samo ta jedna pomisao, sićušna misao, ideja, neuhvatljivi treptaj, taj tračak svjetlosti ili božanska iskra uma, kad iz ničeg niče djelo...
Tek tada može da se spozna koliko je snažan ljudski um, kada je usmjeren na pravu stranu, da stvara, gradi i uzdiže...
