detalj slike: KRK Art dizajn

BIJELI KITOVI

 

Po zanimanju sam krovopokrivač. Dvadeset godina živim u Kanadi i samo se time bavim - pokrivanjem i popravljanjem krovova. Ne obazirem se na vremenske prilike, tačnije neprilike, uslove rada i opasnosti. Držim se devize mog djeda Jovana: „Nema smrti do sudnjega dana“ i „Dok je vijeka, dotle je i lijeka“, i, Bogu hvala, dosad nisam imao nijednu povredu i nikada nisam bio bolestan. Ljudi se zasigurno pitaju kako mi to polazi za rukom, a ja sve više vjerujem da me isključivo spašava bijeg u moje svjetove. Da me to čuva da se ne razbolim fizički i da ne skrenem s uma.

Sjećam se da sam jednom prilikom pročitao razmišljanje Zuke Džumhura u jednom intervjuu, objavljenom prije rata, u kojem je rekao da je protivnik teškog rada i da niko ne bi trebalo da teško radi, jer nije tačno da težak rad obogaćuje i oplemenjuje. Težak rad samo iscrpljuje. „Možda nam puni bisage“, rekao je, „ali nam prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija krv i vedrinu i živost i sve ono dobro čega ima u čovjeku. Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada.“ I neprestano sam mislio o tim njegovim riječima za vrijeme rada, na putu do posla i natrag, prije zaspivanja i izujutra čim otvorim oči, ali i o tome kako je rekao da postoji samo jedan lijek protiv teškog rada – a to je bijeg. I rekao je tada još nešto što mi se urezalo u pamćenje kao molitva, naime,  kako on cijeli život bježi i slavi bijeg i bježanje, kao i da je čovjek izmislio maštanje da bi imao gdje da se skloni od teška života a i još težeg rada. I ja sam se, pošto teške poslove nisam mogao da izbjegnem, a umjetnik nisam, upravo toga i držao: Bježao sam u svoje svjetove. Stvarao iluzije.

Da, iluzije. Jer, maštovit čovjek, kakav sam oduvijek bio, može sebi sve da predstavi, čak i najegzotičnije krajeve, i da stvori iluziju da ih je posjetio i uživao u njima. Koliko ljudi ima da uplate najatraktivnija putovanja - potroše silne pare, a nakon sedam dana pojma nemaju gdje su bili. Od svega se sjećaju samo kako su do iznemoglosti pili koktele poslužene na rubu bazena i mokrili u mlaku vodu. Da, a ja uistinu čvrsto vjerujem da su bijeg u izmišljene svjetove i sposobnost stvaranja opsjena i varki presudni za ljudsku sreću.

Ove godine, na početku proljeća, moju ženu nenadano uhvatiše bezrazložne depresije, bezvoljnost i duboka tuga, te mi jednog jutra, nakon jedne od mnogih besanih noći, reče da bi voljela da otputujemo nekamo. Na neko usamljeno i skrovito mjesto. Pristao sam odmah. Bez premišljanja, jer volim svoju ženu. Neizmjerno. Ona je duša od čovjeka, pravednica kakva se samo jednom rađa, i ja joj dam na volju da odabere gdje da odemo.

Ona mi upita da li se sjećam da je od je od najranije mladosti voljela svjetionike i da je čak negdje oko dvadesete godine, prije nego što je mene srela,  maštala (ni njoj ne nedostaje mašte kao ni meni) da ode na neko usamljeno mjesto i da opslužuje svjetionik. Pomaže moreplovcima i brodolomcima.

I tako, vođena tom željom, ona predloži da odemo u Novu Škotsku, Halifaks, ili još tačnije u ribarsko mjesto - Pegijev zaliv na Atlantskom okeanu, za koje je saznala da se na njemu nalazi jedan od najpoznatijih svjetionika, gdje turisti dolaze da bi se divili džinovskim talasima koji zapljuskuju stijenje uz obalu. 

I odemo mi u Halifaks, a odatle, istog dana,  pravo do tog zaliva. Dan polunatmuren; suri i mrki oblaci se navukli na nebo kao ponjave. Parkiramo iznajmljeni auto na obližnjem parkiralištu i zaputimo se pješke do stijenja na uzvisini sa koje se vidi nadolaženje propinjućih i smalaksavajućih talasa za vrijeme plime. Skinemo i sandale da bismo osjetili hrapavu površinu stijenja posutu sitnim pijeskom i stanemo na jednu uzvisinu pokraj svjetionika i tu se mahinalno uhvatimo za ruke. Kao nekada u najranijijoj mladosti. I tu se još jednom uvjerim koliko volim svoju ženu. Ništa manje nego prvog dana kad smo se upoznali. A onda spazim negdje na udaljenosti od nekih stotinjak metara ispred sebe bijele, glatke, mičuće gromade. „Kitovi“, uskliknem. Da, i vidim jasno ispred sebe tri bijela kita. Dva su u nekoj vrsti ljubavne igre – ljuljušakaju se, primiču i odmiču jedan od drugog. Dotiču se načas svojim džinovskim, glatkim bijelim tijelima. Pomislim u sebi: par kitova u ljubavnom zanosu i nestašnoj dječijoj igri. I razmišljam dalje kako je Bog savršeno uredio ovaj svijet i kako i ovjde, na obali Atlantskog okeana, u jednom malom ribarskom naselju prisustvujem priozoru savršenog sklada i ljubavi dva božija stvora – dva bijela kita. Ali šta tu radi onaj treći, koji miruje nepomičan malo podalje od njih? Prođe mi  u času kroz glavu da se možda radi o ljubavnom trouglu i da bi treći bijeli kit, kao odbačeni i nevoljeni, mogao svakog časa da se raspomami i jurne na ono dvoje zaljubljenih… Obuzme me neka jeza. Nešto mi se spusti u stomaku od strepnje i iščekivanja. No, ništa novo se ne dešava. Treći kit i dalje miruje. Oslušnem malo bolje i tad začujem, prvo prigušeno i potmpulo, a onda razgovijetno i gromko, kako se ispod vode razliježe zastrašujući huk… Buuuuuuuuuuuuuuu. A talasi se i dalje propinju i nasrću na one moje bijele kitove, zapljuskuji ih, natkriljuju i opet uzmiču… Žena i ja se držimo za ruke i mahinalno ustuknjujemo pred prizorom podivljale i uskovitlane vodene sile…

Okrenem se u jednom času i spazim nedaleko od nas grupu kineskih turista. Petoro njih. Sa džinovskim kamerama. Nisam mogao da odolim a da i s njima ne podijelim svoje ushićenje i da im ne doviknem:“Kitovi. Bijeli kitovi…“ Oni na to poviču gotovo uglas: „Gdje? Gdje su?“, a ja i im pokažem ispred sebe. I oni, ne oklijevajući ni časa, gotovo trčeći pristupe uzvisini pokraj nas i počnu da fotografišu moje bijele kitove…

I žena i ja ostanemo da stojimo na tom mjestu nekih dvadesetak minuta. Uzneseni. Kao da smo u nekom nestvarnom svijetu. Kineski turisti za to vrijeme ne prestaju da fotografišu jedinstveni prizor: bijele kitove u zapjenušanim talasima. A onda, iznenada i bez najave, talasi počeše da smalaksavaju i da se povlače. Nastupi oseka. Jedan omanji kineski turista u kišnoj kabanici i sa bijelim šeširićem uskog oboda povika tad:

„Pa to je stijenje ispred nas. Nisu to kitovi. To je samo bijelo stijenje.“

I tada i ostali turisti iz grupe počeše da se od srca smiju i da mi prijateljski domahuju. Ja se zagledam malo bolje i, usitinu, – kao da se čarolija raspršila – ispred mene je, kao nasukano, počivalo džinovsko, glatko stijenje, čiji je tupi prednji dio podsjećao na kitovu glavu. Dakle, uistinu se radilo o iluziji. Čulnoj obmani. U koju je povjerovala i moja žena. I grupa kineskih turista.

Žena i ja se udaljismo, pomalo omamljeni malopređašnjim nestvarnim prizorom, ali ja nisam bio ni najmanje nesrećan ili razočaran što sam u bijelom stijenju vidio kitove. Jer, kao što sam na početku rekao – bila je to samo još jedna potvrda da je sve oko nas neka vrsta varke, opsjene i privida, i da je dovoljno samo malo mašte pa da čovjek doživi najveličanstvenije prizore.

PODELITE OVAJ TEKST NA: