detalj slike: KRK Art dizajn

Čukunđed Gorčin

Moj čukunđed je bolovao od nečega, ali niko nije mogao zaključiti da li je to bolest ili osobina, a imao je dvije žene i šestoro djece. Nije se u njegovo vrijeme to stanje znalo definisati, a nije išao ljekarima da bi se od toga liječio. Neko bi rekao da je lud, neko da je mutav, zblanut, šuntav, pa šumast i kakvih sve naziva nije bilo. Malo je toga dolazilo do njega, on nije ni znao da je takav. On je mislio da je sasvim normalan, da je to život od Boga mu dat i da u tom životu on ispunjava svoju zadaću.

Kasnije, kad je postao djed i kad su mu neki sinovi i unuci izučili nešto škole i vidjeli svijeta, pričali su mu o njegovom nedostatku. A on se volio smijati, volio je i zanovijetati, a volio je i prostotu, ne onu koja miriše na jednostavnost već onu koja se zove bezobrazluk.

Teško mu je bilo dokazati. Kad upre, on gura, a znalo bi mu ponestati razuma u tom guranju i onda povileni. E, to je bila njegova mana. Kažu da je trebalo po nekoliko ljudi da bi ga savladalo, ukoliko ga sumanutost ne bi odmah popustila. A dešavalo se i to.

Pričala je neka Mara šusterova da je moj čukunđed išao u lov, goloruk, zasukanih rukava i 'nako šešir zabaci na zadnji dio glave. Ode i sjedne negdje u šumi i priča sa drvećem, rastinjem, prepričava im svoje dogodovštine. Volio je breze, priča ona, pa savije onu mladu i govori sa njom kao sa djevojkom. Kad bi se vraćao iz lova, nosio bi u rukama po dvije mlade lisice. Srne i zečevi bi trčkarali za njim i uvijek izvirivali da li je tu. Lisice bi pripitomio i sa njima bi razgovarao, a znao je donijeti i mlade divlje svinje iz lova pa je i njih pripitomljavao i pario sa domaćim svinjama. Iz šume bi donosio vrganje i druge razne gljive koje su bile jestive, sve vrste bobičastog divljeg voća. Znao je iskupiti kupina, jagoda, šipka, drenjina, gloginja, trnjina, oskoruša, divlji' jabuka, trešanja. Čupao njihove zdrave i prave sadnice, kalemio i sadio po našim prljugama oko njiva. Lovio je brljke (čvorke), puhove, puževe, žabe. Pronalazio izvore po šumi, otkopavao ih i puštao da se što više razlijevaju, našao bi u prirodi plavi kamen i iskopavao ga decenijama, a posle došli Njemci i prekopali čitave dolove i odnijeli sve što su našli, ostavili prazna i napuštena rudarska okna. Djecu je pustio da mladi odrastu. Poženio, poudao, skućio, udomio. Kod njega se kitilo, ždrebilo, telilo, janjilo, prasilo, veselilo, blagovalo. U tor ugonilo, iz tora ne izgonilo, uvijek imalo, uvijek davalo. Vjerovao je u sinove i svete duhove. Oca je mlađan izgubio na granici, Turci mu prsluk okrvavili. Bio je vrijedan, a ljudi su imali običaj da kažu da on radi uneznan i da mu je svejedno, šta radio da radio.

Naživeo se, ali nikad se nije lečio od svoje bolesti za koju su svi znali koja je, samo on, jadan, nije znao. On ju je nosio, a niko mu nije smio reći da je nosi! Umro je jedne zime, dan pred Svetog Jovana. Našla ga snaja gdje vadi jabuke iz trapa. Uranio zorom međom da izvadi, oguli i spremi snaji da djeci kuva kompot i da se svi oslade u postu. Ne dočeka kompota, upokoji se.

Poslije se pričalo da hladnijeg Jovandana nije bilo. Raka se nije mogla iskopati, kamen pucao od studeni. Ali, tog dana kad ga sahranjivaše, po selu i na putu do groblja razmilile se šumske životinje. Narod nikad do tada ne viđe da im se divljač toliko približila. Iskupile se da bi ispratile svog šumana.

PODELITE OVAJ TEKST NA: