detalj slike: KRK Art dizajn

Simona i Rajko Čelebić

Simona je posebno dijete. U svakom pogledu. Pati dublje od druge djece. Raduje se „veselije“. Ima hiljadu pitanja i prihvata samo suvisle i pametne odgovore. Jer, Simona je posebno dijete.

Simona živi u naselju Zabjelo u Podgorici. Sa djedom Veskom, babom Rankom, majkom Snežanom iz Kosovske Mitrovice, ocem Mladenom, i komšijama Vesnom i Olgom. I jedno vrijeme i s prababom Milevom. Svi su oni dio njenog svijeta. I svi su joj važni i imaju svoje mjesto u njenom životu.  A tu je i jedan imaginarni lik, Rajko Čelebić, policajac, koji ne postoji u stvarnosti, ali kojeg ukućani pokatkad pozovu u pomoć da malo zaplaše Simonu. Kad prekardaši. Kad joj ne mogu obuzdati maštu, prohtjeve. Kad previše pita i kad je nestrpljiva.

I ovog ljeta mene je put naveo u Zabjelo. U Podgoricu. Došao sam u posjetu kod Simoninih komšija, Olge i Vesne; i dok sam sjedio na terasi, baba Ranka je prošla kroz komšijsku kapiju koja se nikad ne zaključava vodeći Simonu za ruku, i bez uvoda rekla: „E, ovo je Rajko Čelebić. Ako ne budeš slušala, odvešće te u jednu daleku zemlju koja se zove Kanada. U kojoj je ili prehladno ili prevruće. I iz koje se ne može vratiti. U kojoj se zauvijek ostaje.“

Ne razmišljajući previše, ušao sam u ovu, iznebuha i kao iz vedra neba nametnutu mi ulogu, potvrdivši Simoni da ja uistinu jesam Rajko Čelebić, da sam po zanimanju policajac, trenutno na godišnjem odmoru, ali da sam dobri policajac koji nema lisice i naoružanje i koji voli djecu. Nisam je sasvim razuvjerio, ali bila je malo umirena. Gledala me ispod oka, razmišljajući vjerovatno da bi pravi policajac trebalo da bude gorostasniji, namršteniji, da ima kosu i brkove, ali, pošto sam dolazio iz jedne daleke, nepoznate zemlje, morala je da me prihvati, jer, da kažemo u stilu narodnih umotvorina: „Naručenom policajcu se ne gleda u stas.“

Sutradan mi je baba Ranka, dok je Simona bila zabavljena oko česme gdje je punila vodu u plastičnu kanticu i zalivala jorgovane pokraj živice, za vrijeme jutarnje kafe na klupi u dvorištu, s blagim snebivanjem objasnila da ju je pomalo stid što u vaspitne metode uvode i policajca, da znaju da to nije u skladu sa svevremenim vaspitnim trendovima davanja djetetu neograničenih sloboda, te da Simona od juče, sve malo-malo zapitkuje: „Kad će se Rajko Čelebić vratiti svojoj kući u onu daleku zemlju. Šta će u našem komšiluku. Što ne ide više?“, ali da je ona tzv. „kristalno dijete“, kako je negdje pročitala, a to su djeca „mimo sve druge djece“, ona su ispred, izvan i iznad svog vremena, osjećaju i preživljavaju dešavanja oko sebe dublje i intenzivnije, i čak su i pomalo prozorljiva, te da je jako izazvono podizati ih. I kao potvrdu toga, ispričala mi je jednu zgodu.

Naime, u njihovoj kući je sve do upokojenja živjela i Veskova, tj. muževljeva majka Mileva, koju je Simona voljela više od svih drugih ukućana. Bile su nerazdvojne. Uz prababinu pomoć Simona je prohodala, progovorila. Čak se i u govoru, i to sasvim ispravno i na pravim mjestima, koristila svim njenim uzrečicama i poštapalicama – „akobogda“,  „ako budem živa i zdrava“, „ako me smrt ne pretekne“, ubacujući nerijetko i prababine omiljene stihove i citate iz „Gorskog vijenca“ – „Oči zbore što im veli srce.“ „ Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al' zube polomi.“.

Kad se baba Mileva prošle zime jedne noći upokojila, ukućani su uspjeli da to ujutro sakriju od Simone i da je na dva dana odvedu kod strica u Kotor, te da za vrijeme njenog odsustva sahrane babu u rodnom selu Markovina.

Kad se Simona vratila kući, našla je prazan prababin krevet i morala je da prihvati objašnjenje da je baba Mileva otišla na nebo i da je sada odozgo gleda. Simona je pitala da li je na oblaku, a ukućani su potvrdili da jeste. Simona je tada izašla ispred kuće, postajala tu neko vrijeme, osvrćući se obišla oko kuće nekoliko puta, a potom opet stupila u kuću:

–  A zašto joj ne vise noge sa oblaka, ako je na njemu?

Ukućani su najprije bilo zbunjeni, a onda se djed Vesko dosjetio i objasnio da je baba Mileva na svom oblaku. I da je to tako s oblacima; naime, da su nestašni i da plove nebom kud im je volja, ali da se rado vraćaju do mjesta gdje je čovjek rođen i gdje je živio, pa će i Simona sigurno opet ugledati svoju babu, samo ako to bude željela iz srca i ako dobro napregne oči.

Četvrtog dana mog boravka, spremao sam se za povratak u zemlju ljutih i strogih policajaca koji pokatkad na konjima gaze ljude koji sjede ili kleče na ulici i bune se jer ih je neko prevario da je to u slobodnim zemljama dopušteno, i koji nerijetko pucaju bez opomene iz pravih pištolja ili onih što umrtvljuju –  Kanadu, što Simona, Bogu hvala, nije znala, kad neko zakuca na vrata. Ispred su stajali baba Ranka i mudra i prozorljiva Simona – kristalno dijete. Kad su ušle i sjele za sto, Baba Ranka mi je objasnila da Simona ima pitanje za mene i da vjeruje da ja, Rajko Čelebić, dobri policajac iz Kanade, moram imati odgovor na njega.

Najprije sam se povio u leđima, a potom kleknuo pokraj Simonine stolice, oslonivši se na jedno koljeno kako bih bio mogao da je gledam ravno u oči:

– Rajko Čelebiću –  počela je Simona. –  Da li ti vjeruješ da je Baba Mileva sada na nebu. Da plovi na oblaku?

– Pa, naravno, da vjerujem – odgovorio sam bez kolebanja. Osobe koje jako volimo samo presele na nebo. I gledaju nas odozgo. I smješkaju se i raduju s nama kad god se i mi smijemo i radujemo. A, bogami, i zaplaču kad smo tužni, nakon čega nama bude lakše.

– A zašto joj onda ne vidim noge, ako je na oblaku?

– A ko kaže da ih jednom nećeš vidjeti – pomogao sam se protivpitanjem. – I tačno je da oblaci plove posvuda. Da za njih nema granica. A ja ti obećavam da ću i ja gledati u Kanadi, gdje je nebo beskrajno veliko, a oblaci veliki kao lađe. I čim je ugledam, odmah ću ti javiti.

–Telefonom, preko vibera. Možeš i uslikati – rekla je Simona

– Pa, naravno – odgovorio sam, – Obećavam. Pomislivši na Njegošev stih  „Oči zbore što im srce veli“

PODELITE OVAJ TEKST NA: