detalj slike: KRK Art dizajn -ilij@saula.art

 

Francuz

 

"On je bio francuski penzioner. Preko trideset godina. Dobijao je i penziju i invalidninu. Nastradao je jedne noći na auto-putu Pariz – Grenobl. Kamiondžija iz suprotnog pravca je načas zaspao i prešao na njegovu stranu. Slupao mu auto „kao kantu“, a njega „urnisao do daske“. Krpili su ga dvanaest sati. Najbolji hirurzi. Uspjeli su da ga, po njegovim riječima „pokrpe, ali ne i zakrpe“. Otad je hodao pomoću štake, šepao na jednu nogu, ali od svega mu je najteže padalo što je izgubio čulo okusa i mirisa. Okus hrane i pića više nije osjećao i nije znao baš najbolje da opiše taj osjećaj. Jer valjda se „ništa“ i ne može opisati. „Ništa“ je jednostavno „ništa“.

No, to ga nije sprečavalo da održava određene rituale prilikom konzumiranja jela i pića. Naime, vratio se iz Francuske u Bosnu, unajmio pouzdanog vozača, tj. mene, i počeo da obilazi restorane, one probrane, za gurmane, s nacionalnom kuhinjom. Pio je samo ekskluzivna crna vina, gusta, pomalo opora, provjerenog geografskog porijekla. Prije otpijanja bi tobože omirisao vino, obrnuo postolje čaše između palca i kažiprsta na način kako to čine istinski poznavaoci, pa otpijao kratak gutljaj i premještao ga s jednog na drugi kraj usta –  i niko oko njega, osim mene, nije ni slutio da nije pojma imao šta je otpio i šta okušava.

Slično je postupao i sa hranom. Odabirao je uglavnom stara, provjerena jela koja je ranije volio i sve mu je bilo važno: salveta, tanjir, escajg, posluživanje, ali prije svega boja i oblik onoga šta jede. I tu, kao i sa pićem, sve je najprije kušao kao istinski gurmani, žvaćući sporo i dugo. Zadržavajući zalogaje u ustima i potom gutajući blaženog izraza lica.

Prilikom plaćanja davao je bogate napojnice i konobaru i zaposlenima u kuhinji. Nerijetko je prije napuštanja restorana želio da lično upozna kuvara ili kuvaricu koji su mu pripremili jelo. I odlazio je, ostavljajući pomalo konobare i vlasnike zabezeknutim zbog neuobičajeno visokih napojnica. A niko od njih nije slutio da je platio samo za vizuelni ugođaj i da taj čudni gost pojma nije imao šta je u stvari pojeo."

Ovako je počeo svoju pripovijest Francuzov dugogodišnji vozač dok smo čekali da pređemo rampu na granici Bosne i Hrvatske na putu za Beograd. Ispričao mi je ovu priču i rekao još kako se njegov klijent upokojio prije nekoliko mjeseci. Dobio je rak kostiju, ali nije se mučio dugo. Otkrio mi je još kako se on lično starao o njemu i kupao ga i presvlačio do zadnjeg dana, i kako se „Francuz“, kako ga je on zvao, stidio zbog svoje nemoći. I rekao mi je još da se čudom ne može načuditi da mu to kupanje bolesnika uopšte nije teško padalo i da nije osjećao nikakav smrad dok ga pere. „Valjda je to tako“, rekao je, „kad ti neko priraste za srce.“

I još mi je rekao kako jednom prilikom nije mogao da odoli, a da ne upita "Francuza" zbog čega je zadržao taj ritual jedenja u dobrim restoranima i pijenja najskupljih vina, kad nije ništa osjećao. I dodao je još kako ga je pomalo postidio Francuzov odgovor i kako često razmišlja o njemu: „Čovjek se rodi s prirodnim instinktom da voli samo cijele i neokrnjene stvari, a tek kad mu se desi nesreća, počne da shvata da se mogu voljeti i dijelovi, ostaci – krhotine te bivše cjeline. I uživanje u okrnjenoj ljepoti nije ništa manje od one u nečemu savršenom. Eto, tako sam ja počeo da uživam u izgledu i bojama hrane i vina. Može se uživati čak i u sjećanju na nešto što se nekada imalo. A da budem iskren – tako je Francuz završio svoj odgovor – nikada me nije napustila nada da će mi možda ipak načas na nepcima zaigrati onaj ukus majčinog jela iz djetinjstva. Zbog toga nikada nisam ni prestao da ga prizivam.“

Eto, tim riječima je završio svoju pripovijest o Francuzu moj vozač koji me vozio u Beograda. I premda je imao čvrste i pomalo grube crte lica, prave muške, učinilo mi se da mu je nekoliko puta načas jedva primjetno zaigrala brada dok je ovo pripovijedao.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: