Kraj rata sam dočekao u tetkovoj kući,
na drugom spratu
jedine zgrade koju sam vidio u životu
imao je stan u boji.
Prvi put sam se popeo na tu visinu
i brojanje preko trideset stepenica
je bilo putovanje.
Sjedio sam sa rođakom na tepihu
i već tada smo gledali hrvatske kanale:
mirisala je boja sa televizora u boji.
I tepih je bio u boji
kao i tetkin kolač.
Tuđi sportisti su trčali na ekranu
i bilo mi ih je žao.
Tetak je nešto pričao;
iako ih nisam slušao
njegove riječi su mi značile
jer su i one bile sa zvukom u boji.
Pokušao bih se sjetiti šta je tetak rekao
tek kad bismo se vratili
u našu malu
crno-bijelu kuću.
