|
|
|
RATNA STVARNOST U DEVETSTO PETNAESTOJ BRANISLAVA Đ. NUŠIĆA  | Goran Maksimović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
RATNA STVARNOST U DEVETSTO PETNAESTOJBRANISLAVA Đ. NUŠIĆA
Prof. dr Goran Maksimović
1.0.U obimnom i žanrovski veoma raznovrsnom književnom djelu Branislava Nušića (1864-1938), knjiga Devetsto petnaesta (Beč, 1921) zauzima posebno i po svemu različito mjesto. U umjetničkom smislu to je djelo u kojem najneposrednije dolazi do ukrštanja književnosti i stvarnosti, te preplitanja ličnog i kolektivnog stradanja u ratnoj 1915. godini, kada je pisac pored nacionalne tragedije i povlačenja "Srpske vojske" i "Srpske vlade" sa svog državnog prostora, doživio i neposrednu veliku porodičnu nesreću i pogibiju, u uniformi srpskog vojnika, sina jedinca Strahinje-Bana. To naglašeno preplitanje književnosti i stvarnosti uticalo je i na žanrovske posebnosti ove knjige, tako da je možemo čitati i kao izrazitu dokumentarno-umjetničku prozu u kojoj dolaze do izražaja autobiografsko, dnevničko i memoarsko kazivanje, ali i kao mozaički komponovanu romanesknu prozu ili kao vijenac priča u kojima se ukrštaju realističko-mimetički, sa naturalističkim, ali i impresionističko-simbolističkim postupkom. Sve to doprinijelo je činjenici da umjetničku sliku rata u ovoj Nušićevoj knjizi doživimo na neposredan, neuljepšan, te sasvim autentičan način, što ovo djelo svrstava u red najbolje napisanih svjedočenja o Prvom svjetskom ratu u srpskoj književnosti. 1.1.Nušićeva lična i porodična, ratna tragedija, započela je gotovo u isto vrijeme kad i ratna tragedija srpskog naroda 1915. godine. Sredinom oktobra 1915. godine na Požarevačkom frontu poginuo je Nušićev sin Strahinja Ban. Ubrzo iza toga, 20. oktobra, Nušić je bio prinuđen da krene u povlačenje sa porodicom iz Skoplja prema Prištini, kao tada jedinom preostalom slobodnom putu i odstupnici za srpski narod i vojsku sa prostora Makedonije. U Prištini je ostao sve do 23. novembra, a odatle je sa ostatkom porodice, jer mu je u međuvremenu umro i otac Đorđe, pred najezdom bugarske vojske krenuo u izbjegličkoj koloni prema Štimlju i Suvoj Reci, a zatim i Prizrenu, Dečanima i Peći. Iz središta Metohije zaputio se prema Crnoj Gori i Cetinju, preko Andrijevice i Podgorice, a u crnogorsku prestonicu je stigao 20. decembra 1915. godine, gdje je zatekao Boru Stankovića, Jovana Radonjića i Đuru BajalovićaPred najezdom i opasnošću austrijske okupacije Crne Gore, sa Cetinja je preko Rijeke Crnojevića i Virpazara, došao do Bara i Ulcinja krajem 1915. i početkom 1916. godine. U tom primorskom gradiću zadržao se čitavih pet dana, prije nego što se sa porodicom ukrcao na francuski brod Čad i otplovio u emigraciju (Marsej, Nica, Pariz, Barbast), u toku 1918. godine boravio je u Švajcarskoj i Italiji, a već od oktobra 1918. godine vratio se u Beograd, a zatim otišao u Skoplje da oživi Narodno pozorište u ovom gradu.[1]Knjiga je sačinjena iz "Prologa" i "Epiloga" i ukupno trideset tri poglavlja u kojima je Nušić, kroz "dinamično smenjivanje pripovednog i doživljajnog ja",[2] opisao slom "Srpske države" u jesen i zimu 1915. godine, te dramatične nedelje i mjesece povlačenja "Srpske vojske", naroda, državnih institucija i dinastije iz Srbije. Najveći dio kazivanja zasnovan je na neposrednim Nušićevim iskustvima, doživljajima i svjedočenjima. Pored toga, Nušić u svoje lično kazivanje uključuje i svjedočenja i kazivanja drugih aktera ovog tragičnog povlačenja, a za pojedine segmente rukopisa koristio je građu i saznanja iz vojnih dokumenata. Poznato je da je Nušić iz Rima, 27. jula 1918. godine, poslao pismo vojvodi Živojinu Mišiću, komandantu "Prve armije" pri povlačenju srpske vojske, u kome ga je pitao za pojedinosti vezane za pad Kraljeva, te za odluke i planove vezane za povlačenje srpske vojske iz Peći i Metohije. Nušić je inače u svom rukopisu napisao i svjedočenja, uglavnom na osnovu kazivanja neposrednih aktera i svjedoka, o padu Beograda, Čačka, Kraljeva; što znači da je želio da sagleda šire aspekte događaja iz 1915. godine, koji su se odvijali izvan prostora na kome je boravio i koje je neposredno doživio. "Pričanje/pripovedanje likova ključni je izvor informacija, činilac konstrukcije događaja i kreiranja ratne stvarnosti".[3] Sve to je doprinijelo činjenici da Nušićev jezik u Devetsto petnaestoj, pored dominantnog standardnog idioma,bude stilski, leksički i dijalekatski veoma raznovrsan, da odslikava govorne osobine podneblja iz koga su umetnuti kazivači dolazili, ali i jezičke osobine citiranih ili parafraziranih zvaničnih dokumenata, kao i tadašnje štampe koja je izlazila u vrijeme Prvog svjetskog rata.[4]Ti segmenti rukopisa predstavljaju gotovo samostalne pripovijetke: "Jedna borba", "Priča o Bojku malome", "Roman jednog devojčeta", "Gospa u crnini", "Beograd" i sl. Sve to upućuje na činjenicu da je žanrovska priroda ove knjige veoma neobična i predstavlja složenu tvorevinu u kojoj se miješaju istorijski roman i zbirka pripovjedaka sa autobiografskim i memoarskim kazivanjem. Sve je to podstaklo pojedine tumače ovog Nušićevog djela da ga pročitaju isključivo kao "istorijski roman", te da ga uporede sa zbirkom pripovjedaka Utuljena kandila Dragiše Vasića (1885-1945), koja je objavljena 1922. godine, ili sa romanom Dan šesti Rastka Petrovića (1898-1949), koji je objavljen posthumno 1961. godine.[5] Početni naslov Nušićevog rukopisa glasio je "Pod lavinom", a tek kasnije se nametnuo definitivni naslov Devetsto petnaesta. Nušić iznosi kritička zapažanja, veoma precizne i dobre analize opšteg stanja i uzroka propasti, ali u suštini nikoga direktno ne želi da optužuje. U tom smislu, da bi izbjegao moguće osude zbog kritičkog stava prema pojedinim diplomatskim i političkim procjenama, kao i prema pogrešnim vojničkim odlukama, vjerovatno je i napisao dva poglavlja o ravnopravnom stradanju starog kralja Petra u toj narodnoj golgoti, kao i prestolonasljednika Aleksandra: "Stari kralj", "Istorijska noć". Iako se radi o potpuno autentičnom svjedočanstvu o stradanju srpskog naroda u 1915. godini, kao prelomnoj za kasniji rasplet čitavog Prvog svjetskog rata, taj uslovno apologetski, a zapravo odnos poštovanja prema dinastiji Karađorđević, pogotovo prema starom kralju Petru i mladom kralju Aleksandru, mogao je uticati na slab prijem ovoga Nušićevog djela kod publike između dva svjetska rata. Sa druge strane, u drugoj polovini 20. vijeka, Devetsto petnaesta postaje ideološki nepoželjna knjiga zbog veličanja srpskog stradanja u Prvom svjetskom ratu, zbog glorifikovanja ideje nacionalne slobode i državotvornosti, što je sagledavano kao izraz nedopustivog "velikosrpstva".[6]1.2.Na kraju ovih uvodnih zapažanja, potrebno je naglasiti i to da je naporedno sa rukopisom Devetsto petnaeste, a svakako na osnovu istih neposrednih iskustava,Nušić napisao i tragediju Velika nedelja koja je premijerno izvedena u Sarajevu 20. aprila 1925. godine, a nekoliko godina kasnije i u Beogradu, 26. oktobra 1929. godine. Istom tematskom krugu pripada i komad u jednom činu Tuđinče koji je objavljen u Srpskom književnom glasniku 1921. godine.[7] Inače, samom prvom izdanju Devetsto petnaeste, koja je štampana u Beču 1921. godine, prethodila su objavljivanja pojedinih fragmenata rukopisa, nekih na francuskom, a nekih na srpskom jeziku, još u vrijeme njegovog nastajanja i Nušićevog boravka u egzilu u Francuskoj. U listu La patria serbe, koji je izlazio pod uredništvom Dragomira Ikonića u Parizu, dva Nušićeva teksta objavljena su toku 1917. godine: "On će doći" i "Priča o Bojku malome". Međutim, u objavljenoj Nušićevoj prepisci sa Ikonićem pominje se i jedan tekst štampan 15. februara 1916. godine u listu Je sis tout na francuskom jeziku o stradanjusrpskog kralja Petra "Le tragique Odyssée de Pierre Ier roi de Serbie".[8]2.0.U nenaslovljenom "Prologu", odmah na početnim stranicama rukopisa Devetstopetnaeste, Nušić naglašava da je knjigu započeo pisati u Ulcinjukrajem 1915. i početkom 1916. godine u trenutka kada je u povlačenju boravio sa porodicom pet dana u tom gradiću. Gotovo spontano, kao izraz ogromnog bola, Nušić je počeo da pravi prve zapise u kojima će opisati "tragediju jednog naroda" ili "hroniku jednog povlačenja". Ti zapisi će predstavljati zametak kasnije u emigraciji i nakon oslobođenja završene knjige Devetsto petnaesta koja je objavljena u Beču 1921. godine, a koja je bila posvećena piščevom poginulom sinu Strahinji Banu. Svoju snažnu patnju i bol, kao i roditeljsku nespremnost da se suoči sa istinom da je ostao bez sina, Nušić izlaže kroz umetnutu priču o sudbini tetka Stane iz Ulcinja koja je ostala bez sina jedinca Novice dok je ribario na moru, ali se nikad nije pomirila sa tom istinom i do kraja života je odlazila na morsku obalu i iščekivala njegov povratak kući. Na kraju "Prologa", Nušić upravo naglašava da je sudbina te nesrećne majke koja je "večno čekala na povratak sina", istovremeno i njegova privatna sudbina i usud njegove porodice, ali je i metonimijska sudbina svih srpskih roditelja koji su izgubili djecu u tom ratu, tako da je izrasla u simbol "srpske Niobe".2.1.U početnim poglavljima: "Poslednji septembarski dani", "Vive les Al...!", "Lađa tone", "Jedan izbeglički voz", Nušić daje veoma iscrpnu i dobru ocjenu političkih i diplomatskih okolnosti koje su dovele do ratne tragedije srpskog naroda 1915. godine, Ukazuje na diplomatsku neodlučnost i kalkulacije Francuske, Rusije, Engleske, ćutanje Rumunije, na Grčku trgovinu interesima, na Bugarsku politiku licemjerja i osvetoljubivosti, na Austrijsku krvoločnost i ratnu zaslijepljenost, ali i na domaće političke prilike, na diplomatsku nezrelost i loše procjene međunarodne i unutrašnje političke situacije. Nušić ukazuje i na ratne glasine koje su kružile tih dana među običnim narodom u Skoplju, ali i među činovnicima i oficirima, kao i onima koji su dolazili iz Beograda, Leskovca i Vranja, neki i iz Soluna, te donosili još više zabune i neshvatanja čitave situacije. Sa mnogo gorčine kazuje kako su im se srušile nade o francuskoj vojnoj intervenciji iz Soluna. Nušić je čak bio pripremio i plakat sa natpisom dobrodošlice francuskim oslobodiocima u Skoplju. Ukazuje na groteskni događaj kako je jedna zamandaljena brava na vojnom vagonu u Solunu usporila polazak francuskih trupa prema Velesu i Skoplju, a onda je u međuvremenu stigao telegram da obustave pokret, tako da nije ni započeta u jesen 1915. godine ta međunarodna vojnička misija pomoći u odbrani Srbije. Da bi pokazao koliko je čitava situacija bila bezizlazna, što običan narod nije mogao ni da nasluti, a neki poput Nušića prosto nisu htjeli do posljednjeg trenutka da povjeruju u najcrnji scenario, umetnuto je kazivanje potpukovnika srpske vojske u garnizonu u Skoplju, Dušana Glišića, koji je kao Nušićev prijatelj, iskreno i bez imalo uvijanja do tančina opisao i predvidio sve ono što će se desiti srpskom narodu u nekoliko narednih sedmica i mjeseci. Na kraju nas Nušić izvještava da je taj čestiti vojnik odmah nakon pada Skoplja, prilikom povlačenja u Ferizoviću, izvršio samoubistvo.Interesantno je napomenuti da je Nušić u trećem poglavlju knjige, naslovljenom "Lađa tone", figurativno uporedio sudbinu srpske države sa tragedijom broda "Titanika", koji je potonuo 1912. godine. Kao što se i na tom brodu odvijao privid normalnog života neposredno sve do sudara sa ledenim brijegom, tako je i Srbija pokušavala da živi kao da joj i ne prijeti ratna opasnost. Nušić naglašava da u Skoplju nikada nije bilo više kulturnih aktivnosti i programa koncertnih i pozorišnih kao tog septembra i na početku oktobra neposredno pred početak rata i pad grada. Istovremeno, bilo je uočljivo da bogatije, pogotovo trgovačke porodice spremaju evakuaciju prema Solunu, a bilo je upadljivo da je komandant trupa skopske oblasti, đeneral Popović, među prvima bio spremio evakuaciju svoje porodice u inostranstvo.U poglavlju "Jedan izbeglički voz", Nušić sa dosta dramske napetosti prikazuje atmosferu rasula u narodu kada je počelo povlačenje iz Skoplja, vozovima u dva pravca: prema Solunu i prema Kosovskoj Mitrovici. Na primjeru jedne majke, koja je svoju djecu iz voza za Mitrovicu sasvim slučajno, zbirom srećnih okolnosti, spasila tako što ih je prebacila prilikom zastoja ukršenih vagona u voz za Solun, jer je u tom vozu prepoznala jednu poznanicu, jasno je pokazana sudbina čitavog naroda, koja se odvijala u dva suprotna pravca. Oni koji su ušli u voz za Solun imali su šanse za spas, a one koji su pošli prema Mitrovici i Prištini, sačekala je albanska golgota i ogromno stradanje. U poglavlju "Skoplje pada", Nušić opisuje najprije protivurječne glasine sa fronta, koje nisu slutile na dobro, a zatim i rasulo, strah, zbunjenost i egzodus naroda. Naporedo sa vijestima o padu Nagoričana i Kumanova, o borbama na Stracinu, a kasnije i na Vodnu i Gazi-Babi, te sa razrušenim iluzijama o savezničkoj vojnoj intervenciji, Nušić kao posljednju slamku nade opisuje dolazak u Skoplje početkom oktobra 1915. đenerala Petra Bojovića, oslobodioca Skoplja u balkanskim ratovima. Nušić opisuje i dolazak glasovitog vojvode Jovana Babunskog iz Velesa, prikazuje samoorganizovanje preostalih sposobnih muškaraca, jer su svi ostali već bili na frontu, te pravljenje narodne milicije koja je imala obavezu da spriječi pljačke i nasilje u opustošenom i ispražnjenom gradu. Opisuje da je u Skoplju ostala i plemenita Engleskinja Ledi Pedžet, koja nije htjela da napusti grad nego je ostala da se brine o ranjenicima i bolesnima, kojih je bila prepuna skopska bolnica. Na kraju nas Nušić upoznaje i sa tragičnom činjenicom da je 20. oktobra, tri godine nakon oslobađanja grada u balkanskim ratovima, srpska vojska bila prinuđena da se povuče iz Skoplja, te da srpska trobojka bude skinita sa zidina skopskoga starog grada.Prave biblijske razmjere stradanja srpskog naroda, u Nušićevim svjedočenjima započinju sa poglavljem "Zbeg", u kojem je prikazano i piščevo povlačenje sa porodicom iz Skoplja i putovanje vozom prema Prištini, a potom u izbjegličkoj koloni prema Prizrenu i Peći. Prilikom dolaska u Prizren, Nušić u tom sveopštem narodnom rasulu i stradanju, posebno izdvaja epizodu o prekom vojnom sudu i strijeljanju jednog vojnika koji je bio pobjegao sa fronta. Time se otvara jedno posebno moralno pitanje o logici kažnjava dezertera u trenutku kada se raspada i praktično "dezertira" čitava država. Ta epizoda podstiče Nušića da nas obavijesti o tragičnoj sudbini brojnih drugih poznatih ličnosti. Izdvaja samoubistvo potpukovnika Dušana Glišića, zatim samoubistvo književnika Milutina Uskokovića u nabujaloj Kosanici kod Kuršumlije. Nušić naglašava da su se vidjeli prije toga u Prištini, gdje je i Uskoković bio dobježao, ali da je odatle odlučio da se vrati natrag prema Kuršumliji, gdje je napokon i skončao svoj život. Nušić naglašava da su do njega tih dana stigle i glasine o smrti pjesnika Velimira Rajića. Neposredno opisuje tragični susret u Prištini sa tadašnjim čuvenim glumcem Miodragom Bekovićem, prvakom "Kraljevskog pozorišta" u Beogradu, koga je iz blata i sa ulice bolesnog i nemoćnog odnio u bolnicu, gdje je ubrzo i umro.Nušić naglašava da uprkos svim teškoćama i patnjama, posljednja u čovjeku umire nada. Zato nas u poglavlju "Poslednja nada" i izvještava o silnim glasinama koje su kružile među izbjeglim narodom u Prištini o dolasku "Moravske divizije", koja bi trebalo da preokrene stanje na frontu, a pogotovo da zaustavi nadiranje Bugara iz osvojene doline Vardara prema Kosovskom Pomoravlju. Pri svemu tome, posebnu pažnju Nušić usmjerava na prikaz susreta sa jednim oficirom srpske vojske u neuglednoj prištinskoj kafani, koji mu gotovo neumoljivo razvijava sve iluzije i uzaludna narodna nadanja u glasine o dolasku "Moravske divizije", o brojnim francuskim vojnim trupama i drugim saveznicima u Solunu, o ruskoj diplomatiji i slično, a zatim ga uvjerava da je jedini preostali put za povlačenje srpske vojske i naroda preko Prizrena, te da će i taj put uskoro biti presječen i onemogućen, kao što su prethodno Bugari bili presjekli koridor prema Solunu u dolini Vardara. Sa mnogo gorčine Nušićev sagovornik je razmišljao i o tome kako su sa zvaničnih naših mjesta namjerno servirane lažne vijesti, koje su unosile još veću zabunu i u narod i u vojsku, a zatim su dovodile do još većeg stradanja i patnje. U narednom poglavlju "Jedna borba", isti oficir, kao neposredni svjedok događaja iz 18. i 19. oktobra 1915. godine, postaje pripovjedač čitavog niza ratnih operacija vezanih za žestoke borbe dijelova "Moravske" i "Drinske divizije" u odbrani Čačka, a na kraju i za vojnički gubitak ovoga grada pred prodorom mnogobrojnijih austrijskih trupa.2.2.Stanje ratne psihoze, atmosfere straha, neizvjesnosti i opšte nesigurnosti izbjeglog naroda, naročito uspješno je oblikovano kroz višeglasna svjedočenja izbjeglica u Prištini, koja je Nušić prikazao u poglavlju "Kraj mangala". U arnautsku kuću, gdje je i sam privremeno bio pronašao sklonište sa porodicom kada su iz Skoplja dobježali u Prištinu, Nušić jedne prohladne, kišne i mračne noći dovodi izbjeglice koje su došle iz Kruševca. Među njima se posebno izdvajaju dvojica uglednih učitelja, jedan ranjeni mladić od dvadesetak godina u vojničkom odijelu sa podnaredničkim zvjezdicama na ramenima, te dvojica dječaka u narodnoj nošnji koji su kao regruti bili došli pred komisiju na pregled. Iz njihovog kazivanja, Nušić razotkriva svu nevjericu, demoralizaciju i sumnju da je došlo do sloma države koja se bila uvukla u običan narod. Narodna sumnja i mračni utisci bili su podjednako usmjereni na snagu države i na domaće političare, na sposobnost vojske da organizuje odbranu, na pomoć koja bi trebalo da dođe od saveznika, a slutnja da se sprema i da je započelo nešto strašno i do tada nezapamćeno za sudbinu srpskog naroda bila je potpuno prevladala. Nušićevi noćni sabesjednici svoje crne slutnje potkrepljuju brojnim dokazima sa terena, iz svakog sela i varoši, koje su vidjeli sopstvenim očima. Posebno se izdvajala slika sa željezničke stanice u Đunisu gdje je razulareni narod opljačkao kompoziciju voza u kojoj su bili vrijedni eksponati "Vojnog muzeja" iz Beograda, kao i sliku starog kralja Petra Karađorđevića koji je polazio sa železničke stanice u Kruševcu prema Kosovu i posmatrao, dok su mu lile suze iz očiju, kako njegov nesrećni narod obija vagone i pljačka zalihe hrane. Slična svjedočenja Nušić iznosi i u poglavlju "Toplički begunci" u kojem je opisao povlačenje naroda pred najezdom neprijateljske vojske iz pravca Prokuplja prema Prištini. Nušić naglašava da je kolona izbjeglica po kiši i blatu milila čitava tri dana i noći u neprekidnoj liniji i da je bila toliko duga da se nije moglo preći sa jedne na drugu stranu druma na čitavoj razdaljini od jednog do drugog grada. Kada su topličke izbjeglice stigle u Prištinu zagušile su i onako uske i blatnjave ulice, učinili da nestašica hrane postane još izraženija, a da strah i neizvjesnost postanu nepodnošljivi. Nušić naglašava da ne postoji fotografski aparat ili dovoljno vješta slikarska kičica koja bi mogla izraziti svu tu patnju, muku i bol, koji su se bili sabrali u tim trenucima na jednom mjestu. Uprkos svemu, Nušić nastoji da na što autentičniji način dočara tu atmosferu beznađa, a da pri tome ne ispusti i neke gotovo groteskne slike skupih automobila u toj izbjegličkoj koloni koji su bili prepunjeni luksuznim stvarima. U njima su se vozile beogradske gospođice i dame, obučene kao za neku zabavu ili izlet, a potpuno nesvjesne u kakvu su se neizvjesnost zaputile. Naspram sirotinjskih taljiga u kojima se prevozio nesrećan, gladan, promrzao i uplašen narod, kao nekakvu nestvarnu suprotnost Nušić opisuje i sedam državnih municionih kola sa državnom zapregom koje je sprovodilo osam vojnika i jedan narednik, a u kojima je sjedila jedna "gospođa potpukovnica" i prevozila svoje kućne stvari i imovinu kao da je krenula u neku redovnu i mirnodopsku selidbu, a ne u ratno povlačenje i nezapamćeni egzodus naroda. Među tim grotesknim izbjegličkim slikama, Nušić izdvaja i primjer dvije beogradske dame iz mondenskog svijeta, poznate pod imenima kao "Mica Bandiska" i "Mica Promincla", koje su putovale u lijepom i niklovanom fijakeru, a zaputile su se iz Beograda da bi prve stigle u "susret saveznicima" jer su povjerovale u lažne novinske vijesti i propagandu o dolasku francuske vojske iz Soluna.Čitava ta atmosfera patnje i beznađa činila se Nušiću kao nemoguća i nestvarna, kao neki davni i daleki san o prošlim vremenima u kojima je strašno propatio srpski narod, a za koja smo svi vjerovali da su zauvijek prošla i da se više nikada ne mogu povratiti. U tom smislu, kao sasvim logičan pripovijedni otklon i predah od zastrašujuće ratne stvarnosti, Nušić oblikuje poglavlje pod naslovom "Bajka" u kojem nas kroz oblike snovidovne fantazije upoznaje sa pričanjima baba-Vilke. U idiličnom porodičnom ambijentu, u rano zimsko veče, kraj razbuktale vatre u kaminu, ova starica kazuje svojim srećnim unučićima bajke o Zmijimladoženji, o Pepeljugi, o Čardakuninanebuninazemlji, o Vetruivetrovojmajci i sl. Međutim, u piščevim snovidovnim sjećanjima, jer je upravo on bio jedan od najmlađih unučića koji je sjedeći u krilu slušao kazivanja svoje bake, najednom se javila jedna baba-Vilkina priča o događajima od prije šezdeset godina, iz njenog najranijeg djetinjstva, u kojem se sa bolom sjećala tadašnjih tragičnih turskih zuluma nad srpskim narodom. Kazivala ih je sa dubokim uvjerenjem da njeni unuci moraju da saznaju koliko je skupo plaćena sloboda srpskog naroda, a pogotovo sa nadom da su vremena patnje zauvijek prošla i da se nikada više neće ponoviti. Time se potvrđuje kao sasvim logična konstatacija da "pored arhetipskih i biblijskih slojeva, narativnu strukturu Devetstopetnaeste presudno oblikuju epske slike sveta, naročito semantika folklorne predaje".[9]2.3.Nušićev povratak u ratnu stvarnost, u jesen devetstopetnaeste godine, uslijedio je već u narednom poglavlju "Pod lavinom", u kojem nas upoznaje da je boravio na prištinskom groblju gdje je otišao da održi pomen svome poginulom sinu jedincu. Tu u pustoj i praznoj crkvi, Nušić se iznova susreće sa "Gospom u crnini", koju je prethodno bio zapazio još na skopskoj željezničkoj stanici. Time u svoje prikazivanje ratne stvarnosti uključuje prostor za još jednog pripovjedača, za tragičnu ispovijest još jedne nesrećne žene i majke. Čitav taj susret i kazivanje ove žene bio je praćen različitim i sasvim protivurječnim vijestima o povlačenju "Srpske vojske", "Srpske vlade" i samog starog kralja Petra, prema Prizrenu, što je bila još jedna tragična slutnja skorog pada Prištine u neprijateljske ruke. Nušić nas na kraju ovog poglavlja izvještava da je bio prinuđen da i sam sa svojom unesrećenom porodicom, jer je u međuvremenu u Prištini bio sahranio oca Đorđa, krene u dalje povlačenje prema Prizrenu, a zatim i dalje u neku novu neizvjesnost i patnju. Pri tome je osjećao neku neodoljivu slutnju i osjećanje da se i on, i njegova porodica, ali i čitav srpski narod, nalazi zasut ispod nekakve strašne lavine, koja sve uništava i ždere ispred i ispod sebe.U takvom stanju sveopšteg gušenja i nestajanja naroda i države, Nušić posvećuje čitavo jedno poglavlje, pod naslovom "Stari kralj", tragičnoj vladarskoj sudbini srpskog kralja Petra Karađorđevića. Taj nesrećni sedamdesetogodišnji starac, koji je već bio prepustio presto svom sinu Aleksandru, a bio se povukao na Oplenac da proživi svoje posljednje i skromne staračke dane, takođe je bio prinuđen da krene u povlačenje. Iako se opirao tome, jer je želio da umre tu gdje su mu sahranjeni otac i djed, ipak je morao krenuti u povlačenje zato što niko nije mogao primiti na sebe odgovornost pred narodom i istorijom da jedan naš kralj bude zarobljen od neprijatelja. To bi istovremeno značilo i zvaničnu kapitulaciju porobljene države. Nušić nas izvještava o kraljevom povlačenju za svojom vojskom i "Vrhovnom komandom", najprije u Kragujevac, gdje je posjetio tada bolesnog vojvodu Radomira Putnika, a onda dalje sve do Niša, Knjaževca, Vranja i Vladičinog Hana, Ribarske Banje, Ćuprije i Jagodine, Paraćina i Kruševca, Blaca i Kuršumlije, potom Prokuplja i Leskovca, gdje se nalazio front "Druge armije" kojom je komandovao vojvoda Stepa Stepanović, da bi na kraju završio u velikom zbjegu sa svojim unesrećenim narodom u Prištini. Nušić pripovijednim doživljenim govorom i fingiranim unutrašnjim monolozima duboko prodire u svijest staroga kralja, u njegova razmišljanja, patnju i slutnje. Pri tome, posebno izdvaja njegove slutnje, koje su ga pratile još od 1913. godine, kada je obilježena stogodišnjica propasti "Karađorđeve Srbije", da bi taj nesrećni datum srpske istorije, mogao iznova pokrenuti lavinu tragičnih događaja i ponoviti još tragičniju sudbinu srpskog naroda. U tim nesrećnim slikama koje su prolazile kroz svijest starog kralja, Nušić se osvrće i na 16. jun 1913. godine kada je bugarski vladar razorio "Savez balkanskih naroda", prisjećao se iskre nadanja koju je probudio "Bukureštanski mir" sklopljen iste godine. Zapis o starom kralju Nušić okončava iskazivanjem njegove želje da se pričesti u Gračanici, da izabere "Carstvo nebesko" i da tu pogine sa svojom vojskom u odbrani te posljednje stope slobodne srpske zemlje.2.4.Tragediju i nesnosno stradanje naroda u zbjegu, Nušić predočava u opisima povlačenja iz Prištine. Dok su milili u nepreglednoj koloni zaglavljenoj u blatu i prolazili pored Gračanice ili Lipljanja, u Nušićevom pamćenju se prelamaju brojne istorijske slike, kao što je ona o znamenitoj borbi kralja srpskog Vojislava koji je pobijedio Vizantince 1012. godine, kao što je bitka Stefana Nemanje pod Mitrovicom 1169. godine kada je pobijedio svoju braću i druge oblasne gospodare i ujedinio srpsku državu. Prolazak pored Svrčina podsjeća ga na "Milutinovo doba" i dvor ovog znamenitog srpskog vladara. Brojni drugi kosovski toponimi budili su gorke istorijske uspomene u Nušićevoj svijesti, od Dušana Silnog i Uroša Nejakog, Lazara Hrebeljanovića i Miloša Obilića, sve do 1878. godine i oslobodilačkih ratova protiv Turaka, kao i 1912. godine kada je Kosovo konačno bilo oslobođeno. Na tom putu u zbjegu Nušić opisuje i brojne žrtve, smrt nemoćnih i bolesnih, nejakih i ranjenih, a opisuje i pojavu arnautskih zasjeda, napada i zločina nad nemoćnih i golorukim narodom. Nušić se u tom zbjegu, nakon susreta sa jednim prijateljem iz Skoplja, suočava i sa definitivnim saznanjem da srpska vojska neće imati snage da se odbrani na Kosovu i da će povlačenje biti nastavljeno dalje kroz albanske gudure i ledene vrleti.U čitavom nizu različitih poglavlja Devetsto petnaeste, Nušić pored sveopšteg narodnog stradanja usmjerava pažnja i na tragičnu sudbinu pojedinaca. U poglavlju "Slikareva tragedija" kazuje o tragičnom ranjavanju mobilisanog mladog podnarednika, slikara po zanimanju, zbog čega mu je bila odsječena ruka, tako da ako i preživi ovo stradanje nikada više neće moći da se bavi slikarstvom. Mladić je dvije godine bio državni pitomac na slikarskoj akademiji u Pragu i taman kad je namjeravao da pređe u Minhen na dalje usavršavanje počeo je rat i krenula je mobilizacija. Služio je u čuvenoj "Đačkoj četi", a onda je uslijedilo tragično ranjavanje koje mu je zauvijek prekinulo slikarsku karijeru. Navedena tragična mladićeva sudbina otvara u Nušićevim zapisima veoma bolnu ratnu temu o tome kako poštediti i zaštiti od smrti i stradanja one najtalentovanije i školovane mladiće jednog naroda, te kako ih osloboditi od odlaska na front, ako znamo da bi upravo oni u miru bili od neprocjenjive vrijednosti za svaki dalji razvoj države i naroda. Svakako da je to razmišljanje dodatno bilo podstaknuto i činjenicom da je Nušićev sin na sličan način bio mobilisan, a zatim je i poginuo odmah na početku ratnih operacija u ranu jesen 1915. godine. Nušić svoje argumente potkrepljuje činjenicom da 1855. godine u jednoj bici kod Sevastopolja ruski car Nikolaj Prvi, zapazio mladića koji je sa puno talenta pisao priče. Odmah ga je oslobodio učešća u neposrednim ratnim operacijama i uputio ga je na drugu bezopasniju službu što mu je zasigurno spasilo život. Taj mladić nije bio niko drugi nego budući veliki ruski pisac Lav Tolstoj. Međutim, mladi Nušićev sagovornik, ranjeni i obogaljeni slikar, navodi kao protivargument francuski primjer, gdje niko u ratu nema povlastice i svi podjednako moraju podnijeti žrtvu za odbranu domovine. Njegova ogorčenost usmjerena je u drugom pravcu, na činjenicu da je on kao slikar i neuki podnarednik bio određen da predvodi u ratu čitav vod mladića, a istovremeno neki mladi potporučnik koji se obrazovao da ratuje i vodi jedinicu bio je određen da sjedi u ratnom štabu i u nekoj kancelariji prepisuje akta ili kuca na mašini za pisanje kao neka djevojka, samo zato što je bio sin kakvog pukovnika ili drugog uglednika. Mladi slikar je, u kritički intoniranom i oporom tonu, naveo i čitav niz drugih primjera iz nevesele stvarnosti, a posebno se osvrnuo na činjenicu da su brojne beogradske kafedžije i bakalini zahvaljujući svojim vezama uspjeli da se sakriju kao pisari u vojnim štabovima, dok su đaci i studenti ginuli na frontu. To samo znači da su u takvim prilikama životi naših ljudi u rukama poluobrazovanih, koji vjeruju da je Srbiji potrebniji jedan kafedžija i bakalin, nego budući srpski književnik, profesor, slikar, kompozitor ili inženjer i naučnik.2.5.Tragičnu ratnu sudbinu običnih ljudi, mobilisanih vojnika, Nušić opisuje u poglavlju "Priča o Bojku Malome". Radi se o događaju iz prethodne ratne godine, kada je Srbija 1914. protjerala Austrijance iz Srbije nakon velikih vojničkih pobjeda na Ceru i Kolubari. Na jednom od noćišta u kosovskom zbjegu, dok su se povlačili prema Prizrenu, neimenovani vojnik ispričao je tragičnu porodičnu sudbinu vojnika Bojka, koga su svi iz milošte nazivali "Mali", a koji je nakon protjerivanja austrijske vojske, pošto se sa četom vratio u Jadar, zatekao u rodnoj kući pobijenu svu porodicu. Na tom strašnom razbojištu i mjestu zločina nad nedužnim ženama i djecom, nesrećni vojnik Bojko je doživio nervno rastrojstvo tako da je u tom ludilu počeo da nekontrolisano puca na svoje saborce. Na kraju su ga jedva razoružali i vezanog sproveli u četu. Najpotresnije stranice Devetsto petnaeste i najoštriju kritiku pogrešnih odluka vojničke komande i političkih vlasti u ratnim zbivanjima u jesen 1915. godine, Nušić je dao u poglavlju "Četrdeset hiljada mučenika". Iza ovoga biblijski intoniranog naslova, koji može da asocira na stradanje djece u legendi o "Četrnaest hiljada mučenika vitlejemskih", radilo se o kazivanju o nerazumnoj odluci vojnih vlasti da mobiliše više od četrdeset hiljada dječaka koji još nisu bili napunili punoljetstvo i da ih povede u ratni zbjeg i stradanje, kako ne bi neprijatelju pali u ruke jer su već u martu naredne godine ispunjavali uslove da postanu regruti. Prikazivanje nepregledne izbjegličke kolone gladne i promrzle djece, koja su prije vremena bila mobilisana i gurnuta u ratnu tragediju bez jasnog cilja i planova, predstavlja najtragičnije stranice čitavog djela. Promrzli, gladni, izmučeni i uplašeni, prolazili su satima pored izbjeglog naroda, otrgnuti od porodica, roditeljske zaštite i brige, bili su poslati direktno u smrt. Nušić sa gorčinom napominje da tada nije mogao ni slutiti da će od "četrdeset hiljada srpske dece, za mesec dana, trideset i šest hiljada naći grobove svoje u snežnim ambisima i smrdljivim barama i da će Srbija čitavu jednu generaciju svoje omladine prosto baciti zverovima za hranu, kao nepotrebno meso".[10] Među brojnim umetnutim pričama Devetsto petnaeste, u kojima je Nušić ispričao tragične sudbine pojedinaca zahvaćenih vrtlogom rata, posebno izdvajamo poglavlje "Roman jednog devojčeta". Radilo se o šesnaestogodišnjoj djevojčici iz Šapca, koja je odrasla bez majke, a kad su joj mobilisali oca ratne 1914. godine, ostala je sama u kući. Dolazak austrijskih okupatora u Šabac bio je poguban za nju jer je silovana u rodnoj kući što je ostavilo trajne psihičke posljedice u njenoj nesrećnoj i napaćenoj duši. Oslobođenje grada dočekala je smještena kod jedne starice na periferiji grada, a zatim je krenula u potragu za ocem koji je ostao negdje na frontu. Pošto ga nije pronašla, krenula je u potragu za jednim mladićem iz svoga naselja koji je bio pažljiv prema njoj i prema kome je gajila najranije djevojačke emocije. Tako je i započeto njeno lutanje od grada do grada i od jedne do druge ratne bolnice. Najprije je boravila u Valjevu, gdje je jedno vrijeme radila kao bolničarka i pomagala zaraženim i ranjenim vojnicima, ali čim je saznala od jednog ranjenika da je njen mladić takođe teško ranjen u borbama i da se nalazi u nekoj bolnici, krenula je u potragu za njim. Obišla je bolnice u Lazarevcu, Kragujevcu i Kruševcu, u Jagodini i Nišu, da bi ga na kraju pronašla u Skoplju. Međutim, u susretu sa voljenim mladićem doživljava novo tragično iskustvo. Iako je bio teško unakažen od ranjavanja, kada mu se povjerila i ispričala da su je okupatorski vojnici silovali, mladić je odbacio i nije želio da bude više sa njom. Potpuno sama i odbačena u nepoznatom gradu, uplašena i unesrećena, željela je na svaki način da ostane u blizini ranjenog mladića. Najprije je primljena da radi kao bolničarka u ratnoj bolnici, ali se tu ubrzo razboljela od tifusa i poslije šest nedelja teškog bolovanja jedva je preživjela. Kada je 20. oktobra 1915. godine krenulo povlačenje iz Skoplja i ona je krenula za bolnicom i ranjenicima i tako se našla u nesrećnom narodnom zbjegu na Kosovu i na putu između Prištine i Prizrena.2.6.Tragične ratne ispovijesti pojedinaca, Nušić je iskoristio da u svojstvu "autorskog pripovedača" ispriča ratne događaje iz onih sredina i gradova u kojima nije bio prisutan i gdje nije bio neposredni svjedok. U nekoliko takvih poglavlja ispričana je tragična ispovijest "Gospe u crnini", koja je bila neposredni svjedok ratnog razaranja i pada Beograda u jesen 1915. godine. Navedena junakinja je prethodno u nekoliko navrata pominjana kao nemi svjedok ratnog stradanja srpskog naroda. Nušić je zapazio kao neku skrivenu sjenku još u prištinskoj crkvi na groblju dok je davao pomen poginulom sinu, kasnije je u više navrata uočavao njenu karakterističnu siluetu u zbjegu, a tek iza toga posvetio je njenom kazivanju čitavih pet poglavlja: "Gospa u crnini", "Beograd", "Pusta kuća", "Bacajte sami u oganj decu!", "Majka". Ista junakinja, pojavljuje se i u nekim od završnih poglavlja ovog djela: "Ko je ona?", "Most uzdisaja", u kojima joj Nušić eksplicitno daje simbolička značenja stradanja svih srpskih majki i cjelokupnog srpskog naroda: "Nije li to bol sviju nas, smešten u jednu dušu, izražen u jednoj osobi; onaj bol, sazdan i sabran iz suza i krvi koje su kao dve silne reke potekle našom otadžbinom; nije li to tuga sviju nas, sazdana iz dubokih rana, kojima smo svi iskrvavljeni a predstavljena u jednoj osobi?"[11] Svačije stradanje u ratu je potresno, ali Nušić vjeruje da je materinska patnja najveća, te da nosi u sebi iskonsku simboliku stradanja čitavih naroda. U tom smislu, oblikovanje lika neimenovane "Gospe u crnini" izrasta u simbol svekolike patnje i ratnog stradanja srpskog naroda u Prvom svjetskom ratu. Svjedočenje o materinskom stradanju i patnji, a u ovom primjeru i kazivanje o padu srpske prestonice Beograda u ruke austrijskih zavojevača, Nušić započinje dubokom sviješću o tome da je najteže voditi odbrambeni rat zbog naglašenog stradanja nedužnih civila, a među njima najviše onih najnemoćnijih kao što su žene i djeca. Gubitak svake vojničke kote, pomjeranje svake linije odbrane, predaja svakog sela i grada, povlačenje i napuštanje odbrambenih položaja, izaziva strah i paniku. Međutim, ništa tako ne izaziva demoralisanje vojske i stradanje naroda kao gubitak državne prestonice. Upravo iz te perspektive Nušić i oblikuje kazivanje "Gospe u crnini". Nušić naglašava da je još od prvog susreta, na skopljanskoj željezničkoj stanici, počeo graditi prema njoj neko "pobožno poštovanje" i da je kasnije, kako je iznova susretao u zbjegu, taj osjećaj poštovanja sve više rastao u njemu. Posmatrao je kako tužnim, materinskim pogledom, prati "četrdeset hiljada" mobilisanih golobradih mladića, sa dubokom nemoći i strahom pred slutnjom da putuju u sigurnu smrt. Njena tragična ratna ispovijest započela je kada joj je Nušić ustupio mjesto pored vatre, na jednom od noćnih zastanaka srpskog zbjega koji je milio na putu od Suve Reke i Štimlja prema Prizrenu. Kao mlada udovica ostala je da živi bez muža sama sa dvogodišnjim dječakom, tako da je austrijski napad na Beograd početkom oktobra 1915. godine izazvao potpunu zabunu u njenoj duši. Već kada su krenuli napadi artiljerijom preko Dunava na Dorćol i kada je austrijska vojska počela da osvaja dio po dio grada, sve do Kalemegdana i Terazija, uspaničena krenula je u povlačenje sa sinom u naručju i sa nadom da će doći do Aranđelovca gdje je imala rodbinu. Međutim, negdje u okolini Resnika, u jednoj napuštenoj i polusrušenoj kući gdje je zastala da predahne, sina joj je pogodio šrapnel iz austrijske granate, tako da je dječak umro u njenom naručju prije nego što je i stigla do bolnice u Mladenovcu. U tom trenutku, kako je posvjedočila, taj nesrećni gradić je bio zbjeg Beograda, Palanke, ali i Valjeva i čitave Kolubare, a predstavljao je jezovitu sliku uplašenog i užasnutog naroda, najviše nemoćnih žena i djece. Njen tragični doživljaj tog gradića bio je utoliko strašniji što je tu u mrtvačnici na groblju ostavila tijelo mrtvog sina sa tijelima još deset poginulih dječaka, a da nije bila u prilici ni da prisustvuje samoj sahrani. Međutim, bježanje iz Beograda i smrt jedinog preostalog dvogodišnjeg sina, nisu bile jedina patnja u duši "Gospe u crnini". Tek tada je otvorila dušu do kraja i ispripovijedala svoju tragičnu porodičnu istoriju, koja bi se u velikoj mjeri mogla posmatrati i kao metonimijska subina čitavog srpskog naroda u tim najnesrećnijim godinama nacionalne istorije. Sve do početka balkanskih ratova živjela je u srećnoj porodici sa mužem oficirom srpske vojske i tri sina, a onda je započela njena tragedija. Najprije joj je poginuo muž u Bugarskom ratu 1913. godine, a zatim joj je najstariji sin umro od zaraze, kada je sa majkom išao da posjeti očev grob. Srednji sin joj je 1914. godine mobilisan u "Đačku četu", preživio je borbe na Rudniku i Ceru, a zatim je u septembru 1915. godine poginuo u borbama na Velikom Popoviću. Nesrećna majka je ispričala kako je na svaki način željela da spasi srednjeg sina i skloni ga sa fronta, pa je išla čak i u "Vrhovnu komandu" u Kragujevac, ali se upravo tu suočila sa velikom moralnom dilemom da li ima pravo na sve to. Međutim, kad su je odbili uz obrazloženje da svi moraju ići na front, osjetila je duboko poniženje, kao i sram pred sazananjem kako bi na sve to reagovali njen muž i sin, kada bi znali da je tražila protekciju. Sa druge strane, bila je duboko poražena saznanjem, koje je spoznala upravo tu u Kragujevcu, da su brojna druga djeca, pogotovo oficira iz "Vrhovne komande", usljed protekcije bila sklonjena sa fronta.2.7.Dalje dramatično povlačenje srpskog naroda i vojske i dolazak u Prizren budi u Nušićevom sjećanju brojne istorijske reminiscencije, kao i svijest o važnosti ovoga grada u srpskoj narodnoj svijesti. "Prizren je san srpski, on je jedna čarobna legenda".[12] U poglavljima "Onamo! Namo!...", "Slom", "Istorijska noć", "Deca bez otadžbine", "Srbija u planinama", Nušić opisuje tragične novembarske dane 1915. godine kada se i prestolonasljednik Aleksandar, i stari kralj Petar, i "Narodna skupština", i "Vrhovna komanda", i "Srpska vojska", "Srpska vlada" i ministarstva, a za njima i izbjegli narod, pred najezdom neprijatelja bio slegao u Prizren. Nušić slikovito te trenutke upoređuje sa velikim požarom koji je bio zahvatio prostranu zgradu, koji je započeo od nekih bočnih odjeljenja i donjih spratova, a onda se pretvorio u ogromnu buktinju koja je zahvatila sve odaje od prizemlja do krova i koja je prijetila da sasvim uruši čitavu građevinu. Nikada valjda Prizren u svojoj istoriji nije na ulicama vidio toliko naroda. Istovremeno su se susretali obični, očajni i uspaničeni ljudi, izgladnjele i promrzle žene i djeca, nezadovoljni činovnici, ćutljivi i zabrinuti oficiri, ministri i političari, književnici i glumci, ali i članovi stranih misija, poput engleskog admirala, francuskog artiljerijskog oficira, ruskih ljekara i bolničarki. Prizren je bio posljednja kota državne odbrane, zato je povlačenje do ovoga grada još uvijek bilo prožeto nadom u mogućnost odbrane. Međutim, dalje povlačenje iz Prizrena značilo je potpuno napuštanje državne teritorije i neizvjesni odlazak u tuđinu. Ta neizvjesnost bila je utoliko veća što poslije Prizrena nije više bilo pouzdanih puteva za povlačenje, već samo planinske staze kojima se jedva prolazilo pješice ili na konjima, a o bilo kakvim drugim vidovima prevoza nije moglo biti ni govora. Nušić naglašava da je u Prizrenu sredinom novembra održana i posljednja zajednička sjednica "Srpske vlade", prestolonasljednika Aleksandra i "Vrhovne komande", te da je na njoj donijeta tada "jedina moguća odluka" o odstupanju prema Jadranskom moru i to u samo dva izvodljiva pravca. Prvi pravac je išao iz Prizrena preko Ljum-Kule, dolinom Drima prema Skadru, a drugi pravac na Đakovicu i Peć, pa odatle kroz tri ogranka u Crnu Goru i opet na Skadar. Jedan ogranak puta išao je na Plav i Gusinje pa preko Prokletija na Skadar, drugi preko Rugove i Čakora, a treći preko Rožaja i Berana na Andrijevicu. Čitavo jedno poglavlje, pod naslovom "Istorijska noć", posvećeno je dramatičnim preživljavanjima prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića, koji je bio potpuno svjestan tragičnog istorijskog usuda da u gradu Prizrenu, gdje je u najslavnije dane naše prošlosti Dušan Silni bio krunisan za cara, morao da u podrumima "Prizrenske bogoslovije" zakopa "kraljevsku krunu" kako je ne bi izgubili u bespućima Albanije. Služeći se tehnikom doživljenog govora, ali i ukrštanjem dokumentarnih sa fantazmagoričnim doživljajima, Nušić je prikazao kako su kroz svijest prestolonasljednika istovremeno prolazili slavni događaji iz 1912. godine kada je iz Vranja krenuo preko granice u oslobađanje Skoplja i Makedonije, sa događajima oslobađanja Beograda u jesen 1914. godine. Naporedo s tim, prikazani su fantazmagorični motivi, poput onoga u kojem se pojavljuje duša kralja Vukašina Mrnjavčevića, kao vjernog čuvara Dušanove carske krune, koja je lebdila iznad Prizrena u noći kada su srpski oficiri krišom i u potpunoj tajnosti "sahranjivali" kraljevsku krunu Karađorđevića. Na usnama tih mladih oficira lebdilo je samo jedno pitanje ko će od njih doživjeti da iskopa tu krunu? U svijesti mladog prestolonasljednika stajala je razorna misao: "Jesmo li bili dorasli da ponesemo ogromnu istorijsku zadaću osnivanja velike države ili smo to trebali ostaviti poznijim, zdravijim pokolenjima".[13] Interesantno je ovdje napomenuti da je Branislav Nušić i u kasnijoj drami Nahod, koja je premijerno izvedena u juanuaru 1923. godine, prikazao Vukašina Mrnjavčevića u pozitivnom svjetlu, kao jedinog Dušanovog prijatelja.U poglavlju "Srbija u planinama", Nušić se posebno osvrće na tragično povlačenje i istorijsku sudbinu "trojice staraca": kralja Petra, predsednika "Srpske vlade" Nikole Pašića, kao i načelnika "Generalštaba", tada već teško bolesnog vojvode Radomira Putnika. Naročito su dramatične scene patnje staroga kralja Petra, koji je poput nekog Šekspirovog junaka izrastao u mitsku sliku ostarjelog i nesrećnog vladara koji je ostao bez svoje države. Nušić ga prikazuje kako na noćištima sjedi pored vatre među svojim starim ratnim drugovima, trećepozivcima, pokušavajući da ih utješi i podari im trunku nade da nije sve izgubljeno u ovim tragičnim istorijskim trenucima i danima. 2.8.U završnim poglavljima Devetsto petnaeste jasno dolazi do izražaja činjenica da je Nušić sa mnogo više pažnje prikazivao sudbine običnih ljudi, bezimenih stradalnika među kojima se i sam nalazio, tako da je mnogo neposrednije i autentičnije doživljavao i prikazivao njihove patnje, strahove, brige i neizvjesnost. "Naročito je Nušićevo osmatranje življe i vernije kada se nalazi u blizini sveta iz srednjeg staleža. Dobija se utisak da se njegovo mišljenje podudara s mišljenjem tog sveta, da se i njegovi komentari događaja, uzroka ratnog sloma tih dana i kritika postupaka uprave za vreme povlačenja povijaju što on od ljudi iz toga staleža čuje na putu".[14] U poglavlju "Deca bez otadžbine", Nušić naglašava da je običnom narodu naročito teško palo povlačenje iz Prizrena. Bili su svjesni da je to posljednja slobodna srpska varoš, da se iako su bjegunci još uvijek nalaze na svojoj zemlji, a da će odlaskom iz Prizrena postati izgnanici, narod bez otadžbine. Nušić ističe brojne tragične primjere stradanja običnih ljudi, a posebno izdvaja sudbinu jednog ratara iz Srema, čija porodica je vijekovima živjela na svom ognjištu i mirno obrađivala zemlju, a onda je on bio prinuđen da krene u izbjeglištvo pred odmazdom austrijske vojske prema srpskom narodu u toj oblasti. Prikazao je i sudbinu jedne mlade žene sa odojčetom na rukama iz srpske narodne grupe iz Galipolja kod Carigrada. Ta drevna srpska zajednica živjela je u Galipolju duže od petsto godina, a onda ih je balkanska ratna bura najprije prisilila da se isele u Makedoniju, a zatim su bili prinuđeni da sa ostalim narodom krenu u izbjeglištvo i gotovo sigurnu smrt u albanskim planinama. Posebno tragičnu temu stradanja pojedinaca, Nušić aktuelizuje u poglavlju "Istorija jednog zarobljenika". Radi se o nesrećnoj sudbini srpskog naroda koji je živio u oblastima pod austrijskom upravom, a čiji su mladići bili mobilisani i poslati u rat protiv sopstvenog srpskog naroda u Srbiji. Posebno je izdvojena sudbina jednog mladića iz Dalja, iz bogate srpske gazdinske kuće u kojoj se sa ponosom njegovala svijest o pripadnosti srpskom narodu, a koji je prinudno bio mobilisan i gurnut na front tek što je napunio devetnaest godina. Služeći se metonimijskim postupkom, Nušić detaljno predočava ispovijest ovog nesrećnog mladića, koji se u jednoj od borbi bio predao srpskoj vojsci, a zatim je završio u logoru kao ratni zarobljenik, zajedno sa zarobljenim Švabama i Mađarima. Na zahtjev brojnih srpskih mladića da ih rasporede kao dobrovoljce, među kojima je bio i on, bili su poslati u redove srpske vojske, a onda su u ratnim operacijama iznova bili prinuđeni da se bore protiv svojih sunarodnika ili komšija koji su ostali na drugoj strani i bili mobilisani u austrijskoj vojsci. Tragična ironija mladićeve ratne i nacionalne sudbine poprima neočekivani preokret kada je u povlačenju bio prinuđen da iznova obuče neprijateljsku uniformu, koja je ostala u u bolnici od nekog preminulog ranjenika, kako bi u slučaju novog zarobljavanja u povlačenju preko Albanije mogao da se prikaže kao zarobljeni austrijski vojnik i tako da pokuša da spasi goli život..Kada je u poglavlju "Most uzdisaja" prikazao kako su "Srpska vlada", dio "Srpske vojske", "Vrhovna komanda", a za njima i stari i mladi kralj, kao i narod u zbjegu, prešli preko Ljum-Kule i na visokom kamenom mostu preko rijeke Drim napustili granicu Kraljevine Srbije, Nušić usmjerava pripovijedanje na drugu izbjegličku putanju, u kojoj se nalazio i on sa svojom porodicom, a koja je išla prema Đakovici i Peći, pa dalje prema Crnoj Gori. U poglavljima "Peć" i "Ropac", na dramatičan način su prikazani posljednji susreti sa Visokim Dečanima i Pećkom Patrijaršijom, kao i buđenje nade kada se pojavila vijest o pokušajima srpske "Prve armije", predvođene vojvodom Mišićem, kao i "Druge armije", predvođene vojvodom Stepom Stepanovićem, da organizuju vojnički kontraudar i pokušaju da naprave vojnički podvig sličan onome iz jeseni 1914. godine i da povrate izgubljene srpske teritorije na Kosovu i u Makedoniji. Međutim, Nušić naglašava da je ta nada kratko potrajala i da se kasnije ispostavilo da bi vojnički protivnapad predstavljao samoubistvo, a srpska vojska iz ove dvije armije krenula je u povlačenje preko bespuća Crne Gore, kao i silni izbjegli narod koji se našao u Metohiji. Na stranicama Devetsto petnaeste nije posebno problematizovana ova vojnička odluka, iako je prisutna kao svojevrsna istorijska kontroverza čitavih stotinu godina od okončanja rata, osim što je Nušić naglasio da se vojvoda Stepa nije saglasio sa planom vojvode Mišića iz više razloga. Najviše zbog toga što je srpska vojska bila iscrpljena, što vojna logistika, tj. snabdjevanje municijom i hranom, više nije funkcionisala na adekvatan način, te zato što je "Vrhovna komanda" već bila napustila zemlju i kretala se kroz albanska bespuća prema Skadru. Nušić je sa bolnim vapajem posvjedočio kako je običan narod, a među njima i on sam i njegova porodica, posmatrao ogromne vatrene lomače iznad Peći u kojima su spaljivani srpski topovi i svako drugo teško naoružanje, vojna i državna arhiva, koji nisu mogli biti ponijeti u povlačenju preko planinskih teško prohodnih puteva i bespuća. Međutim, uprkos svemu, Nušić nije zaboravljao da napomene kako je u tom istom narodu ipak ostala sakrivena duboka vjera da će sloboda vaskrsnuti i da će se svi veoma brzo vratiti natrag da oslobode porobljenu otadžbinu. Veoma slična zapažanja o tim tragičnim i teškim danima kada je povlačenje bilo jedini način da se izbjegne zarobljavanje ili sramotna kapitulacija ostavila je nešto kasnije i zvanična istoriografija: "U našoj prošlosti nema žalosnije scene od te, ali u suštini ni veličanstvenije. Napuštati otadžbinu, pregaženu od neprijatelja, pod ovakvim uslovima, a ipak duboko verovati u njezinu pobedu i vaskrs, to, doista, nisu obični primeri u istoriji, niti su takvi naraštaji bili od mekušnog tkiva!"[15]U završnim poglavljima Deveststo petnaeste, Nušić napominje da su kao jedina kandila nade na tom izbjegličkom putu zasvijetlila u Pećkoj Patrijaršiji dva ćivota srpskih vladara i svetaca Stefana Prvovenčanog i Stefana Dečanskog. Prvi ćivot je pokrenut iz Studenice, a drugi iz Visokih Dečana, na put izbjegličke neizvjesnosti zajedno sa srpskim narodom. Svoje zapise o tragediji srpskog naroda, Nušić okončava gorkom konstatacijom da su saveznici "oprali ruke" i u suštini izdali srpski narod, što je ohrabrilo srpske neprijatelje da zaurlaju i raspnu srpski narod. "Krst je već sadeljan a Golgota je pred nama. Krećemo i penjemo se na nju!"[16] Navedeni biblijski podtekst ove rečenice ukazuje na činjenicu da je hrišćanski doživljaj svijeta snažno prisutan u svim poglavljima Devetstopetnaeste. Sama kompozicija djela, koje je pored posvete i uvodnog poglavlja bilo sačinjeno iz trideset i tri poglavlja i kratkog pogovora, jasno upućuje na implicitnu umjetničku namjeru da se stradanje srpskog naroda ispriča u poglavljima čiji broj je ne samo uporediv sa Isusovim godinama, nego i sa njegovim stradanjem i kasnijim vaskrsenjem. U jednom kasnijem, nekrološkom tekstu, Nušićev prijatelj Justin Popović najbolje je definisao prirodu piščevog odnosa prema vjeri i Bogu: "Nušićeva religioznost je tipično naša, to jest svetosavsko kosovska. Ona je kroz njega govorila plamenim jezikom njegovog viteškog rodoljublja. Treba se setiti njegovog članka o smislu Vidovdana, o carstvu nebeskom kao glavnom smeru naše narodne duše i o neprolaznoj vrednosti kosovske etike".[17] Najupečatljiviju potvrdu ovim riječima pronalazimo u neobičnoj i sasvim spontanoj religijskoj sceni koja se odigrala pored jednog izvora na putu kod Suve Reke, gdje je Nušić zatekao nepoznatog vojnika kako pokušava da paljenjem voštanice i molitvom obilježi četrdesetodnevni pomen poginulom bratu Jovanu. Pošto nesrećni vojnik nije znao da se pomoli Bogu za dušu bratovljevu, Nušić odlučuje da mu pomogne i otpočinje spontano molitvu koju ni sam nije znao, ali koja mu se sama nametala i potekla iz duše: "U meni se toga časa probudila neka nova, dotle nepoznata pobožnost; ne ona koja posti i metaniše, ne ona koja kleči pred oltarom i krsti se i ne razumevajući ni molitve rad koje se krsti; već neka krepka, silna i snažna pobožnost, slična neznaboštvu, koje se klanja suncu i neposredno iz svoga božanstva crpe toplotu i život".[18]2.9.U "Pogovoru" Devetsto petnaeste, koji je datiran u Beogradu, 20. marta 1920. godine, Nušić kazuje o motivima koji su ga podstakli da napiše ovu knjigu. Naglašava da su stranci mnogo pisali o velikoj tragediji srpskog naroda devetstopetnaeste godine, a da će ovo biti prva obimnija knjiga koju su Srbi napisali o navedenim događajima. "U opisima stranaca ima više posmatranja i saučešća, u našima mora biti više osećanja i bola. Mi smo podnosili, oni su samo posmatrali. Ako su, kojim udesom, i podelili tešku sudbinu odstupanja sa nama, oni su podneli samo fizičke ali ne i duševne tegobe. U tome bi imala i biti razlika između knjiga koje su oni napisali i onih koje mi budemo pisali, te i ove koju podnosim čitaocima".[19]Iako se radi o veoma obimnom rukopisu, Nušić napominje da njome nije ni pomišljao da obuhvati cjelokupnu tragediju devetstopetnaeste, već da je zapisao samo ono što je sam doživio, što se zbivalo oko njega ili što je doprlo do njega kroz kazivanja neposrednih svjedoka. Objašnjava i zašto se njegov rukopis završava baš tu sa opisom događaja iz Peći: "Moja knjiga završava se u Peći, jer se tu završava i tragedija naroda. Odatle dalje nastaju tragedije pojedinaca, od kojih svaka za se zaslužuje po jednu ovoliku knjigu".[20] 3.0.Nušićeva Devetsto petnaesta predstavlja veoma upečatljivo svjedočenje tragedije srpskog naroda u ovoj najpotresnijoj godini naše nacionalne istorije. Zasnovana je na mozaičkoj kompoziciji, čije jedinstvo drži Nušić kao stradalnik, svjedok, pričalac i slušalac ispričanih događaja, kao i na veoma raznovrsnoj i neobičnoj žanrovskoj koncepciji u kojoj dolaze do izražaja i autobiografski doživljaji i memoarski fakti i svjedočenja, ali i pripovijedna imaginacija, fantazmagorije i snovidovna fantastika, legende i narodna vjerovanja, što ovo djelo čini bliskim ratnom romanu ili vijencu ratnih priča. Istovremeno, izraziti subjektivni doživljaji, nacionalna patetika i lirski iskazi prepuni su lične i kolektivne patnje i bola koji su karakteristični za dramske sukobe i doživljaj stvarnosti. U vremenu objavljivanja, kao i u kasnijim decenijama, potpunijoj recepciji djela smetale su povremeno prenaglašena apoteoza stradanja i istorijskog usuda srpskih kraljeva iz dinastije Karađorđević, starog Petra i mladog Aleksandra, koja je u svome vremenu imala određenu političku i ideološku komponentu. Nakon Drugog svjetskog rata, Devetsto petnaesta postaje ideološki još nepoželjnija zbog naglašavanja ideje srpske slobode, te mitske veličine nacionalne žrtve i stradanja u Prvom svjetskom ratu. Vjerujemo da se danas taj značenjski kontekst uglavnom izgubio, te da je u prvi plan izašlo ono što je najvrednije u Devetsto petnaestoj,a to je ravnopravno prikazivanje stradanja običnih ljudi, njihovih porodica, ali i čitavog naroda, kao i podjednako ukazivanje na mitsku dimenziju stradanja i neskrivanje pojedinih nesumnjivo pogrešnih političkih, diplomatskih ili vojničkih odluka. Sve to doprinosi činjenici da ovo Nušićevo djelo i danas djeluje neposredno, da su njegova svjedočenja umjetnički autentična i prepuna psihološkog i emotivnog naboja, da su idejne poruke djela žive i veoma aktuelne i stotinu godina nakon okončanja Prvog svjetskog rata, tako da se može čitati, i kroz pojedine fragmente i kao cjelina, sa mnogo uzbuđenja i umjetničkih doživljaja, ali i nedvosmislenih istorijskih saznanja i pouka.
[1]Josip Lešić, Branislav Nušić – život i djelo, Sterijino pozorje-Matica srpska, Novi Sad, 1989, str. 167-185. [2]Aleksandar Pejčić, "Pričanja u ratu: Devetsto petnaesta Branislava Nušića", Prvi svetski rat i srpska književnost, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, knjiga 44/2, Beograd, 2015, str. 493. [4]Nadežda D. Jović, "O jeziku Nušićeve Devetstopetnaeste", Philologia Mediana, god. VIII, broj 8, Niš, 2016, str. 175-192. [5]Slavica Dejanović, Branislav Nušić – srpski pisac, Filozofski fakultet, Kosovska Mitrovica, 2015, str. 85. [6]Slavica Garonja-Radovanac, "Devetstopetnaesta Branislava Nušića kao značajno literarno svedočanstvo u stogodišnjici obeležavanja velikog rata", Dramsko delo Branislava Nušića – tradicija i savremenost, Sterijino pozorje, Novi Sad, 2015, str. 167. [7]Josip Lešić, nav. djelo, str. 172-176. [8]Branislav Nušić, Neznani i malo znani spisi, priredio Aleksandar Pejović, Narodna biblioteka Srbije, Beograd, 1989, str. 137-143. [9]Aleksandar Pejčić, nav. djelo, str. 492. [10]Branislav Nušić, Devetsto petnaesta – tragedija jednog naroda, Wien:Edition Slave, 1921, str. 390. [14]Velibor Gligorić, Domanović-Nušić, Beograd, 1938, str. 52. [15]Vladimir Ćorović, Istorija Srba, drugo izdanje, Alnari-Mali princ, Beograd, 2006, str. 448. [16]Branislav Nušić, nav. djelo, str. 727. [17]Justin Popović, "Mala voštanica na grobu velikog prijatelja", Pravoslavlje, god. III, broj 1-2, Beograd, 1938, str. 66-69. [18]Branislav Nušić, nav. djelo, str. 525.
|
