detalj slike: KRK Art dizajn

SUDBINA

Potkovice su udarale o kaldrmu. Pokaldrman put je duboko usječen u okolno tlo. Od uskih točkova, mekšim terenom, usjeci mogu biti tako duboki da mjestimično nadvisuju čovjeka. Tako i ovdje bijaše. Sa obje strane puta izbujala je gusta visoka živica, sve zatvorila. Prolaznik osjeća da se kreće zatvorenim prostorom, dok koraci potkovanog konja odzvanjaju na sve strane.

Ti silni odjeci kao da mlađanog jahača prodrmaše. Prenu se i tek sada mu nekako bijaše jasno da je sam-samcat u pomrčini, u gluvo doba noći i u nekom sokačetu balkanskom. Uštinu samog sebe da bi se uvjerio da ne sanja... Pušten je i sada bježi.

U magnovenju je grozničavo razmišljao: Šta ako ga neko sačekuje i vreba? Svako u blizini, ove korake mora čuti. Zaustavljati se ne može. Može produžiti kaldrmom, ili glibom... Ako skrene u glib, mogao bi se uglibiti, a onda nikud neće pobjeći. Ako ostane na kaldrmi, kao da neprijatelja priziva. Koje li je manje zlo?

Nikad se nije osjećao ovako usamljeno i bespomoćno, slabašno, ranjivo, jadno, čemerno, jer bijaše uplašen. U nevolji je, kakvu ni zamisliti nije mogao.

Već je i previše što je prognan, otjeran, prezren od insana i dunjaluka, koji sa svih strana samo vreba, čeka samo da nešto šušne, pa da opet napadne...

Gonio ga je nekakav unutrašnji podsticaj ili nekakva nova potreba za opstankom. Mora se spasiti.

Ukoliko bi sve više žurio da nešto smisli, toliko bi se i u mislima sve više spoticao i logično riješenje mu je sve više izmicalo. Kako da se bilo čega dosjeti kada je panični strah sve obuzeo.

Morao je što prije naći izlaz iz sokaka. Izaći na mekši teren, na livadu, izvan puta, gdje se koraci neće čuti.    Stranputicom, gdje možda prođe neopažen. Gdje možda nikog neće sresti, naravno ako i sam bude pazio.

A i sam konj kao da je osjetio jahačevu nevolju. Da li zbog boljeg vida u pomrčini, ili sasvim slučajno, odjednom se nekako nađe na progali, na nekakvom prekidu živice ili bivšoj struzi...

Ukaza se prvi mogući prolaz potkraj usjeka i izgledaše kao kolski izlaz na njivu. Dječak iskoči na slobodu. Osjeti nevjerovatno olakšanje. Golem teret spade sa ramena, oslobodi ga. Kao da novu snagu dobi. Više ga neće lako ni čuti ni vidjeti, jer ova bivša oranica je meka. Put ostade sa desne strane, dok je Una šumila sa lijeve.

Poče ga je pritiskati jedna nova misao. Preko Une nije lako preći, a ovdje je moguće da na nekog nabasa. Možda je najbolje da se u nekom gustišu pritaji i sačeka svitanje. Dotle bi smislio neki bolji plan. Tada bi mogao bolje osmotriti Unu, potražiti gaz, pregaziti je...

S druge strane vode, ni padinom ni povrh padine, nema kuća ni puta sve do Ostrovice. Možda bi se tim pravcem mogao dokopati slobode...

    -  Kome sam šta kriv? - omače mu se naglas. Nikom ništa nisam skrivio, a evo kako mi je...   

Pokušavao je da nađe gušću šikaru, u kojoj bi mogao da se pritaji do zore. Da malo predahne, da se smiri, misli razabere.

Onda mu se učinilo kao da sa desne strane čuje buku.  Kao da je mnogo konja projurilo u galopu.  U početku se čulo lagano pa sve do naspram njega jače, a onda se opet stišavalo, nestajalo...

Možda njega traže - razmišljao je.

Ma, ne bi to moglo biti. Zvuk se nije kretao u njegovom smjeru, već u suprotnom.

Put je udaljen oko sto pedeset, možda i do dvjesta koraka. Una više od trista koraka i prilično jasno se čuo šum sa njenih kaskada.

Možda mu se, ipak, učinilo... U tome košmaru nije bio sasvim siguran. Slušao je pažljivo. Dalje se ništa nije čulo. Obazreo se u pravcu odakle je došao. Gore, na udaljenom brijegu, titrao je bljesak požara, koji je još dogorijevao.

Produžio je dalje, oprezno i polako. Kretao se tako još neko vrijeme. Put i Una su se već jednom sastajali, a evo sada će i drugi put.  Nalazio se na uzvišenju sa kog je nazirao oboje. Tu bijaše i šikara, opasana  bujadarom, nalijevo izdužena sve do vode.

Potapšao je konja po vratu, sjahao, uveo ga u šikaru i privezao za granu jednog kržljavog graba. Na drugu povijenu je sjeo i, osmatrajući put, stao čekati zoru i svitanje.

Bezbroj pitanja mu se vrzmalo po glavi, a ni na jedno nije nalazio odgovora...

„Svi izginuše samo zbog Mujičinog ćeifa. Svi do jednoga. I da stvar bude još gora, svi do jednog, njega samoga, koji upravo svima njima izazva nesreću... I da upravo njega jedinoga, nakon previjanja, kavazbaša uputi po pomoć, misleći da ga tako kažnjava, a upravo ga time nagrađuje, da još može da se hvali kako je muškarčina. Jer za tri sahata zaboraviće i svoje jarane i njihove živote... Koliko li će to loše odjeknuti na sve strane.

Kako se sve ovo desilo?  Zašto se desilo? Zar je baš sve tako moralo biti? Kako sam uopšte ostao živ? Kako bi bilo da sam sa ostalima istrčao u kišu olova? Šta me je to noćas čuvalo i navodilo da istrčim baš u tom jedinom spasonosnom trenutku? Da u tome zlom trenu nabasam baš na onoga čovjeka koji će me spasiti i od zla sačuvati. Kakve su to sile i zakonitosti koje svim time upravljaju? Tek sada vidjeh koliko su i ljudi različiti.

Zar nije bilo nikakvog načina da se nesreća spriječi, izbjegne? Da se ne izaziva? Do same nesreće svi su bili nekako opušteni, kao da im je pamet pobjegla, kao da su je izgubili, kao da nisu ništa osjećali, niti slutili. A ja sam se već tada pribojavao. I kada sam im danas napominjao njihovu neozbiljnost, podrugljivo su mi se smijali, govoreći kako samo žutokljunac može da se sjeti i od ćeifa izmišlja probleme. Kako li su se samo smijali kada sam im napomenuo stihove iz knjige koju je i babo iščitavao, posebno one koji upućuju upravo na ovakav slučaj:

              Pustu raju nikad ne ponizi,

              U očaj se upetljaju vrazi,

              Pa uzdiže ponos očajnike,

              I od raje čini ustanike...

Kako li su se samo današnjem upozorenju smijali, a sada svi leže mrtvi. Svi do jednog, jadni i nesretni, dozvati se ne dadoše, misleć′ tako da su od sveg′ svijeta jači, pametniji, da mogu činiti šta hoće.

Imađahu i oni svoju muku, jer im ništa drugo ne bijaše ni dato da rade, nego to. Godinama su od svijeta odvojeni po ovim bespućima i gudurama, a sve za par groša. I šta na kraju imaju od toga? Ništa! Sjećam se kada je i babo jednom tiho pričao sa jaranom, rekao je: Oni i ne znaju činiti ništa drugo, doli biti nečije sluge za par groša. Svjestan je on svega, ali oni mu dobro posluže da i on tako održi svoju rabotu.

Pa i njega da išta upitam u vezi s tim rekao bi mi, onako na svoj način, ono isto što stalno govori: „Drugoga posla i nemam, a ovo namještenje mi omogućava da tebe prehranim i pokušam te izvesti na put... Što ti god bolje namještenje nađem, lakše ćeš u životu prolaziti, a i sve ovo što ti sada radiš, to ti je potrebno iskustvo i škola za života. Sve i da hoćemo, kao pojedinci ništa ne možemo mijenjati. Jasno je da svaka ideja polazi od pojedinca i ma koliko ona bila dobra, pitanje je koliko će je drugi ljudi podržati. A sve opet zavisi koliko će drugi u tome spoznati i prepoznati dobra. Ne vide svi jednako. Mnogi iz interesa ne žele ništa mijenjati, jer im je i ovako dobro, i možda bi čak u tebi vidjeli i protivnika. Možda bi ih tada samo izazvao na se... Možda bi od jednog zla činio i veće... Muk je lijek. Muk i muka i nama i raji!“

Ali ja znam da uvijek neko mora popravljati stvar i mijenjati je. Sve poboljšavati da bi život činio ljepšim. Valjda je to i zadatak čovjekov. Bez obzira što svako ima svoje okvire shvatanja svega, pa i onog lijepog.

Znam i to da bi meni noćas bilo mnogo ljepše u čistoj i toploj postelji, no u ovom hladnom mrklom mraku i blatu balkanskom, od svih ponižen i prezren, a ni sam ne znam zbog čega.

Pa, da l′ ću i ja čitav život proživjeti samo vičući: „Tako je, kako je“ i „ništa se tu ne može“.

Nad samim sobom tada bih počinio zločin krajnje surovo,

nedotupavno.

Znam i to da ovdje nisam svojom voljom, već mi je naređeno. Nikad nisam ni bio za te vojne grubosti, jer živeći u tvrđavama, svašta sam se nagledao. Svačeg surovog i besmislenog. I ne pamtim kada su mi počeli naređivati, a stalno govoreći kako je to za moje dobro... Aferim! Do sada bi već i slijepac progledao.

I dok stojim ovako raskrečan na raskršću, a da ne znam ni šta ću ni kuda ću, spoznadoh da više ne pripadam nikome, ni djeci ni odraslima. Iz djece sam izrastao, a odraslima mi se nekako i ne prilazi, kada vidim kakvi su. Toliko nam neprilika stvoriše, da između njih ne možeš pronaći prilike ni za šta. I još te uputiše da se moliš Bogu, da bi preživio od čovjeka...

Dok su djeca prepuna života, odrasli su duša otrovanih. Čemu će nas podučiti tako, no toj mržnji i zavisti svojoj. Kad′ ne vide od sljepila svoga, šta im pamet tako obezglavi, pa da ginu sasvim nepotrebno.

Nikome ja ne smijem pričati o čemu sam nočas razmišljao. Čak ni babi svome. Mogu samo zamišljati šta bi bilo kada bih ja njima rekao da na Balkanu ne trebaju ratovati. Kao kada bih lavovima rekao da od sada više nema mesa i trebaju samo da pasu travu. Svaki lav bi me rastrgao. Da nebrojeno života imam ne bih preživio. Barem ne kao čovjek, već možda jedino kao fukara. Izgleda da kreatori svega na ovim prostorima, ne znaju ni zamisliti, niti ponuditi bolji život od života fukare.

Sve i jedan bi mi ugrozili u svojoj neutaživoj gladi za ubijanjem i uništavanjem. Sva pravila i zakone podvodeći pod zakone čopora, dok dave, trgaju i pustoše ovaj Balkan. Lavove donekle i razumjem, jer njih u čopore nagoni njihov gladni stomak, a šta to ljude u njihove čopore nagoni da ubijaju po Balkanu, ako ne njihovo bijedno uvjerenje, koje ih neumorno uvjerava da ne mogu preživjeti, dok ne unište drugoga...

Tek sada i Balkance razumijem i shvatam. Ne možeš ih ni razumjeti ako ne živiš makar malo u njihovoj koži. Oni ti stalno žive između života i smrti i možda jedino oni znaju šta je istinska vrijednost i ljepota života. Toga ne možeš ni da se sjetiš dok ne dođeš u situaciju gubitka svega, pa i života svojega...

Dok je čovjek u svili i kadifi, nikada se takvog nečega neće ni sjetiti i ništa mu neće buditi osjećaj za tuđu nevolju, sve dok i sam u svoju sopstvenu ne upadne...

Ako ikad stignem kući, pitaću svoga babu, za čije dobro sve ovo noćas proživljavam. Koliko vidim, umalo i glavu ne izgubih. Pitaću ga: zbog čega i zbog koga se noćas nađoh u ovolikoj pogibelji, u ovom mrklom mraku i blatu balkanskom...

              Zbog čega sam ovdje gdje ne želim?

              Da l′ zbog babe, il′ je zbog sultana?

              Jer zbog mene, znam sigurno, nije.

              Već me neko u potaji truje

              Na taj narod jadni i čemerni,

              Što porobljen hoće da se brani“...

PODELITE OVAJ TEKST NA: