detalj slike: KRK Art dizajn

 

EROTSKO U DJELU IVA ĆIPIKA

 Prof. dr Goran Maksimović

Neposredni kraj 19. i početak 20. vijeka podarili su srpskoj književnosti više značajnih stvaralaca koji su svojim djelom postavili poetičke temelje moderne proze. Izdvajamo imena Petra Kočića (1877-1916), Borisava Stankovića (1876-1927), Milutina Uskokovića (1884-1915), Veljka Milićevića (1886-1929), a na poseban način i najstarijeg među njima Iva Ćipika (1869-1923). Zajedničke karakteristike njihovog stvaranja zasnivaju se na okretanju sa objektivne, pretežno realističko-mimetičke, na subjektivnu projekciju svijeta, na dramatizovanu poziciju pripovijedanja, na prikazivanje socijalnog života, na duboko sjedinjavanje čovjeka sa prirodom, te na prikazivanje ljubavnih doživljaja i nesputanih erotskih strasti i tjelesnih nagona. U Ćipikovom djelu navedene poetičke crte iskazane su kroz „tri etape razvoja“: „neoromantičarsko-modernističku“ (u ranim knjigama pripovjedaka Primorske duše (1899) i Sa jadranskih obala (1900), „naturističku“ (zbirka poripovjedaka Sa ostrva (1903) i roman Zakruhom (1904), te „neonaturalističku“ (roman Pauci (1909), kao i zbirke pripovjedaka Kraj mora (1911) i Preljub (1914).[1]

Fenomen erotskog u književnom djelu Iva Ćipika izdvojili smo kao jedan od temeljnih principa cjelokupnog umjetničkog stvaranja ovoga autora. Sagledali smo ga na primjeru njegovih reprezentativnih djela iz mediteranskog podneblja. U tom smislu izdvojene su dvije dominantne "eroteme": prva je iskazana kroz "nesputani doživljaji erotskog" ili "apoteozu tijela i tjelesnosti" (romanPauci, pripovijetke "Antica", "Preljub", "Jelka", "Na proštenju", "Čobani"); a druga kroz "sputavanje erotskog" kada junaci postaju "zatočenici tijela i strasti" usljed različitih društvenih konvencija ili nesrećnog spleta događaja (roman Za kruhom, pripovijetke"Na moru", "Kraj mora", "Na dogledu mora", "Otrgnut život"). Fenomen erotskog Ivo Ćipiko prepoznaje kao momenat pokretanja životne energije koja budi zaspala čula i racionalnu svijest. Otuda u njegovim djelima erotsko nije prikazano samo kao jednostavna požuda, već i kao svojevrsno preispitivanje bića u traganju za smislom života, za sopstvenim identitetom, te za suštinom ljudskog postojanja uopšte.

Erotski doživljaj svijeta u književnom djelu Iva Ćipika, smješten je u mediteransko podneblje, a manifestuje se kroz jedinstvo prirode i čovjeka: jadranskog mora i sunca sa tijelom i dušom primorskog čovjeka i žene. Budući da je bio autentični sin Dalmacije, a poslije Matavulja i njen istinski pripovjedač, Ćipiko je iznutra osjećao značaj i snagu prirode, kao i neraskidivu vezu primorskog čovjeka sa morem. „Njegova intenzivna 'radost života', njegova ljubav prema prirodi, 'samilost', saosećanje sa ljudima, jako socijalno osećanje, sve to nalazi snažna izraza u svim njegovim delima“.[2]Poznato je da je život Ćipikovih književnih junaka čvrsto povezan sa suncem, morem, ostrvima i pješčanim obalama. More je za Ćipika bilo vječiti izvor života i nadahnuća, a tačka horizonta na kojoj su se spajali more i nebo, istovremeno predstavlja i tačku na kojoj se Ćipikov junak susreće sa višim smislom života i postojanja. U tome je sadržana i osnovna piščeva ambijentacija da prikaže ljude, njihove socijalne i psihološke sudbine, kao i raznolike događaje koji se uglavnom dešavaju na dvije scene: "Jedna je Jadransko more sa svojim ostrvima i svojim pejzažima; druga je Dalmacija sa svojim primorjem i zagorjem".[3]

Ćipikova pripovijedna slika mora u prvi plan je postavila radosti života i uživanja, tako da se na njegovoj pozornici odigravaju ljubavne priče, kulminiraju prirodne i nesputane strasti i nagoni, a pješčane obale i zatoni doživljavaju se kao prostor stvoren samo za slobodnu ljubav. Ćipiko je „još iz detinjstva poneo duboku privrženost slobodnom nesputanom životu u prirodi i snažnu simpatiju prema pripadnicima nižih staleža, koji se zlopate za svakodnevni hleb”.[4] Zato strast prema slobodi i uživanje u jedinstvu sa prirodom predstavlja osnovno životno geslo Ćipikovih književnih junaka, tako da oni "ne robuju nikom nego božjem suncu i svojoj ludoj krvi".[5] Pravi život za Ćipikove junake moguć je i ostvarljiv jedino u prirodi, tako da oni preziru konvencije i društvene zakone, tu se osjećaju sputano i zarobljeno, a svom snagom žele što prije da se vrate svome moru i obalama. Ćipiko je u svim pripovijednim tekstovima (romanima i pripovijetkama) naglašavao da "nema ništa ljepše od prirode, od slobodnog prostora obasjanog svjetlom i u tom slobodnom prostoru on je uvijek htio da vidi mlado radosno tijelo koje živi svim čulima odjedanput".[6]     

Iz svega navedenog vidimo da je Ćipika kao umjetnika motivisala istinska žudnja za nesputanim životom, a morsko priobalje i primorsko zagorje predstavljali su za njega istinske simbole te slobode. Naročito je to prepoznatljivo u četiri zbirke pripovjedaka: Sa jadranskih obala (Mostar, 1900), Sa ostrva (Beograd, SKZ, 1903), Kraj mora (Dubrovnik, 1913), Preljub (Beograd, 1914). Srodna su u tome i dva romana: Za kruhom (Novi Sad, 1904) i Pauci (Beograd, 1909).

Upravo u takvom ambijentu formiran je i fenomen erotskog u Ćipikovim pripovijetkama: "Čežnja", "Antica", "Na moru", "Kraj mora", "Jelka", "Otrgnut život", "Na dogledu mora", "Na proštenju", "Čobani", "Preljub" i slično. Ćipikove junakinje i junaci: Antica, Darinka, Ive, Kate, Jere, Jelka, Ivka, Marko, Jelica, Ivica, Petar i Božica; prikazani su kao jedre, zdrave, snažne, stasite i naočite djevojke i mladići ispunjeni istinskom čežnjom za putenom ljubavlju i strasnim zagrljajima, poljupcima i tjelesnim uživanjima. Na sličan način prikazan je unutrašnji, prije svega erotski život, romanesknih junaka: Iva Polića, Marije i Kate, iz romana Zakruhom, kao i Rada Smiljanića, Maše, Božice i Cvijete, iz romana Pauci.Možda baš zato erotičnost Ćipikovih junakinja i junaka dolazi do izražaja u prirodnom ambijentu i nedjeljiva je od te iste prirode: "Nema ljubavnih scena koje bi se odigrale u zagušljivim i sparnim sobama ili teskobnim gradskim ulicama. Priroda – pećine, zaklonice, šumarci ili kolibice u vinogradima – to su mesta gde se ljubav i erotika može, po Ćipiku, nesmetano manifestovati."[7] Sve je to veoma blisko sa rusoovskim doživljajem prirode i slobodnog čovjeka, te sa potpunim uvjerenjem da je "seksualni nagon nešto prirodno, čega se ne valja stidjeti. Žene su stvorene radi ljubavi, ali one nipošto ne postoje samo radi zadovoljenja muškaraca. I one imaju aktivno pravo na ljubav, one mogu birati svoje ljubavnike, mogu ih mijenjati, ako im se svidi neko drugi".[8]

Prelazak iz 19. u 20. vijek, kada je počeo da stvara Ivo Ćipiko, oblikuje u književnosti i umjetnosti naglašeno senzualnu, seksualnu i samouvjerenu ženu, koja je ponosna na obilježja i prednosti svoga pola i koja želi da dosegne potpunu slobodu u ostvarivanju ljubavnog-seksualnog izbora i uživanja. Naslanjajući se na Frojdove i Jungove psihoanalitičke teorije o seksualnosti, kao snažnoj psihičkoj i tjelesnoj energiji koja usmjerava čovjekov život, Žorž Bataj je ukazao na postojanje tri oblika erosa: "eros tela", koga vidi okrenutog prema moći i nasilju, "eros srca", koji je slobodniji i koji proizlazi iz erosa tijela i predstavlja strast u oblasti moralne naklonosti sjedinjavanja tijela,kao i "sakralni erotizam",koga opisuje kao odsustvo predmeta žudnje i samim tim nemira, lišenog svakog osjećanja, koji predstavlja prkošenje smrti.[9]Batajev sakralni erotizam zapravo predstavlja odsustvo erosa kao zadovoljstva, a pravi erotski doživljaj povezuje sa sakralnim iskustvom. Erotski trenutak je najsnažniji kad je na vrhuncu ljudskog duha i kada se nalazi u domenu najsloženijeg filozofskog pitanja. Otuda se kao najbolja definica erotskog za Bataja nameće tvrdnja da je „erotizam potvrđivanje života, čak i u smrti“.[10]

Upravo na tragu navedenih psihoanalitičkih pogleda, fenomen erotskog Ćipiko prepoznaje kao momenat pokretanja životne energije, koja budi zaspala čula, tako da to nije samo jednostavna požuda, već svojevrsno preispitivanje uma u traganju za logikom života i sopstvenog identiteta. U tom smislu, veoma je upečatljiva Ćipikova "lična ispovijest" iskazana u pripovijeci "Čežnja", koja je pod naslovom "Vizija" bila objavljena 1898. godine u splitskom listu Novi vijek, a potom je objavljena "mjesto predgovora" u zbirci Primorske duše, u Zagrebu1899. godine. U njoj je iskazan piščev autopoetički stav prema erotskom doživljaju svijeta, kao i vječita žudnja za nesputanim, nagonskim životom čovjeka u saglasju sa prirodom. Iskazane su i snažne piščeve pripovijedne preokupacije ženom, prirodom i morem. Povratak u primorski zavičaj i susret sa morem i pješčanim obalama, budi kod pripovjedača sjećanje na djevojku iz mladosti, a sve to ga navodi na uzavrela osjećanja: „Pusta morska pučina mami me. Siđoh u zaton, zagledam se u obzorje. Nešto mislim, nu ne znam o čemu. Pred očima, u moždanima, oko sebe i nad sobom, osjećam prostor, krcat plavetnila, svjetla i života. U njem mi tijelo iščezava; duša se od njega dijeli, te se š njime istovjetuje“.[11] Sjećanje kada su se kao djeca kupali u moru, predstavlja za njega najljepši momenat u životu: "Na suncu, moru, vjetru i kiši uživasmo. Po njivama, vinogradima i šumama smucali se cijeli božji dan...“[12]Time Ćipiko glorifikuje prirodu kao jedinu istinu, a njene zakone kao jedina načela po kojima bi ljudi trebalo da se upravljaju. Sve što dolazi iz društva: obrazovanje, nauka, zakoni; vodi ka narušavanju prirodnog poretka stvari, a samim tim guše čovjekovo zdravlje i nesputani duh.

U tom smislu možemo govoriti o dvije dominantne "eroteme", kao "strukturno-tematske jedinice erosa",[13] u Ćipikovom pripovijednom doživljaju erotskog. Prva erotema iskazana je kroz "nesputani doživljaji erotskog" ili "apoteozu tijela i tjelesnosti" (roman Pauci, pripovijetke "Antica", "Preljub", "Jelka", "Na proštenju", "Čobani"). Druga erotema iskazana je kroz "sputavanje erotskog" kada junaci postaju "zatočenici tijela i strasti" usljed različitih društvenih konvencija ili nesrećnog spleta događaja (roman Za kruhom, pripovijetke "Na moru", "Kraj mora", "Na dogledu mora", "Otrgnut život"). Prvi način doživljaja erotskog kao nesputane apoteoze tijela u pripovijednom djelu Iva Ćipika možemo dovesti u vezu sa Batajevim "erosom tela" i "erosom srca", dok drugi način doživljaja erotskog kao sputavanja tjelesnosti, možemo dovesti u vezu sa Batajevim "sakralnim erotizmom".

Nesputani doživljaj erotskog i apoteoza tijela i tjelesnih strasti proističu, kako smo to već naglasili, iz nesputane i zdrave prirodne sredine, a jedan od najupečatljivijih primjera pronalazimo u romanu Pauci. Naspram kazivanja o socijalnom propadanju siromašnih Primoraca u kandžama zelenaša ili „pauka“, Ćipiko prikazuje i paralelni svijet erotskih doživljaja u kojima su njegovi junaci predati spontanim zakonitostima prirode pronalazi jedina i veoma snažna uživanja u tegobnom življenju. U središtu pažnje nalaze se erotski doživljaji glavnog junaka Rada Smiljanića, ali i drugih junakinja koje su na različite načine bile povezane sa njegovom životnom sudbinom. Radi se prije svega o Maši i Božici, o pohotljivom fratru Vrani, ali i o Radovoj sestri Cvijeti i drugim akterima ovoga djela. Naročito je na složen način prikazan erotski odnos Rada i Maše. Još kao dvanaestogodišnjaka Rada su bili oženili pet godina starijom djevojkom Mašom, ali je tada bio „premlad za njen curski bijes“,[14] tako da ga je djevojka ubrzo ostavila i udala se za drugom muškarca. Ćipiko taj njihov rani erotski odnos prikazuje kroz prikaz Radovove dječačke stidljivosti, a kad se malo oslobodio i fizičke nemoći da savlada i zadovolji bijesnu curu koja je bila željna momačkog milovanja i koja se svakog jutra dizala „iz kreveta nezasićena, zamorena i zlovoljna“.[15]

Nakon tog ugovorenog i neuspjelog braka, do novog susreta Rada i Maše dolazi nekoliko godina kasnije, nakon njegove ženidbe djevojkom Božicom, kada je mladić izrastao i bio u punoj fizičkoj snazi, tako da se tek tada u tajnim susretima u prirodi, uglavnom dok je Rade bio sa stokom na katunu, na livadi, u planinskoj kolibi, u pećini, rasplamsava snažna i neobuzdana erotska strast među njima. Ćipiko tu strast prikazuje kroz Mašinu nekontrolisanu žudnju i neprestanu želju da bude zajedno sa Radom, a i njemu se Maša neprestano vrzla po pameti. Rade se sada u tom novom odnosu osjećao „jačim i slobodnijim nego igda“, tako da je Maša „gledajući ga u oči osjećala na sebi njegovu snagu i mušku silu“ koja je budila u njoj „volju da se toj sili podvrgne“.[16] Upravo u tom silnom „podvrgavanju“ suštinski je iskazana priroda erotskog odnosa ovo dvoje Ćipikovih junaka, tako da su se oslobođeni svih moralnih stega i obzira u divljoj prirodi predavali milovanju. Rade joj je pri tome, kada bi se „dohvatio njenog života“, naglašavao da želi da joj se osveti za ono što je bilo među njima u mladosti, kada je odbjegla od njega, a pogotovo je isticao osjećaj da je „slatka tuđa žena“ i da je upravo to još snažnije raspaljivalo njegovu erotsku želju. Interesantno je napomenuti da u tom odnosu nije bilo nimalo ljubomore i da su bez imalo zadrške pričali o Radovom odnosu sa ženom Božicom, kao i Mašinom odnosu sa mužem Markom. Otvoreno su razgovarali i o pohotljivom fratru Vrani, koji je otvoreno nasrtao na Mašu i iskazivao želju da je seksualno posjeduje. Rade je zapitkivao Mašu da li je ovako „nestrljivo“, kako je to on činio, ljubi njen muž Marko, a Maša je željela da zna pojedinosti iz Radovog erotskog i bračnog odnosa sa Božicom. Rade je priznavao da ga je „um jače nosio“ prema Maši nego prema sopstvenoj ženi. Upravo su im ti otvoreni razgovori još snažnije raspaljivali erotske strasti i dovodili ih do još većeg uživanja i zadovoljstva. Maša je pri tome bila nerotkinja u braku i Rade je vjerovao da je zbog toga još strasnija ili „ljuća“ u muškom zagrljaju, dok je Maša vjerovala da je nije bila neplodna i da je greška bila do njenog čovjeka. Rade se saglašavao s tim jer je bio uvjeren da joj je „čovjek nekakova rđa“.[17] Maša je otvoreno kazivala da ne može živjeti bez Rada i da je imala želju da se „nazove majkom njegovog djeteta“.[18] Kasnije će taj erotski odnos prerasti u iskreno prijateljstvo i odanost, a Maša će u najtežim Radovim trenucima, kada je upao u kandže zelenaša, na svaki način pokušavati da mu pomogne, kao i da pomogne njegovoj supruzi Božici.

Radov erotski i ljubavni odnos sa suprugom Božicom bio je mnogo stišaniji, ali je i među njima izbijala snažna ljubavna žudnja i strast, kao i uživanja u tjelesnim zadovoljstvima. Ćipiko prikazuje kako je Rade dogovorenom otmicom oženio Božicu i kako je djevojka u toj prvoj bračnoj zimskoj noći koju su proveli u kolibici namijenjenoj za mladence od silne miline sva drhtala i kako se snažno priljubljivala uz svoga muža. Međutim, upravo u tom njenom bespogovornom erotskom i svakom drugom „podvrgavanju“ mužu, u toploti njenog tijela, Rade je doživljavao snažnu erotsku žudnju i želju da je oplodi i da mu rađa sinove. Upravo zbog svega toga, pogotovo kada su mu se rodili sinovi, Rade je osjećao snažnu privrženost prema Božici.

Na mnogo složeniji način prikazan je pokušaj fratra Vrana, okorelog zelenaša i moralnog izopačenika, da ostvari erotski odnos sa Mašom. Bilo je u tome istovremeno prisutno i moljenje i ucjenjivanje, ali i neka vrste nemoćne pohote zbog njegove gojaznosti, otromboljenosti i svekolike fizičke i moralne nedostojnosti da posjeduje jednu tako strasnu i podatnu ženu kakva je bila Maša. Upravo zbog svega toga, Maša je osjećala odvratnost prema njemu, ali se na karakterističan ženski i zavodnički način poigravala s njim i na određeni način uživala u toj prilici da mu uskrati ostvarivanje te pohotljive želje. Pri tome je Maša otvoreno govorila jednom od Vraninih sluga da „voli Rada kao oči u glavi... pa može što hoće“.[19] Istovremeno nije krila da ne voli popa Vranu i da on nije za nju jer je „kuljav“, ali da se iz dokonosti poigrava s njim i raspaljuje mu još snažniju čežnju, bez namjere da mu se podvrgne pruži mu bilo kakvo erotsko zadovoljstvo.

Ipak je na najsloženiji način prikazan erotski život mlade Radove sestre Cvijete, koja se nakon udaje za mladića Radivoja, odlučuje da pobjegne iz nove kuće i vrati roditeljima. Zbog srama, kako je isticala, nije željela da otkrije razloge zbog kojih je napustila muža, ali se naslućivalo da se iza svega toga nalazila neka vrsta seksualne nastranosti koju je doživjela u krevetu sa mužom. Sve to je raspaljivalo bujnu maštu naroda, pa se prema jednog vrsti glasina radilo o tome da je Radivoje u krevetu po noći, „taman u času kad je žena najmilija“, svoju mladu ženu „u isti čas miluje i kinji na svaki način“.[20] Prema drugim neprovjerenim glasinama mladu snaju je napastvovao njen svekar Vojkan, u trenucima kada je bio pijan a kada je Radivoje boravio izvan kuće. Bilo je to sve praćeno i glasinama da je i sam Radivoj bio u skrivenom erotskom odnosu sa svojom maćehom, drugom očevom ženom. Ćipiko nije dalje problematizovao tu vrstu erotskog odnosa u kome je moglo biti izopačenosti ili prikrivenog „snohačestva“. Na kraju će taj brak biti razvrgnut, a Cvijeta će se udati po drugi put za mladića Pavla, koji je volio od djetinjstva i namjeravao je mnogo ranije da je uzme za sebe.                       

U pripovijeci "Antica"(objavljenoj u Srpskom književnom glasniku, u Beogradu, 1903. godine), u karakteru istoimene Ćipikove junakinje postignuta je jedinstvena apoteoza prirode sa dušom i tijelom. Za Ćipikovu Anticu bi mogli pretpostaviti i da je umjetničko ovaploćenje "erotske ljubavi", u onom značenju koji je tom pojmu dao Erih From, kao "žudnji za potpunim stapanjem, za sjedinjenjem s drugom osobom".[21] Tematski okvir pripovijetke počiva na prikazivanju sudbine žene koja živi po zakonima prirode.Antica je istinska kćerka mora i neba, "majka školja", a još u najranijem periodu odrastanja, kao čobančica, prvi put je osjetila spontano i snažno uživanje u tjelesnim dječijim igrama: "A poslije, kad sunce još jače upali i golo čobanče tako prožiže, da mu koža na leđima peče, zaklonili bi se među hridi, uživajući u blagome hladu na vlažnome žalu, ispruženi nogama u more, a mokre glave im se tiču. I onako isprani, osuti posolicom, mirišući na morsku svježinu, uz vječno krkoćenje valića, igrali bi se 'muža i žene'".[22]

Antica je porasla kao siroče i usvojenica u siromašnoj primorskoj porodici, a zatim je još kao devojčica otišla da služi u domaćinstvu imućnog seljaka na polupustom ostrvcetu gdje se živjelo odvojeno od strogih društvenih konvencija. U morskom ambijentu, u skladu sa slobodnim zakonima prirode, nesputano se prepušta tjelesnom uživanju, snažnim čulima i skrivenim nagonima. Zbog svega toga ljubav i strast postaju njene jedine potrebe, a najveće zadovoljstvo je pronalazila u dugim šetnjama, kupanju u moru i sunčanju, trčanju po pješčanim obalama, po livadama i pašnjacima, kao i u dočekivanju mornara i strasnim tjelesnim igrama sa njima. Priroda i more su joj darovali slobodu koju je udisala punim plućima: „Ona odskače svojom prilikom od svega što živi na školju, a i podalje; oči su joj bistre i prozirne kao čisto more nad bijelim žalom na plitku, a kosa joj je tamna i na suncu se prelijeva, i lijepo je uovičila zdravo joj lice".[23]

Snažna povezanost Ćipikove junakinje sa školjem još više je došla do izražaja onoga trenutka kada se kao petnaestogodišnjakinja prvi put suočila sa životom u civilizaciji i kada je u selu za svega tri provedena dana shvatila svu tjeskobu i sputanost, što zbog lažnih društvenih konvencija, izvještačenosti i iskrivljenog morala, a što zbog odvojenosti od neposrednog prirodnog ambijenta, u ovom slučaju mora i pješčanih obala. Nešto slično spoznala je i kasnije kada je kao Markova supruga bila iznova prinuđena da živi u selu, ali ovoga puta dodatno sputana bračnim granicama koje su gušile njenu nesputanu prirodu i potrebu za tjelesnom i duhovnom slobodom. Upravo zahvaljujući toj njenoj uzavreloj krvi i erotičnosti, koje je najdublje osjećala u prirodi, na morskim pješčanim obalama, kroz oblikovanje karaktera junakinje Antice, Ćipiko je duboko prodro u najskriveniji kutak socijalnog poretka i razotkrio sve njegove maske, a instituciju braka prikazao kao izvor neslobode i sputavanja erotske strasti i zadovoljstva. Zahvaljujući upravo tom lažnom sistemu vrijednosti koje su bile prisutne u društvu, u junakinji se još snažnije kristališu čedna i nevina erotska osjećanja, tako da je primorana da ih potiskuje i zamjenjuje snažnim osjećanjem majčinske ljubavi prema svojoj djeci.

Međutim, upravo na primjeru ove Ćipikove junakinje pokazalo se da "erotizam omogućava da nazremo naličje jedne fasade čija se besprekorna spoljašnost nikada ne dovodi u pitanje",[24] tako da njeno napuštanje bračne zajednice, nakon što joj je muž tragično nastradao u olujnom moru, te povratak u okrilje prirode na morski školj, predstavljaju jedinu moguću odluku osobe koja želi nesputanu slobodu. Takvo slobodno poimanje života, nalazi se u dubokoj vezi sa animalnom stranom čovjekove ličnosti, a Antičina ljubavna strast i erotska energija, kao i čežnja za snažnim tijelima mornara i ribara, mogli su biti u potpunosti doživljeni i ostvareni samo u netaknutoj prirodi, na školju, uz miris mora i šum talasa.

Antica je svoje shvatanje života prenijela i na svoje sedmoro djece koje je dobila sa različitim muškarcima, ali prema kojima se odnosila sa podjednakom majčinskom ljubavlju i brigom. Čim su joj djeca ojačala pustila ih je da odlete u svijet kao lastavice i da svako za sebe pronađe svoju slobodu i sreću. Na kraju pripovijetke, dramatizovani pripovjedač sa divljenjem sumira njen život: „Njen cio život gledam pred sobom, i učini mi se tako jednostavan i prirodan, da mi ništa prijekorno ne pade na pamet. I mislim: ona se podala životu na volju, pa je on vjerno nosio kroz cio vijek; ona i ne zna šta je tragika u življenju, i proti volji života sve joj je sitno i smiješno, a samo smrt jaka je, da joj život uništi - i ona, jedino, staričina je tragika...“[25]

Prikazujući život i nesputanu prirodu svoje junakinje, Ćipiko je, između ostalog, ukazao i na neumitnu prolaznost života i mladosti, sa porukom da mladost moramo iskoristiti što potpunije, jer ćemo u starosti žaliti za propuštenim godinama. Antica, na kraju pripovijetke, sa preko sedamdeset godina, živi onako kako je oduvijek željela i osjećala, slobodno i nesputano u zagrljaju sa prirodom, a samo je smrt bila ta nepojamna sila koja je mogla spriječiti u tome.Zahvaljujući svemu tome,do kraja je ostala dosljedna svojoj prirodi, neuhvatljiva i samosvojna, sa neprolaznom žudnjom za slobodnom ljubavlju i nesputanim životom.

U pripovijeci "Preljub",koja je objavljena u Srpskom književnom glasniku, a zatim i u istoimenoj zbirci pripovjedaka Preljub, 1914. godine, Ćipiko prikazuje snažnu erotsku energiju junakinje Cvete, koja je prirodna i smjela, a svom snagom se bori za slobodu i ostvarenje zapretanih mladalačkih strasti. Udata je protiv svoje volje za starijeg muškarca Iliju prema kome nije ništa osjećala, zato se odlučuje na nevjerstvo u braku i to sa komšijom Pavlom, muškarcem koji je budio u njoj prirodnu i nesputanu strast još od dječačkih dana i sa kojim je osjećala najsnažnije erotske doživljaje. "I svaki put kad ga ugleda u dvorištu, gde cepa drva, čisto uviđa, da joj neće on lako iz volje izaći. Snažno i okretno maše sjekirom i muški dahće kod svakog udarca. Cveta ga gleda, sluša udarce i podaje se grešnim mislima... A podala se mislima i voljom njemu još davno, kad su kao čobani pazili zajedno stoku".[26] Ćipiko time iznova motiviše tezu o tome da se erotske strasti i emocije najsnažnije utemeljuju još u ranoj mladosti i da ih je tokom kasnijeg života teško potisnuti ili zaboraviti. Nakon što je Cvetin muž Ilija razotkrio tu preljubu i poslao ih na sud, Cveta i Pavle su bili osuđeni da odleže tronedeljnu zatvorsku kaznu. Poslije toga Cveta odlučuje da potisne prirodni nagon i seksualnu žudnju za Pavlom, da sputa svoju erotičnost, te da se posveti porodici, kao i brizi o djeci i mužu. 

U pojedinim pripovijednim zapletima Ćipiko pokazuje kako i nesputana tjelesnost i apoteoza strasti mogu imati tragične posljedice. U tom smislu se može govoriti i o oblicima "erotske preteranosti" ili "erotomanije", koja se iskazuje kroz "sladostrašće i razvrat".[27] U pripovijeci "Jelka",koja je prvi put objavljena u zbirci Sa ostrva (SKZ, Beograd, 1903. godine), erotsko je dato u spoju sa tragičnim. Snažna ljubav i nesputane erotske strasti djevojke Jelke i mladića Marka prikazani su u jedinstvu sa prirodom. Djevojka i mladić odrastaju i gotovo da nisu svjesni kako se njihova dječija igra preobražava u razbludnu strast: "Vruće ljeto, sa svojim razbludnim noćima, zateče ih u najžešćem jeku mladalačke slasti. Dolje ispod sela, na žalu, krišom, u harmoniji ljetnje noći, uz vječiti razgovor mora i cviljenje popaca, kao da u vazduhu neprestance nešto dršće – slavili su oni svadbu ljubavi."[28] Prepustivši se vihoru strasti djevojka ostaje trudna, a mladić odlazi u carsku vojsku. Sredina osuđuje djevojku svojim pisanim i još više nepisanim zakonima, jer je time narušena lažna društvena ravnoteža i licemjerni moral. Na kraju, Jelka okončava život tragično, jer na porođaju rađa mrtvo dijete, a zatim i sama umire od posljedica teškog porođaja, a da joj niko, čak ni majka, u posljednjim trenucima ne pruža ruku utjehe i razumijevanja.

U pripovijeci "Na proštenju", koja je objavljena u zbirci Preljub, 1914. godine, prikazano je kako mladić Marko i njegova vjerenica djevojka Božica pomamno igraju na polju, dok pored njih prolazi crkvena litija na dan Svetoga Roka Čudotvorca. Nasuprot njihove strasne, tjelesne, mladalačke igre, koja ukazuje na nesputanu pagansku snagu, svježinu i zdravlje, predstavljena je skučena i bezlična masa svijeta koji je bio sputan vjerskim predstava i dogmama. "Marko navikao da svoju curu miluje, obgrli je, diže se, povuče je za sobom i besno zaigra. [...] I besvesno dalje igra, i čini mu se igrao bi tako tri dana i tri noći, kad ga slast vina, devojčin miris i sunce do u dušu prožiga i toplina njena života osvaja. Pa onako znojnu, zagrijanu, ko će da mu je iz ruku istrgne?“[29]Takva vrsta nesputane tjelesne strasti i slobode izaziva snažnu mržnju i negodovanje kod bigotne gomile, tako da okružuju i kamenuju Marka na očigled njegove vjerenice i njene majke, a zatim nastavljaju svoj vjerski obred kao da se ništa nije desilo. Time je Ćipiko snažno potencirao svoje shvatanje o crkvi kao društvenom zlu, a o propovjednicima kao licemjerimai dembelima koji su živjeli na račun seoske sirotinje, držeći je u neznanju i religijskoj zatucanosti. To je bilo u direktnoj suprotnosti sa unutrašnjom potrebom Ćipikovih junaka da žive slobodno u potpunom jedinstvu sa prirodom i njenim slobodnim zakonima.

U pripovijeci "Čobani", koja je najprije objavljena pod naslovom "U planini" u Letopisu Matice srpske 1912. godine, a zatim je pod sadašnjim naslovom preštampana u zbirci Preljub 1914. godine,prikazanajenagonska strana mladalačkih strasti i obuzetost pomahnitalim instinktima tijela. Erotski zapletizmeđu bijesnog i divljeg mladića Petra i jedre i putene Božice dodatno usložnjen činjenicom da je Božica kao odrasla i zrela djevojka udata za petnaestogodišnjeg dječaka Bogdana, koji još uvijek nije imao snage da zadovolji njene erotske potrebe i nabujalu strast. Upravo zato što je bila željna ljubavi i što je bila vođena snažnim erotskim nagonima, Božica je počela tajno, dok bi čuvala stado koza, u pećini da se sastaje i vodi ljubav sa Petrom. Kada je Bogdan otkrio te njihove susrete, ljubomora počinje da ga razdire i budi u njemu nagon za osvetom. To se upravo i dešava na istom onom mjestu, kraj ugaraka vatre u pećini, gdje se Božica sastajala sa Petrom, tako što je Bogdan pozvao Božicu da uđu u pećinu, a zatim je u zanosu erotomanije zadavio njenim pletenicama.

Sputavanje erotskog podstaknuto je brojnim razlozima, a najčešće strogim i često licemjernim moralnim konvencijama neprosvijećene sredine, kao i unutrašnjim strahovima junaka od učinjenog tjelesnog grijeha. To je duboko povezano i sa nametnutim crkvenim dogmama koje su zastupale tezu da je uživanje u životu, a pogotovo u tjelesnim zadovoljstvima, grešno i da društvo neminovno mora da izopšti sve one koji počine takav prestup.

U romanu Za kruhom, koji je izrazito socijalno obilježen i ukazuje na siromaštvo dalmatinskih seljaka i njihovo materijalno propadanje u kandžama zelenaša i činovnika, što uslovljava i brojne odlaske u pečalbu, u toj goloj borbi za opstanak, erotsko se pojavljuje kao jedan od efikasnih Ćipikovih načina za prodiranje u unutrašnji svijet glavnog junaka Iva Polića. Iako je potekao iz obogaćene, trgovačke porodice sa sela, u kojoj se otac bavio zelenaškim poslovima, mladić je u dubini svoga bića romantična duša i sanjalačka priroda, a erotsko se pojavljuje kao jedan od vidova odbrane od tog surovog svijeta i okruženja. Dok je boravio u gradu, na školovanju, mladić je bio potpuno nesiguran i duboko zatvoren u sebe, a ljubav se pojavljivala u sanjalačkim i romantičnim vidovima. U tom smislu karakterističano je osjećanje koje je izgradio prema siromašnom poznaniku sa sveučilišta i njegovoj sestri. Do erotskog zbližavanja sa tom djevojkom ne dolazi u neposrednoj stvarnosti već u snovidovnim vizijama kada bi dolazila u njegovo naručje i kada je doživljavao ono što „na javi ni misliti nije smio“.[30] Međutim, svaki dolazak na selo, kao i duži boravak u prirodi, a naročito uz more, razbuktavao je mladalačke tjelesne strasti i budio je u njemu snažnu želju za erotskim sjedinjavanjem sa djevojkama. U jednom takvom trenutku ohrabrio se i napisao je djevojci nekoliko „vatrenih“ pisama, krcatih „mekane poezije“. Djevojački odgovori su bili uzdržani, a onda ga je po povratku u grad sačekalo iznenađenje i saznao je da je djevojka vjerena za starijeg gospodina.

Kasnije dvije ljubavi Iva Polića, sa djevojkama sa sela Marijom i Katom, bile su konkretnije, ali takođe sputane brojnim razlozima i u suštini neostvarene. Sa Marijom doživljava snažne erotske vizije, iskazuje joj svoju ljubavnu čežnju i žudnju, a ono što je najvažnije s njom je „našao sklad sa obožavanom prirodom mora“.[31] Ipak, između dvoje mladih i ustreptalih bića neće doći do stvarnog tjelesnog sjedinjavanja. Ćipiko sa mnogo uspjeha prikazuje postupno rađanje ljubavi između dvoje mladih. Pogotovo je to uvjerljivo prikazano kroz snažne doživljaje Iva Polića, dok je Marija bila uzdržanija prevashodno zbog činjenice da je bila iz siromaške težačke kuće, dok je Ivo bio „gazdaški sin“. Ivo se opija ljepotom djevojačke preplanule kože, bijelih zuba, a posebno očiju koje su ga podjećale na boju „dozrelih višanja“, a dok je upijao njeno bujno tijelo „osjećaše slobodu, sjaj i istinski dašak života“.[32] Međutim, kada bi se susreli u prirodi, u voćnjacima i vinogradima ili na morskoj obali, pogotovo kada bi se to odigravalo u suton ili uveče, djevojka se oslobađala stega i počinjala igru začikavanja, tako da je njihovo erotsko sjedinjavanje bilo na samoj granici, a do ostvarenja nije dolazilo zbog mladićeve neodlučnosti. U karakteru Ćipikovih junakinja, a tako je i u Marijinom primjeru, dolazila je do izražaja snažna želja za potčinjavanjem muškarcu. Uprkos tome što je to Ivo osjećao i što je raspaljivalo u njemu snažnu pohotu i erotsku strast, zbog izrazite mladosti i neiskustva, romantičarske i sanjalačke prirode, nije imao snage da pređe tu nevidljivu, ali čvrstu granicu obzira. „Na mahove lučio je sebe u dva bića, i ljubav što je osjećao za Mariju nije bila kao druge. Nije to bila hirovita, putena strast, već je to bila daleka čežnja za nečim što je bilo izvan njenoga ženskoga bića“.[33] Čitav taj erotski zanos prekida se najednom, Marijinim odlaskom u pečalbu, kod brata koji je već bio u Americi, a Ivo snažno osjeća da je među njima zauvijek ostalo nešto nedorečeno i što je moglo izrasti u veliku ljubav i erotski zanos.

Tri godine kasnije, nakon okončanja školovanja, Ivo se susreće sa Katom, drugom djevojkom sa sela i sa njom, zahvaljujući tome što je bio iskusniji i što se oslobodio naglašenih romantičarskih sanjarenja, ostvaruje konkretne erotske doživljaje. „U opisu ljubavi Iva Polića prema Kati, Ćipiko je bliži prirodi i svojoj sklonosti da u njoj nalazi stihijske sile i njihovu vlast nad čovekom“.[34] Najčešće se to odigrava u noćnom okrilju, na tajnim sastancima u prirodi. Kata je prikazana kao izrazito putena djevojka, bujnoga tijela i vedre naravi, koja je već imala jedno nesrećno ljubavno iskustvo sa mladićem kojega je iskreno željela, a koji je na kraju morao da je ostavi. Kata je dijete prirode i nije mogla da kontroliše tjelesne nagone i snažnu „volju za muškarcem“, a upravo ta njena snažna potreba da se „podredi muškarcu“ rasplamsala je kod Iva najsnažnije strasti i erotske doživljaje. Ljubavni susreti odvijali su se noću, pod okriljem mjesečine, u rascvjetaloj prirodi, najčešće u voćnjacima ili vinogradima, uz blago milovanje lahora koji ih je opijao i uspavljivao, a zahvaljujući tome erotski doživljaji su bili potpuno nesputani i duboki. Međutim, ni u ovoj ljubavi Ivo Polić nije imao snage za konkretan iskorak i ostvarenje braka. Na kraju su njihovi susreti postajali sve rjeđi, a djevojka je nakon bratove ženidbe bila prinuđena da ode u grad i pronađe službu u nekoj kući. Na rastanku priznaje Ivu da je njena krv takva da ne može „nikako živiti bez ljubavi“,[35] te da će pronaći novoga muškarca, a da će se svega onoga što je doživjela s njim sjećati dok bude živa.              

Ćipikov doživljaj erotskog u pripovijeci "Na moru", koja je objavljena u časopisu Nadau Sarajevu 1900. godine, istovremeno je sagledan iz muške i ženske prespektive, a ograničen je snažnim društvenim konvencijama i klasnim razlikama između aktera neočekivanog ljubavnog iskušenja, koje se odigrava na jednom ostrvcetu gdje su bili prinuđeni da zanoće zbog neočekivane morske oluje. Muška perspektiva pripada mladom i snažnom slugi Ivu, koji samo što se bio vratio sa odsluženja carske vojske, a ženska perspektiva mladoj i bujnoj gospodarici Darinki. Erotski doživljaj Ćipiko motiviše i dionizijskim slikama prirode u ljeto, prožetim zrelim grožđem i nabubrelim smokvama, kao i prelivanjem sunčanih zraka po plavoj površini vode i po bijelim pješčanim sprudovima, te Darinkinim uživanjima u morskom kupanju i sunčanju. Žudnja mlade gospodarice Darinke za tjelesnim zadovoljstvima dodatno je motivisana i činjenicom da se još sjećala svog školovanja u zavodu kod milosrdnih sestara, "gdje je tri godine bila živa zakopana", te da je oslobodivši svoje tijelo i dušu manastirskih stega i zabrana, svom snagom uživala u ponovo osvojenoj slobodi, u zracima sunca i mirisu mora i žudila za muškom snagom i dodirima.

Kulminacija erotskog doživljaja odigrava se noću na ostrvcetu gdje su dvoje mladih bili prinuđeni da prenoće jer ih je neočekivana morska oluja odbacila od obale u vrijeme kada su otišli na plovidbu po zatonu na izričito Darinkino insistiranje. Uzavrela krv glavnih protagonista kulminirala je upravo u toj zajednički provednoj noći. Oko ustreptalih mladih tijela lebdila je cijelu noć snažna strast i požuda, ali do neposrednog spajanja nije došlo, jer su društvene konvencije i staleška razlika između sluge i gospodarice bile snažnije od prirodne požude. Zbog toga Ćipiko erotska osjećanja Darinke i Iva prikazuje u njihovim mislima. Posmatrajući Iva dok spava, Darinka gori od strasti i ljubavne žudnje, a u tom sanjarenju cijelim svojim bićem se predaje izmaštanom odabraniku i žali što to nije upravo njen sluga Ivo. Kasnije će se uloge izmijeniti, tako da vidimo kako mladi sluga, pošto se probudio, posmatra Darinku dok spava i osjeća snažnu žudnju dok gleda njeno bujno tijelo: "Ne može skinuti oka s djevojke, kao da je opčinjen. A ona uzdahnu. Prsi se podigoše; lice se razvedrilo. Momak očima prodiraše u puni joj vrat i malo raskrivena njedra. Instinktivno zagleda se u kožu ispod podbratka. Pred očima zabliješta mu bjelina; zavrtilo mu se. Ta bjelina mami ga, vabi i zasljepljuje. Ne može da izdrži; mače se i prigne k njenu licu. Položi na nj glavu. Dolazilo mu je da je dodirne cjelivom, ali ne usuđuje se. Zna da je djevica i da mu je gospodarica..."[36]

Ćipiko nije dozvolio da njegovi junaci prekorače granicu, tako da je odnos sluge i gospodarice ostao neoskrnavljen, ali je sa druge strane omogućio da se prirodna osjećanja, mladalačka strast i erotika, ostvare u svom čednom i čistom obliku. Žarka želja za prekoračivanjem granice nije ostvarena ali su baš u njoj kulminirali erotika i strast junaka. Time je ostvaren jedan veoma specifičan oblik erotskog doživljaja svijeta koji se odvija u mislima junaka, blizak je sa svojevrsnom predigrom, a praktično izaziva snažnije zadovoljstvo od neposrednog seksualnog čina. "Kako je slatko zadržati želju za prekoračivanjem granica, ali ipak ne ići do kraja, ne preduzimati ništa. Kako je slatko dugo ostati pred predmetom te želje, ostati živ u želji umesto umreti prepuštajući se prenagljenoj želji. Znamo da ne možemo imati taj predmet što nas raspaljuje".[37]

U pojedinim pripovijetkama Ćipikov slobodni doživljaj erotskog u prirodnom ambijentu mora, sunca i pješčanih obala, povezan je sa tragičnim sudbinama junaka. U pripovijeci "Kraj mora", koja je objavljena u časopisu Nada u Sarajevu 1898. godine, tijelo i tjelesne strasti junaka postaju njihov tragički usud, a oni sami i nesvjesno postaju zatočenici svojih snažnih strasti i ljubavne žudnje. Dvoje mladih, Kate i Jere, još od djetinjstva su usmjereni jedno na drugo i tako se rađa snažna ljubav među njima, a sa ljubavlju i snažne strasti i erotski doživljaji koji su dati u neraskidivom jedinstvu sa životom prirode. Tek procvala dva mlada tijela čeznu jedno za drugim, a njihove nesputanje i iskrene erotske strasti još više raspiruje razigrana, mirišljava i svijetla mediteranska priroda. Upravo zbog te naglašene spontanosti, u Ćipikovim erotskim slikama nema ničega izvještačenog i ružnog, nema pornografskog i bizarnog. Okruženi prirodom Ćipikovi junaci su potpuno obnaženi i tek pomalo osjećaju sram jedno pred drugim. Dok krišom posmatra mladog Jera i njegovo izvajano obnaženo tijelo prilikom kupanja u moru, Kate postaje potpuno svjesna svoje snažne erotske energije i ženske žudnje. Upravo u tom spontanom obnaživanju dok se kupaju u moru i sunčaju na morskoj obali Ćipikovi junaci u potpunosti otvaraju svoja bića i kidaju sve granice, bilo da su one psihološke, moralne ili bilo koje druge prirode. Time se iznova potvrđuje pretpostavka da je obnaživanje specifično stanje opštenja dva bića, igra strasti i poziv na uživanje u strastima, jedna autentična erotska predigra, koja uvodi junake u snažan seksualni odnos i misteriju orgazma.

Činjenica je da u Ćipikovim pripovijetkama značajan broj junaka izbor svog erotskog partnera ostvaruje još u infantilnom periodu. Tako su i Kate i Jere odrasli zajedno, a prve erotske doživljaje i plotsku žudnju i strast, spoznali su potpuno spontano i nesvjesno kroz dječiju igru u prirodi. U godinama rane mladosti, sa ulaskom u pubertet, Ćipikovi junaci doživljavaju potpuni preobražaj tako da se negdašnja spontana igra preobražava u snažnu erotsku žudnju. Slobodni i puni života, Kate i Jere, pod vedrim nebom lete jedno drugom u zagrljaj, a tu na morskoj obali kao satir i satirica igraju svoj ljubavni ples: "Oboje su znojni i rumeni, voda im niz lice kaplje. Njena crna kosa prilijepila se uz slijepe oči. Sva je sustala. Grudima kao da je tijesno. Srce će da im iskoči".[38]

Time se još jednom naglašava piščeva ideja da čista osjećanja i nesputane erotske strasti, egzistiraju samo u netaknutoj prirodi oslobođenoj civilizacijskih kanona i konvencija. Ćipiko duboko naglašava da sve ono što je čisto dolazi iz prirode, te da je dobar čovjek prirodan čovjek. Klice zla nalaze se u čovjeku zatrovanom civilizacijom i izvitoperenim društvenim zakonima i odnosima. Kada se zao čovjek umiješa u takvu prirodnu idilu, kakvu su doživjeli Kate i Jere, ona mora biti ugrožena i nasilno prekinuta. U ovom primjeru, kao inkarnacija zla pojavljuje se junak Pero Begin, koji svojim niskim strastima i pohotljivošću raskida čistu ljubav dvoje mladih. Unesrećena Kate, pošto je zauvijek izgubila voljenog Jera, koga je u trenutku ljubomore ubio Pero Begin, utjehu pronalazi u snažnim uspomenama i žudnji za voljenim mladićem.

Za Ćipika su umjetničke slike erotskog i doživljaji snažnih tejesnih strasti samo put za razumijevanje unutrašnjeg čovjekovog bića. Polazeći od tijela i nagona, od neprestane rastrzanosti između duhovnog i tjelesnog, dolazimo do čovjekove duše. Upravo na takav način je oblikovan karakter junakinje Ivke iz pripovijetke "Na dogledu mora", koja nosi u sebi istovremeno spontanu pohotu i  čednost. "Ona istovremeno budi požudu, ali nagoni i na sanjarenje. Ima u njenoj pojavi spoja erotike i nečeg duboko poetskog."[39] Pripovijetka je prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku, 1914. godine, a zatim je iste godine preštampana i u zbirci pripovjedaka Preljub. Naročito se to jedinstvo pohote i čednosti ispoljava u prikazu Ivkinog odnosa prema mladiću Marku, u ljubavi koja je istovremeno strasna i čedna, puna požude i nevinosti, erotske žudnje i djevičanske svetosti. U toj raspetosti između prirodnih nagona i hrišćanskih vrlina, Ćipiko prikazuje kako se junakinja u prvom dijelu pripovijetke prepušta maštanju o strastima i tjelesnim zadovoljstvima, dok se u drugom dijelu pripovijetke, nakon što je teško oboljela od tuberkuloze, okreće kontemplaciji i duhovnoj ljubavi. Okrenuvši se Bogu i Djevici, junakinja pronalazi svoj izgubljeni mir, a negdašnju snažnu tjelesnu strast preusmjerava u sfere obogotvorene duhovnosti. Time Ćipiko briše granice između erotskog i božanskog, nastojeći da pokaže kako je erotska strast, kao i religijski doživljaj, obavijen velom mistike, te kako svaki od njih zahtijeva povlačenje u samoću i kako svaki na svoj način predstavlja vrhunac ljudskog duha. I erotsko i božansko pružaju ista osjećanja, koja nam donose mir, ispunjenje, blaženstvo, zadovoljstvo, spokoj i duhovnost.

Slične fatalne posljedice neobuzdanih čula i erotskih nagona doživljavaju i djevojka Jelica i mladić Ivica u pripovijeci "Otrgnut život", koja je prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku 1911. godine, a zatim je preštampana iste godine i u zbirci pripovjedaka Kraj mora u Dubrovniku. Razuzdani mladić koji je opsjedao i seksualno uznemiravao seoske djevojke, zaslijepljen pohotom prilikom jednog slučajnog susreta u prirodi, silovao je nevinu djevojku. Sredina nema nikakvo razumijevanje za obeščašćenu Jelicu, nema to ni njena porodica, proglašavaju je bludnicom i progone u grad kako njen primjer ne bi slijedile druge seoske djevojke. U jednom trenutku nakon poznanstva i ljubavi sa mladićem Markom, Jelica je bila na putu da se spasi i započne normalan i srećan život. Međutim, pošto je odbačena i tada, jer mladić nije imao snage da prevlada društvene predrasude kad je saznao za Jeličinu prošlost, a uz to je ostala i trudna, nesrećna mlada žena je potpuno uništena. Tako surovo odbačena, prezrena i prevarena, Jelica je u gradu prepuštena surovoj sudbini i zauvijek pada u kandže prostitucije. Time je iznova potencirana Ćipikova ideja da je čovjek u svojoj prirodi dobar, a da ga u prostore zla gura bezobzirno i licemjerno društvo i njegove lažne moralne norme i ograničenja. To se upravo i desilo nesrećnoj Jelici. Neodgovorni pojedinci su je najprije moralno uništili, a zatim su u gradu zloupotrebljavali njenu socijalnu ugroženost i žudnju za iskrenom ljubavlju i nježnošću. Na sve to društvo je reagovalo svojim surovim i licemjernim postupcima i još dublje je nagnalo u moralno posrnuće, a onda je osudilo kao nemoralnu i razbludnu osobu iako to ona u svome biću nije bila. Na kraju pripovijetke vidimo kako se ova mlada i nesrećna osoba, moralno odbačena i već teško bolesna, prinudno vraća u selo, gdje izopštena i prezrena čeka smrt kao jedino spasenje i utjehu.

Na stranicama Ćipikove pripovijedne proze, romana i pripovjedaka prevashodno iz primorskog podneblja, jasno se mogu uočiti spoljašnji i unutrašnji faktori koji imaju presudnu ulogu u prikazivanju erotskih doživljaja i osjećanja. Ukrštajući spoljašnje i unutrašnje elemente, Ćipiko je oblikovao umjetničku filozofiju erotskog, koja počiva na apoteozi prirodnih zakona i uvjerenju da čovjek mora živjeti slobodno i povinovati se sopstvenim nagonima i čulima ako želi da spozna stvarnu svoju prirodu i dosegne do stvarnog smisla života. Ono što je u književnom smislu najvažnije, Ćipiko je uspio da prepozna onu neophodnu umjetničku granicu i ne pređe u prostore prizemnog iskazivanja erotike, a da istovremeno iskaže raznovrsne eroteme u kojima se doživljaj erotskog iskazuje i kao nesputana apoteoza tijela, ali i kao sputavanje tjelesnosti i gušenje strasti i želje za uživanjem. Zahvaljujući svemu tome Ćipiko je pokazao da nema ničega ljepšeg u čovjekovom životu od ljubavi i strasti koja je nesputana i neuprljana raznim spoljašnjim okolnostima. Važno je naglasiti da baš zbog svega toga u Ćipikovom djelu nema izopačene ili nakazne erotike i mazohizma, a kada je i prisutna data je povremeno, najčešće samo u slutnjama, glasinama i nagovještajima, a rijetko je neposredno prikazana u svijetu književnog djela. Time je samo potvrđeno kako je život mediteranskog čovjeka, uprkos raznim zabranama, bio prožet prirodnim ambijentom i nesputanim erotskim strastima.Fenomen erotskog Ivo Ćipiko prepoznaje kao momenat pokretanja životne energije koja budi zaspala čula i racionalnu svijest. Otuda u njegovom djelu erotsko nije prikazano samo kao jednostavna požuda, već i kao svojevrsno preispitivanje bića u traganju za smislom života, za sopstvenim identitetom, te za suštinom svekolikog ljudskog postojanja.

 

---

[1]Radovan Vučković, „Neoromantičarsko i verističko pripovedanje (I. Ćipiko)“, Moderna srpska proza, Prosveta, Beograd, 1990, str. 248.

[2]Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Sabrana dela Jovana Skerlića, knjiga trinaesta, priredio: Midhat Begić, Prosveta, Beograd, 1967, str. 460.

[3]Branko Lazarević, "Ivo Ćipiko", Epoha realizma, priredio Miodrag Protić, Nolit, Beograd, 1966, str. 337.

[4]Jovan Deretić, Kratka istorija srpske književnosti, treće, prerađeno i dopunjeno izdanje, Svetovi, Novi Sad, 2001, str.216.

[5]Jovan Dučić, "Ivo Ćipiko", Moji saputnici, Sabrana djela Jovana Dučića, knjiga četvrta, priredio: Živorad Stojković, Biblioteka "Kulturno nasljeđe", Svjetlost, Sarajevo, 1969, str. 137.

[6]Stanko Korać, Prirodno stanje svijesti u Ćipikovom djelu, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1987, str. 5.

[7]Miljko Jovanović, Ivo Ćipiko – život i delo, Gradina, Niš, 1980, str. 55.

[8]Ričard Levinson Morus, Historija seksualnosti, preveo Dragutin Perković, Zora-Naprijed, Zagreb, 1961, str. 227.

[9]Žorž Bataj, Erotizam, preveo Ivan Čolović, BIGZ, Beograd, 1980, str. 297.

[10]Isto, str. 15.

[11]Ivo Ćipiko, "Čežnja", Sabrana dela, knjiga treća, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. 199.

[12]Isto, str. 14.

[13]Mihail Epštejn, Sola amore, prevela Amra Latifić, Konras, Beograd, 2011, str. 51.

[14]Ivo Ćipiko, Pauci, Sabrana dela, knjiga prva, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. 205.

[15]Isto, str. 233.

[16]Isto, str. 236.

[17]Isto, str. 240.

[18]Isto, str. 253.

[19]Isto, str. 262.

[20]Isto, str. 257.

[21] Erih From, Umeće ljubavi, prevela Dejana Dačović, Mono i Manjana, Beograd, 2005, str. 68.

[22]Ivo Ćipiko, "Antica", Sabrana dela,knjiga druga, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. 186.

[23]Isto, str. 189.

[24]Žorž Bataj, nav. djelo, str. 123.

[25]Ivo Ćipiko, "Antica", nav. djelo, str. 218-219.

[26]Ivo Ćipiko, "Preljub", Sabrana dela,knjiga druga, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. 355.

 

[27]Mihail Epštejn, nav. djelo, str. 65.

[28]Ivo Ćipiko, "Jelka", Sabrana dela,knjiga druga, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. 224.

[29]Ivo Ćipiko, "Na proštenju", Sabrana dela,knjiga treća, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. 55. i 57.

[30]Ivo Ćipiko, Za kruhom, Sabrana dela, knjiga prva, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. 12.

[31]Velibor Gligorić, „Ivo Ćipiko“, predg. u knjizi: Ivo Ćipiko, Sabrana dela, knjiga prva, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. HH.

[32]Ivo Ćipiko, Za kruhom, nav. djelo, str. 46.

[33]Isto, str. 83.

[34]Velibor Gligorić, nav. djelo, str. HHI.

[35]Ivo Ćipiko, Za kruhom, nav. djelo, str. 191.

[36]Ivo Ćipiko, "Na moru", Sabrana dela,knjiga druga, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str. 151.

[37]Žorž Bataj, nav. djelo, str. 161.

[38]Ivo Ćipiko, "Kraj mora", Sabrana dela,knjiga druga, redaktori Marko Vidojković i Gvido Tartalja, Prosveta, Beograd, 1951, str.20.

[39]Miljko Jovanović, nav. djelo, str. 232.

PODELITE OVAJ TEKST NA: