detalj slike: KRK Art dizajn

ZLATAN IBRAHIMOVIĆ ILI RAZGOVOR ISPRED “TRINKALE”

Ima u Njemačkoj ugostiteljski objekat koji se zove Trinkhalle, a koji su naši ljudi preimenovali u trinkala, pa je čak i dekliniraju: „Idem u trinkalu“, „Bio sam u trinkali“, „Odo’ do trinkale“.

I ta “trinkala” je neka vrsta kioska, ugostiteljskog objekta otvorenog tipa, nešto slično našoj seoskoj zadruzi – ispred nema stolova, stolica, nego se pije pored tezge, malo po strani – kao krivac izložen pogledima prolaznika. Tu naši ljudi- gastarbajteri, piju uglavnom pivo, ali i ta imenica se u internoj upotrebi blago modifikuje i promijeni rod – postane ženskog roda, pa se govori „piva“ – „Daj nam naruči četiri pive“. Radi bržeg i boljeg dejstva, u trinkhali se prije „pive“ naručuju i dva-tri unučića; to je već odomaćeni naziv za male flašice žestokih alkoholnih pića, jer tako upareni – „unučić“ i „piva“ daju najbolje efekte. Dovode do brze omame i samozaborava.

I večeras ponovo gledam s prozora stana u Frankfurtu u jednu takvu „trinkalu“ koja se nalazi na drugoj strani ceste. Predvečerje je i više se i ne razaznaju lica četvorice „naših“ ljudi koji su već valjano podnapiti. To se može sasvim dobro razabrati po jačini njihovog glasa koji dopire sve do mog prozora, blagom zaplitanju jezika i temama o kojima se govori:

-E, kakvi su moji Bašigovci. Nema te ljepote nigdje na svijetu. Kad se popnem na Golubinjak, otvorim pivu, sjednem na meraju i samo gledam odozgo kako Spreča vijuga i čujem neki daleki huk...

- Čovječe dragi, ko još zna gdje su Bašigovci. I kako stiže iz tih Bašigovaca do Frankfurta...- čuje se prozukli glas jednog od okupljenih koji vuče na hrvatski akcenat.

- Bašigovci su ti kod Živinica. 6 kilometara od centra grada. Odmah kod Kovača i Đurđevika... – pojašnjava onaj prvi.

- Čovječe dragi, ko je još čuo za te rupe... Je li to u Bosni? – odgovara onaj prozuklog glasa.

- Pa, naravno da jeste. Jesi li ti imao geografiju u školi? – odgovara glas gastarbajtera iz Bašigovaca, dok mu iz glasa odzvanja blaga uvrijeđenost.

- Nije bio na času kad se to učilo. Ja znam gdje su Živinice, prevozio sam namještaj iz Živinica dok sam radio kao kamiondžija – čuje se glas trećeg koji takođe ispija svoju "pivu" pokraj "trinkale" i više šuti nego što učestvuje u razgovoru. On ne odaje svoje mjesto rođenja.

- A što bih morao da znam gdje su Živinice. Niste ni vi nikada čuli za moje selo Prkos kod Škabrnje u zaleđu Zadra – to se javlja opet onaj što je Bašigovce nazvao rupom.

- Pa to je sigurno veća rupa od moje – odgovara onaj iz Bašigovaca.

- Ti nisi normalan, čovječe. Pa, znaš li ti ko je rođen u Prkosu kod Škabrnje – Jurka Gavrić, rođena majka Zlatana Ibrahimovića. Ona ga je lično othranila u Švedskoj...

- Nije tačno. Zlatana je othranio otac Šefik. Ja znam. Šefik je od Bijeljine odakle sam i ja. Na njega je i povukao onu stasitost i talenat. Priča se da je jednom Zlatanu kad je bio dječak kupio krevet u Ikei, a kako nisu imali novac za dostavu, da su krevet nosili na leđima kroz cijeli Malme – to se u razgovor uključio i četvrti glas iz škrto obasjanog mraka koji je sada sasvim obavio prostor oko trinkale.

- E ti se baš razumiješ. Aferim. Ma nema, Zlatan je čudo - čuje se glas onoga što je prevozio namještaj iz Žvinica.

- Jeste. Mora se priznati – potvrđuje i onaj iz Prkosa kod Škabrnje.

-Da mi popijemo još po jednu prije fajronta. Valja sutra raniti- predlaže sada jedan čiji glas ne mogu da povežem ni sa jednim od četvorice gastarbajtera.

- Može - potvrđuje onaj što izgleda zna sve o Zlatanu Ibrahimoviću – I znate li da Zlatan prije utakmice sluša „Jutro je“ od Nade Topčagić i „Vraćam se majci u Bosnu“ od Halida Bešlića. Ma, nema korijeni su ti čudo. I da popijemo još po jedno. Na meni je ova tura.

Zatvaram prozor i odlazim do stola. Tu me čeka moj prevod, no treba mi još dosta vremena da s uma smetnem ovaj pređašnji čas geografije i fudbala.

PODELITE OVAJ TEKST NA: