NE ČUPAJTE MI KORJENjE
Ne čupajte mi korijen
on ne raste na svakom
tlu...
Ne vadite mi srce
ono je ostalo tu.
Uništite i pregazite sve
Al' trava će ponovo da
niče...
Iz korijena djetinjstva
mog,
rastu stare priče.
Duša neprebolna
svakog se kamena sjeća,
proljeća, ljeta, jeseni i zima
na kamenu cvijeća.
Ne čupajte mi korijenje
što čuva pradjedove
i djedove moje,
očev grob i majčine suze
urasle u moje muze.
KROZ PUSTU NOĆ
Umire tama
u žižku lampe
u tmurnoj
jesenjoj noći,
kroz maglu i daljinu
kroz nijemu tišinu,
probijaju se oči...
Rodni dom ispred mene
otvaram poznata vrata,
otac i majka za stolom sjede...
Mačka pored peći prede
odsjaj vatre na sve strane
obasjava kose sijede...
Dugo vas ne vidjeh
najdraži moji,
vatra me u grudima peče...
Prelijepa slika u
mojim očima, sjeća
na posljednje veče...
Ruke se šire
zagrljaj traže,
hvataju prazninu,
oči nesrećne
suzom vlaže
gledaju u noćnu tminu...
Sjećanja mi ne daju mira
slika za slikom se niže,
kroz pustu noć
i golo granje
sve sam Lici bliže.
VUKOVI U MOM KRAJU
Noćas zavijaju vukovi
čuje se zvjerinji poj ,
lijepi i krvoločni
spremaju se u boj.
Kažu ima ih mnogo
nakotile se zvijeri ,
kada su otišli ljudi
oni su zauzeli.
Zima i glad ih tjera
moraju da traže hranu ,
noćas će njihov poj
nanijeti nekom ranu.
Te prelijepe zvijeri na slici
od kojih se krv u žilama ledi ,
kada se sretneš sa njima
kosa naglo osjedi.
Slušam zlokobnu pjesmu
jeza niz kičmu mi klizi,
samo da ne dođu u sela
da ne budu ljudima blizi.
Staze utabane po snijegu
jedan po jedan u koloni se nižu ,
ponosni i lijepi, a okrutni tako
sigurnim korakom ka žrtvi stižu.
