detalj slike: KRK Art dizajn

ANAHRONI PISAC

     Otkako je nastupila pandemija i otkako radimo od kuće, uveli su u firmi u kojoj sam zaposlen neku vrstu sedmičnih novina koje nam šalju elektronskom poštom. Tu nam daju savjete za mentalno zdravlje, podučavaju nas kako da finansijski preživimo u vremenima krize, prenose izvještaje kriznih štabova a, da se ne bismo sasvim otuđili jedni od drugih i sasvim emocionalno otupjeli i ispraznili, u svakom broju sedmičnih novina predstave dvoje-troje radnika, mojih saradnika. U tim prilozima odabrani pokazuju gdje im se u kući nalazi novo radno mjesto, kako sade bašte, pecaju, sviraju gitaru, kuvaju, idu s djecom na pješačenja. Sve u svemu – idila čista. Kao da je bila potrebna pandemija pa da ljudi otkriju ljepotu doma, porodice, malih običnih stvari.

     Prije dvije nedjelje dođe red i na mene da se predstavim, te i ja u svom prilogu postavim fotografije mog radnog stola koji gleda na livadu ispred kuće i koju revnosna firma za održavanje zelenih površina svakodnevno šiša, podšišava i timari proizvodeći nesnosnu buku od koje sam već upola sluđen. Pokažem tu fotografije kako kuvam, pravim zdrave sokove, idem u šetnju. Sve kao i drugi zaposleni prije mene. Ne iskačem iz šablona, a na kraju dodam i slike korica mojih knjiga i navedem kako pišem kratke priče i prevodim s njemačkog.

     Ne prođe mnogo, a javi mi se kolega iz tzv. „kadrovskog“ (ružne li komunističke riječi!, ali ne znam kako da nazovem tzv. „ljudske resurse“) i upita me da li bih možda bio zainteresovan da objavim neku svoju kratku priču u elektronskim novinama, pošto su mnogi uposlenici firme pokazali interesovanje. Odgovorio sam mu da ću pogledati da li neki od mojih prevoda adekvatan i da ću se javiti.

     Prvo sam u razmatranje uzeo prevod moje priče „Krivica“ u kojoj otac prebija dijete kaišem zbog neke minorne krivice, i odmah odustao jer ko će naprednoj kanadskoj čitalačkoj publici ponuditi priču s elementima porodičnog nasilja, koja opisuje disciplinu, neprikosnoveni autoritet i ne osuđuje (barem ne direktno) nasilje nad djecom.

     Pomislih zatim da im ponudim moju „Golubiju priču“, koju takođe imam prevedenu i u kojoj opisujem kako u nekoj zgradi s kondominijumima golubovi počinju da se gnijezde na balkonima, pa kako dolaze sokolovi koji počinju da tamane golubove, potom sokolovi kreću da tamane i kućne ljubimce, dok jednog dana ispred kuće ne osvane soko s ranama na vratu od uboda oštrim predmetom. Ideja mi je bila da pokažem spiralu nasilja ili kako jedno nasilje porađa drugo. I tako u beskraj. I, naravno, odmah odustanem od ideje da ponudim prevod priče sa živopisno opisanim scenama nasilja nad životinjama, jer u ovoj zemlji su samo istopolni parovi zaštićeniji od životinja.

     Sljedeća mi je na um pala prevedena priča „Bosanska ljubavna priča“ koja se dešava u Teksasu i u kojoj kćerka po prvi put kući dovodi tamnoputog dečka i predstavlja ga ocu i majci koji su i sami u mješovitom braku začetom još davnih osamdesetih u Bosni. Na kraju otac, kad se sve smirilo i kad se ostali ukućani povuku u svoje sobe, ostaje sam na verandi, a s leđa mu prilazi u punica i tješi ga: „Znam kako ti je zete. I meni je tako bilo kad ste se uzeli ti i kći moja. A onda se čovjek navikne. Naviknut ćeš se i ti. Traje malo, ali na kraju čovjek svikne na svaki belaj“. I, naravno, odustanem i od ovog prevoda, jer ko još želi u ovim škakljivim i nesigurnim vremenima da bude osuđen za rasizam, premda sam lično operisan od njega. Otkako sam napustio domovinu oduvijek sam bio okružen pripadnicima svih rasa, boja i savršeno smo se podnosili i slagali. Činilo smo jednostavno čopor obespravljenih i ugnjetenih gdje boja kože i nacionalna pripadnost ne igraju nikakvu ulogu. Vezivale su nas mnogo dublje i čvršće niti potlačenosti i čežnje za otadžbinom.

     Na kraju se odlučih za jednu neutralnu priču pod imenom „Smilja“ u kojoj naša bosanska žena dolazi u kuću moje majke sa šestomjesečnom Smiljom u povoju. Ostavlja je na kauč, sjeda za sto, pripaljuje cigaretu, srče kafu i raspravlja s mojom majkom o ispravnosti povijanja djece do vrata ili samo „između nožica i do ispod pazuha sa slobodnim ručicama“. U nekom trenutku Smilja se budi i počinje da plače, a komšinica izjavljuje kako je ne pada na pamet da ustane i da je previje i kvari sebi „meraka“ kafe i cigare. U tom času ja stupam na scenu i skrećem Smiljinu pažnju na sebe i od mog pogleda i blizine, Smilja se uistinu smiruje i prestaje da plače, a ja na kraju priče zaključujem da sam već kao mali posjedovao izvjesne opsjenarske sposobnosti da svojom blizinom umirujem ljude. Da, i na kraju pošaljem tu priču - Smilju, koju sam, doduše, preimenovao u Mariju, zbog lakšeg izgovora.

     Razmišljao sam da će priča ovakvog sadržaja zasigurno biti dosadna čitaocima iz firme u kojoj radim, ali sam barem bio na sigurnoj strani – priča je bila „politički korektna“ i nije u sebi sadržavala nikakve elemente nasilja, rasne ili polne netrpeljivosti, premda je i ona imala dva kritična momenta: pušenje u blizini djece i nehaj i nebriga majke za dijete koje plače.

     No, za divno čudo, priča se svidjela dvoje radnika. Jednom iz marketinga koji mi je napisao da je mogao da u nozdrvama osjeti miris kafe prosute na šporet i dim cigarete koji se izvijao iz komšinicinih nozdrava. I jednoj mojoj bivšoj zemljakinja iz Vareša koja mi je napisala da je pročitala priču i majci. Naglas preko telefona. I rekla mi je još da je majka u nekom trenutku počela da plače. Sjetila se svojih komšinica i ljepote zajedničkog života u Bosni.

     No, mene ni ova dva ohrabrujuća glasa čitalaca, nisu razuvjerila da sam ja u suštini jedan anahroni pisac, čije teme i gledanje na svijet nikako nisu u skladu sa savremenim trendovima. I da će lagano sa odlaskom onih nekoliko desetaka mojih čitalaca koji su već odavno prevalili četrdesetu ili pedesetu i koji su odnekud iz „naših krajeva i još uvijek znaju ćirilicu", sa spisateljske scene nestati i moja beznačajna zvijezda koja je načas zasvjetlucala u mojim ranim pedesetim godinama i koja je zglavinjala u ništavilo slično nekoj nesrećnoj kometi prije nego što je i uspjela da se razgori.

PODELITE OVAJ TEKST NA: