detalj slike: KRK Art dizajn

GOVOR EROTSKOG

ili

ŠTA SE NALAZI „IZA GRANICE“ KNjIŽEVNOG SVIJETA

BORE STANKOVIĆA

 

U raspravi je ukazano na četiridominantna vida u kojima se pojavljuje erotsko u romanu Nečistakrv: kao psihološki, snovidovni i podsvjesni doživljaji (u Sofkinim djevojačkim vizijama i snovima, u sceni osujećenog a gotovo fatalnog tjelesnog sjedinjavanja sa suludim mladićem Vankom i slično), kao senzualni, tjelesni doživljaji, kao oslobođena strast i nesputana igra (u uzbudljivim slikama djevojačkog kupanja u Hamamu pred Sofkino vjenčanje), kao karnevalska slika svijeta u kojoj je erotsko dato u jedinstvu uzvišenog i niskog, grotesknog i tragičnog, kroz svadbene bahanalije jela i pića, neumjerene igre i oporog znoja, kroz kolektivni trans i izopačene nagone, u magistralnom prikazu Sofkine svadbe u gazda-Markovoj kući, te kao obredna erotika rodoskrvnuća zasnovana na tajnom ritualu snohačestva, tj. nepisanom pravu svekra u selima pčinjskog kraja da spava sa snajom sve dok ne poraste njegov maloljetni sin. Karakterističan primjer pronalazimo u pokušajima gazda-Marka da u prvoj bračnoj noći ostvari to nepisano obredno pravo svoje zajedice, da uđe u ložnicu umjesto maloljetnog sina Tomče i provede prvu bračnu noć u rodoskrvnuću sa snajom.

Raspravu o fenomenu erotskog u romanu Nečista krv Borisava Stankovića možda je najbolje započeti jednim piščevim autopoetičkim zapažanjem, koje je izložio 1926. godine u poznatom i danas, iznad svega, dragocjenom razgovoru sa Branimirom Ćosićem, kasnije objavljenom 1931. godine u knjizi Deset pisaca – deset razgovora. Ukazujući na vladajuću atmosferu u srpskoj književnosti na početku 20. vijeka, koja je dobrim dijelom bila uslovljena kritičkim djelovanjem Jovana Skerlića i njegove grupe, a koja je polazila od pogrešnog kriterijuma da je "prvi uslov jednog književnog dela, stil, korektno pisanje, uglađenost", Stanković se osvrće na jednu neuspješnu erotsku scenu iz Uskokovićevih Došljaka, koja je umjetnički upropaštena zato što je pisac želio po svaku cijenu da ostane "u stilu", pa umjesto da prikaže svim raspoloživim osjećanjima i umjetničkim sredstvima "gde tamo neki studenti povaljuju neke studentkinje", napisao je prosto na tom mjestu jednu rogobatnu frazu: "I oni pređoše granicu". Stanković, pri tome, naglašava sljedeću misao: "Nema tu, brajko, da oni tamo prelaze granicu, jer to ne znači ništa, to je novinarska fraza. Ima da se bude u takvim trenucima ili umetnik ili da se ode u pornografiju. Oni koji nemaju snage ili odlaze u pornografiju ili u stil. Kod mene imate u Nečistoj krvi ono mesto sa Sofkom i mutavkom kad mu ona uzima ruku i meće u svoja nedra. [...] Sva je stvar u ovome: ja sam to osetio i hoću da izrazim. To je prosto."[1] Podstaknuti takvim piščevim razmišljanjima, svaki analitički pristup fenomenu erotskog u Nečistoj krvi, trebalo bi zasnivati upravo na onome što je suštinsko: na umjetničkom razumijevanju onoga što je pisac osjetio i što je želio da izrazi.

Jedan od najizrazitijih tumača fenomena erotizma u 20. vijeku, Žorž Bataj s pravom je naglašavao činjenicu da je to jedna od najstarijih i najčudnijih zagonetki ljudskog uma. Kao jednu od najstarijih potvrda za tu svoju konstataciju naveo je primjere pećinskih crteža datiranih iz vremena gornjeg paleolita u kojima su bili prikazani, između ostalog, i ljudi ptičijeg lika "sa podignutim udovima" u trenucima lova na bizone.[2] Ti drevni crteži su za Bataja naročito bili upečatljivi zato što je u njima uspostavljena veza između erotskog i smrti, kao onih najsnažnijih nagona koji upravljaju čovjekovim bićem, a koje je Sigmund Frojd, kao Batajev psihoanalitički preteča, definisao kao „Eros“ (u značenju "nagon života") i „Tanatos“ (u značenju "nagon smrti"). Taj seksualni nagon ili „Eros“, Frojd je shvatao mnogo šire od značenja genitalnih organa i funkcije razmnožavanja, tako da ga je definisao "kao telesnu funkciju koja teži zadovoljstvu i uživanju, u raznolikim oblicima",[3] što onda podrazumijeva i nježnu, bestjelesnu privrženost, odnosno sve raznolike duševne i tjelesne težnje ka zadovoljstvu. Najvažniji elemenat „Erosa“ jeste njegova energija, koju je Frojd imenovao kao „Libido“ i definisao ga kao "telesnu glad". Ta strasna i moćna energija posjeduje sposobnost da se "neprekidno menja i preobražava u razne psihičke kvalitete i htenja".[4] Pored te beskrajne moći preobražavanja, „Eros“ posjeduje i osobinu sublimacije, tj. onih psihičkih procesa u kojima se instinktivni nagoni transformišu u ponašanje višeg reda, preobražavanje čulnih požuda u poštovanje i nježnost. Na taj način „Eros“ posjeduje sposobnost prelaska iz tjelesnih u duhovne sfere.

Bataj naglašava da je "krajnji smisao erotizma spajanje, ukidanje granica",[5] što upućuje na zaključak da je čovjek suštinski usamljena jedinka koja teži zbližavanju s drugima. Prilikom istraživanja ponašanja arhaičnih (primitivnih) naroda, utvrđeno je da oni nisu znali za nužnu povezanost seksualnog čina i rađanja djece, što znači da je njihov seksualni čin bio isključivo motivisan erotskom željom. "Erotizam se razlikuje od obične seksualne aktivnosti. Ova je svojstvena animalnom životu, dok se jedino čovek odlikuje jednom aktivnošću koju možda najbolje određuje njen 'đavolski vid', tj. onaj kome pristaje ime erotizam".[6] Upravo je ta crta erotizma, kojoj je jedini cilj bilo zadovoljstvo i sloboda, bila razlog tabuiziranja i progona erotizma. Otuda su i slijedile brojne zabrane, koje su bile naročito izražene u patrijarhalnim sredinama, a braku je kao zakonskoj vezi dvoje ljudi, pridavan značaj produženja vrste, što je u krajnjem bilo motivisano ekonomskim razlozima.

Upravo je vranjanska sredina na kraju 19. vijeka bila izvrstan prostor za umjetničko oblikovanje snažnog sučeljavanja erotskog, kao duboko individualnog, sa patrijarhalnim moralom, koji je gušio svaki vid posebnosti. 

Ako pođemo od pretpostavke da je suštinski nosilac erotizma žena, onda je sasvim logično da je Sofka, kao glavna junakinja Nečiste krvi, zahvaljujući svojoj čuvenoj i naslijeđenoj ljepoti, mladosti, zdravlju i senzualnosti, bila temeljni nosilac erotskog u ovom Stankovićevom djelu. U tom smislu Nečistukrv karakterišu i izrazite umjetničke slike doživljaja erotskog, koje se uz određena neizbježna pojednostavljivanja, karakteristična za svaku tipologiju, manifestuju na četiri izdvojena načina: kao psihološki, snovidovni i podsvjesni doživljaji (u Sofkinim djevojačkim vizijama i snovima, u sceni osujećenog a gotovo fatalnog tjelesnog sjedinjavanja sa suludim mladićem Vankom), kao senzualni, tjelesni doživljaji, kao oslobođena strast i nesputana igra (u uzbudljivim slikama djevojačkog kupanja u Hamamu pred Sofkino vjenčanje), kao karnevalska slika svijeta u kojoj je erotsko dato u jedinstvu uzvišenog i niskog, grotesknog i tragičnog, kroz svadbene bahanalije jela i pića, neumjerene igre i oporog znoja, kroz kolektivni tjelesni trans i izopačene nagone, u magistralnom prikazu Sofkine svadbe u gazda-Markovoj kući, te kao obredna erotika rodoskrvnuća zasnovana na tajnom ritualu snohačestva, tj. nepisanom pravu svekra u selima pčinjskog kraja da spava sa snajom sve dok ne poraste njegov maloljetni sin. Karakterističan primjer pronalazimo u pokušajima gazda-Marka da u prvoj bračnoj noći ostvari to nepisano obredno pravo svoje zajedice, da uđe u ložnicu umjesto maloljetnog sina Tomče i provede prvu bračnu noć u rodoskrvnuću sa snajom Sofkom.[7]  

Psihološka erotika u Nečistojkrvi zasnovana je na biološkom nasleđu ili "nečistoj krvi" Sofkinih predaka, na izrazitoj fizičkoj ljepoti glavne junakinje i narcisoidnosti, kao prirodnoj posljedici samosvijesti junakinje da posjeduje takvu ljepotu i da pripada aristokratskoj porodici, te na činjenici da je život Stankovićevih junaka najvećim dijelom proticao u zatvorenim sredinama i patrijarhalnim porodičnim odnosima.

Izlažući svojevrsnu porodičnu genealogiju hadži-Trifunovih, u uvodnim dijelovima romana, Stanković je izložio naturalističku tezu o biloškoj degeneraciji, koja je bila uslovljena naglašenim hedonističkim poimanjem života. Sofka kao posljednji izdanak stare čorbadžijske porodice objedinila je u sebi bogatašku aristokratsku samosvijest sa biološkim nasljijeđem, koje je bilo zasnovano na neobičnim porodičnim sudbinama i još neobičnijim strastima (priča o čuvenoj prambabi Coni, priča o čuvenom dedi Kavaroli, o "čal'k Nazi", o "ludom tetinu" Risti i slično). Svi ti činioci, socijalni i biološki, utiču na oblikovanje Sofkinog karaktera. Prvi joj donose samopouzdanje i narcisoidnost, a drugi naglašenu ljepotu, ali i bujnu strast,  požudu i erotsku snagu.  

Kao posljedica narcisoidnosti javlja se i potreba za izborom posebnog objekta ljubavi, zahvaljujući čemu Sofka i gradi viziju o idealnom muškarcu, koji je dostojan samo nje i njene neobične ljepote. Pri tome, Stankovićeva junakinja sluti da u stvarnom životu nikako ne može pronaći muškarca iz svojih snova, tako da se miri sa činjenicom da će zauvijek ostati sama i uskraćena za istinsku ljubav. Kada se junakinja susrela sa čudnim svijetom svojih emocija i unutrašnjom čulnom energijom, pod pritiskom patrijarhalnih zabrana i moralnih ograničenja, Sofkin „Eros“ doživljava nevjerovatnu moć transformacije. Kada bi osjetila da je stiglo "ono njeno", ona dvoguba energija sa kojom se teško borila, u Sofkinoj podsvijesti se dešavao proces raslojavanja i udvajanja ličnosti: "I tada već zna da je nastalo, uhvatilo je ono njeno dvogubo, kada oseća: kako nije ona sama, jedna Sofka, već kao da je od dve Sofke. Jedna Sofka je sama ona, a druga Sofka je izvan nje, tu, oko nje. I onda ona druga počinje da je teši, tepa joj i miluje..."[8] Do naročito snažnje sublimacije takve erotske energije dolazi u Sofkinim snovima, kada je osjećala kako je ova druga "duboko ljubi u usta; rukama joj gladi kosu, unosi joj se u nedra, u skut, i znajući za Sofkine najtananije, najslađe i najluđe želje, čežnje, strasti, grli je tako silno da Sofka kroz san oseća kako joj meso, ono sitno po kukovima i bedrima, čisto puca".

Pošto je Sofkina erotska energija, ipak prvenstveno usmjerena prema muškarcu, onda nimalo ne iznenađuje što se snovidovne autoerotizacije preobražavaju tako da ona druga Sofka poprima obličje neidentifikovanog muškarca. U Sofkinom dva puta sanjanom sličnom snu, muškarac se javlja kao izrazito čulna figura, visok je i jak, ima snažne ruke i duge brkove, obučen je u svilu i čoju, a posebno mu mirišu haljine "od njegove razvijene snage". Međutim, taj savršeni muškarac iz Sofkinih snova, samo je zamjena za onoga muškarca koga u stvarnosti ne može nikada pronaći: "Već tada je ona bila uverena da nikada, nikada neće biti toga, neće se roditi taj koji bi bio ravan i dostojan nje; dostojan i njene ovolike ljepote a i same nje, Sofke, efendi-Mitine". U tom fenomenu suzbijanja erotskog, sadržan je i kasniji problem gubljenja sopstvene ličnosti, tako da Sofka veoma brzo postaje žrtva spašavanja porodice od siromaštva i gubljenja ugleda, te pristaje da praktično bude prodata bogatom seljaku gazda-Marku, za njegovog sina, dječaka Tomču.

Za razumijevanje Sofkinog karaktera veoma je važna poznata romaneskna scena sa mutavim mladićem Vankom, u kojoj dolazi do velikog psihološkog iskušenja glavne junakinje i direktnog sudara tjelesne čulnosti sa idealnim snovima o ljubavi. U trenucima snažne navale erotske energije, Sofka kao samosvjesna i narcisoidna čorbadžijska kćer, svjesna svoje apsolutne dominacije, koristi gluvonijemog slugu Vanka za svoju erotsku igru. Pri tome, nemarno razgolićena i oslobođena, jer u kući nije bilo njenih najbližih, Sofka uzima ruku zaprepašćenog nesrećnog mladića i stavlja je na svoju dojku: "Prinoseći je k sebi, ruka njegova dođe joj onako crna, tvrda i kao neka šapa... otkri svoja prsa i na svoju jedru dojku silom položi njegovu ruku pridržavajući je, pritiskajući je... Oseti samo bol i ništa više...". Međutim, u tom trenutku velikog iskušenja Sofka uspijeva da uspostavi granicu i zaustavi se u posljednjem trenutku, tako što je grubo odgurnula raspomamljenog mladića i otišla u svoju sobu, nemajući nimalo obzira prema nesrećnom Vanku. Time je definitivno  potvrdila ono saznanje o kome je u snovima neprestano maštala, da bez ljubavi nema „Erosa“, te da tjelesno uživanje mora biti praćeno snažnim emocijama.   

Senzualna erotika u Nečistoj krvi zasnovana je na tjelesnom doživljaju seksualnosti. Karakterističan primjer nalazimo u opisu scene u hamamu kada su raspaljene djevojke i žene svoju seksualnost iskazivale kroz igru u toploj vodi i vrelom kupatilu. Radi se o sceni običajnog kupanja nevjeste i njenih prijateljica, mladih žena i djevojaka, uoči svadbe, a izgrađena je na principu kontrasta. Snažnom veselju i nesputanoj senzualnosti djevojaka, suprotstavljena je duboka Sofkina tuga i razočaranje što se okončavaju i definitivno ruše njeni djevojački snovi o idealnom muškarcu. Nevjesta neposredno pred udaju odlazi u kupatilo zbog vjerovanja u magijsku moć vode, što je svakako ostatak drevnih paganskih običaja. Sofka pokušava da bude vesela, kako bi se u punoj moći i sjaju pokazala pred svojim vršnjakinjama, a njene drugarice to zaista jesu i one zaista uživaju u toploj vodi i svojoj tjelesnoj snazi i seksualnosti. Zatvorena hamamska vrata, koja pouzdano odvajaju djevojke od spoljašnjeg svijeta prepunog ograničenja i zabrana, predstavljaju simbol slobode i prava na oslobađanje seksualnosti. To je učinilo da se djevojke u tom svome carstvu slobode potpuno prepuste erotskoj energiji, što se ogleda u izbudljivoj igri štipanja i prskanja, smijeha i pjesme: "Iz mintana, jeleka, virila su njina topla prsa, crveni, jedri vratovi sa uznemirenim, nabreklim i oznojenim žilama. Sve su jednako bile razuzurene, nikako da se priberu, ohlade. Svaki čas su leteli iz ruke u ruku beli peškiri, kojima su brisale znoj sa čela, zavlačile ih među prsa, ispod pazuha, i otuda iz izvlačile mokre i sasvim presavijene od znoja. Onda su ponovo drugi, suvi peškir uzimale, jedna drugu molile da je obriše gde ona sama ne može, po leđima ili ma gde. A usled tog međusobnog trljanja, opet je nastalo zadirkivanje, golicanje, bežanje i valjanje po haljinama. Opet se ceo amam ispuni mirisom njinih čistih, okupanih i strasnih tela. Iz samog amama, kurne, jednako je ovako na mahove, kako bi se vrata otvorila, dopirala para i toplota, i to tako jasno otuda na mahove pahtala, da je izgledala čisto kao nečiji uzdah, kao od onih tamo mramornih ploča koje kao da žale za njihim lepim telima, koja su do sada po njima ležala...". Pored tjelesnih dodira, pomoću kojih djevojke spoznaju istinsko zadovoljstvo senzualnosti, veoma značajno mjesto pripada i zajedničkom pjevanju, koje još više ujedinjuje njihova osjećanja. To samo potvđuje tačne pretpostavke da je pjesma najviši, duhovni oblik erotske sublimacije, kroz koju se iskazuju najskriveniji doživljaji i tajne i to na društveno prihvatljiv način. U tim stihovima u kojima je dominirala žudnja za neostvarenim i nasilno prekinutim i zabranjenim ljubavima, Sofka možda i po prvi put shvata i svoje buduće pravo mjesto u društvu, tako da u krilu baba-Simke, pratilje u hamamu, kroz gorke suze i jecanje, pokušava da pronađe zaštitu i utjehu.  

Iako patrijarhalni moral postavlja čvrste zabrane za svaku vrstu individualnih želja, iako posjeduje veoma oštre sankcije za sve one koji te zabrane prekrše, ipak on dopušta kršenje ovih zabrana u specifičnim situacijama kolektivnih narodnih svečanosti i proslava. Otuda su manifestacije ovoga tipa idealna prilika da se pod uticajem prekomjerne hrane i pića, pod uticajem veselja, pjesme i opštih bahanalija, slobodno uradi ono zbog čega bi se u svakoj drugoj, običnoj situaciji, morala podnijeti kazna. Oslobađanje erotske energije ostvaruje se kroz različite oblike kolektivnog djelovanja, tako što obično počinje od pjesme i igre, a kasnije se preobražava u potpuno slobodne seksualne odnose među prisutnima na slavlju. U takvim situacijama nestaju i stid i snebivanje i osjećanje krivice i griža savjesti, a sve je podređeno što snažnijem postizanju zadovoljstva, što neposrednijem i što animalnijem uživanju. Ovakva pojava kolektivnog ponašanja, vodi porijeklo iz praiskonskog promuskuitetnog odnosa među ljudima u prvobitnim zajednicama, kada još uvijek nisu postojale nikakve seksualne zabrane. Nešto slično pronalazimo i u obrednim orgijama arhaično-zemljoradničkih plemena sa vjerovanjem da ovakve svečanosti doprinose povećanju plodnosti žena, ali i zemlje koju obrađuju.

Važno je imati u vidu da je ukidanje seksualnih zabrana uvijek bilo trenutnog karaktera, samo dok traju svečanosti, a onda bi nakon toga iznova bio uspostavljen sistem strogih pravila ponašanja. Ono što je takođe uvijek potrebno imati u vidu, prilikom tog kolektivnog oslobađanja erotske energije dolazi do potpunog gubitka individualnosti, tako da "ne samo da je lična individualnost utopljena u kovitlac orgije, već tu svaki učesnik poriče individualnost ostalih učesnika".[9] U takvom poretku stvari, svadbena veselja predstavljaju korak dalje u razbludnosti, a kroz opštu atmosferu svečanosti, kroz pijanku, muziku, igru i obilato jelo, još snažnije se oslobađa sputana seksualnost i još lakše i bezbrižnije razbijaju stroge norme i tabui. Upravoutakvim grotesknim scenama seksualnih nagona pronalazimo treći tip erotike u Nečistoj krvi, koji smo nazvali karnevalskom erotikom. To je takav vid erotskoga u kome se spajaju uzvišeno i nisko, te u kojima dominira tjelesnost u svom najgrubljem, najsirovijem vidu. Karnevalska erotika upućuje na prostore književnosti koji "se nalazi na granici umjetnosti i samog života".[10] Upućuje na karneval u kome se živi "po zakonu karnevalske slobode".[11] Tako svadbene slike u gazda-Markovoj kući, gdje se pušta na volju erotskim nagonima ne zazirući ni od kakve zabrane, podsjećaju na karnevale u kojima se živi potpuno slobodno, bez pravila i zabrana. Slične groteskne slike tijela, sa oblapornim i neumjerenim konzumiranjima hrane i pića, sa tjelesnim kontaktima i drugim uživanjima, koje je prikazao Mihail Bahtin na primjeru stvaralaštva Fransoa Rablea,[12] pronalazimo i u prikazivanju kolektivne histerije na svadbi u gazda-Markovoj kući. Kroz raspomamljena čula i rušilačke nagone, kroz odsustvo bilo kakvog stida i moralnih obzira, Stanković je motivisao kasniji pokušaj gazda-Marka da u svojevrsnom obredu erotske inicijacije provede prvu bračnu noć u krevetu svoje snaje i zauzme mjesto svoga maloljetnog sina.

Već prilikom pripremanja svadbe u Sofkinoj kući, gotovo da se ponavlja situacija iz hamama. Dok učestvuju u spremanju jela, osamljene i bez mušakaraca u kući, žene pokazuju neskriveno uzbuđenje zbog skorog slavlja, a zajapurene i raskomoćene zbog isparavanja jela, počinju da pokazuju znake bujanja erotske energije. Kao da ih je pripremanje ove nove i tuđe svadbe podsjećalo na njihovu mladost, na njihove svadbe, na ludovanje i uživanje u strastima. Zbog svega toga, one počinju iznova da maštaju o noći svadbenog veselja koja dolazi, u kojoj će igrati i veseliti se, a onda nakon toga provesti strasnu noć sa svojim muževima i ponovo se zaljubiti u njih. Umorne od svakodnevnog života, od briga i obaveza, sve one su svečanost svadbe očekivale samo zbog sebe: "Kao da će ove noći biti sa drugima, a ne sa svojim muževima, tako će biti lude. Trista će čuda od besa i strasti činiti. I docnije, što piće bude jače, njihni muževi pijaniji, zagrejaniji i one sve raspaljenije, sve strasnije bivati, kao da se sa tim svojim muževima, s kojima su već toliku decu izrodile, tek tada prvi put u životu vide, kao da se prvi put  tada zavole i zaljube jedno u drugo. I cele noći biće sve gore, sve bešnje. Svaka će gledati da bude što luđa, što vatrenija, da tim, tom svojom velikom ljubavlju prema njemu, svom mužu, kao podiže mu i daje neki veći ugled i cenu". U takvim trenucima, čak i efendi-Mita ispoljava seksualne nagone tako što slobodno spušta svoje ruke na bedra i jake kukove djevojaka koje su se toliko oslobodile da im pri pritisku njegovih ruku "namah u oči jurne mlaz svetlosti, a na usnama izbija dah i strast..."

Međutim, to slobodno predavanje nagonima u višim staležima je bilo mnogo prikrivenije nego u uspaljenoj masi pčinjskih seljaka. Otuda, prikaz svadbe u gazda-Markovoj kući uveliko je različit i tu je došla do izražaja neuporedivo animalnija erotska energija, praćena scenama rodoskrvnuća. Najprije je kroz opise fizičkog izleda Markovih seljaka nagoviještena njihova duhovna strana. Predstavljeni su kao maljavi, sa tvrdim i čvornovatim rukama, u odijelima od grubog materijala, kako se snebivaju i kako su zbunjeni, sve dok ih ne osvoji jelo i piće, a tada se preobražavaju u divljake pred kojima više nema nikakvih granica, niti stida. To animalno oslobađanje erotske energije, naročito je uočljivo nakon gazda-Markove naredbe da se zatvori i zaključa kapija, jer tada među njegovim saplemenicima nestaje bilo kakav strah ili bilo kakvo uzdržavanje od tjelesnih nagona. Tada užasnuta Sofka zapaža preobražaj onih poniznih seljaka u masu koja je potpuno poludjela od strasti. Pri tome, vrhunac erotskog ludila predstavlja pobjesnjela jurnjava za mladom i ljepuškastom ženom Milenijom, koju su divljački ljubili, štipali i ujedali: "I sa užasom Sofka je gledala kako je sve to počelo da postaje, da se „stapa u jedno“. Svi mučki pretvaraju se u jednog muškog, sve ženske takođe opet u jednu opštu žensku. Ni staro, ni mlado, žena, snaja, strina, ujna ili kakav rod. Samo za znalo za muško i za žensko, i onda jedna mešavina: stiskanje, štipanje, jurenje oko kuće i krkljanje. Tolko je to išlo da je ona mala, pitoma Milenija, sigurno ne kogući da izdrži više tamo po dvorištu i po kutovima najezdu tolikih njih, koji su je jurili, pobegla otuda ovamo i počela da se krije oko Sofke i trpeze. A bila je sva izlomljena, izujedana, a opet sva srećna i obamrla od silne naslade..."   

Četvrti vid erotskog u romanu Nečista krv, koji smo definisali kao obrednu erotiku zasnovan je u obliku skrivene priče o običaju snohačestva (od staroslovenske riječi snьha, tj. žena bratovljeva ili sinovljeva). U Sofkinom odnosu prema svekru Marku postoji očigledna dvosmislenost. Da bi pred drugima umanjila svoju nesreću (zbog nedostojne udaje) i pokazala se jakom, Sofka je s "novim tatom" neodmjereno prisna, tako da na mahove, kao da se zaboravlja i uživa u tome, pušta na volju čulnoj navali svoga raskošnog tijela, što Marka erotski opija, obezumljuje i daje mu nadu da može da je posjeduje i da ima pravo na to posjedovanje, kao što su njegovi preci u nepisanom običaju snohačestva posjedovali svoje snaje sve dok im ne bi porasli sinovi i preuzeli svoje bračne dužnosti.[13]"Kao u Frojdovoj hipotetičnoj prahordi i u seoskoj porodici najstariji i najjači muškarac, otac, ima najviše seksualno pravo na žene... Očevi žene maloletne sinove odraslim devojkama da bi sebi pribavili mlađe žene..."[14]

U tim trenucima Sofka je duboko užasnuta, jer osjeća Markovu nedvosmislenu erotsku požudu i neobuzdane tjelesne nagone, prosto "ne može oči od nje da odvoji", a u njegovom glasu, kad je oslovljava sa "Sofke", osjeća se "neki njegov drugi glas, u kome nije bilo: ni 'kćeri', ni 'čedo', već samo 'Sofke'. I to tako strasno, ludo...'" Pri tome se Sofka zaprepašćuje reakcijom svoga tijela: "Na užas oseti kako joj se ispod njegove ruke odjednom, silom, protiv njene volje, poče polovina da uvija, i prsa joj, kao živa, tako uzdrhtaše i poleteše". Ono što je Sofku najviše plašilo jeste pomisao da njen svekar želi da potajno ostvari svoje običajno pravo na snahu. "I Sofka tada, na užas svoj, vide da je – ne čeka, ne da će možda to i s njom biti, nego da je to svršeno, to se već zna, jer eto počeše, kao čestitajući Marku, na Sofku padati masne zdravice, zadirkivanja i smeh..." Međutim, Marko je zbog te namjere da umjesto sina ode u Sofkinu ložnicu, potpuno raspolućen, tako da u odlučujućem trenutku, možda i zbog snažnog protivljenja njegove žene, odustaje i bježi od kuće. Taj neostvareni čin snahočestva predstavlja osnovnu motivaciju za kasniju Markovu namjernu pogibiju. Time se potvrđuje da neiživljena erotska energija, koja je junaka tjerala da bude grub i surov prema drugima, uspostavlja onu iskonsku vezu sa smrću. Povodom toga romanesknog motiva, povodom te destruktivne Markove erotske snage, interesantno gledište izložio je Vladeta Jerotić, u kojem postupke junaka identifikuje sa privatnom piščevom ličnošću: "Zar svekar Marko u Nečistoj krvi koji ogromnom snagom savlađuje isto tako ogromnu strast prema Sofki, ali onda sebe uništava, kao u grčkim tragedijama, nije sam pisac, koji pisanjem savladava neispunjeni Eros? Zato se moramo upitati, nije li u Marku Bori bilo nekog viška strasti, godinama nagomilavane, a neiživljene strasti, koja zbog toga nije više mogla ostati samo erotska, već je postala i agresivna strast, opasna za druge (Sofku), otuda i samokažnjavanje da se ne bi neko drugi uništio".[15]

Preobražaji „Erosa“ mogu se ubjedljivo pratiti i kroz odnos Sofke i Tomče. U ranoj fazi Tomča doživljava Sofku kao obogotvoreni ideal, kao ženu, majku i ljubavnicu. U psihologiji takav odnos erotske potčinjenosti definisan je kao "oknofilija", a ličnosti koje su podložne tome sindromu pate od odsustva identiteta i lakog padanja pod tuđe uticaje. U početku je Sofka doživljavala Tomču kao dječaka, ali kada je počeo da stasava i razvija se u pravog muškarca, snažnog i lijepog, a pri tome odanog, Sofka je povjerovala da će možda ipak dobiti onakvog muškarca o kojem je sanjala. Bio je to jedini, ali veoma kratak period Sofkinog života, kada je njen Eros doživio potpuno ili gotovo potpuno oslobađanje. Pošto kao udata žena nije bila uslovljena bilo kakvim moralnim zabranama, a pošto je osjećala da je Tomča voli, kao i to da će i ona njega zavoljeti, Sofka se slobodno prepuštala erotskim zadovoljstvima. Usled tog podmirenog „Erosa“, Sofka je osjećala potpuni mir, bila je ugojena i zadovoljna svojim životom, tako da je počela maštati o srećnoj budućnosti: "A ko zna tek docnije kako će biti, kada on sasvim poraste, ojača, postane čovek, i kada se kod njega budu počele razbuktavati njegove lične želje, strasti, ludosti. Ovako izučen od nje kako li će je tek tada sam grliti, ljubiti!..." Međutim, ova idila je bila kratkotrajna, a Sofine slutnje mračne budućnosti su se obistinile, prije svega zbog još jednog sebičnog i nepromišnjenog postupka efendi-Mitinog kojim je ponizio Tomču i uvredljivim tonom, nazivajući ga "kerpičom" i seljakom, zatražio mu novac koji je za Sofku, prilikom ugovaranja svadbe bio obećao gazda-Marko. Nakon toga, zbog sukoba između povrijeđenog ponosa i patološke poslušnosti, Tomča doživljava potpuni preobražaj, a usljed identifikacije sa autoritetom umrlog oca, pretvara se u sadističku ličnost, koja se na najbrutalniji način ophodi prema idealu svoje ljubavi. Ta vrsta sadizma ili infantilne sladostrasti predstavlja tipičan izraz nezadovoljenog „Erosa“. Povrijeđeni ponos junaku ne dozvoljava da bude sa Sofkom, a snažna ljubav i strast ukazivala je na to da ne može bez nje, što ga je sve tjeralo da je kroz različite oblike seksualnih devijacija ponižava i kažnjava na krajnje okrutan način. Tomčino snovidovno priviđenje raskošne gole žene, raspletene, duge kose, koja ga zove sebi, zapravo je vizija Sofkina, od koje je on nastojao panično da pobjegne u stvarnosti, što predstavlja "arhetipski obrazac bekstva iz tuđeg sveta i povratka u svoj".[16] Nakon toga, Sofkin život se definitno urušava, a njen "silazak" u svijet kojem nije pripadala, doprinosi potpunoj njenoj fizičkoj, mentalnoj i moralnoj propasti. Tada se erotska energija preobražava u mazohističku patnju, a od negdašnje silne ljepote i snažne erotike ostala je samo sjenka, koja je prebirala po pepelu na kućnom ognjištu i molila se da je smrt uzme i spasi od daljih ponižavanja. Time se i definitivno uspostavlja tragična veza između „Erosa“ i „Tanatosa“, a u završnim dijelovima romana Nečista krv biološka teza o degeneraciji javlja se kao logični epilog gašenja gazda-Markove porodične loze. Kao što je to prethodno počelo i sa hadži-Trifunovom porodicom, propast i psihofiziološka degeneracija gazda-Markovih započinje sa naglim ekonomskim usponom, a varljivom igrom sudbine Sofka predstavlja posljednji izdanak jedne i začetnika propasti druge porodice.         

Stanković je u romanu Nečista krv prikazao razne vidove erotskih doživljaja koji se javljaju kao posljedica nezadovoljene strasti, kao što su: narcisoidna seksualnost kod Sofke, bezdušni sadizam u odnosu između Tomče i Sofke, a zatim i naglašena gazda-Markova destruktivnost i autodestruktivnost. Ljubav i strast su duboko prožeti, ali se neprestano preobražavaju u zavisnosti od spoljašnih okolnosti i psihološkog sklopa ličnosti. Na početku romana dominira teza o krvi koja je "nečista od strasti", zatim slijede motivi djevojačke žudnje u snu i iskušenja na javi, pa onda udaja (ili bolje kazano, prodaja za nedostojnog mladoženju dječaka), a zatim i zamalo ostvarena nedozvoljena ljubav sa svekrom (snohačestvo i rodoskrvnuće), da bi se pripovijedanje okončalo potpunom bračnom nesrećom i unižavanjem glavne junakinje. Tako se „Eros“, kao neiskorišćena pozitivna energija, pretvario u potpunu rušilačku kob.

Stanković daje veoma snažne opise tjelesnih i perceptivnih promjena kod junaka. Tako da nas u trenucima presudnim za likove (kad sami donose sudbonosne odluke ili kada to drugi čine umjesto njih), uvodi u njihovu svijest kroz prikazivanje reakcije njihovog tijela i njihovih čula. Tako nam je prikazao Sofku kojoj nije data samo tjelesna ljepota, nego je i njen unutrašnji, psihički život, po mnogo čemu "onaj drugi, istinski, viši", počev od precizne percepcije, pa do probranih simboličkih snova. Junakinjina žalosna sudbina, uostalom ne bi se ni mogla dati kao tragično intoniran pad u jedan grub i surov, seljački svijet, da njena čula i emocije nisu bili od višeg reda. Otuda Stanković, a možda i čitava srpska književnost, i nema nijednog književnog junaka koji je ravan Sofki po kompleksnosti tjelesne ljepote i čula, po percepciji i emocijama, pa najzad i po odijevanju i ponašanju. Takva kompleksnost je i dolikovala posljednjem potomku jedne moćne aristokratske porodice.

 

 

Literatura:

 

Bahtin 1967: Bahtin, Mihail. Problemi poetike Dostojevskog. – Nolit. - Beograd

Bahtin 1978: Bahtin, Mihail. StvaralaštvoFransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse. – Nolit. - Beograd

Bataj 1980: Bataj, Žorž. Erotizam. – BIGZ. – Beograd

Đorđević 1984: Đorđević, Tihomir. Naš narodni život. – Knjiga prva. - Beograd

Morus 1961: Morus. Historija seksualnosti. Preveo sa njemačkog jezika: Drago Perković. – Zora-Naprijed. – Zagreb

Fuko 1979: Fuko, Mišel. Istorija seksualnosti. – Prosveta. – Beograd

Deretić 1980: Deretić, Jovan. Srpski roman 1800-1950. – Nolit. – Beograd

Deretić 1983: Deretić, Jovan. Erotsko u delu Bore Stankovića. – In: Vranjski glasnik. – Knjiga HVI. -  Narodni muzej u Vranju. – s. 183-186. 

Trebješanin 1994: Trebješanin, Žarko. Šta Frojd zaista nije rekao. – Prosveta. – Beograd

Trebješanin 2001: Trebješanin, Žarko. Rečnik psihologije. – Stubovi kulture. – Beograd

Gluščević 1985: Gluščević, Zoran. Psihodinamički rad Erosa u delima Borisava Stankovića. – In: Književnost. – Broj 1-2, 3, 4, 5-6. – Beograd

Jerotić 2002: Jerotić, Vladeta. Erotsko u delu Bore Stankovića. – In: Najlepši eseji Vladete Jerotića. – Prosveta. – Beograd

Jovičić 1972: Jovičić, Vladimir. Umetnost Bore Stankovića. – Književna misao. – Beograd

Jovičić 1986: Jovičić, Vladimir. Nečista krv-Bora Stanković. – Zavod za udžbenike. Beograd

Petković 2009: Petković, Novica. Sofkin silazak. – Drugo izdanje. – Zadužbina Nikolaj Timčenko-Altera. – Leskovac-Beograd

Jung 1977: Jung, Karl Gustav. O psihologiji nesvesnog. – In: Odabrana dela Karla Gustava Junga. – Matica srpska. – Novi Sad

Frojd 1970: Frojd, Sigmund.  O seksualnoj teoriji. – In: Odabrana dela Sigmunda Frojda. – Knj. IV. – Matica srpska. – Novi Sad   

Frojd 1970: Frojd, Sigmund.  Tumačenje snova. – In: Odabrana dela Sigmunda Frojda. – Knj. VII. – Matica srpska. – Novi Sad

 Maksimović 2009: Maksimović, Goran. Djelo, sudbina i doba Bore Stankovića. – In: Godišnjak za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nišu. - God. HHII. - Broj 9. - Filozofski fakultet u Nišu. – Niš. - s. 215-228.

Milosavljević-Milić 2008: Milosavljević-Milić, Snežana. Metafora granice kao model čitanja Stankovićeve poetike erotskog. – In: Priča i timačenje. – Filip Višnjić. – Beograd. – s. 158-170.  

Ćosić 2010: Ćosić, Branimir. Deset pisaca – deset razgovora. - Treće izdanje: priredio Jovan Pejčić. - Admiral Books. - Beograd

 

---

[1]Branimir Ćosić, Deset pisaca – deset razgovora, treće izdanje: priredio Jovan Pejčić, Admiral Books, Beograd, 2010, str. 22-23.

[2]Žorž Bataj, Erotizam, BIGZ, Beograd, 1980, str. 313.

[3]Žarko Trebješanin, Šta Frojd zaista nije rekao, Prosveta, Beograd, 1994, str. 114.

[4]Zoran Gluščević, "Psihodinamički rad Erosa u delima Borisava Stankovića", Književnost, broj 1-2, Beograd, 1985, str. 297.

[5]Žorž Bataj, nav. djelo, str. 147.

[6]Isto, str. 307.

[7]Goran Maksimović, "Djelo, sudbina i doba Bore Stankovića", Godišnjak za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nišu, god. HHII, broj 9, Filozofski fakultet u Nišu, Niš, 2009, str. 215-228.

[8]Borisav Stanković, Nečista krv, Sabrana dela Borisava Stankovića, knjiga treća, priredio: Živorad Stojković, Prosveta, Beograd, 1987, str. 48-49. (Svi kasniji citati Stankovićevog romana preuzeti su iz istog izdanja).

[9]Žorž Bataj, nav. djelo, str. 197.

[10]Mihail Bahtin, Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodne kulture srednjega veka i renesanse, Nolit, Beograd, 1978, str. 13.

[11] Isto, str. 14.

[12] Isto, str. 334.

[13] Vidjeti o tome kod Novice Petkovića (u studiji Sofkin silazak, drugo izdanje, Leskovac-Beograd, 2009, str. 139-140). Snohačestvo predstavlja ruski izraz za prikriveni običaj prema kojem je svekar imao pravo voditi intimni život sa svojom snahom dok njegov sin ne odraste. Tihomir Đorđević u istraživanjima vođenim krajem 19. vijeka ovaj običaj opisuje kao oblik "poliandrije": "Najzad u poliandriju spada još jedan stari običaj koji se ni do danas nije svugda ugasio, to je slučaj kada svekar živi u nepristojnim odnosima sa svojom snahom. Rusi ga nazivaju snohačestvo. Podaci  govore  da  je među Slovenima bio veoma čest. [...] G.S. Trojanović ga pominje u studeničkom i svrljiškom srezu. Po uveravanju nekoliko prijatelja, bilo ga je u nekim mestima u okruzima: požarevačkom, vranjskom, pirotskom i topličkom. Aleksinački sud sudio je pre trideset i više godina jedan slučaj snohačestva iz sela Resnika u srezu sokobanjskom. U okolini manastira Kalpina u Južnoj Srbiji ima ga, gdešto, još i sad, kako me izveštava jedan prijatelj." (Tihomir Đorđević, Naš narodni život, knjiga prva, Beograd, 1984, str. 244).

[14]Jovan Deretić, Srpski roman, 1800 – 1950, Nolit, Beograd, 1980. str. 216.

[15]Vladeta Jerotić, "Erotsko u delu Bore Stankovića", Najlepši eseji Vladete Jerotića, priredio: Milisav Savić, Prosveta, Beograd, 2002, str. 249.

[16]Novica Petković, nav. djelo, str. 121.

PODELITE OVAJ TEKST NA: