ŠLjIVA
Može li se Una u čašu naliti, da je ponesem,
Ili da Vrbas ulijem u svadbarsku plosku;
Neretvu, Bosnu i Drinu da popijem kao suzu?
Jer kažete da to nije moje i da sam tu stranac,
I više od toga, tuđ, nikogović, sluga i ničiji rod
Da sam na tim obalama izbačen kao poplavom donesen,
Da su me neke struje i neki vjetrovi donijeli.
Kažete mi da ponesem što je moje i da se gubim
Da strpam temelje u džepove i prtenu torbu
Najbolje da unaramčim spomenike i crkve
Da prekopam đedove i do bijelih čela
A što bih kopao dublje, to bih sve više nalazio jama
A kako njih da ponesem?
Kako da raskopavam i rušim mir svetih
Onih čije ste glave u međe ugradili
Kako da ponesem one koje ste uzidali u temelj moje kuće
Kojoj šljeme dohvata do nebeskog prijestola
Kako, a da ne budem proklet, da se drznem -
Smijem li da kupim nikada pokupljeno
I da prebiram i ožalim nikada prežaljeno
Ili da sa neke planine i neke litice, neke grede
Podviknem na vas onako kako su i moji preci.
Htio bih, ali su mi nejaka pleća i snaga mala
Da uprtim na leđa Dinaru, Romaniju i Ozren
Da se zametnem Grmečom, Manjačom i Leotarom
Da savijem u svitak sveto Popovo polje,
Glamočko, Lijevče i cijelu Semberiju, kako bez njih,
Pa sve tako, svaku stopu đe je poškropila
Vrela krv mojih praotaca,
Do Drine, mora, Save i opet u krug, obori!
Da razaberemo moje od vašeg, da posijemo međaše
Da utvrdimo i da se oko međa više ne gložimo.
Ili mi ni to ne date?
A šta mi dajete, i što me gonite, ako nije moje?
Ako nisu moji manastiri - čiji su?
Ako nisu moji grobovi - čiji su?
Ako nisu moja imena - čija su?
Možda onih zarad čijeg računa i volje
Našim vratovima mastiste konopac
Našim tjelesima strževo kolje
Ili sve lacmanski radite za novac?
Ne bi vam dosta zemaljska kugla, koliko su žvale zinule
Ali i sve da vam dam,
Da pokleknem do razdrobljene lobanje!
Jedno nikako ne mogu, jedno što mi je najpreče
Ne mogu i neću da vam dam, za ovog života - šljivu!
Jednu jedinu šljivu!
Ranku - onu što rađa najljepše plodove - i hraniteljku.
Pod tom šljivom me majka onomad rodila,
Pod tom šljivom sam ubrao prvo cvijeće
U krošnji te šljive sam prvi put usne poljubio,
Uz njenu prepečenicu sam nazdravljao svatovima i svadbarima
Kumovima i rođacima, braći i bratićima
I kap puštao na zemlju za pretke koji me gledaju s nebesa
Sve vam dajem, al' šljivu vam ne dam!
Ona je moja, a vi svoju sadite i njegujte, ako znate.
Meni je moja ostala od oca.
Njemu od njegovog, a opet njemu od njegovog
I tako osamnaest koljena unazad dugi niz vijekova,
A vi bi da za jedan dan, jednu noć -
Oštrim divitom ili oštrim nožem, kao i preci vaši -
Prekinete to debelo brvno gajeno vjekovima.
Zasadite svoju i srećno vam bilo, mimo mene
Berite plodove i zdravite goste, ako ih imate
Ali moju šljivu, i moju stopu, moj kamen i moje sve...
Niti vam dam, niti prodajem, niti pomišljajte!
Neće se vratiti vremena stara
Nema više paša, aga i begova
U jednu šljivu sva mi je čast stala
U onu šljivu od prije Kosova!
ZBJEG
Tišina, prekrila polje, nebo i šume
Vrelina, sparina, dan bez daška vjetra
A zbjeg u točak istorije ubačen kao u žrvanj
Melje se s jedne na drugu okuku
Stopa mu je veća od metra
Niko da se glasne, ćutke, smireno
A molitve o nebesa kao o bubanj tuku.
Poneki uzdah, poneka suza, roptanje bolno
Naslonjena izbrazdana lica
Pitanja i odgovori, sve je u vreći brašna
Je li sve bila naša stranputica?
Pogledaj - zausti starina -
Možda ovo nije ni tako rđavo?
'ajde znaj, jadna glavo, da se bar spakovasmo
Sad kad stignemo kod roda pa nas prigrle
Da nas pitaju za žive i one koji ostaše
Juče sam nešto mislio -
I evo, da te pitam pravo, a pita svoga ispisnika,
Njegova slika i prilika, njegov odraz u ogledalu
Ćelava glava uz ćelavu glavu -
Đe nam se đede onaj mali
Što smo ga na ramenima po snjegovima
Do škole na smjenu nosali
Bješe li ono Siminog Petra
Za nauku mu dadoh iz štale junicu
I dva metra žita u zrnu
Ali nam se on nikada ne povrnu.
Možda nas on sačeka tamo đe idemo?
Ili se snaš'o...
A zbjeg samo melje...
Viđe li ti poslije onoga ljeta maloga Stankovog
Kupio je sa mnom šljive i prezrelo voće
Prikričio sam mu da nam se vrati
Da ga poslušamo; reče da 'oće...
A sada ni njega nema, ko zna đe je,
Možda se i on snašo?!
Dobro, progovori!
Znaš li onoga musavoga mališu?
Što nije uspio da se snađe
Nije stigo
Na njega oboriše stijene, stabla, vagone i lađe
Samo što nije htio kako drugi hoće
E, naše pogaženo žito i voće!
RAŠČUPANKO
Bio je tužan dječak
Koji je sakupljao bisere pokapale niz lice
Uvijek u pogrešnoj, prašnjavoj družini;
Gologlavom, musavom timu.
Danju i noću na tamnoj strani ulice.
Taj raščupani poderanko,
Očiju plavljih od nebesa, prćastog nosića
I kose crnje od kovačevih garavih ruku
Želio je da sanja bezbrižne snove
Java je lažni ulog bez pokrića.
Nikada dovoljno sit.
Neošišan, krmeljav, ranjavih dlanova i koljena,
Ali drčni bundžija i pravdoljubac
Hajduk iz prvog luga
Junak iz starih priča i vremena.
On nije ostario
Nisu mu bore išarale lice nego se smiješi
Na balerinu iz muzičke kutije
Pokvarenu, zna, ali joj kaže:
"Hajde, mila, još jednom zapleši!"
Želio je i sanjao drugo,
Ali mališa na vjetrometini vjekova spava!
Skupi ruke preko koljena,
Pokrije se nebom, podmetne livadu:
"Laku noć, nebesa, uskoro svanjava!"
