detalj slike: KRK Art dizajn

RANKO PAVLOVIĆ: NEZABORAV IM DUGUJEMO

Sa Rankom Pavlovićem, jednim od najznačajnijih savremenih srpskih književnika i laureatom Godišnje nagrade Udruženja književnika Republike Srpske, mogli bismo da razgovaramo o poeziji, pričama, romanima, književnosti za decu, književnoj kritici i esejistici, o nagradama... Ovog puta sa Rankom Pavlovićem iz drugog ugla.

Piše: Gordana Jež Lazić, 6.maj 2022. Beograd - Banja Luka

Ранко Павловић

Ranko, čest ste gost u školama, sa radošću deteta opisujete te susrete. Kako pamtite jednu od najvećih književnih manifestacija na ovim prostorima ikada „Ćopićeve staze detinjstva“ za Brankova života? Čini li Vam se da od Brankove skromnosti nismo videli kakav književni gorostas ulazi u istoriju srpske književnosti? Primećujete li Brankov uticaj – motivaciju, atmosferu – kod savremenih pesnika i pripovedača?

Manifestacija „Ćopićevim stazama djetinjstva“ naročito se pamti po piščevim dolascima u zavičaj. Njegove posjete školama i selima bile su prave male narodne svetkovine. Ljudi su dolazili pred škole, recimo,kao na narodne zborove. I svi su čekali da im Branko podari onu svoju vrcavu riječ, a on je, otvorena srca, ne pripremajući se za to, znao kako da se obrati djeci, kako starijima, a kako kad su i jedni i drugi na okupu. Neka vrsta strahopoštovanja, poslije prvih njegovih rečenica, prelazila je u neposrednost, u drage susrete Krajišnika, kao da su se svi našli na nekom crkvenom zboru ili „konferenciji Narodnog fronta“. Biti tada u Brankovoj pratnji, za pisce koji su dolazili iz svih krajeva Jugoslavije, predstavljalo je veliku čast, a veliki pisac nije dozvoljavao da iko padne u njegovu sijenku.

Činjenica da je Ćopić bio najtiražniji i najprevođeniji pisac u tadašnjoj Jugoslaviji svjedoči o njegovoj veličini. Ipak, za života, čini se, nije bio dovoljno proučen, njegovo djelo nije osvijetljeno punim svjetlom, jer je često smatran veseljakom i zabavljačem, pri čemu se teže uočavala sjenka tuge u njegovom osjetljivom, nježnom biću, što je pažljiv posmatrač mogao uočiti i u djelu. Pa još kada su mu na glavu stavili trnov vijenac „Jeretičke priče“, književna kritika se malo prigušila, ili je, da joj se ne bi zamjerilo, ispred pisca isturala njegovo stvaralaštvo za djecu, plašeći se da dublje zaore, na primjer, po zgusnutim slojevima „Gluvog baruta“. Tek kada se pojavila njegova, možda ponajbolja knjiga, „Bašta sljezove boje“, počelo se s ozbiljnijim analiziranjem njegovog djela. Više kritičara i teoretičara književnosti, među kojima i njegov zemljak Svetozar Ličina, ozbiljnije su ukazivali na gorčinu njegovog humora, na ukorijenjenost književnikovog jezika u krajiški narodni govor i na suštinske vrijednosti njegovog djela.

Pisao sam o tome, pa ovdje samo kratko: Ćopićev prethodnik, Petar Kočić, njegov sljedbenik, Đuro Damjanović, i on sam, male ljude iz svog zavičaja izveli su na veliku književnu scenu. Onaj iza kace Petra Kočića dao je neke svoje karakteristike onom Ćopićevom junaku koji sam za sebe kaže „Ja sam ti onaj neki Rade sa Brdara“, a obojica Damjanovićevom Jeftašu. Svaki od ovih krajiških pripovjedača ima autohton stil, posebna jezička obilježja, različite postupke u kreiranju svojih literarnih junaka, mada je jasno uočljiv isti jezički milje, slična, krajiška, atmosfera, gotovo identični usudi likova koji žive među nama kao da su, kako nam se učini, odrasli s nama i, jedući gorke zalogaje, znali da se na svoj, krajiški način (ali uvijek sa univerzalnim obilježjima) vesele, pa i podruguju životu i društvu. Jednako kao Kočićev, tako je i Ćopićev uticaj na pisce koji su dolazili poslije njega uočljiv u djelima koja su nam podarili. Imena ne bih nabrajao, ima ih mnogo, jer bih sigurno neke preskočio, a to bi bio neoprostiv grijeh.

 U svojoj „Molitvi“ Petar Kočić kriknuće vapaj duše za „rečima krupnim i golemim... kao brda himalajska“. Koliko je krajiških srpskih rodoljubivih pesnika iznedrio eho Kočićevih reči? Koga ne smemo da zaboravimo? A, koliko je uticaj kočićevske satire prisutan danas? Ili u savremenoj krajiškoj satiri imamo mešavinu Kočićevog i Ćopićevog humora?

Polazeći od toga da je svaka dobra poezija na svoj način rodoljubiva, teže je izdvojiti pjesme (i njihove autore) koji su imali taj kočićevski vapaj. Međutim, šire posmatrano, on se i te kako osjetio u poeziji i lirskoj prozi: Dragana Kolundžije, Dragana Studena, Stanka Rakite, Ranka Preradovića, Ranka Risojevića, Stevke Kozić Preradović, Anđelka Anušića, Zorana Kostića, Marka Ručnova, mnogih pjesnika koji već duže ne žive na području Krajine, i mnogih drugih (nabrajanje je vrlo nezahvalno, uvijek mnogi izostanu). Naravno, tu je i plejada predratnih i poslijeratnih (mislim na Drugi svjetski rat) pjesnika koji su u rodoljubivoj poeziji ostavili dubok trag.

U današnjoj krajiškoj satiri veoma je prisutan prizvuk Kočićevog i Ćopićevog žigosanja društvenih pojava. Da spomenem samo: Slobodana Jankovića, Vasilija Karana, Živka Vujića, Miladina Berića, Živka Đuzu… I, eto, već se pokajah što sam počeo spominjati imena.

Da, ima mješavine, ne bih rekao humora nego Kočićeve i Ćopićeve satire, s tim što je on kod Kočića natopljena čemerom, a kod Ćopića vrcavim humorom koji ublažava ukus gorčine.

Napešačismo se, Ranko, ali izgleda da nam nijednom krajiške staze vrletne nisu teške. Od Grmeča, preko Manjače, stigosmo i do Kozare. A „Književni vijenac Kozare“ gotovo je postao sinonim za čudesnog dečaka srpskog neosimbolizma, Dragana Kolundžiju, toliko ga je spominjao. Vaše sećanje na čika Dragana?

Dragan Kolundžija uvijek je bio i do posljednjeg dana svog zemaljskog života, ostao veliko, veliko dijete. Uvijek začuđen pred šarenilom svijeta, kud god je hodio, u sebi je nosio svoju Kozaru, i onaj svoj brijeg na koji je „iz matere ispao“. Sve svoje pjesme znao je napamet i kad bi počeo da recituje (uvijek nakon podužeg uvoda) teško se zaustavljao. I kud god je putovao, nije izlazio iz svoje poezije; toliko je s njom srastao da mu nije bila potrebna ni sopstvena koža.

Bili smo zajedno na mnogim književnim manifestacijama, dolazio sam na njegove književne večeri, promovisao sam dvije njegove knjige, jednu u Istočnom Sarajevu, drugu u Banjoj Luci, volio sam da govorim o njegovoj pjesmi „Leto“, bio sam u žiriju koji mu je dodijelio „Književni vijenac Kozare“, priznanje koje je mnogo ranije zaslužio nego što ga je dobio…

Kad danas o svemu tome razmišljam, gotovo sam uvjeren da Kolundžija nije minuo svijetom, nego se neopaženo uselio i prikrio u svojoj poeziji, a naše je da razgrćemo te upečatljive lirske slike i metafore, i da ga tamo tražimo da nam bez prestanka govori „Ljubavnu pesmu iz Sežane“ i da otvori svoje grudi, jer – „U njima je magare srećno što je u svojoj zemlji“.

Kozaru je nezamislivo spomenuti bez još jednog velikana naše književne scene, Mladena Oljače. Po čemu posebno pamtite Mladena Oljaču i koji njegovi naslovi su Vama najdraži?

Između Mladena Oljače i Kozare ispisan je znak jednakosti, ne u vidu dvije vodoravne crte, nego u obliku srca. Kao i Kolundžija stihom, Oljača je Kozaru pisao (pogrešno bi bilo reći: opisivao) proznom rečenicom, ali toplom, nježnom, lirskom, čak i kad je njome za buduća pokoljenja slikao epopeju. „Mutno je nebo kao volovsko nebo“, rečenica je iz jednog njegovog proznog djela koja je sama po sebi dovoljna da cjelovito oslika njegov stil. Ili jedna druga, koju evo izvlačim iz nesigurnog zapamćenja: „Dolazi, nosi sunce na ramenima“. Ne zvuči li to kao stih istrgnut iz lirske pjesme?

Dva su Oljačina djela meni posebno draga. To su prvi naš moderni roman o ratnom i poratnom vremenu (opet govorim o Drugom svjetskom ratu; napomena je neophodna jer kod nas je malo bezratnih sušnih vremena!), ostvaren u, posebno za to vrijeme, neobičnoj formi i u poetici koja se bitnije razlikuje od one u kojoj su nastajale Oljačine ratne hronike, te kratka priča „Sin“, bez koje je nezamisliva bilo koja antologija srpske priče, ali je tamo, nažalost, nema!

Riječju, Mladen Oljača je pisac kome se moramo vraćati.

Krajiška esejistika i književna kritika nezamisliva je bez imena prof. dr Zorice Turjačanin. Rođena u Beogradu, ceo svoj radni vek provela je u Banjoj Luci i svim srcem tamo pripadala. Šta ne smemo zaboraviti kada se sećamo prof. Zorice Turjačanin?

Zorica Turjačanin bila je prvi doktor književnosti za djecu na širem prostoru. Nisam siguran, ali mislim i u Bosni i Hercegovini. S oduševljenjem, manje kritikujući, a više hvaleći i ukazujući na to kako bi se moglo bolje pisati, pisala je o djelima mnogih pisaca na jugoslovenskim prostorima okrenutim svijetu djece, a posebno o krajiškim i bosanskohercegovačkim književnim stvaraocima. Pažljivo je pratila tekuću izdavačku produkciju, nastojećiu da ne izostavi nijednu knjigu namijenjenu mlađem čitaocu. Kad bi se na jedno mjesto skupile sve knjige o kojima je u nekom listu, časopisu, na nekom simpozijumu ili drugom naučnom skupu dala svoj sud, bila bi to pozamašna biblioteka, po broju knjiga slična onima kakve susrećemo u manjim opštinskim centrima. Nije pisala samo o književnosti za djecu, nego i o knjigama koje su privlačile pažnju i odraslih čitalaca. Kao primjer uzeću ono što pouzdano znam iz ličnog iskustva. Prošle godine dr Jelena Janjić priredila je, a Društvo članova Matice srpske u Republici Srpskoj objavilo moju bibliografiju koja ima više od 1.300 jedinica. Kada sam pažljivo pogledao odjeljak namijenjen literaturi, zaključio sam da nema gotovo nijedne moje knjige o kojoj nije pisala Zorica Turjačanin.

Koristim se prilikom da se u ovom odgovoru prisjetim još jednog vrijednog hroničara književnog života u Krajini. To je prof. dr Miljko Šindić koji je, pored ostalog, pisao o gotovo svim značajnijim krajiškim piscima i njihovim knjigama. Do sada su priređene i objavljene tri obimne knjige ovog autora pod naslovom „Književna Krajina“, a siguran sam da bi ih se mogli prirediti još makar toliko. Iako u poznom životnom dobu, ovaj Kruševljanin koji je radni i najveći dio životnog vijeka proveo u Banjoj Luci, i danas pomno prati zbivanja na krajiškoj književnoj sceni.

Ovo pitanje nekako dugujem prof. Zorici. Koliko je žena kao autor prisutna u krajiškoj srpskoj književnosti. Ko su bile naše najpoznatije književnice? I  da li je žena kao autor u našoj književnosti kroz istoriju bivala  marginalizovana?

Prvo, pojam Krajine u geografskim smislu nije precizno determinisan, pa se govori o Bosanskoj Krajini, istočnoj Krajini, zapadnoj Krajini, Visokoj Krajini i, jednostavno, o Krajini koja se preko bivši republičkih a sada državnih granica, prostire do blizu Jadrana. Onome ko se ne bavi istraživačkim radom i istorijom književnosti nezahvalno je da se upušta u navođenje imena, jer su u takvim slučajevima greške neminovne, pa ću se zadržati na utisku (nikako pouzdanoj ocjeni) da su žene kao autori u književnosti na području Krajine neuporedivo prisutnije u novijem negoli u prošlim vremenima.

Jesu li krajiške književnice marginalizovane? Ne bih rekao da jesu. U posljednje vrijeme jedna grupa mlađih spisateljica, „predvođena“ (da upotrijebim taj nezgrapan izraz) Tanjom Stupar Trifunović, suvereno „vlada“ književnom scenom, ne samo krajiškom  i ne samo na području bivše zajedničke države. Zasluženo dobijaju značajne nagrade, njihova djela se prevode, postavljaju na pozorišne scene, prihvata ih književna kritika i književna javnost uopšte…

Dara Sekulić ostaće zapamćena ne samo kao velika književnica, nego i kao veliki čovek, pesnikinja svoga roda. Da li je Dara simbol krajiške žene i pesnikinje, snažne, nežne i plemenite u isto vreme?

Svojim pitanjem precizno ste i tačno okarakterisali Daru Sekulić. Tu bi se, naravno, moglo dodati još mnogo atributa, pa da slika opet ostane nepotpuna. Ako Krajinu shvatamo u onom najširem smislu, onda ona jeste simbol te krajiške žene, pjesnikinje i borkinje „golubijeg srca“, da se poslužim Ćopićevom metaforom. Ipak bih rekao da je Dara simbol Korduna (rođena u Kordunskom Ljeskovcu), pa bih tome pridodao i Banije i Like. Najbolje je reći da je njen život simbol patnje i prkosa, što je utisnulo i snažan pečat u njenu poeziju.

I kada se dotičemo ove oblasti, kao vrsnog poznavaoca naše savremene književne scene, moram da pitam – koga biste danas izdvojili kao književnice krajiškog miljea? Koliko su žene autori danas prisutnije na ovom prostoru nego u proteklim decenijama?

Posljednjih decenija najprisutnije su u književnosti: Stevka Kozić Preradović, Jovanka Stojčinović Nikolić (živi i stvara u Doboju ali se kao pisac uglavnom ostvaruje kao neko ko pripada tzv. krajiškom krugu), Željka Avrić (Krajiškinja koja živi u Sremskoj Mitrovici), Sava Guslov Marčeta, dok bi spisak mlađih spisateljica i onih koje se približavaju srednjem životnom dobu bio podugačak. Tu su, da ponovim, Tanja Stupar Trifunović,  Aleksandra Čvorović, te Jelena Glišić u književnosti za djecu…

Daru pamtimo i po omažu Skenderu Kulenoviću, tvorcu jedne od najvećih pesama srpskog jezika, „Stojanke majke Knežopoljke“? Koliko je jezičko nasleđe  Skendera  Kulenovića očuvano u našoj savremenoj književnosti?

Jezičko bogatstvo Skendera Kulenovića temelji se na zavičajnom narodnom govoru, a među piscima generacija koje dolaze poslije njega dosta je onih koji se napajaju na istom izvoru. Spomenuću samo: Ranka Risojevića, Ranka Preradovića, Zorana Kostića, Predraga Bjeloševića… i opet tri tačke u koje bi stala imena mnogih mlađih pjesnika i proznih pisaca.

Ranko, koliko god  je Krajina gorovita, gorovita je i krajiška književna istorija. Koga nismo spomenuli, koga još ne smemo zaboraviti?

Da podsjetimo samo na neke od onih koji nisu među živima. Vrijedno i bogato djelo ostavio nam je Ljubo Jandrić, čija je knjiga „Razgovori sa Andrićem“ pobrala mnoge pohvale, a njegov roman „Jasenovac“ neopravdano je zaobišla NIN-ova nagrada. Pa onda, od starijih, recimo, Gojko Banović, a od Jandrićevih vršnjaka rasni pripovjedač  Nenad Radanović. Tu je i Slobodan Janković koji je ostavio više zapaženih romana, zbirki pripovijedaka, knjiga humoreski i aforizama. Nedavno je u svoje djelo preselio i Tihomir Levajac, autor zanimljivih romana i pripovijedaka. Nešto mlađi od njih su prerano preminuli Milenko Stojičić i Zdravko Kecman. Nije dovoljno izučen ni opus pjesama za djecu Đure Stipanovića, kao ni raznovrsno djelo Ćopićevog zemljaka, Đure Maričića iz Hašana… Bezbroj puta sam sam sebi rekao da se neću upustiti u avanturu navođenja imena, jer kasnije čovjek udara glavom o zid kad shvati da je mnoge propustio, ali eto…

U protekle dve godine mnogo nas je istinski velikih savremenih krajiških pisaca napustilo. Po čemu ćemo pamtiti Kolju Mićevića, Stevana Tontića...? Koga ne smemo zaboraviti iz ove književne generacije?

Ta dva stvaraoca po ostvarenosti svog djela pripadaju evropskoj književnosti i kulturi. Gotovo je nemoguće nabrojati čime je sve Kolja Mićević zadužio našu kulturu. Prevođenjem, vlastitim književnim stvaralaštvom, muzikologijom, prožimanjem naše sa svjetskim kulturama, dok je poezija Stevana Tontića sama sebi, svojim vrijednosti, otvorila vrata evropske književne scene. O njihovim savrsnicima već sam ponešto rekao odgovarajući na prethodna pitanja.

Na kraju, moram da se osvrnem na 56. Kočićev zbor u Banja Luci. Najlepši utisak koji sam sa ove manifestacije ponela bilo je zajedništvo – generacijska podrška među pesnicima. Ranko, jesmo li i hoćemo li biti dostojni podneblja u kojem smo ponikli, sećanja na one koje ne smemo zaboraviti?

Ne smijemo sebi dozvoliti da bude drugačije. Pandemija kovida 19 zaustavila je neke tokove, politička previranja i ratna zbivanja u našim okvirima, kao i u svjetskim razmjerama ostavljaju dubok trag u kulturi, finansijska oskudica i često maćehinski odnos prema knjizi i izdavaštvu, ideologija potrošačkog društva – sve to i mnogo čega drugog ne smije biti prepreka našim težnjama da ostvarujemo i ono čemu su težili naši preci.

PODELITE OVAJ TEKST NA: