SAN I VID
Otvaraš oči ko more svio,
dok ruke tvoje dozivaju i grle gladne poljupce moje.
A ja u vuka pretvorih se, kako bih me pogledala i
tvoja ruka, možda je ovo samo san, onaj što ima oči.
Ili krv sreće koja u sebi put sreće ima.
Otvaraš oči, ja vidim te, spiš, ja pogledom budim te.
Jer moj si suncokret, iako još ne posadih te, ti nikao
si, a sad si more očiju mojih, riba, koju poljupcem
mazim, ono sunce čije oko pogledom mazim, ona sreća,
koju nikom neću dati da zgazi je.
Zato držim je na rubu zjenica gdje rasle su trešnje,
ali one nebo plave.
Tamo gdje svitanja korake sna grle,
a ti san koji otvara pitanja mnoga, rađa se prije
zore rujne, miriše na kajsije, bujne života moga
vreli krug.
Što li ovo iz grla izlaze kosti neke?
Ne znam, ali znam da ti si korak svakog sna, i ljubav u trenu svakog trena.
I kad pomisliš na trula rođenja, ja biću san i vid tvoga viđenja.
Sve ovo, ali ljubavi tebi ću teško reći doviđenja, jer ti si ogledalo svih viđenja.
I ugledaćeš ogoljenog i samog, zato pusti da pjesma oganj njegov bude, jer vukova ljubav, sve grli snove, stare i nove njive, jer ovdje se san i vid jedno drugom dive.
