NIČIJA ŠĆER
ja sam ničija šćer
nemam roditelje buržuje
ni rođake što su se snašli
sigurne veze što otvaraju sva vrata
zadrigle ljubavnike
šaptače
ja sam politički invalid
duh koji hoda
nemam novce da kupim sreću
ne žalim
mene raduje snijeg
ulica živka nikolića
jedan bluz bar noću
jabuke kad porumene
raduje me
moj otac s pocijepanom lijevom cipelom
i majka sa šalom iz devedesetih
hladna dnevna puna toplih ljudi
ne treba čovjek da ostari
pa da shvati
kako je nekada ništa sve
i koliko smo samo imali sreće
da nemamo ništa
KNjIŽEVNO RASPEĆE
Jednom
Kad moja olovka stane
I moj um zaćuti
A srce prestane udarati zareze
Sahranite me u omiljenom stihu
Da zaspim u zagrljaju voljenih slova
Daleko od tuđih, lažnih tapšanja po leđima
I izvježbanih osmijeha
Što oblijeću oko mene kao crne ptice
Nego krenite sadržajem
Kao Ulicom bola
I razapnite me o naslov
Da kao Isus slovima ginem za vas
Jednom
Kad moja olovka nestane
Znajte ni mene više nema
ŽENA VUČICA
Kao Stepski vuk
Osamljen
Ranjen
Neshvaćen
Tako i ranjena žena
Ostavljena je da krvari po papiru
Junački, ipak plemenito
Značajno i zrelo
Jer se ona ne sveti
Ne oštri zube nego olovke
Ne vadi kandže nego srce
Ne prosipa laži nego istinita slova
I ne pokazuje osjećaje
Nego umijeće kroz stih
Ona pati
Ali to nikad nećeš osjetiti
Jer njena su slova kao šuma u kojoj se skriva
Da bi u tišini lizala svoje rane
Takve su ti žene vučice
Hrabre
Mudre
I ponosne
