detalj slike: KRK Art dizajn

 

1655 KORAKA 

Iz korona dnevnika

 

 

Od moje kuće do najbliže glavne ulice, Blur Strit, „mojim šorom“, tj. Ulicom Vindermir kojom pješačim, ima tačno 1655 koraka. Tako barem pokazuje sat koji sam dobio za pedeset peti rođendan kao znak pažnje, ali i podsjetnik da sam došao u godine kad se pješačenje smatra preventivom protiv zakrečenja krvnih sudova, povišenog pritiska, aritmije ili objedinjeno: koronarno arterijskih i koronarno srčanih oboljenja. To je tzv. sat-motivator.

I prošle sedmice, u ovim vremenima korone, vraćam se kući iz svoje redovne šetnje i na početku ulice Blur, prolazeći pokraj automobila, oslovi me, s njegove druge strane, žena od nekih četrdesetak godine, veoma interesantne vanjštine:

-Da li ste čitali da u ovim vremenima korone manijaci sve češće napadaju žene kad idu same cestom - reče mi nepoznata žena bez uvoda i nastavi da korača pokraj mene. Naravno, na onoj istoj udaljenosti kao da se između nas nalazio automobil. U svakoj ruci nosila je po dvije bijele kese iz prodavnice Šopers.

-Ne, nisam čuo – odgovorio sam. -Iskreno ne pratim previše medije.

-Da li biste imali nešto protiv da koračam pokraj vas. Odajete mi povjerenje. Osjećam se sigurnije.

Ja pomislih da sa kapicom na glavi, u trenerci, sam sebi lično ne bih odavao utisak osobe od povjerenja, ali ako je mlada gospođa tako zaključila, nisam našao za shodno da joj razbijam iluziju.

-Odmah su me otpustili čim su zatvorili firmu. Sreća je da imam partnera s kojim živim i koji još uvijek ima posao. S nama je i moja kćerka iz prvog braka. Partner ju je divno prihvatio. A moj muž je bio bipolaran. Znate li šta je bipolarnost? – mlada žena provjerava za svaki slučaj

-Znam – odgovaram joj. Teški oblik depresije sa epizodama bezrazložne euforije i padanja u rupu, teško beznađe.

Moja nepozvana saputnica zastaje i smješka se.

-Nevjerovatno. Upravo to. Moj muž je znao da pobjesni i da urla na mene i na kćerku kao sumanut. Iz čista mira. A onda da cvili i moli za oproštaj. Na kraju više nisam mogla da izdržim. Ostavila sam ga. Ali, znate li šta je čudno. Kćerka ga obožava. I on nju. I ja to dopuštam. To je samo bolest. On nije loš čovjek.

-Upravo tako – kažem joj ja. Pravilno postupate.

-Otac mi je umro od raka pluća. Uništile su ga cigarete. Pušio je do posljednjeg dana. Ili do posljednjeg daha – to je još tačnije.

-Ne ubijaju cigarete – kažem joj ja. Ubio ga je nemir i bol. Rak nastaje kad čovjek puši da bi utažio bol. Kad se puši iz zadovoljstva, rak se ne dobiva.

Moj saputnica ponovo zastaje.

-Pa, to je upravo to. Nikada nisam razmišljala na takav način. On je uistinu bio očajan i nesrećan čovjek. Izgleda da naš susret nije slučajan. Da li biste imali nešto protiv da se zajedno spustimo niz ove stepenice. Ja stanujem odmah na kraju ulice.

-Ni najmanje. I zgrada u kojoj ja živim je odmah sa desne strane. Na istoj cesti.

-Plašite li se zaraze i radite li još?

-Da radim. A zaraze se ne plašim. Život sa strahom i nije život.

-Tačno. Ali ja ne mogu. Pokušavam. Ali se plašim. I samo čeznem za vremenima prije korone. I pitam se kako sam prije mogla biti nesrećna i govoriti da mi nešto nedostaje.

Dolazimo do kraja stepeništa i stupimo na ulicu. Na nekih dvjesta metara odatle je moja zgrada.

-Evo, ja stanujem ovdje desno – govorim joj i gledam na sat: 1655 koraka.

-Šta provjeravate? Vrijeme – pitam me saputnica.

-Ne, kontrolišem koliko sam koraka prešao.

-I koliko?

- 1655.

-Znači da sam vam u 1655 koraka ispričala svoj cijeli život. Prijatno vam i čuvajte se. – reče mi i produži. Gledao sam za njom. Kese u njenoj ruci su se lelujale. Silueta koja se odražavala na cesti ispod svjetiljki podsjećala je na nekog povećeg pauna raširenog repa i iskrivljenog dugačkog vrata.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: