U IME SVEG ONOG
Tražim svoj odraz u očima psećim,
mračni okean mije mi riječi,
sunce u krvave dubine tone,
među grudi tvoje, u kanjon što mliječi.
Sve što je java to preobraža,
dugonogi nehaju u tjelu žene,
hranjena strašću, kišom i vatrom,
preobrazi, molim te, u nehaj mene.
Ne mogu tajne kamene ribe,
tražiti po dnu vodenih skuta,
visoko u prošlosti ja dah sam bio,
a ti si bila srebrn' flauta.
Ništa ne duži ko slomljeni dani,
sipaj mi sebe boginjo meda,
ispiću čari metamorfoze,
niz polja tvojega naočigleda.
Dane mi podaj duž ruke duge,
da postanu noći kad niz butke kliznu,
zamješaj svijet u kukove svoje,
vulkani u očima da magmom briznu.
U ime daha što vjetrom kaldrma,
u ime tvoje muzike bajne,
u ime svih pasa i kamen-riba,
otruj me bakrom puti ti sjajne.
DIMMI CHE MI AMI
Nek Stradivari krene, i nek ide solo,
beskraj će uz njega stat u sve što znam,
i izgovor mali, pronuncia picollo,
da produži za kratko uspaničen plam,
u kojem se feniks ne provodi dobro.
Iza te naušnice roj sam riječi ostavio,
parole zbog kojih se u ćutnju dvojim,
dvije su dovoljne da bih noćas nastavio,
due parole, i pogled pred kojim
padaju noževi u blato.
To je violina, to nijesam ja draga,
njeni nas zvuci na istinu mame,
moja je predaja besramno naga,
ko ovo veče što svlačiš niz rame,
bianco come la Luna bianca.
Nek beskraj bude sinonim za - volim,
izgovor svaki je prikriveno molim te,
srušiću ponos sa kojim se borim,
kaži: "ne volim", ili kaži:"volim te",
dimmi che mi ami.
PRETPOSTAVKA U TAMNOJ NOĆI
Nema racia koji bi nastavio život
pri pameti čistoj, u apsolutnoj
stvarnosti.
Zato sam se obreo u tvojoj naklonosti...
Ono, znaš... jer, nijesi stvarna.
Bogovi, magije, priče od kojih
se budi junaštvo i strah,
pretpostavljeni su od nas snijevača.
Avaj! Od tuđih si pretpostavki jača...
Na crvena slova sam pretpostavljao tebe.
Sunce je vezano za radost jer odavno
život i nadu Zemlji daje,
spasenje koje će zorom doći.
Pretpostavih te, greškom, tamnoj noći...
Zato si ko jesi, a ne ko sam,
u odsustvu bolje riječi,
u odsustvu boljih nas.
