TUŽNA BAJKA
Bila jednom u Torontu jedna mala škola za predškolsku i školsku djecu na ruskom jeziku. Pri školi je bilo i obdanište. Nastavno osoblje i vaspitačice škole su bili uglavnom ruskog porijekla.
Svi natpisi na ovoj školi su bili na engleskom i ruskom jeziku, vaspitačice i nastavnice su sa djecom govorili na ruskom, časovi su počinjali pjevanjem kanadske i ruske himne, čitali su ruske bajke i dječje priče, slušali ruske dječje pjesmice, djeca su između sebe govorila na ruskom jeziku, smijala se ruski. Majke koje su djecu dovodile u školu do pred vrata, opraštajući se s njima na rusom jeziku: „Tvoя mama tebя očenь lюbit, moя dorogaя. Očenь-očenь. “ Jednom riječju njegovali su svoj jezik i tradiciju. Prozori na školi su bili nezastrti i unutra su se mogli vidjeti divni prizori profila dječjih glavica kako znatiželjno gledaju na tablu ili u učiteljicu, a u hodniku vješalice s odloženim jaknama i obućom malih brojeva poređanom kao pod konac na patosu. Uglavnom ruske djece.
A onda je jednog dana, u februaru 2022. godine, jedan senilni čika iz jedne najpametnije zemlje na svijetu rekao da treba da se poništi sve što ima ruski predznak. Rekao je da su čike i tete koje su svi voljeli i poštovali: čika Dostojevski, čika Tolstoj, čika Čehov, čika Gogolj, čika Ljermontov, čika Jesenjin, čika Šolohov, čika Gazdanov, čika Čajkovski, čika Rahmanjinov, čika Godunov, teta Ana Netrebko i još nebrojeno mnogo njih, loši i zli da treba da se protjeraju, da se ne spominju i da im se zatre svaki trag. Tog senilnog čiku su onda, što iz straha, što iz kratkovidosti i nemanja vlastite pameti, počeli da slušaju i druge tete i čike iz zemalja koje moraju da slušaju senilnog čiku, pa su nakon toga svi oni koji su govorili ruski u neruskim zemljama zanijemili i počeli da mucaju. Tačnije, trudili su se svim silama da budu nevidljivi, ili barem što manje uočljivi.
I, gle čuda, taj suludi vjetar progona je zaduvavši okrznuo i školu na ruskom jeziku u Torontu. Najprije je, gotovo preko noći, neko sa škole uklonio dvojezične natpise, tačnije, uklonio je rusku varijantu tih natpisa. Uklonjena je i ruska zastava. Dječici je valjda neko savjetovao da kad dolaze u školu ili odlaze iz nje, ali i za vrijeme pauza, ne govore više na svom maternjem jeziku. Djeca su poslušala, ali prestala su i da se smiju, pocupkuju, poskakuju i trče, premda to niko od njih nije tražio. Tete nastavnice su počele da i preko dana navlače neprozirne zavjese na prozore i djeca su u pola bijelog dana učila pod svjetlima sijalica i niko ih više nije mogao vidjeti izvana. Jedino je prozor koji gleda u hodnik gdje se odlaže garderoba ostao nezastrt. I još uvijek se kroz njega mogu vidjeti kao pod konac poređane cipelice i šarolike i raznobojne jakne djece koja se više ne smiju, ne poskakuju, ne pocupkuju, gurkaju i koja govore polušapatom. Na jeziku koji nije njihov maternji. Koji nije ruski.
