Rad Aleksandre Lekić Vujisić, USTA PUNA JORGOVANA, bio je prijavljen na konkursu Književne radionice Kordun "Čovekov otisak u prirodi" i osvojio je TREĆU NAGRADU. (učešće na međunarodnom festivalu ProPoet Inđija 2022.) Ovim povodom, još jednom, čestitamo autorki, a sa pratiocima delimo nagrađenu poemu vrednu svake pažnje.
USTA PUNA JORGOVANA
Usta puna jorgovana
liječe se od poganih riječi
koje sam nizala pod
izgovorom slomljenog
proljeća,
o kako liječi
sjećanje na nanizane dane,
teške i šarene -
jesam li danas drugačija,
je li kletva moja ili svačija,
dokle se riječi pjene?
Usta puna jorgovana,
ne mogu od ljepote
da progovorim opet,
eto čupam latice
voli me, ne voli me,
razapni me, ne boli me,
jako se plašim nove krilatice.
Usta puna jorgovana,
sve miriše na ćutanja,
koja su morala da zagrle
bolove, na lutanja,
na jutra što umiru i noći što hrle,
ne sjećam se da sam cvjetova ubrala,
šarenom sjećanju snove sam ukrala,
ne boli me,
ne voli me.
Usta puna jorgovana,
kao cvijeće kad procvjeta na grobu,
život nad pepelom, prašina prašini,
buket omiljenom robu
i zakletva najdražoj tišini.
Usta puna jorgovana,
zamisli da te tražim
pod cvijetom,
rasvjetalim paklom,
sprženim svijetom.
Usta puna jorgovana,
ne mogu od ljepote
da progovorim opet,
eto čupam latice
voli me, ne voli me,
razapni me, ne boli me,
jako se plašim nove krilatice.
