detalj slike: KRK Art dizajn

RAIFFEISEN BANK

 

Da globalizacija i bankarsko ojađivanje čovjeka nemaju granice i da svoje pipke mogu da ispruže i do jednog živopisnog sela u Bosni, tačnije u Federaciji, pokazuje primjer nekada uzornog domaćina Ranka B., koji je, zaveden i namamljen, a pritisnut jadom i besparicom, uzeo kredit od 5600 konvertibilnih maraka od Rajfajzen banke - dok se ne snađe i dok ne dođu bolja vremena, kada je namjeravao da sve pošteno vrati.

Ta finansijska injekcija donijela je privremeno olakšanje i njemu i njegovoj mnogobrojnoj porodici, ali pare kao pare – troše se brzo, pogotovo kad čovjek nema prihoda i troši samo pozajmljeno, a Ranko B. ih nije imao, mislim prihode, pošto je već bio zašao u šestu deceniju, a takvi teško ili gotovo nikako ne dobijaju poslove i veoma teško zarađuju.

A Rajfajzen banka, kao i svaka banka – počela je da pritišće nekada uzornog i poštenog domaćina da vrati ono što mu je pozajmila. Čak štaviše, te opomene su sa svakim mjesecom sve više dobijale prijeteći, gotovo osioni ton. Njemu su se od čitavog tog nerazumljivog jezika najviše u pamet usijecale riječi: zatezna kamata, prisilna pljenidba, zatvorska kazna.

Ranko je počeo iz dubine svog poštenog srca da mrzi Rajfajzen banku. Prolazile su mu kroz glavu teške misli, a nerijetko je nesvjesno i jedva čujno mrmljao: „Banditi, fukare, gulikože, sjecikese.“ Čak je i glavu okretao u stranu kad naiđe pokraj tog modernog objekta zatamnjenih stakala i živopisnog natpisa Raiffeisen Bank.

A onda, jednog jutra, nakon još jedne neprospavane noći, Ranko je odlučio da jednom i zanavjek raskrsti sa Rajfajzen bankom. Da skine s grbače lakomisleno uzetu pozajmicu i da više nikada nogom ne Prekorači ni njen prag, a ni prag bilo koje druge banke. No, prije toga je morao da vrati dug. I, kao što rekoh, Ranko se, pun gnjeva i nemoćnog bijesa, raspitao i od pouzdanog prijatelja čuo da jedan, uzgred rečeno, nekršteni novokomponovani „parajlija“ iz Federacije, otkupljuje zemlju očajnih i namagarčenih od Rajfajzen banke, a i svih drugih banaka - i to za keš.

Da, i Ranko se tada sjetio djedovine i već zapraloženog imanja u svom rodnom selu koje je od pamtivjeka bilo srpsko, o čemu je svjedočilo pravoslavno groblje i omalena crkva trošnog krova i nakrivljenog krsta. No, pošto su muka i lakomislenost – brat i sestra, Ranko je nekrštenom parajliji prodao cjelokupno imanje za iznos duga uzetog od Rajfajzen banke - za 5600 konvertibilnih maraka. I da zlo bude veće, prodao je sa djedovinom i grobove svojih predaka koji su se nalazili u sjeni omanjeg šumarka pokraj kojeg je proticao bistri potok.

Nekršteni parajlija je ubrzo nakon olako stečene imovine ogradio Rankovu djedovinu i kupio ogromno stado ovaca koje sada slobodno pasu, janje se i uživaju u blagodetima bujnih pašnjaka nekadašnje Rankove djedodivne.

A Ranko? – on sada za velike pravoslavne praznike, kad se obilaze grobovi upokojenih, dođe do ograde svog nekadašnjeg imanja, svoje djedovine, i sa suzom u oku, naslonjen na ogradu, dok u ruci drži svijeću drhtavog plamena, posmatra bijelo stado koje, kako mu se čini, svake godine biva sve veće i veće, i misleći na Rajfajezen banku i nekrštenog parajliju mrmlja jedva razgovjetno: „Banditi, fukare, gulikože, sjecikese.“

PODELITE OVAJ TEKST NA: