detalj slike: KRK Art dizajn

ŠALjIVI ŽIVOTOPIS BRANISLAVA NUŠIĆA

 Prof. dr Goran Maksimović

U ogledu smo analizirali Nušićevu Autobiografija (1924), kao jedan od najpopularnijih šaljivih životopisa srpske književnosti. Ukazali smo na genezu nastanka rukopisa (od 1903. i 1907. godine u feljtonu Ben-Akiba), na njegove tipološko-žanrovske osobine koje ga svrstavaju u red parodičnih romana, na narativne postupke i raznolike vidove oglašavanja pripovjedača (dramatizovan, djelatan, samosvestan ili metadijegetički), a zatim i na smjehotvorne postupke zasnovane na komičnom preuveličavanju (karikatura, hiperbola i groteska), te na dominaciji jezičke komike (poređenja, eufemizmi, alogije, imena, nadimci, poslovice, izreke). Značenja koja nosi tekst Autobiografije po mnogo čemu su svevremena, namijenjena raznolikim generacijama čitalaca, a podjednako su usmjerena na prikazivanje procesa psihološkog formiranja ličnosti, odrastanja i sazrijevanja, kao i na kritičko razobličavanje i ismijavanje nedostata u obrazovanju i nauci, nastavnim programima i udžbenicima, te u cjelokupnom političkom i javnom životu u kojem je dominirao dinastički autokratizam, a obrazovani ljudi su  bili unaprijed osumnjičeni i nepoželjni.

Nušićev šaljivi životopis prvo svoje izdanje i svoj konačni oblik doživio je 1924. godine, na šezdesetogodišnjicu piščevog rođenja, kada je objavljen kao „jubilarna knjiga“ u izdanju Odbora za Nušićevu proslavu. Međutim, inicijalni koncept Nušićeve Autobiografije nastao je mnogo ranije, još 1903. godine, u obliku istoimene priče, objavljene najprije u listu Vrač pogađač,[1] a zatim i na početku prve knjige humorističko-satiričnog feljtona Ben-Akiba iz 1907. godine.[2] U priči "Autobiografija" u sažetim crtama predstavljene su one teme koje su opširno obrađene u kasnijoj definitivnoj verziji djela. Naznačeno je da će biti opisan samo životopis „od rođenja do ženidbe“, jer „čovek u braku predstavlja polovinu, a polovina ne zaslužuje biografiju“,[3] a kao posebne epizode izdvojene su godine najranijeg i ranog djetinjstva, godine osnovnog i gimnazijskog školovanja, te prve i ostale ljubavi.

Konačna verzija Autobiografije proširena je epizodama o prvim napisanim pjesmama, tamnovanju, vojsci, anegdotama o Mitad-paši i kradljivcima, o „otkriću“ Amerike, o Čiča Iliji Stanojeviću i nevjernoj ženi, a dopunjena je „Predgovorom“ i „Pogovorom“ u kojima su pokrenute neke aktuelne parodijske teme o autobiografsko-memoarskoj literaturi uopšte, kao i o protivurječnoj stvarnosti u Srbiji na kraju 19. vijeka: političkim netrpeljivostima, školskom sistemu, obrazovanju i nauci, kolektivnim strastima i naravima.

Nušiću je vlastiti život bio samo povod za pisanje o jednom vremenu i društvu, zato je „godine svoga djetinjstva na izvjestan način pomjerio prema kraju stoljeća, kako bi se u njemu mogle ogledati i prepoznati i nove, urbane (gradske) generacije“.[4]To svakako upućuje na moguću logičnu pretpostavku da tekst Autobiografije ne predstavlja tipičnu dokumentarno-umjetničku prozu autobiografsko-memoarske provenijencije, već „parodični roman u kojem je prevashodno ismijan jedan popularni žanr“,[5] a zatim je data šaljiva slika odrastanja i obrazovanja, kao i jednog bremenitog društva, vremena i prostora. Zato se i može kazati da je to „jedinstven primer životopisa“.[6] Kao što vidimo za Nušića je vlastita biografija ovdje najmanje važna. Zbog toga samo posredno možemo prepoznati ponešto od onoga što se stvarno dešavalo u njegovom životu od rođenja do ženidbe. Međutim, zahvaljujući takvom pristupu u Nušićevom šaljivom životopisu mnogi prepoznaju svoje djetinjstvo i svoju mladost, svoje prve ljubavi i napisane pjesme, svoje školovanje i sredinu u kojoj su odrastali. „Ona ne govori o jednom sasvim određenom životu, već daje opštu sliku naših naravi, Autobiografija je komični ljetopis vremena, a ne život jedne ličnosti, duhovita biografija sredine u kojoj je Nušić živio“.[7] Otuda se i može tvrditi da u ovako osmišljenom autobiografskom kazivanju u kojem se Nušić „šali sa sopstvenom biografijom, rekonstruiše je, ali je i humoristički dekonstruiše, poigrava se njome“ ima jedne posebne vrste iskrenosti koja nije činjenična, već je sadržana u humorističkom osjećanju svijeta.[8]

Po mnogim svojim tematsko-motivskim i strukturnim karakteristikama to je parodijski roman izložen kroz pripovijedni postupak lančanog vezivanja zaokruženih epizoda iz pojedinih životnih razdoblja, uokvirenih šaljivim „Predgovorom“ i „Pogovorom“. Prema nekim srodnim novijim tipološko-žanrovskim čitanjima tekst Autobiogragfije možemo posmatrati i kao „romanizovanu dramu ili dramatizovani roman odrastanja“.[9] Zato u Nušićevoj Autobiografiji i možemo prepoznati postupak stepenastog ili lančanog povezivanja novelistički osmišljenih poglavlja u cjelovitu romanesknu sliku svijeta. To podrazumijeva da svako izdvojeno poglavlje ima sažete ekspozicione i epiloške dijelove, da ima razvijene zaplete, te da u pojedinim primjerima „završna situacija svake novele je početna za sljedeću; tako središnjim novelama nedostaje ekspozicija i rasplet je nepotpun“.[10] Na primjer, završni motiv prvog poglavlja „Od rođenja do prvog zuba“ o rastu prvih dječijih zuba, početni je motiv naredog poglavlja „Od prvog zuba do pantalona“, kao što je i njegov završni motiv o oblačenju prvih pantalona, početni u poglavlju „Čovek u pantalonama“ itd. 

Pripovjedač Autobiografije oglašava se u prvom licu, a pošto saopštava sopstvena razvojna iskustva istovremeno je dramatizovan i djelatan, tj. „izdvojen je kao samostalna osoba“ i „proizvodi neko merljivo dejstvo na tok događaja“. Pošto pisac dijeli pripovjedačeva stanovišta i uvjerenja možemo potvrditi i da se radi o autorskom pripovjedaču ili „podrazumevanom piscu, piščevom drugom ja“, koji se naravno „uvek razlikuje od stvarnog čoveka – kakvim god ga smatrali – koji stvarajući svoje delo, stvara nadmoćniju verziju samog sebe, jedno drugo ja“.[11] Zato pripovjedačevo kazivanje ima sve odlike ispovijedanja, sa čestim direktnim obraćanjima čitaocima, zahvaljujući kojima se postiže visok stepen komunikacionog povjerenja i saglasnosti, a nepouzdana perspektiva prvog lica se u najvećoj mjeri gubiistvara iluziju „o bliskosti dve svesti, pripovedačeve i čitaočeve, koje na svet mogu da gledaju srodnim duhom i očima.”[12]Zahvaljujući svemu navedenom, nameće se i „osnovna estetička funkcija pripovedača da kao stožer objedini ovaj rasuti linearni niz slika jedne životne panorame“ u jedinstvenu šaljivu sliku svijeta.[13]

Navodimo samo neke primjere pripovjedačevog direktnog obraćanja čitaocima zahvaljujući kome se održava visok stepen njihove pažnje i stvara iluzija o saučesništvu u pripovijedanju: „ali vam mogu reći“, „verujte“, „zamislite samo“, „možete misliti“, „zamislite, molim vas“, „oh, to vam je bila čitava komendija“, „Ako vi zahtevate od mene da vam kažem i to: kako sam ja mogao položiti maturu, onda znajte da mi postavljate pitanje na koje je ne moguće odgovoriti“.[14] Ponekad je ta iluzija očuvana i zahvaljujući iskazima u kojima pripovjedač svoje znanje prividno izjednačava za znanjem i iskustvom čitalaca: „Vi ne sumnjivo poznajete svi onoga maloga tiranina, tek što ste došli gdegod u posetu...“[15]

Sličnu funkciju ostvaruju i brojni komentari i upadice u kojima je problematizovan umjetnički postupak ili parodirana autobiografsko-memoarska literatura. Time je pripovjedač pokazao izrazitu „svest o sebi kao o piscu“ pa možemo reći da se radi i o „samosvesnom pripovedaču“,[16]koji se naročito često oglašava u „Predgovoru“. Očigledno je to u iskazima u kojima je parodirana autobiografsko-memoarska književnost i metod pisanja, ali i u autopoetičkim komentarima na početku brojnih poglavlja. Na takav način je, na primjer, započeto pripovijedanje u poglavlju „Prva ljubav“ kada pripovjedač naglašava da je o prvoj ljubavi trebalo ranije da piše, jer ide uporedo sa školovanjem i mogla bi se posmatrati kao školski predmet. U poglavlju Q.b.f.f.f.s (Quod bonum, felix, faustum, fortunatumque sit!), pripovjedač naglašava da čitaoci ne bi trebalo da očekuju da im ispriča čitav onaj put kojim je došao do fakultetske diplome, jer bi se njegova knjiga mogla pretvoriti u enciklopediju, a mogla bi izazvati i profesorsku zavist i polemiku.Prisustvo brojnih pripovjedačkih komentara kojima se želi sve pojasniti ponekad je suvišno i uskraćuje samostalnost čitalačkih doživljaja, a samim tim doprinosi dominaciji kazivanja nad prikazivanjem, ali istovremeno doprinosi uspostavljanju pomenutog dodatnog povjerenja između pisca i čitalaca.

Parodija je najdominantniji smjehotvorni postupak u Nušićevoj Autobiografiji, a po svojoj umjetničkoj prirodi predstavlja „sredstvo ispoljavanja unutrašnje neuverljivosti onoga što se parodira“ i kao takva je jedno od „najmoćnijih sredstava društvene satire“.[17]  Izdvajamo tri dominantne teme parodijskog pripovijedanja u Autobiografiji: parodiranje autobiografsko-memoarskih žanrova, parodiranje školskog sistema, udžbenika i nastavnih metoda, kao i parodiranje političkog ambijenta i državnog aparata u Srbiji na kraju 19. vijeka (vojska, birokratija, autokratska vladavina i sl.). Postupak parodijskog kazivanja nalazi se u tijesnoj vezi sa različitim tipovima komičnog preuveličavanja, a kao najfunkcionalnije ovom prilikom izdvajamo karikaturu, hiperbolu i grotesku.

Kod Nušića u Autobiografiji dominiraju karikaturalni i hiperbolički postupak komičnog preuveličavanja. Poput vještog karikaturiste, Nušić pronalazi neke neprimjetne ili potisnute osobine, najčešće slabosti, a zatim ih uvećava dok ne postanu svima vidljive i očigledne. Na takav način Nušić je parodirao sklonosti pisaca da u autobiografsko-memoarskim tekstovima uljepšavaju svoj život, svoj moralni portret, kao i svoju ulogu u pojedinim događajima. Na sličan je način parodiran konzervativizam i anahronost školskih programa i nastavnih metoda, te moralnost pojedinih predavača i njihovo neznanje. Tako je ismijavan autokratizam, političke manipulacije i nedoraslost vlasti, nesposobnost i potkupljivost opozicije, tromost administracije, strah od novih i obrazovanih generacija.

U „Predgovoru“ Nušić naglašava da je pisanje Autobiografije započeo isključivo iz šaljivih i zabavnih razloga, a od tri „svoja ja“ koja je slijedio kroz život (nasmijano, ozbiljno i plačno), pisanje životopisa povjerio je nasmijanom dijelu svoje ličnosti. Nušić vjeruje da je to „nasmijano ja“ jedino suštinski vidjelo život, jer „istina je često puta nepostojanija od zablude“.[18] Možda baš zato što ga je posmatrao sa one vedre strane i što se podjednako smijao vrlinama i manama, uzvišenome i uniženome, mudrosti kao i ludosti, pravdi kao i nepravdi, zabludi kao i istini, sagledao je ljude i njihove postupke na mnogo ozbiljniji način od bilo koga drugoga. U „Predgovoru“ Nušić iskazuje i potpunu svijest o činu pisanja, što se može dovesti u vezu sa odlikama metadijegetičkog pripovijedanja , tj. „umetanja pripovesti u drugu pripovest, i to prevashodno uprimarnu pripovest“,[19]kako bi postigao prostor za nenametljive a funkcionalne autopoetičke komentare.

Glavnina Nušićeve kritike autobiografsko-memoarske proze usmjerena je na neiscrpnu potrebu pisaca ove vrste književnosti da uljepšavaju stvarnost i da izbjegavaju da kazuju o neugodnim i neslavnim epizodama kroz koje su prošli i oni sami, ali i pojedini drugi uglednici, naučnici, umjetnici i pogotovo političari. Nušić baš zato i napominje da će u svome životopisu obuhvatiti razdoblje od rođenja do ženidbe ili „od doseljenja do propasti“, kako to slikovito upoređuje sa pojednim lekcijama iz udžbenika istorije. Ostatak životopisa povjeriće jednom svom prijatelju „vrlo talenovanome i otmenome gospodinu, za kojega se uverio da ni jednu stvar ne kazuje onako kako je ona bila, već je uvek dopunjuje, namešta i zamazuje, ne bi li je ulepšao“.[20] Zato Nušić pisce biografija i drugih srodnih tekstova upoređuje sa „mašamodama i krojačicama“, a istinitost njihovog pričanja pokazuje kroz primjere iz životopisa pojedinih svojih savremenika. Tako je u biografiji jednog slikara pisalo kako je imao izvjesnih teškoća u životu koje su uticale na sam pravac njegovog stvaranja, a zapravo se radilo o „teškoćama“ sa ljubomornim krojačem koji otkrio je da je slikar ljubavnik njegove žene.

Nušić je u tekstu Autobiografije progovorio na podrugljiv načini o nekorektnom odnosu književne kritike prema njegovom književnom radu, kao i na prikriven način o dubokom i bolnom razočaranju što povodom šezdesete godine života nije bio ni kandidovan za člana akademije nauka. Zlonamjerno isticanje pojedinih kritičara da je Nušić „pisac bez duha i talenta“ stvorilo mu je u javnosti, kako je to ironično naglašeno, reputaciju čovjeka koji ima sve kvalifikacije za člana Srpske Kraljevske akademije. Odmah iza toga, Nušić u nastavku svoga životopisa ismijava i lažne kriterijume vrednovanja u najuglednijim naučnim institucijama, a prije svega u Akademiji nauka. Naglašava da je odlučio da napiše knjigu o „svom životu“ jer je i sam očekivao da će biti izabran među „besmrtnike“, a to je bilo neophodno zato što je svaki akademik morado da izradi svoju autobiografiju i za to im je bilo potrebno po nekoliko godina. Nušić zajedljivo zaključuje da poznaje i one koji su umrli a da taj važan posao nisu dovršili, tako da se „danas ništa ne zna ni o njihovom životu, ni o njihovom radu na nauci“.[21]

Središnja tema Nušićeve Autobiografije (od poglavlja „Školovanje“ do poglavlja „Mrtvi jezici“), posvećena je ismijavanju konzervativnog školskog sistema i zaglupljujućih udžbenika, nastavnih programa i metoda, kao sticanju onih znanja koja dobrim dijelom nisu bila upotrebljiva u kasnijem neposrednom životu. Nušić prepoznaje slabosti u obrazovnom sistemu i u prepoznatljivom postupku komičnog preuveličavanja, tj. karikiranja i hiperbolisanja, razotkriva brojne njihove mane. Omiljena Nušićeva tema su nesposobni predavači i njihovo neznanje, kao i zaglupljujuće nastavne metode koje su slijepo pokušavali da primjenjuju na časovima. U samostalnim poglavljima, naslovljenim po nazivima predmeta, upoznajemo se, na primjer, sa načinom na koji je profesor srpskog jezika formulisao teme pismenih sastava („Ispeci pa reci“, „Poznaj samog sebe“), iz kojih su onda kao prirodna posljedica proizlazili nelogični i komični učenički radovi. Tako je neki Sima Jagodić dubokoumno zaključio da riječ ne treba vaditi iz usta sve dok ne bude pečena, a najbolje se može ispeći ako se dobro zagrije stolica dok se kod kuće uči srpska gramatika. Na sličan način Nušić je parodirao metod učenja stranih jezika ili metod „očigledne nastave“ po kome je profesor geografije objašnjavao đacima sunčevi sistem itd.  

Druga važna parodijska tema u prikazivanju školskog sistema usmjerena je na ismijavanje neadekvatnih i neukih udžbenika i nastavnih programa koji su bili potpuno neprimjereni uzrastu učenika. Nušić se naročito usmjerio na karikiranje udžbenika francuskog jezika koji je bio napisan po nekakvoj „Olendorfovoj metodi“ karakterističnoj zbog potpuno besmislenog ponavljanja gramatičkih kategorija. U udžbenicima matematike i fizike prepoznavao je potpuno nelogične i komplikovane definice, koje niko nije mogao da razumije ili zapamti, a najmanje su to mogli nesrećni đaci: „Kvadrat nad jednom stranom truogla jednak je sa zbirom kvadrata drugih dveju strana smanjenim za dvostruki proizvod iz tih dveju strana i kosinusa ugla koji zaklapaju“.[22] Time je Nušić u Autobiografiji neposredno progovorio o „dugovekoj školskoj neusklađenosti sa realnošću u kojoj se odrasta i uči“,[23] što u velikoj mjeri čini ovo djelo, uz sva njegova druga značenja, svevremenim i bliskim brojnim generacijama čitalaca.

Treći aspekt Nušićevog parodiranja školskog sistema usmjeren je na prisiljavanje đaka da memorišu i one činjenice koje su naučno bile nepouzdane i za koje će se kasnije ispostaviti da su bile netačne. Poigravajući se sa „naučnim istinama“ koje su morali da usvajaju na časovima istorije, Nušić naglašava da je jedne godine najprije pao na popravni, a zatim je ponavljao i razred zato što je „zbrkao godine smrti cara Uroša“ i tvrdio da je preminuo poslije Maričke bitke. Docnije se utvrdilo, kada je već bio izašao iz škole, da je nesumnjivi naučni fakat to da je car Uroš preminuo poslije Maričke bitke i da je bila netačna tvrdnja da ga je pogubio Vukašin Mrnjavčević. Zbog svega toga Nušić je na sebi prepoznatljiv ironijski način postavio neku vrstu retorskog pitanja: „Ko je nadležan da meni nadoknadi taj gubitak od godine dana, koji mi je nanet time što država, u svoje vreme, nije znala svoju sopstvenu istoriju“.[24]  

Pojedine ranije napisane Glišićeve parodične priče („Jedna lekcija iz historije Srba“, „Šta čoveku neće pasti na um!“, „Kao bajagi popularna fizika“, „Moderna stilistika“, „Malo o historijoi sveta“), kao i Domanovićeva satira „Ozbiljne, naučne stvari“ (1899), svakako su prethodile Nušićevom parodiranju obrazovanja i nauke u Srba. Zato Nušićeva Autobiografija, baš kao i prethodno pomenuti Glišićevi i Domanovićevi tekstovi, podsjeća na šaljive eseje koje je u književnost uveo Džonatan Svift, a koji u vidu „naročitih misaonih burleski“ i „britkih ironipčnih i satiričnih zapažanja“, razobličavaju „ljudsku glupost, laži i bezobzirnost“.[25] U onim poglavljima Autobiografije u kojima kazuje o svome školovanju, a koji su po spontanoj naivnosti i neiskustvu karakteristični za dječiji pogled na svijet, svojstven književnosti za mlade, Nušić je najavio kasnije humorističke stranice napisane u romanu Hajduci (1933), a svakako je preteča najsjajnijih stranica srpske humorističke književnosti sa temom dječijeg školovanja koje su napisane u Ćopićevim Magarećim godinama (1960).

Treća dominantna tema Nušićeve Autobiografije posvećena je ismijavanju političkog života u Srbiji na kraju 19. i na početku 20. vijeka. U obliku komičnih inverzija i izokretanja očiglednih istina dok opisuje dječiju igru „kriza“, Nušić je razobličavao nakaradni politički način sastavljanja vlada i obrazovanja ministarstava. U bezazlenoj dječijoj igri Nušić za pojedine zamišljene ministarske funkcije bira one drugove iz razreda koji su bili najmanje sposobni da vode predložene resore. Za ministra prosvete odabrao je dječaka koji je pismenost i uopšte školovanje posmatrao kao luksuz, koji je ponavljao prvi i drugi razred, a nekoliko puta je bio otpuštan i vraćan u školu. Za ministra policije odabrao je pandurskog sina ukazujući na nepotizam kao važan kriterijum za formiranje ministarstava. Za ministra finansija izabrao je nekog Pericu koji je imao razrezane pantalone i uvijek mu je iz njih virio rep od košulje, računajući da će mu se i u ministarstvu sigurno vući različiti novčani repovi. Za ministra vojnog birao je dječaka jevrejske nacionalnosti jer je siguran da bi izbjegavao da ratuje, a bio bi najvještiji da učestvuje u licitacijama koje raspisuje vojno ministarstvo.

Kritiku izokrenutih moralnih vrijednosti Nušić izlaže u poglavlju „Tamnica“ tako što glorifikuje negativnu stranu života. Jedan robijaš, secikesa, na sličan način kako je to Nušić ranije napisao u Listićima iz požarevačkog zatvora (1889), bezobzirno ismijava sve društvene vrijednosti, prezire obrazovanje, kao i pisanje poezije, a za najvredniji zanat u životu i najvredniji univerzitet proglašava boravak u zatvoru, koji će mu biti najbolja preporuka da jednoga dana postane narodni poslanik ili predsednik upravnog ili nadzornog odbora kakve banke. Na sličan način, u poglavlju Q.b.f.f.f.s. Nušić u formi zamišljenog podrugljivog dijaloga razobličava bezobziran odnos državne administracije prema mladim i obrazovanim ljudima, kojima diploma postaje najveća prepreka za pronalaženje državne službe. Nešto ranije, Domanović je u alegoričnoj satiri Stradija (1902), na sličan način ukazivao na nedostatke političkog i društvenog života u ovoj zamišljenoj državici koja je bila po svemu veoma slična obrenovićevskoj Srbiji na kraju 19. vijeka. Ova parodična tema o kojoj su pisali najprije Domanović, a zatim i Nušić, utoliko je aktuelnija što njene probleme prepoznajemo i stotinu godina kasnije u savremenom životu srpskog društva. „Universitetska diploma je najveći luksuz u Srbiji. Nego, pođi ti opet na ista vrata ali, poslušaj mne: krij kao zmija noge da si svršio universitet. Reci da si nepismen, da si samo omirisao neku školu i, videćeš, svud će te lepo dočekati, svud prihvatiti, svud ponuditi“.[26]

U poglavlju „Vojska“ meta Nušićevog podsmijavanja je neshvatljiva vojnička „logika“ i tromi administrativni aparat i vojnička hijerarhija, koja je činila vojnički sistem potpuno nefunkcionalnim. Kao što je Domanović u ranijoj priči „Ne razumem“ (1898), opisao nedaće „vojnog obveznika“ koga su greškom i nemarnošću proglasili za mrtvog, tako je Nušićev junak zapao u veliku nevolju zbog toga što nije bio razdužio jednu „konjsku češagiju“ iako je bio pješadinac. Što je više nastojao da vojnu administraciju razuvjeri da nikad nije ni zadužio traženi predmet i što je upornije nastojao dokazati da je u pravu, utoliko su akti stizali sve upornije i češće, da bi na kraju uz češagiju počeli da mu traže i vojničku porciju i ćebe. Time je potvrđena ona vojnička istina da Srbin „mora celoga života biti vojnik ili bar održavati veze sa vojskom“.[27]

Sa odrastanjem dječaka i preobražajem dječije u percepciju odrasle osobe u Autobiografiji se smanjuje udio humornog, a sve snažnije dolazi do izražaja parodično-satirična slika svijeta u kojoj se umjesto humorističko-zabavnog smijeha, „pojavljuje gorki, opori podsmijeh i crnohumorni paradoksi“, prožeti tragičkim slutnjama i doživljajem svijeta.[28] Najupečatljivije to dolazi do izražaja u raspravi o regrutaciji mladića i njihovom odlasku u vojsku. Nušiću komisija koja vrši pregled regruta liči na komisiju koja u klanici bira ono što je za klanje i odbacuje ono što nije. Međutim, logika kojom se rukovodi ta regrutna komisija prepuna je gorkih paradoksa: „Ono što nije sposobno za život ona proglašava da nije sposobno ni za smrt, a ono što je sposobno za život ona proglašava da je sposobno za smrt“.[29]  

Nušićeva umjetnička sredstva za stvaranje komičnog i smijeha veoma su raznovrsna i prepoznatljiva iz njegovih komedija i humorističko-satiričnih priča i romana. U Autobiografiji dominiraju jezička sredstva komičnog. Ponekad su iskazana u formi poređenja, kao u primjeru kada učitelj objašnjava đacima pisanje brojeva ili slova tako što ih upoređuje sa stvarima ili ljudima: slovo B upoređuje sa budžom, G sa vješalima, O sa rupom, Š sa plotom, H sa nogarama, T sa čivilukom, D sa turskim nužnikom, a F sa tetka-Persom famulusovom ženom i sl. Kao jezička sredstva komičnog izdvajaju se i „igre riječi“, poslovice, izreke, imena i nadimci. Nušić naglašava da su se u toku njegovog školovanja sukobljavale dvije teške i nepomirljive okolnosti „pizma pojedinih profesora“ na njega i njegova „pizma na pojedine profesore“. Na časovima vjeronauke Nušić je „zbog sedam mršavih krava izeo sedam tako debelih batina“. Tri svoje tetke Nušić imenuje kao tri mitološke parke koje predu sudbinu: Klota, Hezis i Antropa. Nadimci koje je đacima davao duhoviti profesor jestastvenice, poslužili su Nušiću da se poigra sa izokrenutim sistemom društvenih vrijednosti. Tako je Sima „Ćuran“ otišao u diplomatiju, Jova „Magarac“ postao je ministar prosvete, Pera „Som“ postao je član Akademije nauka, gdje i „danas ćuti kao riba“, Spira „Preživar“ postao je okružni prota, Toša „Kameleon“ se uspješno dokazuje u politici, Sredoje „Tvor“ se uvukao u policiju, gdje se „oseća njegov trag“, Andra „Krokodil“ progutao je više nasljedstava i sl. Komentarišući nedoumice oko godine svoga rođenja, Nušić u obliku komične dosjetke iskazuje svoj dječački ponos što je rođen baš one godine kad je rođen Vuk Karadžić, mada nije imao „pretenzija da se takav literata na taj način skloni, da bi mu napravio mesta u literaturi“, zato je čeznuo u mladosti da mu ko „prebije nogu, smatrajući da je, dovoljno biti ćopav pa biti Vuk“.[30]

Jedno od omiljenih jezičkih srestava komičnog u Autobiografiji bili su eufemizmi. Nušić naglašava kako je njegovo rano djetinjstvo bilo krajnje monotono i da se ne može sjetiti ničega važnog, a zatim počinje da nabraja brojne „sitnije avanture“, kao što je pad pod krevet kada ga nisu mogli pronaći čitav sat, jedanput je progutao cvancik pa je morao da ispije sto grama ricinusa, zbog koga mu čitavog života nije valjao stomak, a jednom je pao u fras iz čiste pakosti prema doktoru zato što ga je pola sata ranije pregledao i konstatovao da je „zdrav kao tresak“. Nušićeve komične alogije dolaze do izražaja u dijaloškim scenama, pogotovo onda kada je kao dječak sa nevinom naivnošću postavljao radoznala i sasvim nelogična pitanja. Jednom je gospođa-Milku udovicu pitao da li je „rod sa Prokinom kobilom“, zato što je čuo da njegova majka kaže da je udovica matora kao Prokina kobila. Okružnog načelnika je pitao da li ima „rupu na glavi“ zato što je njegov otac tvrdio da je načelniku „izvetrio mozak“.

Na kraju Autobiografije Nušić se u „Pogovoru“ nasmijao i na račun smrti zato što se u književnim djelima toliko puta našalio na račun smrti da je bio siguran da kada stvarno umre niko neće odmah povjerovati u tu vijest pa je treba plasirati obazrivo: prvoga i drugoga dana kroz nagovještaj i sumnju kako se priča da je umro, a tek trećega naglasiti da su dobili vijest „iz pouzdanih izvora“.

Čitav svoj život od nejasnog porijekla i zabune oko godine rođenja, pa sve do nepouzdanih glasina o smrti, Nušić je izgradio parodirajući jedan popularni žanr, a kroz vješto ukrštanje zavodljivog i vedrog humorističkog smijeha sa zajedljivim satiričkim podsmijehom. Otuda zaista sve u njegovom životu izgleda čudno i neobično, od greške kada ga je babica na rođenju oglasila ženskom i rođenja u trošnoj kući na čijem mjestu je kasnije sazidana Narodna banka, pa će buduća pokoljenja biti prinuđena da u trezoru banke postave njegovu spomen-ploču, do neobičnih iskustava u djetinjstvu, kao što su rast prvoga zuba (njime je ugrizao oca, pa ga je kao prokletstvo pratila zubobolja tokom čitavog života), kao što su razgovori o tome na koga liči („očevo čelo, tetkin nos, teča Simine uši, ujnina usta...“), zbog kojih je vjerovao da je nekakva nakaza skrpljena iz raznih dijelova tijela cijele svoje proodice. Nušić je opisao i ritual „postupaonice“ kada mu je brat ukrao paru s pogače kad je htio uzeti, tako da mu se čitavog života novac izmicao iz ruku i imao je problema sa dugovima.

Većina Nušićevih djela bila je okrenuta veoma raznovrsnoj publici, ali nijedan njegov tekst nije tako ubjedljivo privukao različite generacije čitalaca, podjednako onih najmlađih i mladih, srednjovječnih i starih, kao što je to učinila Autobiografija. Nušić se u Autobiografiji kao „nikada to tada, obilato (grohotom) nasmijao i na svoj i na tuđi račun“. Obuhvatio je sve što ga okružuje „od vrha do dna, od praktikanta do ministra, od popa do mitropolita, od vojnika do generala, sva zanimanja, položaji, titule, sve građanske svetinje, sve državne ustanove i nadleštva, naši maniri, naše naravi, ponašanje, običaji, naš balkanski mentalitet, sve je to izvrnuto, pretreseno, isprašeno, pomjereno i izloženo smijehu, pokazalo svoje naličje i svoju moralnu mimikriju hranjenu mnogim strastima i sebičnostima“.[31] Sve to zajedno, a iznad svega nenadmašni Nušićev smijeh i vještina pripovijedanja, načinili su od Autobiografije jedan od najuzbudljivijih i najboljih šaljivih romana srpske književnosti, koji je na neponovljiv način saopštio srodna i svevremena saznanja o našim odrastanjima, društvenim previranjima, te svekolikim životnim radostima i iskušenjima.

---

[1]Branislav Nušić, „Autobiografija“, Vrač pogađač, god. VIII, broj 20, Beograd, 1903, str. 165-166.

[2]Branislav Nušić, Ben-Akiba, knjiga prva, izdanje autora, Štamparija „Dositije Obradović“, Beograd, 1907, str. 310.

[3]Isto, str. 15.

[4]Josip Lešić, Branislav Nušić – život i djelo, Sterijino pozorje-Matica srpska, Novi Sad, 1989, str. 203.

[5] Goran Maksimović, Umjetnost pripovijedanja Branislava Nušića – o narativnoj prozi fikcionalnog tipa, Velvet, Beograd, 1995, str. 132.   

[6]Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Nolit, Beograd, 1983, str. 419.

[7]Josip Lešić, nav. djelo, str. 203.

[8]Jovan Ljuštanović, „Zasmejavalo na klackalici vekova“, predgovor u knjizi Branislav Nušić, prir. Jovan Ljuštanović, Antologijska edicija „Deset vekova srpske književnosti“, knjiga 47, Matica srpska, Novi Sad, 2013, str. 14.

[9] Marko M. Đorđević/Dobrivoje Stanojević, „Nušićeva Autobiografija – od paraboličnog smeha do alegorijskog tragizma“, Književnaistorija, god. 44, broj 147, Beograd, 2012, str. 359.  

[10]Boris Tomaševski, Teorija književnosti, sa ruskog prevela: Nana Bogdanović, Srpska kinjiževna zadruga, Beograd, 1979, str. 279.

[11]Vejn But, Retorika proze, preveo sa engleskog jezika: Branko Vučićević, Nolit, Beograd, 1976, str. 169-172.

[12]Ljiljana Bajić, Proučavanje humorističke proze u nastavi, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008, str. 92.

[13]Slavica Dejanović, Branislav Nušić – srpski pisac, Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, Kosovska Mitrovica, 2015, str. 100-101.

[14]Branislav Nušić, Autobiografija, jubilarna knjiga, Izdanje odbora za Nušićevu proslavu, Beograd, 1924, str. 119.

[15]Isto, str. 67.

[16]Vejn But, nav. djelo, str. 174.

[17]Vladimir Prop, Problemi komike i smeha, preveo sa ruskog jezika: Bogdan Kosanović, Dnevnik-Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984, str. 75-78.

[18]Branislav Nušić, nav. djelo, str. 48.

[19] Džerald Prins, Naratološki rečnik, prevela sa engleskog jezika: Brana Miladinov, Službeni glasnik, Beograd, 2011, str. 100.

[20]Branislav Nušić, nav. djelo, str. 37.

[21]Isto, str. 36.

[22]Isto, str. 203.

[23]Dijana Vučković/Nada Šakotić, „Nušićeva Autobiografija – slika pedagoških postupanja davnih vremena ili svevremena didaktičko-metodička praksa?“, Nastava i vaspitanje, god. 64, broj 2, Beograd, 2015, str. 324.

[24]Branislav Nušić, nav. djelo, str. 109.

[25]Slavko Leovac, „Radoje Domanović“, Portreti srpskih pisaca 19. veka, Srpska književna zadruga, Beograd, 1979, str. 364.

[26]Branislav Nušić, nav. djelo, str. 305.

[27]Isto, str. 336.

[28]Goran Maksimović, nav. djelo, str. 140.

[29]Branislav Nušić, nav. djelo, str. 323.

[30]Isto, str. 51.

[31]Josip Lešić, nav. djelo, str. 203.

PODELITE OVAJ TEKST NA: