detalj slike: KRK Art dizajn

SRNA

 

Prvi put sam je susreo prošlog ljeta kad je izašla iz čestara pokraj puta kojim sam redovno šetao. I to ni najmanje bojažljivo. Više nezainteresovano. Srna. Smeđa, šiljaste lijepe glave. Nije prestajala da žvače i preživa sve vrijeme. Tek povremeno bi obratila pažnju na mene. Krenuo sam da joj se približavam. Najprije kolebljivo, snebivljivo, onda sve odvažnije dok se na kraju nisam našao na samo nekoliko koraka od nje. Da, uistinu je bila prelijepa i ta ljepota bila je još više potcrtana tim njenim divlje pitomim odsustvom straha od čovjeka. Izvadio sam telefon (a šta bih drugo) i krenuo da je fotografišem. Ni to je nije zbunilo ili uplašilo. I dalje me gledala, onako više ispod oka i sa strane, kao da mi govori: „Fotografiši, samo fotografiši, jadni novo civilizovani čovječe, ako ti to nešto predstavlja. I ako ti nije dovoljno pamćenje i ljepota kratkog uzbuđenja.“ Kad sam konačno napravio dovoljno fotografija (naravno, po mojim mjerilima) i kada se okrenuo, iza mene je stajalo još troje šetača sa telefonima uperenim prema divlje pitomoj srni.

 

Otad sam je vidio nekoliko puta. Više se nije ni držala samo blizine šumaraka i visokog šipražja, odvaživala se i na čistine i livade pokraj samog puta. I svaki put je poput neke filmske dive strpljivo pozirala pred amaterskim fotografima koji su vjerovali samo u fizičko i materijalno ovjekovječenje doživljenog. I počeo sam da se radujem ovim šetnjama jer se nikada nije znalo da li će se i ona – moja srna - odnekud pojaviti.

 

I ove godine sam počeo da odlazim u uobičajene šetnje mojim krajem. I prije pet dana put me ponovo naveo pokraj čestara „moje srne“. Zakrenuo sam glavu u tom pravcu i tada, kao da mi je pročitala misli, ona ponovo odnekud iskrsnu, lakonoga i graciozna kao Andrićeva Aska. Rođena plesačica ili balerina. Nije pasla. Samo me gledala nekoliko trenutaka i onda se okrenula i nestala u gustom šipražju. Osjetio sam sreću, sličnu onoj kad neočekivano sretnemo starog prijatelja i nastavio da šetam s mišlju da ću zbog pošasti i nove normalnosti postati svjedokom vremena kad će divlje životinje početi da se miješaju s ljudima. Kad će početi da se kreću po njihovim naseobinama kao u prastara vremena.

 

A onda u nedjelju, na putu ka crkvi, upravo kad sam autom izlazio na auto-put u blizini moje kuće, ili tačnije na liniji između čestara pokraj mog šetališta i jezera, spazih u krajnjoj desnoj traci policijski auto s upaljenim rotacionim svjetlima. Saobraćaj kao po komandi uspori, zagrcnu se kao čovjek kad naglo popije vodu i nastavi da se pomjera naprijed milećim tempom. I dok sam se lagano primicao policijskom automobilu, iznenadih se da da nigdje ne vidjeh druge automobile ili bilo kakve tragove udesa. A onda, kad se nađoh naspram policijskog automobila spazih „moju pitomo divlju srnu“ kako leži nepomična na asfaltu. Bio je to kratki tren koji mi je bio podaren da je još jednom vidim, ali bio je dovoljan da zaključim kako je bila lijepa i u smrti. Moćna, divno smeđa i dostojanstvena. Šta ju je natjeralo da napusti utabane i poznate staze šumaraka i šiblja i da se zaputi preko ceste, ne znam? Da li je previše povjerovala čovjeku? Da li je bila nesposobna da shvati da smo se naoružali mnoštvom tajnih oružja i sredstava da spriječimo naše preveliko zbližavanje? Ko bi ga znao? Tek za vrijeme liturgije, dok sam misli vezivao za molitvu, meni je pred očima treperila ona divna smeđa prilika srne koja je ostala lijepa i dok je ležala beživotna na auto-putu.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: