|
|
|
PRVI PUT - NAKON POSLJEDNJEG PUTA  | Nikola Kobac | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
PRVI PUT(NAKON POSLjEDNjEG PUTA)
Put iz Banjaluke do Vojnića i Karlovca nije običan put. To je danas povratak u ništa i odlazak – nikom. Od 2012. godine kako sam prvi put zakoračio u Hrvatsku, od završetka„ Oluje“ na ovom putu još uvijek srećem izbjegličku kolonu koja je sama sebe, i godine iza sebe, tih prvih avgustovskih dana 1995. godine pretjecala. Žureći u svoje nikud, noseći sa sobom svoje nešto, iza sebe je ostavljala svoje puno.
Već na mostu na rijeci Sani (podranio sam),pričini mi se da iz magle izranja otresita ljudina. Isti onaj koga sam vidio 7. jula 1995. u sumrak dana, kako na gumenim tačkama, položenu, mrtvu majku vozi, tražeći za nju posljednje počivalište. Ne želi da mu majka ostane u Hrvatskoj. Sjene drugih mrtvaca se zgledaše u mene i moju žurbu. Neda smrt ostaviti smrti, korača čovjek ispred svoga, za majčinim životom.
Nedjelja je, 18. maj, Novi Grad još spava. Detonacije hrvatskih granata i tragovi metaka su davno utihnule, sakriveni su na okrpljenim fasadama. Zamijenjena su stakala na prozorima, krovovi su popravljeni...
Navikao narod ovdje da obnavlja i sahranjuje...
Most na Uni opasale „nove straže“. Plave se granični prelazi s jedne i druge strane dovoljno široka mosta, da u jednom danu na sebe primi teret pet vjekova. Da u tom danu ponese i prenese kolonu očaja i nesreće, praćenu snagom mržnje i politike.
Srpski policajac će kad naiđe vozilo u pravcu Hrvatske protegnuti noge do sredine ceste, uzeti dokumente, pogledati ili ih ne pogledati, i bezvoljno zaželjeti srećno.
Ne zna čovjek koliko je to „srećno“ nama teško.
Hrvatskom policajcu moram na noge donijeti svoje „osobne dokumente i prometnu dozvolu“, sačekati da me „proturi“ kroz skener kako mu ne bi promaklo, ako me ne daj Bože Hrvatsko pravosuđe traži za zločine koje (ni)sam učinio. Pita me: imam li ljekova i cigareta. Ne zna da sam 2006. godine prestao pušiti, da bolestan nisam bio zadnjih 55 godina, Bogu 'fala, za moju „zavičajnu“ bolest lijeka nema.
Kroz Matijeviće do Dvora na Uni se brzo stiže. Niti se ima što vidjeti, a niti će ko u te pogledati. U pravcu iz koga dolazim niko ne ide. Zgrade u kojima su ljudi i narod živjeli izgledaju dosta prazno i zapušteno. Na kružnom toku ispred mene, sjećam se dobro tog 7. avgusta 1995. godine, primicali su se hrvatski vojnici da presjeku ili zarobe kolonu „izbjegle sirotinje“.Sada tu dežura šahovnica. Dodiruje zemlju i upozorava putnike: ovo je Hrvatska. Nisam upamtio mjesto, ali čini mi se da sam negdje usput vidio raskršće i „Isusa na križu“. Uselio se Svetac u srpski gradić i čeka da mu se Srbi poklone, ili od njega otklone.
Do Donjeg Žirovca pazim na ograničenje brzine, vozim se kroz „naseljeno mjesto“.Nit' je naseljeno, a nit' mjesto, života ni na vidiku. Ima poneka, starinska, lijepa kuća, iz brvana istesana, i sa daskama na pendžerima „osigurana“. Ima i druga, veća.Ona koju „dobra Hrvatska“ kao doprinos povratku na zemlju„ pod posebnom društvenom skrbi“ sagradi. Malecka, kraj velike spaljene dežura. Te dve kuće liče mi na živo tele koje liže kravu, majku, koja je tog trenutka crkla.
Penjem se na prevoj Vratnik i spuštam prema Glini. Auto i ja stenjemo, podjednako. Pogled puca nadaleko, a oko vidi nezamjenjljive ljepote Banije i Korduna. Zemlja spava, narod spava.
Spavaju djeca koje nema ko da probudi, spavaju mrtvi. Usnuli čvrsti sanak 1995. godine. I niko više ne zna da li će se ikada, kao nekada probuditi i majskom suncu radovati. I da li će im iko grobove obići.
Ni da te stopira nema ko danas!
Vatajući se ravnice idem ka Glini. Prolazim pored popaljene pustoši, kraj napuštenih imanja. U Dragotinji se nešto dešava. U jednom dvorištu, biće da je firma, cijepaju se drva, bez drvljanika, i pakuju za Evropu, bez Evrope.
Došla Evropa po srpski ogrjev, a Srba tu nema.
Na ulazu u Glinu demontirane, i u staro gvožđe prodana željeznička pruga, tračnice „ćire“ kojesu izgradile i „Gavrilović“, i Petrinju, „Željezaru i Rafineriju“ u Sisku, Glinu i okolna sela... ne moram, kao nekad kočiti. Fabrika Metalne industrije Glina od koje se živjelo ostaje mi s lijeve strane – mrtva.
Pamučna pre diona, taj uzorni i veliki jugoslovenski kolektiv sad se nalazi na promaji stvarnosti. Proizvodni pogoni, kuhinja, ambulanta za radnike liče na mjesečevu površinu...
Popravni dom nekad, sada je zatvor – blista. Vide se visoki zidovi, uređene kapije svježe ofarbane. Nije vrag da je sve to za Srbe spremljeno? Biće da ima i Hrvata lopova. Lopova u Evropi? zamislim se.
Napuštajući Glinu iza mosta na rijeci Glini proteže se bolja cesta, dotjerana. Kad bi se smio povesti onako kako znam, za pet minuta bi bio u Topuskom. Kod motela „Brioni“ uplašim se tenka. Znam, srpski je – taj mi ništa ne može. Nasadili ga Hrvati na „klocne“ da svjedoči „o briljantnoj pobjedi u Oluji“. Srbi ga ostavili. Da je moga' u traktor, ne bi on ovdje staja – mislim se u sebi.
Na dijelu ceste kroz Čemernicu, na nekoliko mjesta iscrtani pješački prelazi i ograničenje 40 km/sat. Kladim se da u posljednjih deset godina, na ovim prijelazima nije prešlo 10 mještana.
Na firmu u Blatuši, u kojoj sam prvi i posljednji direktor bio, još se naziru tragovi ćiriličnog natpisa PETROVAC. Mahovine i kupine su stigle na sprat. Zaposlenih nema. Uživa trnje, kad ljudi nisu mogli.
Od Vrginmosta do Vonića nema se šta vidjeti. Da mi je žmureći voziti ni sa jedne krivine ne bi izletio. Toliko dobro poznajem cestu da k'o u srpskom filmu „Ko to tamo peva“, morem zavezanih očiju voziti. U zakazano vrijeme sam na prvom odredištu. U dvorištu kuće u koju se smjestio Mile Dakić, istoričar, direktor, predsjednik, naučnik, seljak, izbjeglica, robijaš, pisac... sve stalo pod jedan krov u tuđoj kući. U kući, pored njegove porodice dočekuju me naši domaći, pravi kordunaški uštipci.
Pakujući Milu za put, supruga me njegova, po ko zna koji put upozori:
- Ti si odgovoran da ga vratiš nazad.
Odmoran i na'ranjen brzo smo Mile i ja u Karlovcu. U Vojniću, za oko mi zape velika crkva. Ma digla se kao da izaziva Petrovu goru. Htjedoh, priupitati Milu, – „el to naša“.Ćutim, znam da mu je i njegove muke dosta. Prije Sportske dvorane i hotela „Korana“, s desne strane most na rijeci Korani za Mekušje. Sjene ubijenih 13 nevinih srpskih duša, vojnika,1991. naslonjene na ogradu ispraćaju prolaznike. Umorne, tužne i mrtve oči gledaju tu vodu, ljepoticu, kako nestaje...
Svraćam do dr. Zatezala, u njegov stan. Sjedamo i žurimo u Zagreb – auto-cestom. Na tom putu sam pekao prva znanja iz cestogradnje...
Prije Jastrebarskog Đuro će reći:
- 'El'ljudi, ko bi reka da ćemo nas trojica opet zajedno u autu biti. Koliko je vremena prošlo od 1990. kada smo osnivali Jugoslovensku samostalnu demokratsku stranku?
Zgledasmo se i pogledima upitasmo:
- Ko bi stvarno rekao?
U Zagreb ulazim pored Velesajma, zatim na Most slobode i onda desno, nekadašnjom ulicom „Proleterskih brigada“, sada Vukovarskom, pa na „autobusni kolodvor“.
Prolazim pored „Džamije“. Vozim se do Bauerove ulice. Profesor Livada je sišao uz pomoć ćerkena ulicu.Bezzadržavanja nastavljamo putza Banjaluku.
Brzo i bez velike gužve smo u Ivanjoj Rijeci, kod naplatnih kućica. Saputnicimoji i ja sa njima se čudimo kako da tolike godine nisam zaboravio ni jedan stari „puteljak“ Zagreba. Kako nisam zaboravio ulice, kao da sam juče iz njega iselio?
Kako da se zaboravi ono što je ostavilo tragove u mojoj mladosti, ono što se voli?
Na otvorenom auto-putu njih trojica „raspredaju“ o srpskoj nesreći u Hrvatskoj, o predstavnicima Srba koji sada „brane“ interese „šačice“ Srba razbacanih uzduž i poprijeko Hrvatske. Profesor Livada oštricu kritike, sa mnogo argumenata, upućuje prof. dr. Miloradu Pupovcu. Đuro bi da ga brani. da pred Svetozarom nema sa čim. Mile ćuti i sluša.
A meni se nametnu pitanje što je to, u moj auto danas „stalo“?
I izlazak iz Hrvatske i ulazak u Republiku Srpsku proteći će brzo, skoro bez zastoja. Kako smo se i ranije dogovorili, ne odlazimo na „službeni ručak“ u hotel „Bosna“ U Banjaluku, već ostajemo na mome, skromnom imanju, nedaleko ovoga grada.
Profesor Livada me moli i preklinje da nešto učinim na organizaciji protjeranih Srba iz Hrvatske. Pa kaže:
- Sazovite Skupštinu Srba iz Hrvatske u Banjaluci. Doći ću vas pozdraviti ako treba - klečeći. Neki dan sam pogledao Skupštinu Hrvata u Bosni i Hercegovini – duša me boli za našim narodom. Zašto se ne ugledate na njih?
Zabavljen poslovima domaćina slušam godine iskustva i iskrene želje ova tri, sigurno posljednja intelektualca, tri Srbina iz Hrvatske, koji se nisu odrekli svoga naroda.
Profesor Livada prednjači u savjetima i moli da sve zapišemo jer, kako mi napisa u jednom pismu „KNjIGE SVIJET NE MJENjAJU ALI SVJEDOČE“.
Neka i ova moja „putešestvija“ svjedoči, mi odlazimo... krug je zatvoren, nas nema, a postojimo!
|
