detalj slike: KRK Art dizajn

SLOBODA - PARADIGMA NESLOBODNOG ČOVEKA 

Podrška mladim umetnicima na početku njihove karijere od velikog je značaja i cilj Književne radionice Kordun. Na književnom nebu pojavio se novi autor i naš portal je odlučio da se njegov glas čuje. Nemanja Zivlak je pesnik i pripovedač koji je rođen u Bosanskom Grahovu a živi i radi u Nemačkoj. Nedavno je objavio knjigu poezije Žito i Vila, a ovom prilikom smo razgovarali o njegovom radu, inspiraciji i viđenju savremene pesničke scene.

Немања Зивлак - пјесник, рођен 17.7.1982. у Босанском Грахову

Književna radionica "Kordun" - Branka Selaković, Beograd, 17.06.2022.

-Tek ste kročili na književnu scenu i čitaoce sigurno interesuje šta su najčešći motivi o kojima pišete u svojim poetskim i proznim delima?

Da, kao što ste rekli tek sam kročio na književnu scenu i to svojom prvom zbirkom poezije Žito i Vila. Najčešći motiv koji pominjem, suštinski i formalno, je sloboda. Sloboda kao paradigma neslobodnog čovjeka i kao sinonim za sve ono što je dato, a opet uskraćeno, modernom čovjeku. Prije svega tu mislim na uskraćenost slobode duha čovjeku moderne i postmoderne koji pod pritiskom udobnosti života postaje jedna konzumeristička jedinka.Dakako da to nije jedini motiv, motiva je u današnjem vremenu isuviše, samo treba pjesnik snagom svoga duha da prepozna te "znakove kraj puta". Pritom mislim na generalnu ugroženost kulture, sve više i sve češće i, ako dopustite, sve agresivnije nametanje nekih načela koja su potpuno suprotna ne samo kulturi nego i zdravom razumu.To su sve dovoljni razlozi da se jedan pjesnik lati pera i pribilježi ova vremena, to je suština, a da li je forma izražavanja u rimi, slobodnom stihu, poetsko-prozna ili nešto četvrto je sasvim nebitna. Pored pomenutog u mojim pjesmama obađujem teme koje tište narod, a naravno da u ljubavnim pjesmama kao nadahnuće mi služi istinska ljubav prema bližnjim. Ljubav je kategorija koja se dijeli i samo je po formi djeljiva, suštinski to je skup najtananijih osjećanja kojima se čovjek žrtvuje za voljene.Nema velike ljubavi bez velike žrtve!Takođe moram pomenuti - kao jedan od važnih motiva - zavičaj, otadžbinu, narod, njegove moralne i nacionalne lomove; patnje, težnje, sreću i sve ono što nas čini ljudima.

-Šta Vas je inspirisalo da pišete rodoljubivu i epsku poeziju?

Otuđenost od tradicionalnih vrijednosti i marginalizacija istih je u meni probudilo želju da pokušam zapisati na malo drugačiji način vrijeme u kojem se nalazimo. Koliko sam uspio u tome, najbolji sud će dati čitaoci. Prilikom pisanja poezije vodim se načelom da sam dužan sebe dati do kraja pjesmi, bez zadrške, bez kompromisa, sve ili ništa. Tu ne mislim samo na riječi, fraze, rečenice; tu takođe podrazumijevam i pomenutu ljubav koju čovjek, pjesnik, htio ili ne htio, mora utkati u svoje stihove inače je takva pjesma bez ljubavi "tužna udova" kako bih se ja izrazio. No, da ne ostanem nedorečen, smatram da je tradicionalna forma i tradicionalna suština poezije koja je do prije neku deceniju bila redovna u čitankama danas skrajnuta i prema njoj se ponašamo nimalo pristojno.Sve to, kao i trenutak u kom živimo me inspirisalo da pišem rodoljubivu poeziju. Epske pjesme ipak posvećujem pojedincima. Kad kažem pojedinci tu mislim na zavjetne ljude, ljude koji su mogli - ali nisu - spasiti svoj život. Oni su ostali do kraja ovozemaljskog života zavjetni svojoj riječi, i ta riječ je ona riječ Obilića, riječ koja se sve više gubi, a bez koje postajemo samo šaka pšenice pred burama koje nesumnjivo dolaze.

-Pratiti nadahnuće i istovremeno shematizam koji zahtevaju stihovi u epskoj poeziji nije lako. Kako ste se snašli?

Jedna stara kineska poslovica kaže da svaki naš uspjeh rađa snaga našega duha, te bih je i ovdje rado primjenio.Ništa nije lako, ali je drugom sve najlakše. Epskoj pjesmi, konkretno desetercu ili osmercu, prilazim sa posebnim osjećajem. To su pjesme koje su odnjihale ovaj narod, zbog kojih je veliki Gete učio srpski jezik. Zar ne bi bilo tužno da ja - koji sam po vokaciji tradicionalista i rodoljub - takvu vrstu pjesama "davim" svime onim što ustvari nije prikladno da bude u jednoj pjesmi.Svjedoci smo da je stihoklepanje uzelo maha, pjesme se posvećuju svima i svakome, pogotovu klasičnom rimom pisane, bez pardona i bez ikakvih kriterija. Ne želim nikome da kažem da ne piše, naprotiv, ali svako je prije svega dužan da preispita sam svoje kvalitete i načela. Možda zbog svega ovoga, zbog nazaboravnog zvuka gusala, zbog epske pjesme koju sam slušao u ranom djetinjstvu ja nemam problem, ni sa epskom pjesmom, ni sa formom a takođe ni sa suštinom.

-Ko su Vam pesnički uzori?

Među stotinama odabrati jednog, bio bi veliki grijeh. Po eleganciji stiha tu je Dučić na prvom mjestu, po elegičnoj ljubavi Šantić, po filozofskom doživljaju Njegoš, po rodoljubivom nadahnuću Crnjanski, Rakić, Bojić, Zmaj i drugi. No, ako bih se morao odlučiti i reći ko je to imao presudan uticaj, čije su pjesme u meni podstakle pjesnika na pisanje, to su nesumnjivo Njegoš i Dučić. Nažalost, ni kao pjesnici, ni kao filozofi nisu obrađeni u dovoljnoj mjeri koju ustvari zaslužuju. Mnogi su se odrekli forme i smisla poezije koju su oni baštinili, a ako se pitamo gdje je temelj naše poezije, odgovor se sam nameće.

-Kako ste se osećali kada ste objavili prvu knjigu?

Srećno i odgovorno. Srećno što sam svoju ideju pretočio u stvarnost i odgovorno da tu stvarnost ne izdam u budućim djelima. Koristim priliku da se zahvalim Književnom Esnafu koji mi je omogućio da moja ideja postane stvarnost.

-Koliko mladom autoru znači podrška iskusnijih kolega?

Itekako. Nije to prosto hranjenje sujete ili hvalospjevno tapšanje po ramenima, prije sam pobornik smislene i dobronamjerne kritike, a nju sam uvijek dobijao od starijih kolega. Naravno da je bilo i slučajeva koji su nešto drugačiji, ali kao i nikada u životu tako se i tu na osvrćem na prošlo. Da je bilo dobro ne bi bilo prošlo. Svjedoci smo negativnih pojava u književnosti, prizemnosti pojedinaca i čega sve ne. Držim se podalje, a vjerovatno je tome doprinjelo što živim u dijaspori, te me ne dotiče ili bolje rečeno ne mogu dotaći sujeta i egoizam.A da je bilo pokušaja - bilo je.Na koncu, kao otac i muž imam obavezu prema porodici, kao Srbin imam obavezu prema svom narodu, da svojim ophođenjem dajem isključivo lijep primjer. Nema kredibiliteta bez manira, niti se poštovanje može zaslužiti ukoliko je ono pogaženo ličnim primjerom.

-Sada živite u Nemačkoj i možete da ocenite tamošnju dijasporu i interesovanje za kulturu, naročito za književnost među mladima.

Da, već duže od decenije živim, radim i stvaram u SR Njemačkoj. U posljednje vrijeme, unazad pet godina, u inostranstvo su došli ljudi višeg i visokog obrazovanja. Naravno da i danas imamo veliki broj ljudi kojima je kultura i književnost nešto strano, ali primjetan je ozbiljan pomak na bolje. Ljudi postaju svjesniji toga ko su, postaju srdačniji prema autorima iz zavičaja, i ako dozvolite, ophođenje prema pisanoj riječi je u mnogome protkano finim manirima.Do skora naša dijaspora je pod kulturom podrazumjevala nastupe estadnih zvijezda, no taj trend je naglo prekinut. Sve više se organizuju književne večeri, promocije filmova i knjiga, i smatram da će u buduće biti sve više akcenat na pravim vrijednostima a sve manje na silom prilika "kulturnim dešavanjima"!

Ovdje moram napomenuti da veliku ulogu u produhovljenju dijaspore čini i SPC, a takođe i sve veći broj intelektualaca koji su otišli iz zavičaja. Situacija se mijenja na bolje, ali povećanje inteligencije u dijaspori neminivno vodi smanjenju iste u otadžbini, i ako me pitate jesam li srećan zbog toga, odgovor je ne!Kao hrišćanin nemam strah, kao čovjek i Srbin imam opravdani strah za budućnost otadžbine na nikad mirnom Balkanu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: