detalj slike: KRK Art dizajn

KNjIŽEVNA PRIJATELjSTVA

SVETOZARA ĆOROVIĆA

Sremac, Matavulj, Domanović, Milorad J. Mitrović...

Prof.dr Goran Maksimović

U ogledu su analizirani književni kontakti i prijateljstva Svetozara Ćorovića (1875-1919). Urađeno je to najprije kroz interpretaciju Ćorovićevih tekstova posvećenih srpskim književnicima Stevanu Sremcu, Simu Matavulju, Radoju Domanoviću i Miloradu J. Mitroviću. Analizirani su i tekstovi sjećanja Pavla Popovića o Aleksi Šantiću, kao i memoarske uspomene Jelene Skerlić Ćorović, u kojima značajno mjesto zauzima prikaz Ćorovićeve ličnosti. Razmotrena je i intenzivna Ćorovićeva prepiska sa brojnim književnicima i urednicima časopisa i listova. Pri tome je posebno analizirana prepiska sa Milanom Savićem, kao urednikom LetopisaMaticesrpske, te drugim književnicima, poput Stevana Sremca i Sima Matavulja. Istraživanje književnih kontakata i prijateljstava Svetozara Ćorovića pokazuje da je duže od dvije decenije bio idejni vođa i pokretač brojnih književnih i kulturnih veza mostarskih Srba sa srpskim i južnoslovenskim piscima iz drugih sredina (Beograd, Novi Sad, Cetinje, Dubrovnik, Sarajevo, Zagreb i sl.).

Istraživanje „književnih prijateljstava“ i uzajamne saradnje pisaca, predstavlja jednu drugačiju dimenziju razumijevanja aktuelnog umjetničkog svijeta i života. Razotkriva nam jedno vrijeme, sa svim njegovim vrlinama i manama, ukazuje na (auto)poetičke i svake druge stvaralačke afinitete. Predočava nam procese pisanja tekstova, izdavačke i uredničke koncepcije i planove, čitalačke reakcije, a iznad svega predstavlja kreativnu sintezu za razumijevanje privatne i javne ličnosti pojedinih pisaca. Mostarska sredina na kraju 19. i u početnim decenijama 20. vijeka bila je prava riznica književnih prijateljstava, zahvaljujući činjenici da je jedna grupa stvaralaca, koju u savremenim istoriografskim proučavanjima nazivamo „mostarskim književnim krugom“,[1] svojom kreacijom postavila ovaj grad na veliku geografsku kartu srpske kulture i povezala ga u onom najljepšem stvaralačkom značenju sa drugim sredinama i ljudima.  

Poznato je da je Svetozar Ćorović (1875-1919), gradio brojna i postojanja književna prijateljstva sa srpskim i pojedinim južnoslovenskim piscima iz drugih gradova i sredina, a najviše iz Beograda i Novog Sada, Sarajeva i Dubrovnika, Zagreba, Nikšića i Cetinja, Herceg Novog i Kotora. Ponajprije uz Aleksu Šantića, jednim dijelom i Atanasija Šolu, a povremeno i Jovana Dučića, te mlađeg brata Vladimira, kasnijeg uglednog istoričara, Ćorović je za srpske pisce iz drugih krajeva bio nezamjenjivi i postojani simbol srpskog identiteta grada Mostara na kraju 19. i u početnim decenijama 20. vijeka. Sticajem srećnih okolnosti „od došljaka koji su se bavili knjigom“ tih godina „obreli su se u Mostaru: Jovan Protić, Milan Ćuković, Stevan Žakula i Vice Tripković“, a što je još važnije odmah su se uključili u rad domaćih srpskih stvaralaca.[2] Književna prijateljstva Ćorović je uspostavljao zahvaljujući snakodnevnom angažovanju u časopisu Zora (1896-1901), čiji je bio pokretač i jedan od  urednika, u pokretanju i uređivanju „velikog srpskog ilustrovanog kalendara“ Neretljanin (1894-1895), kao i kroz djelatnost Crkveno-pravoslavnog pjevačkog društva Gusle (pokrenutog 1888. godine). Naposljetu, istakao se i kao urednik srpskog narodnog kalendara Prosvjeta za godinu 1905. Pored toga što je namjenski napisao brojne dramske komade, Ćorović je „za sve to vrijeme u pozorištu Gusala bio glumac, istaknuti član ansambla, dramaturg, a po potrebi čak i reditelj“.[3]

Naglašavamo da jeĆorović, pored svega navedenog, lične kontakte i prijateljstva uspostavljao i svojim književnim djelima, koja je objavljivao u brojnim tadašnjim književnim časopisima i kalendarima (Golub, Neven, Bosanska vila, Javor, Otadžbina, Stražilovo, Brankovo kolo, Dubrovnik, Srpski književni glasnik i sl.), dok su mu dramska djela igrana na brojnim pozornicama. Ovdje pominjemo samo komade koji su igrani u Narodnom pozorištu u Beogradu: Krvni mir (1897), Stana Rankovićeva (1903), On (1903), Vladika u Poljicama (1903), Adembeg (1905), Ptice u kavezu (1906), Ajša (1907), Povratak (1912), Zulumćar (1912), Naše pozorište (1914). Zahvaljujući svemu tome, Ćorovićeva putovanja u Beograd, povremeno i Novi Sad, na Cetinje, u Zagreb, a često i u Dubrovnik, Herceg Novi i Sarajevo, predstavljala su pravi praznik za srpske književnike u tim gradovima.

Jedno takvo upečatljivo druženje u Beogradu sa mostarskim književnicima Šantićem, Ćorovićem i Šolom, pred Ivanjdan 1899. godine, detaljno je opisao Pavle Popović u „Sećanjima na Aleksu Šantića“ (koja su nastala 1924. godine i objavljena u Srpskom književnom glasniku, nova serija, knj. HI, broj 4, str. 290-297). „Mostarci su bili oduševljeni svime što su videli i načinom na koji su dočekani. Oni su bili predmet simpatične pažnje ne samo svojih prijatelja i poznanika, nego i celog Beograda – Ćorović je bio izazivan posle predstave Krvnog mira, i sećam se da smo ga jedva naterali da iziđe na pozornicu; stekli su puno uplivnih poznanstava, poneli rukopise za Zoru itd.“.[4] Bio je to prvi dolazak mostarskih književnika u Beograd i razumljivo je što je izazvao i najveću pažnju, a poznato je da se Ćorović tada na skupovima pojavljivao u hercegovačkoj narodnoj nošnji. Ćorović je zajedno sa mostarskim drugovima dolazio u Beograd i u kasnijim godinama. Napominjemo da sam Ćorović opisuje u zapisu o Radoju Domanoviću da se 1903. godine u Beogradu susretao sa Sremcem, Matavuljem, Mitrovićem, Domanovićem, Jankom Veselinovićem i Glišićem i dr.

Na upečatljiv način o jednom dolasku Šantića i Ćorovića u Beograd 1906. godine piše i Jelena Skerlić Ćorović (1887-1960), sestra Jovana Skerlića i kasnija supruga Vladimira Ćorovića, u memoarskoj knjizi Život među ljudima, koja je tek nedavno, 2014. godine, iz rukopisa objavljena u novosadskoj „Akademskoj knjizi“, zaslugom Zorice Hadžić. Naglašava kako misli da je Aleksu Šantića i Svetozara Ćorović upoznala 1906. godine u Beogradu, „gde su oni, puni zanosa, s vremena na vreme dolazili, kao na ćabu“. Susrela ih je na slavi u domu Jaše Prodanovića, a Šantić joj se na svoj delikatan i simpatičan način „pomalo udvarao“: „Obojica južnjaci, 'korjenike' južnjačke (...), skoro vršnjaci, rodbinski povezani, bili su dva sasvim različita tipa, Aleksa krupan i visok, pravilnih crta, toplih tamnih očiju, spor u kretnjama govorio je tiho i mirno. Ćorović osrednjeg rasta, plavih očiju i kose koja je prelazila u riđe. Mnogoglagoljiv i glasnogovoran, sav u pokretima“.[5] 

Značajan prostor za uspostavljanje književne saradnje i razvijanje kasnijih književnih prijateljstava činila je i edicija „Mala biblioteka“, koju je Ćorović pokrenuo zajedno sa Jovanom Protićem, kao i časopis Prijegled Male biblioteke (1902-1908), koji je pokrenut u okviru intenzivne djelatnosti „Izdavačke knjižare Pahera i Kisića“ u Mostaru (1899-1910). Ćorovićeva prijateljstva iskazana su najprije kroz brojne posjete Mostaru istaknutih srpskih književnika (Sremac, Matavulj, Milorad J. Mitrović), kao i kroz Ćorovićeve književne uspomene u kojima je svjedočio o tim prijateljstvima (Sremac, Matavulj, Domanović, Milorad J. Mitrović), te kroz sačuvanu prepisku. Zahvaljujući Ćorovićevim književnim kontaktima i kasnijim prijateljstvima u Zori su objavljivali brojni tadašnji istaknuti srpski pisci, kao i brojni drugi stvaraoci sa zajedničkih južnoslovenskih prostora. Pored pomenutih Sremca, Matavulja, Domanovića i Mitrovića, izdvajamo i imena Milovana Glišića i Janka Veselinovića, Ilije Vukićevića, Antuna Fabrisa, Nikole Kašikovića, Pavla Markovića Adamova, ali i Slobodana Jovanovića, Bogdana i Pavla Popovića, kao i brojnih drugih stvaralaca.

Ukratko rečeno, bilo je to, po tačnim zapažanjima Jovana Dučića, vrijeme kada se u Mostaru živjelo u duhu srpske tradicije, kada se „sanjalo o književnosti i kulturi; i prvi put pisali stihovi, i to srpski“. Zahvaljujući svemu tome „Mostar će ostati zanavek grad jedne od najboljih srpskih generacija HIH veka. Ne samo jedna srpska pokrajina, nego i jedna cela srpska otadžbina ne može bez tih imena biti potpuna“.[6]

Najpotpunija svjedočenja o svojim književnim prijateljstvima, kao što smo prethodno naglasili, ostavio je neposredno sam Ćorović u autobiografsko-memoarskim zapisima i uspomenama koje je uradio o pojedinim piscima, a prije svega o Sremcu, Matavulju, Domanoviću i Miloradu J. Mitroviću. Uglavnom su to neposredna svjedočenja o susretima prilikom njihovih dolazaka u Mostar, ili još češće prolazaka kroz Mostar na putovanju za Dubrovnik, kao i prilikom Ćorovićevih posjeta Beogradu.„Zajednički nazivnik za ova sjećanja, lijepe primjere književnih prijateljstava srpskih klasika, mogao bi da glasi moje simpatije“.[7]Iz tih zapisa saznajemo mnogo činjenica o privatnim i javnim poslovima, o njihovom književnom radu, o svekolikim društvenim i političkim aktuelnostima toga vremena, kao i brojnim drugim podacima koji bi ostali sasvim nepoznati ili bi ih ubrzo zaboravili da nisu ostali zabilježeni u Ćorovićevim zapisima i svjedočenjima. Svaki od ovih tekstova objavljen je nekim konkretnim povodom, nekad kao nekrološki osvrt nastao neposredno povodom upokojenja (Stevan Sremac, Milorad J. Mitrović), a nekada povodom obilježavanja desetogodišnjice smrti (Simo Matavulj, Radoje Domanović).

Ćorović je napisao i dva srodna teksta posvećena svojim književnim uzorima: Ljubomiru Nenadoviću i Jovanu Jovanoviću Zmaju. Neće ti zapisi ovoga puta biti predmet naše posebne analize, ali ih pominjemo kao lijep primjer književnog poštovanja koje je Ćorović iskazivao prema svojim starijim savremenicima i tada već književnicima sa oreolom opštenarodnog ugleda i slave. Oba teksta prikazuju dvojicu književnika u neobičnim anegdotskim situacijama. Prvi je pod naslovom „U Zmajevu spomenicu“ objavljen u Zori (broj 6/1899), a drugi „Čika-Ljubin dvoboj na Cetinju“ u kalendaru Srbobran 1901. godine.  

Zapis o Stevanu Sremcu, pod naslovom „Stevan Sremac u Mostaru“, objavljen je u Letopisu Matice srpske (knj. 239, 1906), neposredno nakon Sremčevog tragičnog upokojenja u Sokobanji u avgustu 1906. godine, tako da ima izraziti nekrološki karakter i prožet je iskrenim emocijama i poštovanjem prema velikom piscu i odanom književnom prijatelju.

Poznato je da je Sremac prvi put boravio u Mostaru u ljeto 1899. godine, prilikom proputovanja za Dubrovnik, te da je tada prema svjedočenju Svetozara Ćorovića prvi put i sa oduševljenjem pročitao roman Bakonja fra Brne Sime Matavulja. Od tada se sa svima njima u Mostaru „nije drukčije pozdravljao, nego sa Alvundandara!“,[8] aludirajući na Sremčevo oduševljenje Matavuljevim junacima iz ovoga djela, a posebno sa glagoljivim Čagaljem, čiji je glasoviti pozdrav prisvojio kao svoj osobeni način pozdravljanja sa mostarskim prijateljima. Doduše, Ćorović u svom zapisu u jednoj fusnoti naglašava da je to bilo 1900. godine, ali na osnovu uvida u Sremčevu prepisku vidimo da se to ipak desilo godinu dana ranije (1899). Iz prepiske vidimo i to da je Sremac odmor u ljeto 1900. godine proveo u Sokobanji.

Međutim, osim tog kratkog podsjećanja na prvi Sremčev boravak u Mostaru, Ćorovićevo zapamćenje je ipak u cijelosti posvećeno drugom boravku ovoga pisca u Mostaru, prilikom proputovanja u Dubrovnik, gdje je boravio u zimu i rano proljeće 1902. godine. Tekst je započet kao svojevrsna šaljiva dramska scena u kojoj se u predvečerje u piščevoj kući pojavljuje jedan mostarski dječak, kao glasnik, kako bi mu prenio pozdrave Atanasija Šole i pozvao ga da odmah dođe u „Jelića mehanu“ jer je tamo „došao Srijemac“. Taj neobični mostarski način ijekaviziranog izgovaranja Sremčevog prezimena u prvi mah je zbunio Ćorovića, ali kad se dječak ispravio i naglasio da se radi o čovjeku koji je napisao junaka što ga je Čiča (Ilija Stanojević) predstavljao u Guslama, „onog što pije u tuđoj kući i diže džumbus“,[9] postalo je jasno da je u Mostar stigao autor glasovite Ivkoveslave čiju su dramatizaciju u izvođenju Čiča-Ilije Stanojevića imali prilike da gledaju i Mostarci samo nekoliko mjeseci ranije.

Ćorović naglašava da je nakon toga saznanja „gotovo trkom“ otišao do „Jelića mehane“ i da je tamo „zatekao sve svoje društvo na okupu“: Aleksu Šantića, popa Jovana Protića, Šolu, Kisića, Oborinu i druge, a među njima „u vrhu stola sjedio je Sremac, vječito veseo i nasmijan, zdrav, rumen, jednom rukom držeći čašu, a prstima druge mrseći svoju gustu, gotovo sasvim sijedu kosu, čiji srebreni bičevi padahu mu na čelo“.[10]

Ćorović u svojim zapamćenjima nije pribjegavao preciznijim datiranjima, ali iz uvida u objavljenu Sremčevu prepisku možemo vidjeti da je u Mostar došao početkom februara 1902. godine i da mu je bilo veoma lijepo među prijateljima: „Već sam dva dana u Mostaru. Lepo mi je pa mi se ne putuje dalje, ali ipak moram. Danas se krećem za Dubrovnik. Ovde sve već procvetalo. Bele se polja od behara“.[11] Nakon toga je dva mjeseca boravio u Dobrovniku, a onda se u povratku, početkom maja, ponovo zadržao u Mostaru i to ovoga puta desetak dana. Za to vrijeme provedeno u Mostaru, Sremac je sa Ćorovićem razmijenio mnogo lijepih razgovora i razmišljanja o različitim stvarima, a najviše o književnosti.

Ćorović naglašava da je Sremac bio jednostavan i neposredan čovjek, da je volio kafanska druženja i razgovore uz dobro vino. Često je mijenjao kafane i uvijek je insistirao na tome da ne idu u „finije gostionice“, nego tamo gdje se okupljao običan svijet. Tu je pažljivo osluškivao razgovore i povremeno zapisivao pojedine fraze i teme, anegdote, pošalice, izreke, kako bi ih kasnije mogao unijeti u svoje rukopise. Sremac je u kasnijem razgovoru naglasio Ćoroviću da je pisao sporo i da su poneki od tih zapisa čekali i po nekoliko godina da uđu u neku priču. „Vidiš, ovde mi je što se rekne, kao izvor neki, pa kad me zasvrbe prsti, da pišem, a ja uzmem beležnicu i iz nje unosim u pripovetku sve što je zgodno“.[12] U Mostar je stigao bez prethodne najave, a kad ga je Ćorović pitao zašto se nije najavio da ga dočekaju, Sremac je odgovorio da je upravo zato i stigao iznenada jer nije želio da mu priređuju doček na stanici. Odsjeo je u običnom, ali lijepom i čistom srpskom hotelu Vase Radulovića, sa ukusnim domaćim jelima, a namjerno nije htio da ide u neki od modernih „švapskih hotela“: „A ja hoću da sam komotan, da mirno mogu popiti čašu vina, zapaliti cigar i kao čovek razgovarati sa društvom, ne bojeći se da će mi kogod nešto zameriti...“.[13] U kafanskim razgovorima neminovno su doticali i političke teme. Poznato je da je Sremac bio „liberal“ i kad su u jednoj kafani čuli da ciganski orkestar svira pogrdnu radikalsku pjesmu protiv liberala „Mili Bože na svemu ti hvala,// U Srbiji nesta liberala...“, zatražio je da odu na drugo mjesto, a u ljutnji se pitao ko je tu pjesmu donio čak iz Beograda u ove krajeve da „truju narod“ srpskim političkim podjelama i nesrećnim strančarenjem.

Kada je riječ o književnim temama, najviše su razgovarali o Ivkovoj slavi, a pogotovo o uspjehu dramatizovane verzije ovoga djela na mostarskoj sceni „preko svakog očekivanja“, prilikom gostovanja ove predstave na čelu sa glumcem Čiča-Ilijom Stanojevićem u izvođenju Kalčine uloge. Sremac je bio prijatno iznenađen takvom reakcijom mostarske publike, jer se plašio da neće razumjeti to djelo i čak je htio da odgovora Čiča-Iliju da ne igra u Mostaru: „Nisam – veli – mislio da je mostarski život tako sličan niškom i da u Mostaru još ima ljudi – đidija iz starog zemana, poput Kalče, koji će ga na pozornici onako oduševljeno pozdraviti“.[14] Ćorović je tada zapisao i onu poznatu i često citiranu Sremčevu pohvalu Čiča-Iliji Stanojeviću i njegovoj glumi u Ivkovoj slavi: „Kad umre Čiča, umreće i Kalča – reče – i Ivkovu slavu treba odmah da skinu s repertoara. Njemu niko ni podražavati ne može... On je tu jedinstven!...“.[15] Iz današnje perspektive možemo konstatovati da je Sremčeva tvrdnja bila dobrim dijelom tačna. Naravno, u književnom smislu, Kalča je kao junak danas "živ" i predstavlja još veću dragocjenost, ali u pozorišnom smislu, uprkos brojnim pokušajima, još se nije pojavio glumac koji može da iznese tu ulogu onako maestralno kako je to radio Čiča Ilija, a u neposrednom saglasju sa izvrsnom Sremčevom imaginacijom.

U književnim razgovorima Sremac i Ćorović su iznosili i zapažanja o kritičkim ocjenama Ljubomira Nedića, a neposredni povod za razgovor bila je Nedićeva knjiga Noviji srpski pisci koju je Sremac ugledao među naslovima na Ćorovićevom radnom stolu. Sremac je tada iskazao puno poštovanje prema Nediću, kao „jedinom kritičaru srpskom koga je cenio“, a zatim je ispričao kako je završen rukopis Ivkove slave „celokupan“ ustupio Nediću za objavljivanje u tada novopokrenutom Srpskom pregledu (1895). Bila je to prava rijetkost, a Sremac je u tom razgovoru naglasio da „nijednu dužu stvar ne piše ujedanput, nego u odlomcima šalje urednicima“, jer mu je tako bilo „zgodnije“.[16] Pričali su i o novim književnim planovima i izradi novih rukopisa. Sremac je tom prilikom naglasio da planira da baš tih dana i tu u Mostaru započne pisanje pripovijetke Jeksik-adžija, koju je odavno obećao Nikoli Kašikoviću za objavljivanje u Bosanskojvili, a namjeravao je da mu je uruči u Sarajevu, gdje je planirao da svrati nakon okončanja odmora u Dubrovniku. Kao što je poznato Sremac je održao to obećanje i zaista je pripovijetka Jeksik-adžija štampana u Bosanskoj vili (u junskom broju 1902. godine). Značajan dio razgovora posvetili su grafičkom izgledu i lektorskim rješenjeima Sremčevih djela koja su bila predviđena za objavljivanje u „Maloj biblioteci“ Izdavačke knjižare Pahera i Kisića, koju je uređivao Ćorović i sl. Poznato je da je Sremac prethodno 1900. godine već bio objavio u istoj izdavačkoj biblioteci knjigu pod nazivom Dve pripovetke, u kojoj su bile uvrštene priče „Maksim“ i „Ibiš-aga“. Knjiga o kojoj je razgovarao sa Ćorovićem takođe je objavljena u „Maloj biblioteci“ 1903. godine, a u njoj se nalazila jedna priča Čiča Jordan.

Sremac je kazivao i o tome kako mu se čini da su „pripovedači najbolji ljudi“, jer među njima ima najmanje surevnjivosti i zavisti, za razliku od pjesnika, slikara i kompozitora u Beogradu, koji su se međusobno ogovarali i nisu se podnosili. Posebno je izdvojio pozitivan primjer Janka Vesalinovića i njegov nesebičan stav prema novim pripovjedačima. Sremac se tada raspitivao i za nove brojeve Brankovog kola i Srpskog književnog glasnika naglašavajući da se interesuje da li ima šta novo od Bore Stankovića i Radoja Domanovića. Istakao je da poštuje njihov književni rad i raduje se svakom njihovom novom tekstu: „Čitam na primer Boru, pa čitam Radoja, a sve u sebi mislim: alal im vera, ovi će nas starije za pojas zadenuti! ... I volem ih, volem i kao ljude i kao književnike“.[17] U skladu sa svojim pomalo namćorastim stavovima, Sremac je jedino prema Milanu Đ. Milićeviću iskazivao negativno mišljenje zbog njegovog Pomenika znamenitih Srba i molio se Bogu da njega niko ne utrpa u jednu takvu knjigu.

Ćorović naglašava da se Sremac prilikom povratka iz Dubrovnika iznova povratio u Mostar, da je tu ostao desetak dana, prije nego što je otišao u Sarajevo, gdje ga je čekalo odabrano srpsko društvo okupljeno oko Bosanskevile. Iz Dubrovnika je donio završenu pripovijetku Ćir Moša Abenšaam, koju je bio obećao redakciji Srpskog književnog glasnika. Sremac je tada pristao i da napravi zajedničku fotografiju sa Aleksom Šantićem, Atanasijem Šolom i Ćorovićem, a čak je pristao da tada izrade i jednu njegovu samostalnu fotografiju, uz zahtjev da nikako ne smiju da je objave u kakvom listu ili kalendaru: „Ništa mi ne izgleda gluplje, nego žive ljude trpati u kalendar, kao da svaki ima ne znam kakvih zasluga... Ludorija!...“.[18] Uprkos Sremčevoj karakterističnoj povremenoj mrzovolji, svakako moramo biti zahvalni Ćoroviću na pokazanoj upornosti. Danas je to jedna od najdragocjenijih zajedničkih fotografija srpskih pisaca. Na njoj vidimo četvoricu prijatelja sa ozbiljnim ali toplim licima i šeširima na glavama. Sremac i Šantić sjede držeći štapove u rukama, Aleksa sa prekrštenim rukama, a Šola i Ćorović stoje, Svetozar sa desnom rukom zadjenutom za rever kaputa.

Sremac je iznosio tada i svoja zapažanja da je uvijek nezadovoljan urađenim rukopisima i da ima želju da ih neprestano popravlja i dotjeruje. Naročito je žalio što nije bio u mogućnosti da odštampane primjerke još jednom pregleda i popravi jer mu se činilo da tek nad odštampanim tekstom najbolje uočava nedostatke. U šaljivom tonu je pričao i o svojim kašnjenjima prilikom izrade pojedinih rukopisa, što je činilo velike nevolje urednicima. Naročito je tom prilikom apostrofirao kakve je sve nevolje priređivao uredniku Brankovog kola,Pavlu Markoviću Adamovu, kada mu je ovaj objavljivao u nastavcima roman Vukadin (1896). Ćorović naglašava i da je zamolio Sremca, kad je u Mostaru tih dana završio Jeksik-adžiju namijenjenog za Bosansku vilu, da im pročita rukopis, ali je to Sremac kroz šalu odbio naglašavajući da nije tako „nemilosrdan da gnjavi ljude“ i pravdajući se da „nikom ne voli čitati svoje stvari“.[19]

Ćorović je sa mnogo ljudske topline opisao i ispraćaj Stevana Sremca iz Mostara. Okupili su se na željezničkoj stanici svi njegovi znanci i prijatelji. Pitao ih je kad može da ih očekuje u Beogradu, šaleći se da Aleksa nerado putuje sam, „njega treba neko da strpa u vreću, kao mačka, pa da ga nosi“, za Atanasija je znao da mu „treba puna godina da se pripremi za put“, tako da je vjerovao kako će opet on njima prije doći u Mostar, nego oni njemu u Beograd. Međutim, naglašava Ćorović na kraju svoga zapisa, sudbina je htjela da to bude posljednji Sremčev dolazak u Mostar.

U međuvremenu, prilikom Ćorovićevog boravka u Beogradu 1903. godine, iznova se susretao sa Sremcem, o čemu nam svjedoči u kasnijem zapisu o Radoju Domanoviću. Sačuvana su i dva Ćorovićeva pisma upućena Sremcu iz Mostara 1903. godine. Prvo pismo nije datirano, ali se po sadržaju vidi da je poslato u ljeto, jer Ćorović najavljuje da će na jesen doći u Beograd. Na početku pisma Ćorović prijateljski prekorijeva Sremca što mu se nije javljao, a pogotovo što se nije sjetio da mu pošalje Vukadina, premda ga je bio poslao Aleksi Šantiću i Atanasiji Šoli. Ćorović napominje da je kupio roman i da je uživao u njemu, kao što sada uživa u Zoni Zamfirovoj, koja je u to vrijeme u nastavcima izlazila u Srpskom književnom glasniku: „Znaš li da ti je ovo, po mome mišljenju, najljepša stvar i, čak, najljepša u svoj srpskoj književnosti. Ja jedva čekam Glasnik samo nju da čitam, da vidim šta će biti sa čapkun-Manom (iako si mi ti to u Mostaru ispričao)“.[20] U nastavku pisma Ćorović moli Sremca da mu nabavi i pošalje Novakovićevu Istoriju srpske književnosti, a zatim na diskretan način iskazuje svoje nezadovoljstvo tekstom Uroša Petrovića u Srpskom književnom glasniku o tek objavljenoj Ćorovićevoj zbirci priča U časovima odmora (1903).

Drugo pismo Ćorović je poslao Sremcu u novembru 1903. godine. Odmah na početku mu se izvinjava što nije odmah odgovorio na primljeno pismo, a zatim ga izvještava da su mu žena i dijete bili teško bolesni, te da mu se supruga oporavila a da je dijete umrlo. Nakon toga Ćorović izvještava Sremca da je poslao priču „Hadži Pipun“ u Srpski književni glasnik, ali da još nije dobio nikakav odgovor od urednika, tako da ne zna da li su primili dopis ili nisu. Povjerava se Sremcu da je pomalo uvrijeđen zbog toga i čini mu se kao da ga na takav način „prosto gone od sebe“. Ćorović napominje da je on dok je bio u Zori odgovarao na svaki dopis „makar kartom“, pa mu se čini da bi tako bilo red da se i drugi odnose prema njemu. Ćorović se u drugom dijelu pisma raspituje za Janka Veselinovića, interesuje se za Nušićevo putujuće pozorište, a zatim izriče pohvale Sremčevom Kir-Gerasu i naglašava da jedva čeka pojavu Brankovog kola da bi mogao da čita nastavke te pripovijetke. Iznova izriče pohvale Zoni Zamfirovoj i naglašava da se u Mostaru „vanredno dopala“ svima koji su je pročitali. Ćorović se osvrće i na svoj književni rad. Napominje da ima jedan komad iz turskog života, ali da ga neće „nigdje davati“ zbog nepovoljnih kritika o njegovim dotadašnjim dramskim djelima. Ističe ni da Aleksa Šantić trenutno ništa ne piše, nego se „dao na komponovanje nekakvih narodnih pjesama“.[21] Napominje na kraju pisma da ga često spominju i upućuje pozdrave Janku, Nušiću, Miletu Pavloviću Krpi i drugim beogradskim prijateljima.

Sačuvana je i jedna Ćorovićeva dopisnica upućena Stevanu Sremcu 2. aprila 1904. godine u kojoj ga moli da mu pošalje prilog za Prosvjetin kalendar za 1905. godinu. Obavještava ga da je dobio članke od Novakovića, Cvijića, Batuta i brojnih drugih autora, a da još strpljivo čeka njega i Matavulja. Iz uvida u sadržaj ovoga kalendara vidimo da su zaista u tom broju objavljeni tekstovi svih pomenutih autora, a između ostalih tu je i Matavuljeva priča „Hristos vaskrese“, kao i preštampana ranije objavljena Sremčeva priča „Smrt cara Lazara“ Iz knjiga starostavnih. Na kraju ove dopisne karte, Ćorović prijateljski pozdravlja Stevana Sremca i pita hoće li se vidjeti ove godine, planira li možda opet da navrati kroz Mostar, jer ga se prijateljski „zaželio“.[22]                   

Zapis o Miloradu J. Mitroviću, pod naslovom „Sa Miloradom Mitrovićem“, objavljen je u mostarskom listu Narod (broj 21, 1907), kao nekrološki tekst povodom pjesnikove smrti, u maju 1907. godine. Mitrović je bio „miljenik boemskog Beograda, nerazdvojni prijatelj Radoja Domanovića, te duhovni srodnik Janka Veselinovića i Milovana Glišića“.[23] Iz Ćorovićevog zapisa koji nije precizno datiran, saznajemo da je pjesnik iznenada došao u Mostar u sred ljeta, za vrijeme velikih vrućina, prilikom povratka iz Dubrovnika. Najvjerovatnije je to bilo 1904. godine, jer je Mitrović donio na poklon svoju drugu, najnoviju zbirku Prigodne pesme, koja je bila objavljena prethodne 1903. godine.

Mitrović je tada u Mostaru proveo samo jedan dan i prespavao jednu noć, jer je sutradan ujutro već otputovao vozom za Sarajevo. Ćorović naglašava da je nenajavljen banuo u njegovu trgovinu i onako na neposredan i direktan način, „kakvim ga je Bog dao“, odmah je pozvao domaćina da odu u neku kafanu da isproba glasovita mostarska vina. Boravio je u Dubrovniku, a posjetio je i Trebinje, odakle su njegovi bili porijeklom od starina. Naglasio je pri tome da nije išao u Dubrovnik da piše pjesme, već da se „dembeliše“. Privukao je svojom pojavom pažnju mostarske čaršije, a kad im je Ćorović kazao da se radi o pjesniku iz Beograda bili su začuđeni, jer im je bio „strašan i mrk“ kao kakav hajduk. Ovakvo upečatljivo Ćorovićevo svjedočenje kasnije je na pronicljiv način potvrdila i Jelena Skerlić Ćorović u svojim memoarskim, ovdje već pominjanim zapisima: „Srednjega stasa, zbog mršavosti izgledao je manji. Tâman u licu, uvek ozbiljan i zamišljen, skoro natmuren, stalno kao nečim nezadovoljan. Inače, netaknuto čestit čovek, i dobar drug. Neženja, živeo je u oholaškoj gazdaškoj porodici, čija su shvatanja bila sasvim različna od njegovih“.[24]

U kasnijem razgovoru Mitrović se požalio da „pati od stomaka“, a na pitanje da li se liječi, potpuno u svom boemskom i nemarnom stilu odgovorio je: „Pomalo. vinom“.[25] Razgovor se kasnije nastavio o novoj knjizi Mitrovićevih pjesama u kojoj su dominirale „prigodne pesme“ i „basne“. Ćorović je naročito pohvalio „basne“, a predlagao mu je i da sakupi one „sitnije pjesme“ koje je štampao po listovima i da ih objavi kao posebnu knjigu, ali se Mitrović nije slagao sa tom ocjenom i naglasio je da radi na velikom klasičnom spjevu Penelopa koji bi trebalo da bude njegovo najbolje djelo. Nažalost, kao što je poznato, ovo djelo je zbog rane pjesnikove smrti ostalo nedovršeno. Neminovno su pričali i o pjesmama iz prve zbirke Knjiga o ljubavi (1899),iz koje je Ćorović naročito cijenio „Papučicu“ i „Dva viteza“, a najviše glasovitu pjesmu„Bila jednom ruža jedna“.

Mitrović je pitao za Aleksu Šantića, koji je tada bio na putu, napominjući da je u Kolu pisao o njegovim pjesmama. Na Ćorovićevo šaljivo pitanje „kakva ga je golema nevolja natjerala da uskoči u kritičare?“, Mitrović se „razgoropadio“ i zapitao da li i on nema pravo da iskaže i napiše svoj sud o jednoj knjizi? „Ja smem napisati, pa ko hoće nek veruje, a ko neće i ne mora verovati!...“.[26] Razgovali su o „beogradskoj politici“ u koju su bili zagazili mnogi srpski pisci, a što ih je sve udaljavalo od književnog rada. „Mi smo svi morali zagaziti u političku borbu, ako nismo želeli da nam otadžbina ode do đavola...“.[27] Pošto mu je Ćorović naglasio da je taj rascjep u Radikalskoj stranci njemu i svima njegovim prijateljima „izgledao strašno“, Mitrović ga je tješio da nema razloga za brigu i da to Srbiji samo „može koristiti, nikako štetiti“.

Iza toga Mitrović je zamolio Ćorovića da ga „provede“ kroz Mostar da pogleda grad, staru čaršiju i kameni most, kako ne bi ispalo da je samo upoznao „Jelićevu mehanu“. Uveče su nakon kratkog obilaska, sa prijateljima ponovo došli u kafanu i u tom razgovoru dotakli brojne teme. U veselom društvu, Mitrović je bio neobično raspoložen i pričao je mnogo čitavo veče. Povremeno je žalio što nema otkuda da se pojavi njegov „bogom pobratim“ Radoje Domanović, a Mila Pavlovića Krpu nije htio ni pominjati, jer da se on pojavi „ja bih morao zaćutati“. Sve to je potkrijepio šaljivim boemskim stihovima: „Za zube se jezik trpa// Čim se javi Krpa...“

Ćorovićevo sjećanje na Milorada J. Mitrovića završava se konstatacijom da su se rastali tek pred zoru, a jutrom je rano otputovao prema Sarajevu „tvrdo obećavajući da će dogodine opet doći“. Nažalost, više nikada nije doputovao u Mostar, a samo koju godinu iza toga se zauvijek upokojio.  

Zapis o Simi Matavulju, pod naslovom „Pilipenda“, kao i zapis „O Radoju Domanoviću“, objavljeni su u zagrebačkom Književnom jugu (1918). Oba Ćorovićeva sjećanja nastaju u trenucima kada je bio teško bolestan i kada se praktično nalazio na samrtnoj postelji, nakon što je preživio strašni Veliki rat i godine provedene kao talac u austrougarskim koncentracionim logorima za osumnjičene Srbe, a pogotovo za nepotkupljive patriote, kulturne i političke predvodnike srpskog naroda, kakav je bio i Svetozar Ćorović.Uprkos svemu tome, „ta sećanja idu u red najživljih i najzanimljivijih priloga u Književnomjugu i uistinu deluju kao osveženje“.[28]

Postoji jedno Ćorovićevo pismo, u kojem se obraća Matavulju, 8. jula 1896. godine, i u ime redakcije časopisa Zora obavještava ga da njihov zajednički prijatelj, Marko Car, piše u Zori studiju o Matavuljevom djelu, koja će biti završena u narednom broju. Koristi tom prilikom mogućnost i da zamoli Matavulja za književni prilog kako bi ga čitaoci Zorini upoznali na neposredan način i kao pripovjedača. Ćorović u tom pismu napominje da su „svi naši bolji pripovjedači, kao Vukićević, Janko, Matijašić“, već poslali priloge, a Sremac i Glišić su obećali poslati.[29] Poznato je da Matavulj nije bio zadovoljan pomenutom studijom i da je zbog toga došlo do nesporazuma i jedno vrijeme do zahlađenja prijateljskih odnosa sa Markom Carem. Podsjećamo da je u tom široko zasnovanom, ali povremeno protivurječnom tekstu, Marko Car „osporavao piščevu imaginaciju i naglašavao da u Matavuljevom pripovijedanju dominiraju slike i prilike koje se nalaze u stvarnom životu“.[30] Možda je upravo to bio razlog što Matavulj nije odgovorio na Ćorovićev poziv iz ovog pisma i što tada nije poslao prilog za objavljivanje u Zori. Desilo se to tek pet godina kasnije, kada je u Zori objavio „Pilipendu“ (1901), a iz ovog Ćorovićevog sjećanja ćemo vidjeti i kako se to odigralo.    

Ćorovićev zapis o Matavulju sasvim je kratak, ali ono što se nalazi u njemu je predragocjeno za srpsku kulturnu istoriju. Naslov zapisa „Pilipenda“ nije slučajan, jer nam kazuje o tome kako je napisana jedna od najpoznatijih Matavuljevih priča, a svakako i jedna od najboljih priča stvorenih na srpskom jeziku. Ćorovićevo zapamćenje započinje konstatacijom da je 1901. godine dobio pismo od Sime Matavulja u kome ga izvještava da će sa svojom ženom, gospođom Ljubicom, posjetiti Mostar i da će tu ostati dva do tri dana. Ova vijest je Ćorovića neobično obradovala, tako da je odmah izvijestio o tome svoje drugove okupljene oko Zore sa namjerom da Matavulja, kao svoga prijatelja i saradnika, što ljepše dočekaju. Poznato je da je Matavulj u „Maloj biblioteci“ Izdavačke knjižare „Pahera i Kisića“ 1899. godine bio objavio knjižicu Tri pripovijetke.

Priredili su tada gostima lijep doček na stanici, smjestili su ih u hotel, a Matavulj je iskazao zadovoljstvo što se u Mostaru pojavilo toliko „ljudi od pera“ i što će postati „kulturni centar“. U hotelu im je pričao o svojoj ženidbi, a zahvalan je bio svome prijatelju Milanu Saviću što ga je upoznao sa Ljubicom, kao što je sa velikim poštovanjem i zahvalnošću kazivao o svojoj supruzi jer mu je omogućila da „živi kao čovjek“, a naročito ga je pobuđivala na književni rad i pružila mu svaku vrstu pažnje. Baš tih dana uredništvo Zore je zaključivalo novi broj za štampu i nedostajalo im je tekstova, a pogotovo nisu imali nijednu pripovijetku, tako da je postojala opasnost da će broj zakasniti zbog svega toga. Ćorovićev „najmiliji drug iz uredništva“, Jovan Protić, insistirao je da što hitnije pronađu potrebne priloge. Tada se desilo ono što može samo da ugodi „viša sila“, Ćorović je u hotelu ispričao Matavulju za aktuelni problem i zamolio ga da im napiše priču. Prigovarao mu je da im do sada samo on nije poslao za Zoru pripovijetku. U početku se Matavulj nećkao, ali kad je i Ljubica stala na Ćorovićevu stranu, odobrovoljio se i priznao da ima jednu „beleščicu“ i da mu je potreban jedan dan da je izradi. Upravo tako je i bilo. Uveče kad je Ćorović sa Aleksom Šantićem i Atanasijem Šolom došao u hotel, Matavulj je izvadio gotov rukopis: „Bio je to Pilipenda, jedri, snažni Pilipenda, jedna od najlepših kraćih stvari što ih je Matavulj napisao“.[31] Ubrzo iza toga izašao je novi broj Zore i u njemu Matavuljev „Pilipenda“.

U zapisu o Radoju Domanoviću naglašeno je da se pisac sam javio Zori  za saradnika i da je već u prvoj godini izlaženja časopisa (1896), tu objavio svoje „Svetle crte“, a kasnije i pripovijetku „Baba Stana“. Poslije objavljene treće pripovijetke „Na mlađima svet ostaje“, Domanović je skrenuo pozornost čitalačke publike i redakcija je često dobijala pitanja. „Ko je taj što piše pripovijetku? Odakle je? Je li mlađi ili stariji čovjek?...“.[32] Kada je Ćorović pisao Domanoviću o tome, bilo mu je veoma drago i obećao je da će poslati nove priče.

Nakon tog uvoda, Ćorović usmjerava pažnju na dva svoja neposredna susreta sa Domanovićem, prilikom posjete Beogradu 1899. i 1903. godine. Na prvom susretu naročito ga je iznenadio fizički izgled Domanovićev jer je bio „blijed, mršav, ispijen, pomućenih očiju, zamršene kose. Šešir mu izgužvan, odijelo iznošeno, cipele gotovo poderane“.[33] Na Ćorovićev poziv da mu pošalje novu priču za Zoru Domanović razotkriva brojne teškoće u kojima se tada nalazio zbog toga što je bio bez službe i što je „živio od danas do sutra, kao ona ptica za koju se Bog brine“, a taj Bog je bio književnik Janko Veselinović. Poznato je da se Janko kao urednik Zvezde brinuo o mnogim tadašnjim književnicima koji su bili disidenti i koji kao politički protivnici Aleksandra Obrenovića nisu mogli ni pomišljati da dobiju odgovarajući posao. Domanović je tada kazao Ćoroviću i da se okrenuo pisanju satira, u čemu ga je naročito podsticao kritičar Andra Nikolić, čije mišljenje je posebno uvažavao, tako da pripovijetke gotovo više uopšte i nije pisao. Domanović je naglasio i to da u Srbiji ima dosta „miroljubivih pripovedača“, ali da on ne spada među njih: „Imam oštre zube, pa volim da ugrizem. A ko nasrne na mene, prosto mu bilo. Neka grize koliko hoće. Ne bojim se da će mi pocepati nove pantalone“.[34]

Nakon toga Domanović se dugo nije javljao, da bi kasnije, kad je Nušić obavljao funkciju upravitelja Narodnog pozorišta u Beogradu (od sredine 1900. do januara 1902. godine), te kad je Zora počela da objavljuje oštre kritike Pere Taletova protiv Nušića, obratio se Ćoroviću jednim opširnim i „gotovo oporim pismom“. Domanović je zamjerao redakciji Zore što je „dozvolila da se Nušić napada“, iako je poznato da je bio jedan od prvih saradnika tog časopisa i mostarskih pisaca: „Nušić je dao Zori svoje ime, kad ga ona nije imala, pa nije ni pravo ni lepo da mu se tako zahvaljuje...“.[35]

5.1.Drugi susret u Beogradu, 1903. godine, bio je još teži. Ćorović svjedoči da mu je Domanović izgledao „nekako još sumorniji i više zajedljiv“. U to doba pio je vrlo mnogo, „bez mjere“, a bio je neobično razdražljiv i svađalački raspoložen. Pričalo se da je jednoga dana bio pozvao na ručak Jovana Skerlića, a onda je u piću sasvim zaboravio na to, tako da je gost dva sata sjedio u Domanovićevoj kući dok je ovaj u pio u kafani. Ćorović svjedoči o tome kako je i sam imao priliku da se uvjeri koliko je Domanović u pijanstvu imao gadnu narav i često se sukobljavao sa različitim ljudima. Sjedili su kod „Kolarca“: Milovan Glišić, Milorad Mitrović, Milorad Pavlović, Radoje Domanović i Svetozar Ćorović, a onda im se priključio neki činovnik, koga Domanović iz nekih razloga nije podnosio i neprestano ga je vrijeđao, sve dok ovaj čovjek nije otišao od njihovog stola. Drugog dana Ćorović je susreo Domanovića na ulici, a u razgovoru mu se povjerio „da je u svađi sa pola Beograda“ i smatrao je da je Ćorović srećan što ne živi u takvom gradu. Povjerio mu se da planira da javno izgrdi sam sebe najpakosnije što može, da je pijanica, bekrija, mangup, niko i ništa, da ne brine za ženu i djecu, da je bez osjećaja, okoreli zlikovac, te da tako izbije iz ruku argumente svojim protivnicima.

Ćorović opisuje i jednu večernju sjedeljku u kafani „Tri šešira“, u društvu sa Sremcem, Mitrovićem i Radojem, te da je Domanović tada tjerao inat Mitroviću i namjerno govorio u desetercima. Pričao je i kako piše satiru o jednom svom profesoru stilistike sa Velike škole, što su očigledno bile njegove parodije nauke, udžbenika i obrazovnog sistema, kakve je najpotpunije iskazao u ranijoj satiri Ozbiljne, naučne stvari (1901). Ćorović na kraju ovoga sjećanja naglašava i da je to bio posljednji njegov susret sa Radojem Domanovićem, koji je preminuo nekoliko godina kasnije, u ljeto 1908. godine.

Iako to nije predmet našeg detaljnije čitanja u ovoj raspravi, jer smo usmjerili pažlju na Ćorovićeva prijateljstva i saradnju sa srpskim književnicima iz drugih sredina, ukratko ćemo ovom prilikom pomenuti i srodan Ćorovićev zapis „Prva pjesma Osmanova“, koji je objavljen kao nekrološki tekst 1912. godine u listu Narod u Mostaru, povodom smrti mladog i talentovanog mostarskog pjesnika Osmana Đikića (1879-1912).Radi se o karakterističnoj uspomeni u kojoj se Ćorović osvrnuona Đikićeve prve pjesme objavljene u Zori 1896. godine. Posrednik u tom upoznavanju bio je tadašnji gimazijalac Risto Radulović, a kasnije urednik lista Narod i istaknuti srpski prvak i nacionalni radnik. Ćorović naglašava da je Osmana Đikića dobro znao jer mu je bio komšija, ali da nije ni slutio da piše poeziju. Zainteresovalo ga je i to što je jedan musliman želio da sarađuje u srpskom listu, jer su tadašnji muslimanski pjesnici, poput Bašagića, Kapetanovića, Hadžića i Mulabdića, uglavnom sarađivali u hrvatskim listovima.

Radulović je tada donio samo jednu „početničku pjesmu“ Đikićevu, ali je Ćorović odlučio da je objavi i tako da „osokoli Osmana da nastavi pjevanje...“.[36] Sutradan je u redakciju došao zbunjeni i pomalo neodlučni Đikić sa pregršt knjiga u rukama. „Do nekoliko dana izađe i broj Zore sa prvom pjesmom Osmanovom. Veseo, zadovoljan, srećan, noseći list u ruci da ga vidi čitav Mostar“, došao je kod Ćorovića u radnju i donio mu i sve druge do tada napisane pjesme. Neke od njih su objavili u kasnijim brojevima Zore, a neke su poslali za Bosansku vilu i Brankovo kolo. Ćorovićevo sjećanje o Osmanu Đikiću završava se konstatacijom: „Naskoro je postao saradnikom gotovo svih književnih listova srpskih“.[37]

Ukratko ovdje podsjećamo i na Ćorovićev zapis „Jedna uspomena na Kranjčevića“, koji je objavljen u Hrvatskoj njivi 1918. godine, gdje je ostavio iskrenu uspomenu na poznatog hrvatskog književnika, a u njegovom slučaju i profesora koji mu je ulio ljubav prema jeziku i književnosti, dok mu je predavao u prvom razredu srednje trgovačke škole predmet „bosanski jezik“: „Tako se, eto, desilo da nam je novi učitelj omilio naš najomraženiji predmet. Sada su đaci s velikim nestrpljenjem očekivali njegove časove“.[38] Očigledno je i to da je Kranjčević pokazivao lijepo poštovanje prema svom mostarskom učeniku jer je u dva navrata pisao afirmativne kritičke prikaze novih Ćorovićevih knjiga. U prvom tekstu je prikazao zbirku priča Iz Hercegovine, u časopisu Nada u Sarajevu (god. 2/1896, broj 23, str. 458), dok je u drugom tekstu prikazao zbirku priča Zapisci iz Kasabe, takođe u časopisu Nada (god. 6/1900, broj 6, str. 95).   

Pored navedenih dragocjenih svjedočenja, koja pretežno imaju autobiografsko-memoarski karakter, važno je ovom prilikom naglasiti i činjenicu da sačuvana Ćorovićeva pisma ukazuje na brojne književne kontakte, uzajamnu saradnju i prijateljstva, sa onim ličnostima koje nisu pomenute u objavljenim zapisima/sjećanima Svetozara Ćorovića. Mogli bismo, pri tome, ukazati na prepisku sa Markom Carom, sa Tihomirom Ostojićem, sa Antunom Fabrisom, ili možda sa zaboravljenim književnikom Milanom Marinom, autorom zbirke priča Iz ravnoga Srema: slike sa sela,koju mu je objavila 1892. godine „Prva srpska knjižara Vladimira M.Radovića“ u Mostaru. Svaka od tih analiza pokazala bi koliko je Ćorović bio dinamična ličnost i kako je neumorno radio na uspostavljanju književnih prijateljstava sa književnicima iz različitih srpskih krajeva. Ipak ćemo se ovom prilikom detaljnije usmjeriti na prikazivanje Ćorovićeve saradnje sa Milanom Savićem, književnikom i dugogodišnjim urednikom Letopisa Matice srpske. Sačuvano je četrdesetak pisama koje je Ćorović uputio Milanu Saviću u vremenu od 1892. do 1904. godine. Uglavnom se u njima govori o rukopisima koje je Ćorović slao novosadskim časopisima, o objavljenim Ćorovićevim knjigama, kao i pozivima da Savić pošalje priloge za Neretljanin, Zoru, Prosvjetin kalendar i sl.

Saznajemo iz te prepiske brojne važne pojedinosti, ali je evidentno da u početku nije sve išlo glatko i onako kako je Ćorović očekivao. U pismu koje je poslao 21. januara 1892. godine, Ćorović moli Savića da se zauzme za njegove rukopise koje je poslao uredniku Javora, Iliji Ognjanoviću Abukazemu. Poznato je da je Ćorović u Javoru prethodne 1891. godine bio već objavio šaljivu igru Ljubomora. Ovoga puta poslao je nekoliko pjesama i još jednu šaljivu igru, Nesuđenik. Pri tome, posebno moli Savića da pročita tu šaljivu igru i ukaže mu na manje ili krupnije mane, kako bi mogao da djelo popravi i učini ga što boljim. Na kraju pisma, Ćorović naglašava da se ohrabrio na ovakvu vrstu obraćanja zato što je čitao Savićevu kritiku o Šantićevim pjesmama u Bosanskoj vili (7/1892). „Vidim đe se vrlo interesujete za ove krajeve, pa i ako sam ja neznatan pisac, mislim, da se nećete naljutiti, nego ćete me prijateljski i srpski posavjetovati“[39] Poznato je da su neke od pomenutih pjesama objavljene u Javoru, ali šaljiva igra Nesuđenik nije, a kasnije se taj rukopis najvjerovatnije izgubio jer se ne pojavljuje ni u jednom kasnijem izdanju Ćorovićevih djela. Savić tada, očigledno, nije odmah odgovorio na ovo pismo, jer vidimo da mu je Ćorović poslije nepuna dva mjeseca, sredinom marta, ponovo pisao i zamolio ga za mišljenje o poslatim radovima.

Ne znamo šta se u međuvremenu dešavalo, ali vidimo da je godinu dana kasnije, 11. juna 1893. godine, Ćorović poslao pismo u kome poziva Savića da mu pošalje prilog za novi kalendar Neretljanin. Savić je očigledno brzo i pomalo sujetno reagovao na ovo pismo, jer mu Ćorović odgovara na njega već 18. juna. Izgleda da se Savić uvrijedio što mu je Ćorović napisao da mu pošalje kakvu „crticu ili pričicu“, a pri tome je naglasio da ne mora biti duga, „što kraća tim bolja“. Zbog toga mu se izvinjava i naglašava da će nestrpljivo očekivati njegov odgovor i književni prilog. Na kraju Ćorović ističe da je juče stigao iz Dubrovnika gdje je tamo bio sa Zmajem, Vladimirom Jovanovićem, Svetomirom Nikolajevićem i Milošem Cvetićem, očigledno sa namjerom da ublaži neprijatnu situaciju u komunikaciji sa Savićem. U narednom pismu, od 23. juna, vidimo da je Savić odgovorio Ćoroviću i obećao prilog. Odmah u sljedećem pismu od 2. jula, Ćorović ga moli da mu sačini za Neretljanin biografiju Jovana Đorđevića, jer to nije mogao da uradi Antonije Hadžić. U kalendaru Neretljanin (1894) objavljena je biografska bilješka o Jovanu Đorđeviću, ali bez potpisa, tako da je očigledno da Savić nije odgovorio na tu dodatnu Ćorovićevu molbu.I ne samo to, nego na osnovu uvida u prvo godište kalendara, koje je izašlo 1894. godine, vidimo da u njemu nema Savićevih priloga.

Kasnije približavanje Savića i Ćorovića, a samim tim i intenzivnije uspostavljanje njihove saradnje, bilo je postepeno. U pismu od 27. septembra 1893. godine, Ćorović šalje Saviću još jednu svoju „šaljivu igru“ sa molbom da je pročita i ocijeni, a zatim ga izvještava da će mu poslati ovih dana odštampani primjerak kalendara Neretljanin sa molbom da ga prikaže/ocijeni u Bosanskoj vili. Iz narednog Ćorovićevog pisma, od 6. oktobra, vidimo da mu je Savić iznio nepovoljan sud o onom rukopisu „šaljive igre“. Mi danas uglavnom ne znamo o kom djelu je riječ, ali vidimo da se Ćorović zahvaljuje Saviću na „iskrenom savjetu“ i naglašava da je „komad već izgorio sav – a tako i treba“.[40] Očigledno je iz ovoga odgovora da je Savić preporučio Ćoroviću da odbaci rukopis u cijelosti, a preporučivao mu je i da čita neke strane komediografe kako bi popravio svoj dramski postupak. Ćorović u odgovoru naglašava da je čitao srpske komediografe, od stranih pisaca samo one koji su prevedeni na srpski jezik, a strane nije čitao u originalu, jer osim njemačkog nije govorio nijedan drugi jezik. Takođe, naglašavamo i to da Savić nije uslišio Ćorovićevu molbu da „ocijeni“ kalendar Neretljanin. Vidimo da je u Bosanskoj vili objavljen takav jedan prikaz (u broju 9/1894), ali ga je napisao Đura Dimović. Sve nam to pokazuje da Ćorovićeva „prepiska iz tih godina otkriva koliko je upornosti bilo potrebno za ostvarenje jednog naizgled jednostavnog, a u tadašnjim uslovima vrlo komplikovanog, izdavačkog poduhvata, jer je teškoću predstavljalo sve: i prikupljanje saradnika, i borba sa cenzurom, i korektorski i štamparski poslovi“.[41]

U kasnijim pismima, u kojima se obraća Saviću sa „dragi prijatelju“, vidimo da Ćorović čestita Saviću postavljenje za urednika Letopisa Matice srpske (od 21. decembra 1895), zatim ga obavještava da u Mostaru pokreću zabavno-poučni list (pismo od8. janura 1896) i poziva ga da pošalje neki prilog. Pri tome naglašava da taj novi list neće biti konkurent Bosanskoj vili. Radilo se, naravno, o listu Zora, ali iz uvida u bibliografiju časopisa vidimo da te prve godine (1896), nije u njemu objavljen nijedan Savićev prilog. U dopisnici od 10. aprila 1896. godine, Ćorović obavještava Savića da mu šalje svoje Crtice iz Mostara sa molbom da o njima „progovori“ u Ljetopisu. Savić je u Letopisu Matice srpske (broj 188/1896, s. 190-191), objavio nepotpisan prikaz pod naslovom „Iz Mostara“. U kasnijem pismu, od 17. marta 1898. godine, Ćorović šalje Saviću jednu pripovijetku sa molbom da je objavi u Letopisu, a ako ne može, moli ga da mu to javi kako bi je poslao Delu jer je i njima dugovao jedan prilog. Vidjećemo kasnije da se radilo o pripovijeci „Vilenjak“, ali nije objavljena ni u Letopisu, ni u Delu, nego u Bosanskojvili (13/1898, 196-198). U pismu od 2. aprila 1898. Ćorović se zahvaljuje Saviću na poklonjenoj knjizi Iz srpske književnosti (1898), a zatim mu odaje priznanje na ukazanim kritičkim primjedbama za rukopis pomenute pripovijetke „Vilenjak“. Ćorović ga izvještava da ima tek 23 godine, da se tek razvija kao pripovjedač, ali se žali kako u svojoj sredini nema adekvatnog kritičara koji bi mu ukazao na nedostatke, pa mora da traži pomoć prijatalje sa strane. Zatim ga izvješatava da mu je u štampi zbirka crtica Iz moje domovine (izašla kod Pahera i Kisića u Mostaru 1898). Već u narednom pismu od 11. aprila, Ćorović šalje još jedan dramski komad i moli Savića za ocjenu. Na osnovu toga što navodi da je djelo nastalo prije godinu i po dana, kao i toga da je djelo pozitivno ocijenio Miloš Cvetić, te da ga je preporučio upravi Narodnog pozorišta u Beogradu, možemo pretpostaviti da se radilo o šaljivoj igri Poremećenplan, koja je u oktobru 1897. igrana na pozorišnoj sceni društva Gusle, a kasnije je objavljena u „Maloj biblioteci“ Pahera i Kisića, zajedno sa komadom Izdajesestanpodkiriju, u knjizi Dve šaljive igre (1899).

Kasnija prepiska Ćorovića sa Milanom Savićem bila je veoma kompleksna. Savić je često davao oštre kritičke primjedbe poslatim Ćorovićevim rukopisima, ali je isto tako u Letopisu objavljivao i značajan broj priloga ovoga pisca. Neka pisma nam ukazuju i na dragocjene podatke o sačuvanim, a kasnije neobjavljenim rukopisima Svetozara Ćorovića. U pismu od 11. maja 1902. godine, Ćorović moli Savića da mu ocijeni rukopis jednog komada koji je poslao Matici srpskoj za konkurs iz „Nakina fonda“. Radilo se o jednočinki Gazda Jakov koja tada nije nagrađena, nije kasnije ni objavljena, ali je sačuvana u Rukopisnom odeljenju Matice srpske.[42] Ponekad je Ćorović pokazivao i ljutnju zbog toga što je dugo čekao da mu u Letopisu budu objavljene pojedine priče. U pismu od 25. jula 1904. prigovara Saviću što mu još nije objavljena pripovijetka „Majstor Petrovo srce“ i što su prije nje objavljene neke priče drugih autora, koje su kasnije pristigle u redakciju časopisa. Inače, kasnije je ta priča objavljena u Letopisu Matice srpske (227/3 za 1904). Sve nam to ukazuje na složenost saradnje Svetozara Ćorovića i Milana Savića, kao i na raznolike aspekte kroz koje je prolazilo književno prijateljstvo ove dvojice pisaca.

Međutim, nezavisno od svega toga, možemo konstatovati da je Savić ostavio četiri kritička teksta o Ćorovićevim knjigama. Svi su objavljeni u Letopisu Matice srpske. Savić je najprije književnoj publici predstavio 1896. godine knjigu crtica IzMostara, zatim je 1900. godine prikazao Dvije šaljive igre, objavljene u Mostaru 1899. godine. Takođe 1900. godine prikazao je zbirku priča Zapisci iz kasabe, a 1903. godine pisao je o prvoj knjizi priča U časovima odmora. Na osnovu uvida u bibliografiju radova napisanih o djelu Svetozara Ćorovića, možemo konstatovati da su od savremenika, a pri tome cijenjenih tadašnjih kritičara, samo češće o njegovim knjiga i cjelokupnom djelu pisali Ilija Ivačković, sa ukupno šest kritičkih tekstova, kao i  Marko Car, koji je objavio sedam kritika i rasprava.[43]         

Lijepo svjedočenje o saradnji i književnom prijateljstvu sa Svetozarom Ćorovićem ostavio je i Pavle Popović u pomenutim „Sećanjima na Aleksu Šantića“. Kao što smo prethodno naglasili, Popović se upoznao sa „Mostarcima“ prilikom njihovog prvog dolaska u Beograd 1899. godine. Tada je naglasio značaj koji je imao časopis Zora za razvoj moderne srpske književnosti, a vidio ga je kao produžetak ugašenog Nedićevog Srpskog pregleda. Popović ističe da do tada nije sarađivao u časopisu, iako ga je na to podsticao Slobodan Jovanović, tako da je prve tekstove objavio u Zori tek 1900. godine, ali su svi saradnici Srpskog pregleda bili prešli u novopokrenuti časopis. „Smatralo se da je ovaj mostarski list kao neki nastavak, ili bar ogranak, ranijeg beogradskog lista“.[44] Naglašavamo ovom prilikom da je Slobodan Jovanović bio jedan od najpoznatijih saradnika Zore u kojoj je objavio više od dvadeset tekstova i neprestano je podsticao ne samo Popovića, nego i brojne druge autore iz Beograda da se uključe u tu saradnju.

Međutim, naročito je upečatljivo opisan Popovićev susret sa gradom Mostarom i književnim prijateljima Šantićem, Ćorovićem i Šolom, kada je na Vaskrs 1900. godine, na poziv „naših Mostaraca“, učinio jedan izlet iz Dubrovnika u Mostar, u pratnji mladog Dubrovčanina Rafa Marića. Dočekali su ih na željezničkoj stanici, a pošto je bio mrak i „velika vreva“, odredili su Ćorovića, kao najgrlatijeg među njima, da glasno uzvikuje Popovićevo ime. Naredna četiri dana, koliko je proveo u Mostaru, Popović je zapamtio kao najljepše trenutke prijateljske pažnje i odanosti. „Ono što smo mi prema njima učinili godinu dana ranije u Beogradu, nije bilo ni prineti njihovom dočeku“.[45] Platili su njemu i pratiocu smještaj u hotelu i brinuli se da nijednog trenutka u gradu ne budu zanemareni. Vodili su ih po staroj čaršiji, gledali su kameni most, posjetili su vrelo Radobolje, bili su u redakciji Zore i u pjevačkom društvu Gusle, gdje su gledali predstavu Djevojačka kletva, u kojoj je između ostalih Ćorović igrao i zapaženu ulogu. Posjetili su i starog Nikolu Ćorovića, Vojislava Šolu, Ivaniševiće, kao i brojne druge istaknute ličnosti: profesore Milana Ćukovića i Jovana Protića, trgovce Milana Radulovića i Ljuba Oborinu, Dušana Bilića, dva Kisića. Popović pominje i mladiće koji će se nekoliko godina kasnije okupiti oko lista Narod: Rista Radulovića, Nikolu Stojanovića, Dušana Vasiljevića i Vladimira Ćorovića. Većina je tada bila odsutna i nije ih upoznao, ali je sreo gimnazijalca Vladimira Ćorovića, koji mu je na pitanje hoće li i on da bude književnik odlučno i sjaktećih očiju odgovorio da hoće. Popović sa posebnim pijetetom pominje i Aleksinog najstarijeg brata, trgovca Pera Šantića, koji ga je fascinirao najljepšim srpskim jezikom koji je do tada imao prilike da čuje: „njegov je govor pravi, čisti, idiomatični govor narodni, sušta proza Vukova ili Ljubišina, prosto da čovek uživa u toj dikciji kao u kakvom umetničkom delu“.[46]Upoznao je i Aleksinu sestru Persu, koja je bila udata za Svetozara Ćorovića, a Popoviću je bilo naročito simpatično to što joj je Aleksa redovno čitao sve svoje pjesme i što je u njen sud bezgranično vjerovao.

Popović kazuje i o kasnijim svojim dolascima u Mostar i susretima sa mostarskim prijateljima u Beogradu. Naročito je naglasio kako je krajem avgusta 1901. godine, došao u Mostar na „obdanicu“ iz Dubrovnika, a ostao je nekoliko dana. Bio je tada gost u Šantićevoj kući i spavao je u njegovoj „bećarskoj sobi“ sa čijeg prozora je gledao na kuću njegove susjetke, poznate iz pjesme „Moja komšinica“. Razgovorali su tada o književnosti, o pojedinim knjigama i kritičarima. Popović naglašava da je Aleksa bio veoma skroman i bez naglašenih književnih pretenzijama, a govorio je da ga ne treba porediti sa „velikim pesnicima“. Krajem naredne godine Popović se susreo sa Šantićem u Dubrovniku, baš u vrijeme kada su u Srpskom književnom glasniku izašlidijelovi kritike Bogdana Popovića posvećene Aleksinom pjesništvu. Bila je to, kao što danas znamo, u velikoj mjeri neodmjereno oštra ocjena, a Popović naglašava da Šantiću nije bilo pravo zbog toga, ali se „držao veoma dobro“.[47]

Sjećanja Pavla Popovića završena su konstatacijom da se susretao sa Aleksom još nekoliko puta u Beogradu. Pretpostavljamo da je tada sa njima bio i Ćorović, mada to Popović ne pominje, jer je tekst uspomena bio posvećen Aleksi Šantiću. Pavle Popović je na kraju teksta samokritički naglasio da mu je žao što se poslije Prvog svjetskog rata više nije susreo sa Šantićem, a bilo je prilike za to jer je u dva maha idući na more prolazio kroz Mostar, ali se nije zaustavio da susretne svoga prijatelja. „Tu sam se ogrešio o njega, i možda to nije jedini put kad sam se prema njemu ogrešio“.[48]

Ukratko zaključujemo da Ćorovićeva književna prijateljstva i zapisi u kojima svjedoči o svojim susretima sa pojedinim piscima, prepiska i drugi različiti izvori, kao i sjećanja prijatelja, poput Pavla Popovića, predstavljaju tekstove od prvorazrednog dokumentarno-umjetničkog značaja. Ćorović je bio temeljit čovjek, nepokolebljivi srpski patriota, neposredan i iskren u obraćanju, široke duše i velikog srca, tako da nije slučajno što je izgradio bliske odnose i saradnju sa brojnim srpskim i južnoslovenskim književnicima toga vremena. Pišući mnogo godina kasnije, jedno nadahnuto sjećanje o dječaštvu i mladosti provedenoj u Mostaru, Jovan Dučić je izdvojio trojicu svojih najvećih mostarskih prijatelja: Aleksu Šantića, Atanasija Šolu i Svetozara Ćorovića. Uz mnogo lijepih ljudskih osobina koje je prepoznao u svakome od njih, tada je u jednoj rečenici sa iskrenom nostalgijom dao i nepogrešivu karakterizaciju Ćorovićeve ličnosti: „Svetozar Ćorović je bio oličenje patriote i drugara kakvog nisam više sreo.“[49] 

Zahvaljujući Ćorovićevim zapisima o srpskim književnicima saznajemo brojne činjenice. Kako se Stevan Sremac odnosio prema svojim rukopisima, kako je pronalazio pripovjedačke teme, koga od mlađih pripovjedača je uvažavao (Domanović, Stanković), a koga od kritičara je najviše cijenio (Nedić). Šta je mislio o dramatizaciji Ivkoveslave i neponovljivom Kalči u scenskom izvođenju Čiča-Ilije Stanojevića. Upoznajemo se sa Sremčevom ličnošću i specifičnim, pomalo namćorskim karakterom, ali i nepomućenim patriotizmom i čistom ljudskom dušom. Saznajemo kako je u Mostaru napisana antologijska Matavuljeva priča „Pilipenda“. Upoznajemo karakterističan život beogradske književne boemije, polemičku Domanovićevu prirodu, pjesnička interesovanja Milorada J. Mitrovića. Upoznajemo političke poglede Sremca, kao i nesrećna strančarenja u kojima su učestvovali brojni srpski pisci, među njima naročito Domanović i Mitrović. Neposredno se suočavamo sa književno-kritičkim pogledima i upoznajemo različite karakterne crte Pavla Popovića i sl. Iz Ćorovićeve prepiske upoznajemo se sa složenim odnosima književnog prijateljstva i saradnje sa Milanom Savićem, kao i stroge, ponekad i suvišne nadobudne i sujetne, kritičke aspekte kroz koje je Savić sagledavao brojne Ćorovićeve rukopise, kao i iskrene pozive na saradnju.

Zahvaljujući brojnim prijateljstvima Ćorović i njegovi mostarski književni drugovi putujući u druge sredine, a sa najviše radosti u Beograd, predstavljali su svoj grad na najljepši način. Svojim djelovanjem su privlačili brojne književne prijatelje da posjete Mostar, a onda su se predstavljali kao izvrsni domaćini, tako da su njihovi gosti na neposredan način bili u prilici da upoznaju vrijednosti te gradske sredine, kao i njene neposredne okoline u dolini Neretve. Upravo zahvaljujući svemu tome, Ćorović je sa Šolom i Šantićem, kao i brojnim drugim njihovim sugrađanima, usmjeravao kulturni život srpskog dijela mostarske sredine na kraju 19. i na početku 20. vijeka prema brojnim srpskim piscima iz drugih krajeva, neprestano naglašavajući i vjerujući u dragocjenu ideju integralnog kulturnog, političkog i svakog drugog jedinstva srpskog naroda, kao dragocjenog preduslova za svekoliki njegov preporod.

---

[1]Staniša Tutnjević, Mostarski književni krug, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2001, str. 7.

[2]Jovan Radulović, „Mostarski književni pokret uoči izlaska Zore i uticaj Vojvodine na mostarsku književnu sredinu“, Letopis Matice srpske, god. 111, knj. 348, sv. jul-avgust 1937, str. 57.

[3]Josip Lešić, Vrijeme melodrame, Biblioteka „Kulturno nasljeđe“, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str.115.

[4] Pavle Popović, „Sećanja na Aleksu Šantića“, Novija književnost II, prir. Predrag Palavestra, Sabrana dela Pavla Popovića, Zavod za udžbenike, Beograd, 1999, str. 505.

[5]Jelena Skerlić-Ćorović, Život među ljidima, prir. Zorica Hadžić, Akademska knjiga, Novi Sad, 2014, str. 145.

[6]Jovan Dučić, „Mostar“, Jutra sa Leutara – Staza pored puta, knjiga šesta, Sabrana dela Jovana Dučića I-VI, prir. Meša Selimović i Živorad Stojković, Biblioteka „Kulturno nasljeđe“, Svjetlost, Sarajevo, 1969, str. 210.

[7]Duško Pevulja, Pripovjedački svijet SvetozaraĆorovića, Centar za srpske studije, Banja Luka, 2019, str. 7.

[8]Svetozar Ćorović, Celokupna delaI-VII, knjiga VII, prir. Stevan Jelača, Narodna prosveta, Beograd, [1932], str. 352.

[9]Isto, str. 351.

[10]Isto, str. 352.

[11]Stevan Sremac, Raboši, članci, pisma, Sabrana dela Stevana Sremca I-VI, knjiga šesta, prir. Đuro Gavela i Boško Novaković, Prosveta, Beograd, 1986, str. 186.   

[12]Svetozar Ćorović, Celokupna dela, nav. djelo, knjiga VII, str. 357.

[13]Isto, str. 352.

[14]Isto, str. 353.

[15]Isto, str. 352.

[16]Isto, str. 365.

[17]Isto, str. 364.

[18]Isto, str. 363.

[19]Isto, str. 365.

[20]Stevan Sremac, Raboši, članci, pisma, Sabrana dela Stevana Sremca I-VI, knjiga šesta, prir. Đuro Gavela i Boško Novaković, Prosveta, Beograd, 1986, str. 235.   

[21]Isto, str. 237.

[22]Svetozar Ćorović, Sabrana djela I-X, knjiga X, prir. Branko Milanović, Biblioteka „Kulturno nasljeđe“, Svjetlost, Sarajevo, 1967, str. 317.

[23]Goran Maksimović, „Lirski pobunjenik – Milorad J. Mitrović“, Zaboravljeni književnici, Pale, 2013, str. 160.

[24]Jelena Skerlić Ćorović, nav. djelo, str. 215.

[25]Svetozar Ćorović, Celokupna dela, knjiga VII, nav. djelo, str.345.

[26]Isto, str. 347.

[27]Isto, str. 348.

[28]Milivoj Nenin, „O (neobičnom) prisustvu Svetozara Ćorovića u Književnom jugu“, LetopisMaticesrpske, knj. 501, sv. 1-2, januar-februar 2018, Novi Sad, 2018, str. 144.

[29]Simo Matavulj, Prepiska, Sabrana dela Sime Matavulja I-IX, knjiga VII, u redakciji Goluba Dobrašinovića, Zavod za udžbenike Beograd-Srpsko kulturno društvo Prosvjeta Zagreb, 2009, str. 485.

[30]Goran Maksimović, Simo Matavulj i Boka Kotorska, Centar za srpske studije, Banja Luka, 2018, str. 163.

[31]Svetozar Ćorović, Celokupna dela, knjiga VII, nav. djelo, str. 376.

[32]Isto, str. 377.

[33]Isto, str. 378.

[34]Isto, str. 378.

[35]Isto, str. 379.

[36]Isto, str. 369.

[37]Isto, str. 370.

[38]Svetozar Ćorović, „Jedno sećanje na Kranjčevića“, Sabrana djelaI-X, knjiga IH, prir. Branko Milanović, Biblioteka „Kulturno nasljeđe“, Svjetlost, Sarajevo, 1967, str. 334.

[39]Svetozar Ćorović, Sabrana djelaI-X, knjiga H, prir. Branko Milanović, Biblioteka „Kulturno nasljeđe“, Svjetlost, Sarajevo, 1967, str. 251.

[40]Isto, str. 271.

[41]Branko Milanović, „Život i djelo Svetozara Ćorovića“, Studije iz srpske književnosti, kolo deveto, knjiga 24, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“, Pale, 2011, str. 24.

[42]Luka Dotlić, „Još dve nepoznate jednočinke Svetozara Ćorovića“, Književnost, god. HII, broj 11/1956, Beograd, str. 498-500.

[43]Boris Ćorić, „Literatura o Svetozaru Ćoroviću“, Sabrana djela, knjiga H, prir. Branko Milanović, Biblioteka „Kulturno nasljeđe“, Svjetlost, Sarajevo, 1967, str. 511-569.

[44]Pavle Popović, nav. djelo, str. 594.

[45]Isto, str. 505.

[46] Isto, str. 506.

[47]Isto, str. 509.

[48]Isto, str. 510.

[49]Jovan Dučić, nav. djelo, str. 209.

PODELITE OVAJ TEKST NA: