detalj slike: KRK Art dizajn

U JEDNOM DANU

Ne napadam, ne okrivljujem. Sebe pitam: Kud’ si poš’o? Gdje si kren’o, kad ćeš stati? Gdje t’ je Zemlja, što je s’ rodom? Gdje su t’ sela, kuda s’ pjesme?

Ispaćena, namučena, crninom zavijena i suncem obasjana Banja Luka dočekuje narod Srpske Krajine.

Stižu Kninjani, Ličani, Banijci. Mojih Kordunaša i njihove Republike nigdje? Da, Republike i Kordunaša nema, a u Kninu, na tvrđavi vijori se hrvatska zastava!

A pošao narod iz dva pravca. Prvi – cestom Petrovačkom, a drugim cestom – Mučenicom.

Pravci su ostali, ljudi prošli, neki nikada nisu došli!

Jedni na traktorima, drugi u autima, na zaprežnim kolima, biciklima i pješice noseći, svako svoju Muku, Uspomene i Sjećanja. Žurili su naprijed, a nisu bili svjesni da idu nazad.

A ona? Smrt!

Ne vidljiva, ne opipljiva, u obećanje umotana. Na oči falična, sluha oštećena lebdi iznad pokornog naroda i izviruje na svakom novom kilometru bezimenog puta.

***

…nedjelja, avgust 6. ljeta 95. Podne je. Iz pravca Karlovca i Vojnića, s manjim prekidima čuju se topovske kanonade. Smrtonosni „bratski teret“ Hrvati istresaju po srpskim civilima i teško mukom napravljenim kućama.

Vraćaju nam zarađeno, ili se zadužuju?

U Topuskom i selima vrgomošćanske opštine narod obezglavljen. Muški su tamo negdje. Srpski radio „Petrova gora“ još se čuje, još hrabri, sokoli i šalje umirujuće informacije. Najčešće se pjeva „Ne može nam niko ništa...“

Izgubljeni narod nikog ne sluša, samo se raspituje, i osluškuje. Pojedinci gunđaju, drugi prigovaraju, žene suzama pragove kuća zalijevaju. A svi, s nužno spakovanim stvarima čekaju još nešto, i još nekoga. Pokret ili Milost?

Svi vjeruju u neku novu vijest i neki novi, „Božiji preokret“.

Još uvijek misle da to što se oko njih dešava nije stvarnost. Da Hrvatska ne može osvojiti Krajinu… da je rat počeo kod tamo nekih. Opet ratuju Izraelci i Palestinci?  Da je obećana snaga i dokazano junaštvo na čas zaspalo, da će se  vaskrsnuti novi Obilići, oduprijeti se i – pobijediti.

Ne zna narod da je Cirkus započeo i da se sa ovim cirkusom rat završava!

Na prvim linijama ni poginulih, ni ranjenih. Nema ni pokreta naroda sa rubnih sela. Na sve pokušaje proboja Hrvatskih snaga (vojske) srpskih prvih linija, Kordunaški korpus žestoko odgovara. Prednjači 11. brigada. Linije odbrane su na Slunju skraćene, vojni poligon prepušten, ili napušten…

„Ne može nam niko ništa...“, neko zapjeva i zapuca, utaman, prema nebu svoje Nesreće...dok se čuje pjesma sa radio talasa u posljednjim minuta posljednjeg istinskog srpskog radija, u posljednjoj Hrvatskoj posljednjih Srba – uz pjesmu, čuju se jecaji.

Plače Petrova gora!

Iskreno, sasvim iskreno i uvjerljivo Kordunaše još nada ne napušta.

Nešto poslije 15 sati trećeg ratnog dana ratne operacije „Oluja“ Topusko je opustjelo, onijemilo i onemoćalo, Kapije na većini avlija otvorene, psi dežuraju, reže i cvile.

Gradić sa bogatom istorijom i lijepom turističkom i razvojnom perspektivom avetinjski izgleda. Gdje se izgubi do juče nasmijani, a od jutros zabrinuti Čovjek. Gdje odoše raspričana lica, dječiji žamor, smijeh? Gdje nestadodoše poznati i nepoznati ljudi…?

Iz pravca Kladuše pristižu nove i nove izbjeglice. Prepoznajem ih po izgledu i traktorima. Staro Selo, Katinovac, Malička, Perna... poslušni idu u komandu Sjevernog sektora „UNprofor“-a. Nadaju se da će ih zaštiti Jordanci, Nigerijci, Poljaci, Danci… dok dođe Srbija u Topusko. Njihovi borci su na Kupi!

Oni, koji nikog ne slušaju kreću po svom instinktu i odabranom pravcu. Na brzinu se svrstavaju u grupe, grupe u kolone, kolone u put bez reda, a svi po utvrđenom pravilu: Rodbina, prijatelji, selo, firma…

Bogatstvo jednog života potisnuto godinama pamćenja nestaje.

Stariji, tješeći sami sebe sa sobom razgovaraju i pričaju: I u naše doba se bježalo i povlačilo, kažu. Glavu smo sklanjali ispred ustaša i domobrana. Svi naši putevi tada su vodili u Petrovu goru. I svi smo se vraćali istim, ili boljim putem.  Nikad niko u ovom smjeru, u smjeru u kom danas idemo se nije skrivao ispred zla. Kud je narod naumio? Ko ga vodi?

Na putu stradanja gužva!

Pretječu brži sporije, nepošteni poštenije, kukavice hrabrije, mlađi starije…

Svi nekud žure, a niko ne zna kuda ide!

Ko nas izdade? Politika il’ sopstvena savjest? Hoćemo li na ovo pitanje ikad odgovor dobiti?

August 1995 godine!

PODELITE OVAJ TEKST NA: