detalj slike: KRK Art dizajn

TERAPIJA

 

I knjige, kao i ljudi, stare i oboljevaju. Najčešće u predjelu kičme. Strada im kičemni stub, sasuši im se tutkalo kao kičmena moždina, pa se raskoriče, razglave, a od toga se onda raskupusaju i raslože. Ja ta oboljenja gledam sa sjetom. Jer knjige su moj dnevnik, moj podsjetnik da sam postojao i radovao se u vremenima prošlim. Evo, gledam, Kišova „Grobnica za Borisa Davidoviča“ jednostavno samo ispala iz korica, kao slika iz okvira. „Bašta, pepeo“, šivena, jedva se pridržava za korice, kao prava starica. Prvih sedam stranica se samo odvojilo i osamostalilo, i vodi neki svoj zaseban hajdučki život. Odšile se i štrče. Ispadaju. Čim čovjek načas ne pazi, polete kroz vazduh kao razigrane lastavice. Iz „Travničke hronike“, ispalo čitavo prvo poglavlje kao pramen kose. Da, jer i knjige stare i oboljevaju, čak i kada ih vlasnik pazi i čuva. Dotraju jednostavno kao čovjek…

I ja, svaki put prije zaspivanja, razmišljam kako ću po stare dane izučiti knjigovezački zanat. I kako ću ih sve popraviti. Nabaviću pištolj za vruće ljepilo, tutkalo, ručni savijač, napravu za presmotavanje, slaganje i, svakako, presu. Pa ću ih popravljati sve jednu po jednu. Vraćati im stari život, podmlađivati ih i spašavati. Jer popravljanje dotrajalih stvari je dobro i korisno. Smiruje i nadahnjuje. Puni dobrim osjećajima. Slično, kao što nesrećne domaćice smiruje čišćenje. Kuvanje.

Znam to po jednoj mojoj komšinici. Ona je patila od nesanica i nije imala sreće s partnerima. Nije mogla da zaspi do jedan po ponoći. A budila se rano i radila teško. Kao kuvarica. Pa, je zbog toga mrzila nedjelje. I ovim drugim danima je bila natmurena, ali je zbog nečega prezirala nedjelje. Iščašivale su je iz svakodnevne rutine patnje. Imala je čak i ritual mržnje. Natuštenog lica je odmah po ustajanju odlazila u kupatilo i banjala se po čitav sat u mirisnim kupkama. Onda je sjedila u kućnom mantilu neosušene kose s daljinskim upravljačem u ruci, pila kafu i mijenjala do iznemoglosti kanale na televiziji. I to sve natuštenog lica. Tek nakon toga je počinjala s istinskom terapijom. Najprije bi skunula zavjese s prozora i stavila ih u mašinu da se peru. Zatim bi sklonila sve saksije s cvijećem s prozorske daske i oprala prozore. Vratila saksije, zalila cvijeće, otišla u kupatilo, napunila kadicu s mlakom vodom, dodala blagi deterdžent za pranje, uzela staru mrežastu vrećicu od krompira i počela da osvježava tepih. Da ga struže, uklanja dlake i mrvice s njega, skida mrlje i vraća mu stari sjaj. Pripremanje hrane nije mogla da smisli, jer su je, kao kuvaricu, razdraživali mirisi jela. Pogotovo je mrzila pirjani crveni luk i crvene zaprške. Pa taj zvuk sjeckanja začina na kuhinjskoj dasci – sačuvaj me Bože, govorila je sebi natuštenog lica. Zbog toga je radije gladovala. Oko tri sata je vraćala oprane zavjese na prozore i pravila kolač od gotovih kora, s nadjevom od jagodama i šlagom. I pravila novu kafu. U mirisu deterdženta opranih zavjesa, osvježenog tepiha, nove kafe i s kolačem od jagoda na tanjiriću, ona bi počinjala da osjeća blago razvedravanje njene tužne duše radnice u gradskoj  kuhinji gdje jedu beskućnici i ljudi s društvene margine. Radnice, koja pati od nesanica i nema sreće s partnerima. Jer, čišćenje je najbolja terapija. Umiruje i ospokojava.

I tako ću i ja uskoro, po stare dane izučiti knjigovezački zanat. Nabaviću pištolj za vruće ljepilo, tutkalo, ručni savijač, napravu za presmotavanje, slaganje i, svakako, knjigovezačku presu. Pa ću popravljati svoje oštećene i dotrajale knjige - sve jednu po jednu. Vraćaću im stari život, podmlađivati ih i spašavati. Jer popravljanje dotrajalih stvari je dobro i korisno. Smiruje i nadahnjuje. Puni dobrim osjećajima. Isto kao i čišćenje. To mi je u povjerenju rekla moja stara komšinica. I nemam razloga da joj ne vjerujem.

PODELITE OVAJ TEKST NA: